Thomas L. Friedman Svijet je ravna ploča




Yüklə 1.2 Mb.
səhifə9/26
tarix23.02.2016
ölçüsü1.2 Mb.
1   ...   5   6   7   8   9   10   11   12   ...   26

Sila koja je pretvorila svijet u ravnu ploču br. 6

Preseljavanje kompanija u druge zemlje

Trčati s gazelama, jesti s lavovima

Jedanaestoga prosinca 2001. Kina se konačno uključila u Svjetsku trgovinsku organizaciju, a to je značilo da se Peking složio da kao i većina svijeta, slijedi globalna pravila koja vrijede za uvoz, izvoz i strane investicije. A to je barem u načelu značilo da se Kina složila da poput ostalog svijeta "izravna" vlastito područje konkurencije – tržište. Nekoliko dana kasnije, jedan kineski menadžer odgojen u Americi, u tvornici benzinskih crpki u Pekingu u vlasništvu mojeg prijatelja Jacka Perkowskog, direktora i izvršnog menadžera kompanije ASIMCO Technologies, proizvođača rezervnih dijelova za američke automobile u Kini, poslao je svojim radnicima sljedeću afričku poslovicu prevedenu na mandarinski:


Svakog jutra u Africi, budi se gazela.

Zna da mora trčati brže od lava da je ne bi pojeo.

Svako jutro budi se lav.

Zna da mora trčati brže od najsporije gazele ili će umrijeti od gladi.

Nije važno jeste li lav ili gazela.

Kada sunce izađe, bilo bi Vam bolje da potrčite.


Ne znam tko je lav, a tko gazela, ali jedno znam: Otkad se Kina pridružila Svjetskoj trgovačkoj organizaciji, ostatak svijeta morao je početi sve brže trčati. To je zbog toga što je kinesko pridruživanje Svjetskoj trgovačkoj organizaciji dalo golem poticaj drugom obliku suradnje – preseljavanju kompanija u druge zemlje. Prebacivanje kompanija u druge zemlje razlikuje se od prebacivanja posla u druge zemlje. Prebacivanje posla u druge krajeve znači da će se neke specifične, ali ograničene funkcije koje vaša kompanija radi kod kuće – poput istraživanja, usluga pozivnih centara ili knjigovodstva – prebaciti na drugu kompaniju koja će izvršavati identične funkcije za vas negdje drugdje, a potom ćete taj njihov posao ponovno integrirati u vašu cjelovitu operaciju. Prebacivanje kompanije u novu zemlju se događa kada kompanija neku svoju tvornicu, koja primjerice radi u Cantonu, država Ohio, u potpunosti prebaci u drugu zemlju – primjerice u Canton, u Kinu. Tamo se na posve identičan način proizvodi posve identičan proizvod, samo s jeftinijom radnom snagom, manjim porezima, subvencioniranom energijom i manjim izdacima za zdravstveno osiguranje. Baš kao što je Y2K prebacio Indiju i svijet na posve novu razinu globalizacije poslova, pridruživanje Kine Svjetskoj trgovačkoj organizaciji prebacilo je Peking i svijet na posve novu razinu globalizacije kompanija. Sve je više kompanija prebacivalo proizvodnju u druge zemlje, a potom je integriralo u tu istu proizvodnju u svoj globalni dobavljački lanac.

Godine 1977. kineski vođa Deng Xiaoping pokrenuo je Kinu na put kapitalizma, a kasnije je izjavio kako je "slavno postati bogat". Kada je Kina po prvi put otvorila svoju čvrsto zatvorenu ekonomiju, kompanije industrijskih zemalja vidjele su u Kini novo, nevjerojatno veliko tržište za svoje izvozne proizvode. Svi zapadnjački i azijski proizvođači sanjali su o tome kako će prodati milijardu komada donjeg rublja na jednom jedinom tržištu. Neke su strane kompanije pokušale stvoriti lanac trgovina u Kini kako bi upravo to i učinile. Ali kako Kina nije bila podložna pravilima svjetske trgovine, mogla je tim zapadnjačkim kompanijama, raznim trgovačkim i investicijskim preprekama ograničiti ulaz na svoje tržište. Čak i kada to nije radila namjerno, same birokratske i kulturne teškoće poslovanja s Kinom imale su istu posljedicu. Mnogi investitori pioniri u Kini izgubili su i svoje majice i hlače i donje rublje – a na kineski pravni sustav nalik na Divlji zapad nije se moglo pozivati.

Početkom osamdesetih godina mnogi su investitori, posebno Kinezi koji su znali kako treba raditi u Kini, počeli govoriti: "No, ako ne možemo sada prodavati toliko stvari Kinezima, zašto ne bismo iskoristili kinesku discipliniranu radnu snagu kako bismo tamo izradili stvari, a potom ih prodavali drugdje po svijetu?" to se poklapalo s interesima kineskih vođa. Kina je željela privući strane proizvođače i njihove tehnologije – ne samo da proizvedu milijardu komada donjeg rublja koje bi se prodavalo po Kini, već da kineska jeftina radna snaga proda šest milijardi komada donjeg rublja svim ostalim ljudima na svijetu, po cijenama koje su iznosile samo djelić onoga što su u Europi, Americi ili čak Meksiku zaračunavale kompanije za izradu donjeg rublja.

Kada se proces prebacivanja kompanija u druge krajeve počeo primjenjivati u raznim industrijama – u tekstilnoj, potrošačko-elektronskoj industriji, industriji namještaja, u proizvodnji naočala i auto dijelova, jedini način da druge kompanije ostanu konkurentne bio je da i same prebace poduzeća i postrojenja u Kinu (i da na taj način iskoriste njihovu jeftinu i vrlo kvalitetnu platformu) ili pak tako da potraže alternativne centre proizvodnje u Istočnoj Europi ili na Karibima, ili negdje drugdje u zemljama u razvoju.

Pridruživanjem Svjetskoj trgovačkoj organizaciji godine 2001. Kina je stranim kompanijama koje su željele prebaciti svoje tvornice u Kinu, pružila jamstvo da će štititi međunarodno pravo i standardnu praksu poslovanja. Time se privlačnost Kine kao platforme za proizvodnju bitno pojačala. Prema pravilima Svjetske trgovačke organizacije (i uz određeno vrijeme potrebno za prilagodbu), Peking se složio da ne-kineske građane i firme, barem u aspektu ekonomskih prava i obveza prema kineskim zakonima tretira kao da su kineski. A to je značilo da strane kompanije gotovo sve mogu prodavati svuda po Kini. Status člana u Svjetskoj trgovačkoj organizaciji također je značio da se Peking složio da sve članice te organizacije smatra jednakima, a to je značilo da iste carine i ista pravila vrijede za sve. Kina se također složila s time da bude podložna međunarodnoj arbitraži u slučaju trgovačkih nesuglasica s drugim zemljama ili drugim kompanijama. Istodobno, birokrati u vladi postali su mnogo blagonakloniji prema klijentima, procedure za investiranje su se standardizirale, počele su bujati mrežne stranice različitih ministarstava kojima se pomagalo strancima da što bolje kormilare morem kineskih poslovnih pravila. Ne znam koliko je Kineza doista kupilo primjerak Maove male Crvene knjižice, ali službenici u američkom veleposlanstvu u Kini rekli su mi da je tjedan-dva nakon potpisivanja pristupa Kine u Svjetsku trgovačku organizaciju prodano dva milijuna primjeraka knjige s pravilima Svjetske trgovačke organizacije. Drugim riječima, Kina je pod Mao Ze Dongom bila zatvorena i izolirana od procesa izravnavanja svijeta onoga doba, i zbog toga je Mao bio izazov samo svojem narodu. Deng Xiaoping je otvorio Kinu i apsorbirao većinu faktora koji svijet pretvaraju u ravnu ploču, i time je pretvorio Kinu u izazov za cijeli svijet.

Prije no što je potpisala pristup WTO-u, postojao je dojam da će se Kina otvoriti kako bi stekla prednosti trgovanja sa Zapadom, ali da će vlada i banke štititi kineske poslove i kompanije od bilo kakve strane konkurencije koja bi te poslove i kompanije mogla slomiti, kaže Jack Perkowski iz ASIMCO-a. "Kinesko pristupanje Svjetskoj trgovinskoj organizaciji bio je signal za cijelu zajednicu izvan Kine da je ona sada zauvijek krenula kapitalističkim putem", dodao je. "Prije toga, uvijek vam je u primisli bilo da će prije ili kasnije doći do vraćanja na komunizam. Kada je Kina pristupila WTO-u, "svi smo krenuli istim putem."

Budući da može organizirati mase jeftinih nekvalificiranih, polukvalificiranih i kvalificiranih radnika, budući da ima tako nezasitan apetit prema tvornicama, opremi i intelektualnim poslovima kako bi osigurala zaposlenost svog naroda, i budući da ima golemo potrošačko tržište u procvatu, Kina je postala zona za prebacivanje kompanija i tvornica bez presedana. U Kini ima više od 160 gradova sa stanovništvom većim od milijun stanovnika. Danas možete otići do nekog grada na kineskoj istočnoj obali za koji nikad dotad niste čuli, i otkriti da se u tom gradu proizvodi najveći broj okvira za naočale u svijetu. U susjednom gradu proizvodi se najveći broj upaljača za cigarete na svijetu, u sljedećem se proizvodi najveći broj kompjutorskih ekrana za Dell, a sljedeći se grad specijalizira za mobilne telefone. Japanski poslovni konzultant Kenichi Ohmae u svojoj knjizi Sjedinjene države i Kina procjenjuje da samo u području delte Zhujiang, sjeverno od Hong Konga, postoji više od pedeset tisuća kineskih dobavljača elektronskih komponenti.

"Kina je poslastica, Kina je mušterija, Kina je područje otvorenih mogućnosti", rekao mi je Ohmae jednog dana u Tokiju. "Da uspijete, morate "internalizirati" Kinu. Ne možete je zanemariti." Umjesto da se s njom nadmećete kao s neprijateljem, tvrdi Ohmae, razlomite svoj proizvodni proces i razmislite koji dio svojeg posla želite obavljati u Kini, koji dio želite prodati u Kini, a koji dio želite kupiti od Kine.

Evo kako stvarno djeluje aspekt "izravnanja" kineskog otvaranja prema svijetskom tržištu: što se Kina više prikazuje kao privlačna baza za prebacivanje novca, to će i druge razvijene zemlje i zemlje u razvoju koje se s njom nadmeću, poput Malezije, Tajlanda, Irske, Meksika, Brazila i Vijetnama, sebe morati prikazivati atraktivnijima. Sve te zemlje promatraju Kinu i poduzeća koja se tamo prebacuju i govore u sebi: "Svetoga mu trojstva, bilo bi bolje da i mi nudimo iste olakšice." Sve to dakle stvorilo je proces kompetitivnog "izravnanja", u kojem se zemlje razbacuju koja će kompanijama moći ponuditi najveće porezne olakšice, inicijative pri obrazovanju i druge potpore, povrh već uobičajene jeftine radne snage, kako bi potakle prebacivanje novca na svoje obale.

Profesor poslovne ekonomije Oded Shenker sa Državnog sveučilišta Ohia, autor knjige Kinesko stoljeće, rekao je za Business Week (6. prosinca 2004.) da američkim kompanijama izravno moramo reći: "Ako još uvijek proizvodite nešto što podrazumijeva velike količine rada i radne snage, odustanite ili ćete iskrvariti. Smanjenje troškova za 5 posto ovdje ili ondje neće funkcionirati." A kineski proizvođači mogu učiniti iste prilagodbe. "Da biste se nadmetali, morate imati posve nov poslovni model", kaže Shenker. Kinesku moć "izravnanja" potiče činjenica da i sama razvija golemo unutarnje tržište. U istom članku u Busines Week-u tvrdi se da sve to dovodi do intenzivne proizvodnosti unutar ekonomije razmjera, do intenzivne lokalne konkurencije koja cijenu održava na niskoj razini, do stvaranja vojske inženjera koja raste godišnje za 350.000 ljudi, do mladih radnika i menadžera koji su spremni raditi dvanaest sati na dan - do komponentne baze bez presedana u elektronskoj i lakoj industriji, "i do poduzetničkog žara da se učini sve što treba kako bi se zadovoljili veliki trgovački lanci poput Wal-Marta, Targeta, Best Buy-a ili J. C. Penney-a."

Prilikom posjeta Pekingu ujesen 2005. godine, sreo sam se s Charlesom M. Martinom, predsjednikom Američke trgovačke komore za Narodnu republiku Kinu. Rekao mi je kako se upravo vratio iz posjeta tvornici čarapa u provinciji Zhejiang. Ta tvornica proizvodi čarape i žensko donje rublje za velike trgovačke lance u svijetu, kao i za trgovine u Kini. Vlasnik tvornice otvorio je pred Martinom kutiju čarapa i rekao mu da bi ukupna cijena desetak pari čarapa, kada bi se odlučio da ih kupi od njega, iznosila 11 centi po paru. Ali vlasnik tvornice nastavio je objašnjavati kako je čak i 11 centi po paru nekonkurentna cijena – jer njegovi konkurenti prodaju čarape i jeftinije. I zato planira preseliti svoju tvornicu 600 kilometara u unutrašnjost zemlje, u siromašni sektor južne provincije Jiangsu, u kojoj mu lokalna vlada obećava još niže poreze, još niže troškove zemljišta i još jeftiniju radnu snagu.

Na kraju više neće biti "kineske unutrašnjosti" u koju bi se tvornice mogle preseliti, i kineski proizvođači više neće moći smanjivati svoje troškove jednostavnim preseljenjem, ali do toga još nismo došli. I upravo je zbog toga Kina takva sila "izravnanja" na području proizvodnje, i to je razlog zbog kojega smanjenje troškova od 5 posto ovdje-ondje, ako ste zapadnjački proizvođač neke osnovne potrepštine, jednostavno neće funkcionirati. Treba Vam posve nov poslovni model.

Kritičari kineske poslovne prakse tvrde da će njezina veličina i ekonomska moć uskoro uspostaviti najniže svjetske razine ne samo za cijenu rada, već i za labavo radničko zakonodavstvo i za standarde radnih uvjeta. To se u poslovnome svijetu zove "kineska cijena".

Ali, nije zabrinjavajuće to što Kina privlači globalne investicije time što je jeftinija od svih drugih. Najveća pogreška za bilo koje poduzeće, kada je riječ o Kini, jest mišljenje da Kina pobjeđuje samo svojim cijenama, a ne svojom kvalitetom i produktivnošću. Prema studiji U.S. Conference Board, u privatnom, ne-vladinom sektoru kineske industrije između 1995. i 2002. produktivnost je rasla 17 posto godišnje – ponavljam 17 posto godišnje. Taj postotak treba zahvaliti kineskom prihvaćanju novih tehnologija i moderne poslovne prakse, kao i vrlo niskom startu. Ista studija pokazala je također da je Kina u tom razdoblju izgubila 15 milijuna proizvodnih radnih mjesta, za razliku od 2 milijuna radnih mjesta koliko ih je izgubljeno u Sjedinjenim državama. "Kako se ubrzava proizvodnost u izradi artikala, tako se u i gube kineska radna mjesta u tom sektoru – daleko više negoli u Sjedinjenim državama; ali se ti poslovi sele u uslužni sektor, a to je obrazac koji se u razvijenom svijetu odvija već mnogo godina," tvrdi se u studiji.

Dugoročna kineska strategija je pobijediti Ameriku i zemlje Europske Unije u utrci prema vrhu, i Kinezi su dobro krenuli. Kineski vođe mnogo su usredotočeniji na taj cilj. Kako obrazovati svoje mlade ljude u matematici, znanosti i računalnim tehnikama potrebnim za uspjeh u svijetu kao ravnoj ploči, kako izgraditi fizičku i telekomunikacijsku infrastrukturu koja će Kinezima omogućiti da se uključe u svijet lakše od drugih, i kako stvoriti olakšice koje će privući globalne investitore. Kineski vođe doista žele da se sljedeća generacija donjeg rublja ili zrakoplovnih krila i dizajnira u Kini. U sljedećem desetljeću stvari će kretati upravo tim putem. Za trideset godina prijeći ćemo razdoblje od "prodano u Kini", "proizvedeno u Kini", "dizajnirano u Kini" pa sve do "zamišljeno u Kini", ili od Kine kao suradnika svjetskih proizvođača "ničega", do Kine kao jeftinog, visokokvalitetnog, hiper-produktivnog suradnika svjetskih proizvođača "svega". Ako politička nestabilnost ne poremeti proces, to bi trebalo omogućiti Kini da održi svoju ulogu glavne sile u "izravnanju" svijeta. Dok sam se pripremao za pisanje ovog poglavlja, naišao sam na on-line bilten Silicijske doline pod naslovom Inquirer koji prati industriju poluvodiča. U oči mi je upao članak objavljen 5. studenog 2001. pod naslovom "Kina postaje centar svega". U njemu se pak citira članak iz novina China People's Daily koji tvrdi da je 400 kompanija s Forbesovog popisa od 500 najbogatijih kompanija uložilo u više od 2000 projekata u Kini. A to je bilo pred pet godina.

Japan, najbliži kineski susjed, prihvatio je vrlo agresivni pristup u internalizaciji kineskog izazova. Osamu Watanabe, predsjednik Japanske organizacije za vanjsku trgovinu, japanske službene institucije za promoviranje izvoza, rekao mi je u Tokiju: "Kina se razvija vrlo brzo i prelazi s niskokvalitetnih proizvoda na visoko-kvalitetne, high-tech proizvode." Zbog toga japanske kompanije, dodaje Watanabe, ako žele ostati globalno konkurentne moraju preseliti svoju proizvodnju i velik dio sastavljanja svojih proizvoda srednje razine u Kinu, dok su se kod kuće morali preorijentirati na "proizvode s još višom dodanom vrijednošću". Stoga Kina i Japan "postaju dio istog dobavljačkog lanca". Nakon dugotrajne recesije, Japanska se ekonomija počela vraćati u normalu godine 2003., zahvaljujući prodaji tisuća tona mašinerije, robota za sastavljanje dijelova, i drugih kritičnih komponenti u Kini. Godine 2003. Kina je zamijenila Sjedinjene države na vrhu popisa najvećih uvoznika japanskih proizvoda. Unatoč tomu, japanska vlada opominje svoje kompanije da budu oprezne i ne investiraju previše u Kinu. Ona potiče japanske kompanije da prakticiraju, kako kaže Watanabe, strategiju "Kina plus jedan": da drže jednu proizvodnu liniju u Kini, a druge u nekoj drugoj azijskoj zemlji, u slučaju da jednoga dana politički poremećaj Kinu ponovno "zakrivi".

Taj kineski "valjak" za ravnanje bio je kamen smutnje za brojne proizvođače u svijetu, ali je za sve potrošače bio božji dar. Magazin Fortune (od 4. listopada 2004.) spominje studiju kompanije Morgan Stanley koja je procijenila da su samo od sredine devedesetih, jeftini uvozni proizvodi iz Kine američkim potrošačima uštedjeli oko 600 milijardi dolara, a američkim proizvođačima koji su koristili jeftine dijelove za svoje proizvode dodatne nebrojene milijarde. Te su pak uštede, tvrdi Fortune, omogućile Američkoj narodnoj banci da kamatne stope dugo drži niskima, a to je pak mnogim Amerikancima dalo šansu da si kupe kuću, stan ili pak da obnove one koji su već imali, a poslovnim firmama više kapitala da investiraju u inovacije.

Kako bih bolje razumio funkcioniranje preseljavanja poduzeća u druge zemlje, organizirao sam sastanak u Pekingu s pionirom te vrste suradnje, Jackom Perkowskim iz ASIMCO-a. Ako će ikada postojati olimpijska kategorija pod imenom "ekstremni kapitalizam", možete se okladiti da će Perkowski dobiti zlatnu medalju. Godine 1988. on je odstupio s mjesta glavnog investicijskog bankara u kompaniji Paine Webber, i otišao u tvrtku koja se bavila poslovnim preuzimanjem, ali je već dvije godine kasnije, kada je imao 42 godine odlučio da je vrijeme za novi izazov. S nekim partnerima je podigao kredit od 150 milijuna dolara kako bi kupio kompanije u Kini i zaplovio u avanturu svog života. Od tada je izgubio i ponovno stekao milijune dolara, naučio je sve lekcije na teži način, ali je preživio i postao primjer toga što znači preseliti posao u Kinu, odnosno tome kako prebacivanje poduzeća može postati snažno sredstvo suradnje.

"Kada sam počeo poslovati, otprilike između 1991. i 1993. godine, svi su mislili da je najteži dio posla pronaći način i steći mogućnost poslovanja u Kini", prisjeća se Perkowski. Pokazalo se da je tih mogućnosti bilo mnogo, ali je bilo isuviše malo kineskih menadžera koji su razumjeli kako treba voditi tvornicu auto dijelova na kapitalistički način, s naglaskom na izvoz i na proizvodnju proizvoda svjetske klase, za kinesko tržište. Teži dio poslovanja bio je pronaći prave lokalne menadžere koji će voditi posao. Stoga, kada je počeo kupovati većinsko vlasništvo u kineskim kompanijama za proizvodnju auto-dijelova, Perkowski je menadžere uvozio iz inozemstva. To je bila vrlo loša ideja. Bila je preskupa, a funkcioniranje u Kini bilo je jednostavno isuviše strano za stranca. Precrtaj plan A.

"Onda smo sve te ljude izvana vratili kućama, zbog čega sam imao problema sa svojom bazom investitora, i napravio sam plan B," kaže Perkowski. "Potom smo pokušali preobraziti "staro-kineske" menadžere koji su obično dolazili u paketu s tvornicama koje smo kupovali, ali ni to nije funkcioniralo. Oni su jednostavno bili isuviše navikli na plansku ekonomiju u kojoj nikada nisu morali brinuti za tržište, već samo za ispunjenje kvota. Menadžeri koji su imali poduzetnički duh, bili bi opijeni već pri prvom susretu s kapitalizmom, i bili su spremni pokušati baš sve.

"Kinezi su vrlo poduzetni," kaže Perkowski, "ali u to vrijeme, prije pristupa Kine Svjetskoj trgovačkoj organizaciji, nije postojala pravna država, i nije postojala nikakva burza obveznica i dionica koja bi ograničavala takvo poduzetništvo. Jedini izbor koji nam je stajao na raspolaganju bili su menadžeri iz državnog sektora, koji su bili vrlo birokratski orijentirani, ili pak menadžeri prvog vala privatnih kompanija, koji su prakticirali kaubojski kapitalizam. Nijedna od tih opcija nije mjesto gdje biste htjeli biti. Ako su Vaši menadžeri isuviše birokratski, ništa se neće moći učiniti, oni su vam jednostavno davali izgovore kako je Kina naprosto drukčija; a ako su previše poduzetni, po noći ne možete spavati, jer nemate pojma što će sutra opet smisliti." Perkowski nije spavao mnoge noći.

Jedna od prvih "nabavki" u Kini bio je udio u kompaniji koja je proizvodila dijelove od gume. Kada je postigao sporazum s kineskim partnerima o kupnji dionica kompanije, kineski je partner kao aneks transakcije potpisao i stavak "o nekonkurenciji". Ali čim se sporazum potpisao, kineski je partner izašao iz sporazuma i otvorio novu tvornicu. "Nekonkurencija" se nije doslovno prevela na mandarinski jezik. Dakle: precrtaj plan B.

U međuvremenu, iz kompanije Perkowskog i njegovih partnera curio je novac – to je bio danak Perkowskog za učenje kako se posluje u Kini. Našao se u situaciji u kojoj je bio vlasnik niza kineskih tvornica za proizvodnju auto dijelova. "Najniža točka je bila oko 1997. godine", kaže. "Naša se kompanija počela smanjivati i nismo poslovali s profitom. Premda su neke naše kompanije dobro poslovale, općenito smo poslovali u vrlo rigoroznom režimu. Premda smo imali većinsko vlasništvo, i premda smo teoretski u igru mogli ubaciti koga god smo htjeli, kad sam pogledao svoju klupu (s menadžerima), shvatio sam da nikoga ne mogu ubaciti u igru." Bilo je vrijeme za plan C.

"U biti, zaključili smo da premda volimo Kinu, ne želimo imati više nikakvog posla sa "starom Kinom". Umjesto toga, svoj smo ulog stavili na "novo-kineske" menadžere,"" kaže Perkowski. "Počeli smo tražiti novu sortu kineskih menadžera otvorenog uma, menadžere koji su imali neku vrstu menadžerske škole. Tražili smo pojedince koji su bili iskusni u tome kako stvari funkcioniranju u Kini, ali kojima je također bilo blisko kako funkcionira ostali svijet, i koji su znali kamo stvari idu u Kini. Stoga smo između 1997. i 1999. regrutirali cijeli tim "novo-kineskih" menadžera, a to su obično bili kontinentalni Kinezi koji su već radili za multinacionalne kompanije, i kada su ti menadžeri stali na kormilo, postupno smo mijenjali sve "staro-kineske" menadžere u našim kompanijama."

Kada se formirala nova generacija kineskih menadžera, koja je poznavala globalno tržište i potrošače, koja se mogla uklopiti u zajedničku viziju kompanije (i koja je osim toga poznavala Kinu), ASIMCO je počeo poslovati s profitom. Danas ASIMCO posluje s profitom od prodaje auto dijelova u visini od 350 milijuna dolara godišnje, a posluje s trinaest tvornica u devet provincija. Kompanija prodaje dijelove i kupcima u Sjedinjenim državama, a ima i trideset šest trgovačkih poslovnica po cijeloj Kini koje servisiraju proizvođače automobila i u toj zemlji.

Na tom temelju Perkowski je izgradio svoj sljedeći veliki potez – prebacio je profite iz daleke Kine natrag na američko tlo. "U travnju 2003. kupili smo sjeverno američke poslove korporacije Federal-Mogul vezane za proizvodnju rasplinjača, kompanije za proizvodnju rezervnih dijelova koja je tada bila u bankrotu," kaže Perkowski. "Tu smo kompaniju prvo kupili kako bismo došli do njezinih mušterija, a to su bili u prvome redu proizvođači automobila Velike Trojke, plus Caterpillar i Cummins. Premda smo već dugo imali dobre odnose s Catom i Cumminsom – a ta je akvizicija pojačala naš položaj u odnosu prema njima, prodaja rasplinjača Velikoj Trojci bila je u prvome planu. Drugi razlog za kupnju te kompanije bio je stjecanje tehnologija koje smo mogli vratiti natrag u Kinu. Poput većine tehnologija koje se ugrađuju u moderne automobile i kamione, ljudi tehnologiju rasplinjača uzimaju zdravo-za-gotovo. Ali rasplinjači (dio motora koji kontrolira ventile za ubrizgavanje goriva i ispušne plinove) su vrlo sofisticirani inženjerski proizvod, kritičan za funkcioniranje motora. Kupovina tog posla u biti nam je osigurala vrhunsku tehnologiju koju smo potom mogli iskoristiti da postanemo vodeća tvrtka za proizvodnju rasplinjača u Kini. I tako sada imamo najbolju tehnologiju rasplinjača i najveću bazu potrošača i u Kini i u Americi."

To je vrlo važna poanta, jer postoji opći dojam da je prebacivanje poslova i novca u strane zemlje stopostotni gubitak za američke radnike. Nešto što je bilo ovdje, otišlo je onamo, i to je kraj priče. Ali stvarnost je složenija.

Većina kompanija tvornice ne gradi u drugim zemljama samo zato da dobije jeftiniju radnu snagu za proizvode koje želi prodati u Americi i Europi. Druga je motivacija da služi stranome tržištu tako da se ustoliči na njemu a da pri tome ne treba brinuti o trgovačkim preprekama – to posebno vrijedi na gigantskom tržištu kao što je kinesko. Prema izvješćima Američkog ministarstva trgovine, gotovo 90 posto proizvodnje američkih off-shore kompanija prodaje se na stranim tržištima. Ali to u stvari stimulira američki izvoz. Postoji niz studija koje pokazuju da svaki dolar koji kompanija investira u drugim zemljama, u svoje off-shore kompanije, donosi dodatnu kvotu izvoza za zemlju vlasnika, jer se danas otprilike trećina globalne trgovine odvija unutar multinacionalnih kompanija. Stvar funkcionira i obrnuto. Čak i kada se proizvodnja prebaci na druge zemlje kako bi se uštedjelo na nadnicama, obično se ne prebacuje cijela proizvodnja. Prema studiji zaklade Heritage od 26. siječnja 2004. pod naslovom Stvaranje novih radnih mjesta i oporezivanje dohotka od vanjskih izvora, američke kompanije koje proizvode i kod kuće i u inozemstvu, i za američko i za kinesko tržište, čine više od 21 posto ukupnog američkog ekonomskog volumena, stvaraju 56 posto ukupnog američkog izvoza, i zapošljavaju tri petine svih zaposlenih fizičkih radnika u proizvodnji, tj. oko devet milijuna radnika. Stoga ako General Motors izgradi tvornicu u Šangaju, kompanija će prestati stvarati nova radna mjesta u Americi jer će izvoziti velik dio svojih roba i usluga vlastitoj tvornici u Kini, ali će koristiti niže troškove proizvodnje dijelova u Kini za svoje tvornice u Americi. Napokon, cijela je Amerika glavni korisnik istog fenomena. Premda se velika pažnja obraća američkim kompanijama koje sele u Kinu, mala se pažnja obraća golemoj količini off-shore investicija koje se svake godine vraćaju u Ameriku, jer stranci žele dostupnost američkom tržištu i radnoj snazi baš kao što to mi želimo u njihovim zemljama. Dana 25. rujna 2004. DaimlerChrysler proslavio je desetu godišnjicu svoje odluke da izgradi prvu tvornicu automobila Mercedes-Benza izvan Njemačke, u Tuscaloosa, u Alabami, kada su najavili ekspanziju i izgradnju tvornice u iznosu od 600 milijuna dolara. "U Tuscaloosi, smo na impresivan način pokazali da možemo stvoriti novu seriju proizvoda s novom radnom snagom, u novoj tvornici, a pokazali smo isto tako da je moguće uspješno proizvesti vozila "Made by Mercedes" izvan Njemačke," rekao je na godišnjici profesor Juergen Hubbert, član Menadžerskog savjeta DaimlerChryslera odgovoran za Mercedes Car Group.

Stoga i ne čudi da će ASIMCO koristiti svoje nove operacije s proizvodnjom rasplinjača u Kini kako bi obradio sirovine i operacije vezane za grubo strojarstvo, te da će potom izvesti poludovršene proizvode u svoju tvornicu rasplinjača u Americi, gdje će obrazovaniji američki radnici moći dovršiti strojarske operacije koje su najkritičnije za postizanje kvalitete. Na taj način ASIMCO-ovi američki potrošači imat će korist od kineskog dobavljačkog lanca, a istodobno će imati i utjehu da posluju s poznatim američkim dobavljačem.

Prosječna plaća visokokvalificiranog strojara u Americi iznosi između 3-4000 dolara mjesečno. Prosječna plaća tvorničkog radnika u Kini iznosi 150 dolara mjesečno. ASIMCO dodatno mora participirati u kineskom mirovinskom fondu koji pokriva i zdravstvenu zaštitu, troškove stanovanja i penzije. Između 35 i 45 posto mjesečne plaće kineskog radnika odlazi izravno lokalnom uredu za zapošljavanje koji pokriva te oblike osiguranja. Kako je zdravstveno osiguranje u Kini znatno jeftinije – jer su i plaće niže, a zdravstvene usluge ograničenije, te budući da gotovo i nema radnih sudskih sposrova, Kina je privlačno mjesto za ekspanziju i zapošljavanje, objašnjava Perkowski. "Sve što bi smanjilo odgovornost američkih kompanija za pokrivanje medicinskih troškova bio bi "plus" za odražavanje poslova u Americi."

Iskorištavanjem svijeta kao ravne ploče za takvu suradnju – između domaćih tvornica i njihovih tvornica u inozemstvu, između skupih, visokokvalificiranih američkih radnika u blizini američkog tržišta i jeftinih kineskih radnika u blizini kineskog tržišta, kaže Perkowski, "naša američka kompanija postaje konkurentnija i stoga dobivamo više narudžbi i naše poslovanje sve više raste. Mnogi u Americi to propuštaju uvidjeti kada govore o prebacivanju poslova u druge zemlje. Od kupovine kompanije Federal-Mogul, primjerice, udvostručili smo naše poslove s Cumminsom, a naše je poslovanje s Caterpillarom značajno poraslo. Sve naše mušterije izložene su globalnoj konkurenciji i one traže od svojih dobavljača da učine pravu stvar kada je riječ o konkurenciji cijena. Oni želi raditi s dobavljačima koji razumiju svijet kao ravnu ploču. Kada sam posjetio našeg američkog partnera i kupca kako bih mu objasnio našu strategiju poslovanja s rasplinjačima, oni su se izrazili vrlo pozitivno o tome što namjeravamo, jer su vidjeli da prilagođavamo naše poslovanje tako da i njima omogući da budu kompetitivniji."

Ta vrsta suradnje postala je moguća tek u posljednjih nekoliko godina. "Ono što smo sada učinili ne bismo u Kini mogli učiniti 1983. ili 1993.", kaže Perkowski. "Od 1993. poklopilo se nekoliko stvari. Recimo, ljudi uvijek govore o tome koliko je internet bio koristan za Sjedinjene države. Kinu je u prošlosti nerazvijenom održavala nesposobnost ljudi izvan Kine da dobiju informacije o toj zemlji, kao i nesposobnost ljudi u Kini da dobiju informacije o ostatku svijeta. Prije interneta, jedini način da se zatvori ta informacijska "rupa" bilo je da putujete. Sada možete ostati kod kuće i učiniti to putem interneta. Naš globalni lanac dobavljača ne bi mogao funkcionirati bez toga. Sada elektronskom poštom samo šaljemo kopije nacrta internetom – ne treba nam niti Federalna pošta."

Koristi od proizvodnje u Kini, za određene industrije, postaju nevjerojatno velike, dodaje Perkowski, i ne smijemo ih zanemariti. Ili ćeš se izravnati, ili će te Kina izravnati. "Ako sjediš u Americi i ne uspiješ shvatiti kako doći do Kine", kaže on, "za deset ili petnaest godina više nećeš biti globalni vođa."

Sada, otkako je Kina u Svjetskoj trgovačkoj organizaciji, velik dio tradicionalnih, sporih, neučinkovitih i zaštićenih sektora kineske ekonomije je izloženo uništavajućoj globalnoj konkurenciji – a to je nešto što se prihvaća isto tako "toplo" u Kantonu u Kini, kao i u Cantonu u državi Ohio. Da je kineska vlada članstvo u Svjetskoj trgovačkoj organizaciji stavila na referendum, "nikada ne bi prošao", kaže Pat Powers, voditelj ureda Američko-kineskog poslovnog savjeta u Pekingu tijekom pristupnih pregovora. Glavni razlog zbog kojeg je kinesko rukovodstvo tražilo članstvo u Svjetskoj trgovačkoj organizaciji bio je da u ruke dobije polugu kojom će modernizirati kinesku birokraciju, srušiti interne zidove regulacija i uništiti niše arbitrarnog odlučivanja. Kinesko je rukovodstvo znalo da se Kina mora globalno integrirati i da se njezine postojeće institucije neće jednostavno promijeniti i reformirati, stoga je koristilo WTO kao polugu protiv vlastite birokracije. I posljednjih dvije i pol godine ono ju je slomilo."

S vremenom će pristajanje uz standarde Svjetske trgovačke organizacije još će više "izravnati" kinesku ekonomiju, a na globalnom planu to će je sve više pretvarati u silu koja stvara sve ravniji svijet. Ali ta tranzicija neće biti laka, a šanse da se taj politički i ekonomski proces poremeti ili uspori nisu zanemarive. Ali čak i ako će Kina implementirati sve reforme Svjetske trgovačke organizacije, ona neće moći ostati na mjestu. Uskoro će stići do točke kada će njezine ambicije prema ekonomskom rastu zahtijevati veće političke reforme. Kina nikada neće iskorijeniti korupciju bez slobodnog tiska i aktivnih institucija civilnoga društva. Nikada neće postati učinkovitija bez čvršće vladavine prava. Nikada neće biti sposobna suočiti se s neminovnim poremećajima vlastite ekonomije bez otvorenijeg političkog sustava koji bi ljudima dopustio da prozrači svoje nezadovoljstvo. Drugim riječima, Kina nikada neće biti doista "ravna" dok ne prijeđe tog golemog ležećeg policajca zvanog "politička reforma".

Čini se da ide u tom smjeru, ali put je još dalek. Svidio mi se način kojim je to u proljeće 2004. izrekao jedan američki diplomat: "Trenutno Kina izaziva i ugodno uzbuđuje, ali se ne privatizira. Reforme su ovdje providne – katkada su prilično uzbudljive jer možemo vidjeti likove koji se kreću iza zavjese – ali nisu prozirne. (Vlada i dalje daje) informacije o (ekonomiji) samo nekim kompanijama i određenim interesnim skupinama." Zašto su samo providne ali ne i transparentne? pitao sam. On je dogovorio: "Jer ako si u potpunosti transparentan, što činiš s povratnim informacijama? Na to pitanje ne znaju odgovoriti. Oni još ne znaju što bi učinili s rezultatima transparentnosti."

Ako i kada prijeđe tu političku krivinu na putu, mislim da bi Kina mogla postati druga verzija, kopija slobodnog tržišta Sjedinjenih država, a ne samo jedna velika platforma za prebacivanje novca i tvornica. Premda se to nekima čini opasno, mislim da bi to za svijet bio nevjerojatno pozitivan razvoj događaja. Prisjetite se koliko li je mnogo novih proizvoda, ideja, poslova, potrošača nastalo iz japanskih i zapadnoeuropskih napora da postanu demokracije sa slobodnim tržištem. Taj je proces pokrenuo razdoblje globalnog prosperiteta bez presedana u povijesti – a svijet u to doba još uopće nije bio ravna ploča. Imao je zid po sredini. Ako se Indija i Kina pokrenu u tom smjeru, uvjeren sam da će svijet biti i daleko sretniji, a ne samo ravniji negoli ikada ranije. Tri države poput Sjedinjenih država bolje su od samo jedne, a pet takvih država bilo bi još bolje od tri.

Ali čak i kao zagovornik slobodne trgovine, pomalo brinem zbog izazova koji će takav razvoj događaja, barem kratkoročno, predstavljati za neke radnike u Sjedinjenim državama, za njihove nadnice i beneficije. Kada je riječ o Kini, prekasno je za protekcionizam. Kineska je ekonomija u potpunosti povezana s ekonomijom razvijenoga svijeta, a pokušaj da se te veze razore prouzročio bi ekonomski i geopolitički kaos koji bi posve uništio globalnu ekonomiju. Amerikanci i Europljani morat će razviti nove poslovne modele koji će im omogućiti da iz Kine izvuku ono najbolje, i da se ograde od onog najgoreg. Kao što se kaže u dramatičnoj naslovnoj vijesti pod naslovom "Kineska cijena", objavljenoj u Business Week-u, 6. prosinca 2004.: "Može li Kina dominirati svime? Naravno da ne. Amerika i dalje ostaje najveći proizvođač u svijetu, koji proizvodi 75% onoga što konzumira, premda je riječ o padu u odnosu na sredinu devedesetih godina kada je proizvodila 90%. Industrije koje zahtijevaju goleme proračune za istraživanje i razvoj i za kapitalne investicije, za aeronautiku i svemirska istraživanja, za farmaceutska istraživanja, za automobile, i dalje imaju jaka uporišta u Sjedinjenim Državama... Amerika će se zasigurno i dalje koristiti kineskom ekspanzijom." Ali sada kad smo to rekli, ako se Amerika ne pobrine s dugoročnim industrijskim izazovom s kojim je suočava "kineska cijena" na toliko mnogo područja, "Amerika će izgubiti ekonomsku moć i utjecaj".

Ili, drugim riječima, žele li se Amerikanci i Europljani okoristiti pretvaranjem svijeta u ravnu ploču, i uzajamnim povezivanjem svih tržišta i centara znanja, morat će trčati barem tako brzo kao i najbrži lav. Mislim da će taj lav biti Kina, i mislim da će trčati prokleto brzo.


Sila koja pretvara svijet u ravnu ploču br. 7

1   ...   5   6   7   8   9   10   11   12   ...   26


Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©azrefs.org 2016
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə