Thomas L. Friedman Svijet je ravna ploča




Yüklə 1.2 Mb.
səhifə8/26
tarix23.02.2016
ölçüsü1.2 Mb.
1   ...   4   5   6   7   8   9   10   11   ...   26

Koliko daleko možemo ići s postavljanjem sadržaja na internetu?
Moja je osnovna misao sljedeća: Prebacivanje sadržaja na Internet, što ga izvode pojedinci i zajednice, već je i sada golema sila koja svijet pretvara u ravnu ploču. Ona se širi jer se širi i platforma ravnoga svijeta koja ga omogućuje, kao i zbog toga što prebacivanje materijala na Internet odgovara vrlo dubokoj ljudskoj čežnji, čežnji pojedinaca da participiraju u svijetu i da se čuje njihov glas. Novinar New York Timesa Seth Schiesel napisao je poučan članak u tom smislu (21. lipnja 2005.), u kojem je tvrdio da sve veći broj mladih ljudi "radije igra sportsku video igru negoli da gleda stvarnu igru na televiziji." Istaknuo je da je od 2000. godine prodaja sportskih video igara u Sjedinjenim Državama porasla za 34%, i da se vrijednost prodaje kompjutorskih sportskih igara u 2004. godini popela na 1,2 milijarde dolara, dok je istodobno, među muškarcima između dvanaest i trideset četiri godine, gledanost televizijskih sportskih prijenosa svih glavnih sportova pala. Ali najviše me u članku pogodio citat u kojem Schiesel navodi riječi mladića koji voli igrati kompjutersku košarkašku, koja mu omogućuje da kontrolira kada će igrači (oblikovani po uzoru na one iz NBA lige) dodati ili pucati na koš: "Volim Kobea, OK?" rekao je Albert Arce, i pri tome mislio na Kobe Bryanta, zvijezdu Los Angeles Lakersa. "Ali volim igrati s njim jer ga mogu prisiliti da doda drugim momcima. Kada ga gledam na televiziji, čini se kao da ne zna dodavati."

Radije bi igrao Kobea negoli ga gledao na televiziji! Takav stav, kaže Micah Sifry "izuzetan je znak za jednu veću promjenu koja se dogodila u doba Interneta, za pretvorbu statičnog i pasivnog pristupa medijima u aktivan i sudionički pristup. Zabavnije je biti u igri negoli je gledati." Tim O'Reilly, osnivač i glavni direktor tvrtke O'Reilly Media, jedne od najvećih tvrtki za izdavanje kompjutorskih knjiga, na svoj način opisuje fenomen postavljanja sadržaja na Internet. On ga naziva "arhitekturom participacije", odnosno sistemima koji korisnicima omogućuju da stvaraju, a ne samo da konzumiraju. On tvrdi da će kompanije koje će dizajnirati svoj softver, svoje sustave, svoje mrežne stranice, svoje enciklopedije tako da potiču participaciju, biti one koje će u budućnosti privući najveći broj korisnika.

Ljudi vole postavljati sadržaje na Internet, i zbog toga, od svih deset sila koje pretvaraju svijet u ravnu ploču, upravo ova ima potencijalno najrazorniji učinak. Ovisno o tome koliko će ljudi iskoristiti tu mogućnost da budu u igri i koliko će im vremena za to trebati, odredit će koliko će ta sila postati razorna. "Akt participacije je poput mišića koji morate koristiti," kaže Sifry, "a mi smo toliko nenavikli da budemo aktivni sudionici u procesu da danas ljudi ne koriste sredstva koja su im već sada na raspolaganju… Osim toga postoji i duboko usađena navika podložnosti autoritetima i institucijama." Ukratko, broj ljudi koji postavljaju svoje sadržaje na Internet još uvijek je relativno malen. Ali što će se sredstva za individualno postavljanje sadržaja na Internet i za suradnju više širiti, i što će više ljudi dobivati pozitivnu povratnu informaciju pri svojim iskustvima s postavljanjem sadržaja na Internet, to će češće sve velike institucije i hijerarhije, siguran sam, osjetiti posljedice.

Bili ste upozoreni.


Sila koja svijet pretvara u ravnu ploču br. 5

Prebacivanje poslova

Y2K

Indija je od ostvarenja svoje neovisnosti, dana 15. srpnja 1947., imala svoje uspone i padove, ali u izvjesnom smislu možda ćemo je pamtiti kao najsretniju zemlju u povijesti kasnog dvadesetog stoljeća.

Sve donedavno, Indija je u bankovnom svijetu bila poznata kao "drugi kupac". U biznisu uvijek želite biti drugi kupac – osoba koja kupuje hotel ili igralište za golf ili trgovački centar nakon što je prvi kupac otišao u stečaj, i nakon što njegovo vlasništvo banka rasprodaje za 10 centi po dolaru vrijednosti. Prvi kupci kablova koje su postavljale kompanije za optičke kablove, i koje su mislile da će postati beskonačno bogate beskonačnim širenjem digitalnog svemira, bili su njihovi američki dioničari. Kada je balon prsnuo, oni su završili ili s bezvrijednim ili s vrlo malo vrijednim dionicama. I tako su Indijci postali drugi kupci za kompanije koje su proizvodile i postavljale optičke kablove.

Oni u stvari nisu kupovali dionice, oni su se jednostavno okoristili pretjeranim kapacitetom optičkih kablova, a to je značilo da su se oni i njihovi američki klijenti u biti mogli koristiti tim kablovima - besplatno. To je bila velika sreća za Indiju (i u manjoj mjeri za Kinu, bivši Sovjetski savez i Istočnu Europu), jer što je povijest moderne Indije? Ukratko, Indija je zemlja gotovo bez ikakvih prirodnih resursa, ali je zemlja koja je znala raditi jednu stvar – iskorištavati mozgove vlastitih ljudi time što je obrazovala relativno veliki dio svojih elita na području znanosti, inženjerstva i medicine. Prvi indijski premijer Jawaharlal Nehru ostat će u trajnom sjećanju kao čovjek koji je 1951. osnovao prvi od sedam indijskih instituta za tehnologiju (IIT), u istočnom gradu Kharagpuru. Pedeset godina kasnije, stotine tisuća Indijaca natjecale su se za upis i diplomu na tim IIT-ima i na njihovim ekvivalentima u privatnom sektoru (kao i na šest indijskih Instituta za menadžment, koji poučavaju poslovnu administraciju). S obzirom na indijsku populaciju od milijardu ljudi ili više, takva konkurencija proizvodi fenomenalnu meritokraciju znanja. Te su škole poput tvornica koje izbacuju i izvoze najtalentiranije inženjere, informatičare i programere na svijetu.

To je, nažalost, bila jedna od maloga broja stvari koje je Indija učinila pravo. Zbog svojeg često disfunkcionalnog političkog sustava, zbog Nehruove sklonosti prema pro-sovjetskoj, socijalističkoj ekonomiji, Indija do sredine devedesetih godina nije mogla omogućiti dobre poslove većini tih najtalentiranijih inženjera. Stoga je Amerika bila drugi kupac indijske misaone sile! Ako ste bili pametan i obrazovan Indijac, jedini način ostvarenja vašeg potencijala bilo je da napustite domovinu, u idealnim okolnostima odete u Ameriku, u kojoj se u međuvremenu, od 1953., smjestilo oko 25.000 diplomiranih studenata iz vrhunskih indijskih inženjerskih škola, koji su bitno obogatili američki fond znanja zahvaljujući svojem obrazovanju, a novac za to obrazovanje pružili su indijski porezni obveznici.

"IIT instituti su postali otoci izvrsnosti jer nisu dopustili da bitni promašaji indijskog sustava potkopaju visoke standarde tih škola", primijetio je The Wall Street Journal (16. travnja 2003.). "Ne možete nikoga potkupiti da biste ušli u IIT... Kandidati se upisuju samo ako prođu vrlo rigorozni upisni postupak. Vlada se ne miješa u obrazovni program, a građa koja se uči vrlo je zahtjevna... Mogli bismo reći da je teže ući na IIT negoli na Harvard ili Massachusetts Institute of Technology... Alumnus IIT-a Vinod Khosla, jedan od utemeljitelja kompanije Sun Microsystems, rekao je: "Kada sam završio IIT u Delhiju i otišao na Carnegie Mellon da napravim magisterij, klizio sam kroz studij jer je taj studio bio lagan u usporedbi s obrazovanjem koje sam dobio na IIT-ju.""

Tijekom tih pedeset godina, ti su studenti IIT-ja bili najpovoljnija roba koju je Amerika ikada dobila. Bilo je to kao da je netko instalirao intelektualni vodovod koji se punio u New Delhiju, a praznio u Palo Altu.

A onda je stigao Netscape, telekomunikacijska deregulacija godine 1996., Global Crossing i njihovi prijatelji s optičkim kablovima. Svijet je postao ravna ploča i cijela se pogodba obrnula naopačke. "Indija neije imala resurse i infrastrukturu", rekao je Dinakar Singh, jedan od najuglednijih mladih menadžera u svijetu fondova za omeđivanje rizika s Wall Street-a, čiji su roditelji diplomirali na IIT-u, a potom emigrirali u Ameriku, gdje se rodio Singh. "Indija je stvarala kvalitetne ljude u velikim količinama. Ali mnogi su na indijskim dokovima istrunuli poput voća i povrća. Samo se nekolicina uspjela ukrcati na brodove i otići. Više nije tako, jer smo izgradili prekooceanski brod zvan optički kabel... Desetljećima ste morali napuštati Indiju kako biste stekli profesionalno zanimanje... Danas se svijetu možete priključiti i iz Indije. Ne morate ići na Yale kako biste radili za Goldman Sachs (kao što sam to morao ja učiniti)."

Indija nikad ne bi mogla platiti za te optičke kablove koji su povezale pametnu Indiju s tehnološki razvijenom Amerikom, pa su za to platili američki dioničari. Naravno, pretjerana investicija bila je dobra. Pretjerana investicija u željezničke pruge bila je veliki poticaj za američku ekonomiju. "Ali pretjerana investicija u željeznicu bila je ograničena samo na Vašu zemlju, a isto vrijedi i za koristi od nje," kaže Singh. A kada je riječ o digitalnim auto-putevima, onda se time koriste i stranci." Indija se time mogla besplatno okoristiti.

Zanimljivo je razgovarati s Indijcima koji su diplomirali upravo u tom trenutku, kada su američke kompanije počele shvaćati da mogu iskorištavati indijsku inteligentnu radnu snagu. Jedan od njih bio je Vivek Paul, sada predsjednik Wiproa, indijskog softverskog diva. "Indijska revolucija s prebacivanjem informatičke tehnologije vjerojatno štošta treba zahvaliti činjenici da je General Electric došao ovamo. Govorimo o kasnim osamdesetim i ranim devedesetim godinama. U to je vrijeme Texas Instruments proizvodio neke čipove u Indiji. Neki ključni dizajneri tih čipova (u Americi) bili su Indijci. Kompanija im je, u biti, dopustila da se vrate kući i da za njih rade od kuće (i da se pri tome koriste razmjerno grubim komunikacijskim mrežama koje su tada postojale kako bi mogli ostati u dosluhu sa svijetom.) U to vrijeme sam vodio operaciju uvođenja medicinskih sustava General Electricsa u Bangaloreu. Predsjednik General Electricsa Jack Welch došao je u Indiju godine 1989. i Indija ga je posve zaokupila kao izvor intelektualne komparativne prednosti za GE. Jack bi rekao: "Indija je zemlja u razvoju s razvijenom intelektualnom snagom." Shvatio je da ondje postoji fond talenata koji se može iskoristiti, pa je rekao: "Mi trošimo mnogo novca za softver. Ne bismo li mogli neke poslove za naš IT (informatičko-tehnološki) odjel raditi ovdje?"" Kako je Indija u to vrijeme zatvorila svoje tržište stranim tehnološkim kompanijama poput IBM-a, indijske kompanije počele su graditi svoje tvornice kako bi izrađivali PC-je i servere, a Welch je mislio: "kada to već mogu raditi za sebe, onda to mogu raditi i za GE".



Welch je nastavio sa svojim projektom, te je u Indiju poslao tim na čelu s direktorom informatike kako bi provjerio kakve mogućnosti postoje. Paul se uklapao, pa je postao član ekipe General Electricsa koja je pratila direktora za razvoj u Indiju. "Ranih devedesetih, moj je posao bio da pratim direktora informatike na njegovom prvom putovanju u Indiju," prisjeća se Paul. "Pali su im na pamet neki pilot-projekti kako bi se cijela stvar zakotrljala. Sjećam se kako sam ih usred noći morao pokupiti na aerodromu u Delhiju s karavanom indijskih automobila, Ambasadora, koji su bili dizajnirani prema Mini-Morrisu iz pedesetih godina. Svi ljudi u vladi vozili su takav auto. I tako smo spremili tu karavanu od pet automobila i vozili se s aerodroma u grad. Ja sam sjedio u posljednjem automobilu, i u jednom trenutku začuli smo veliki prasak. Pomislio sam: "Što se dogodilo?" Poletio sam naprijed. Hauba automobila ispred nas iznenada se podigla i razbila prednje staklo – a u njemu su bili svi ti ljudi iz GE-a! Cijela se karavana s izvršnim direktorima GE-a zaustavila sa strane. Čuo sam ih kako međusobno razgovaraju: "Je li to mjesto od kuda ćemo dobivati naš softver?""

Srećom po Indiju, ekipu General Electricsa nije obeshrabrila loša kvaliteta indijskih automobila. GE je odlučio pustiti korjenje, i započeti zajednički razvojni projekt s kompanijom Wipro. Druge su kompanije počinjale s drugim modelima. Ali sve se to zbivalo prije optičkih kablova. Simon & Schuster, izdavač knjiga, primjerice, slao je svoje knjige u Indiju i plaćao Indijcima 50 dolara dnevno (umjesto 1000 dolara mjesečno u Sjedinjenim državama) da ih utipkaju u kompjutore, i pretvore knjige u digitalizirane elektronske datoteke koje se mogu lako uređivati ili mijenjati u budućnosti. Posebno su važni bili rječnici koji se stalno trebaju obnavljati. Godine 1991. Manmohan Singh, tadašnji indijski ministar financija, počeo je otvarati indijsko tržište za strane investicije i uveo je konkurenciju u indijsku telekomunikacijsku industriju kako bi smanjio cijene. Kako bi privukao više stranih investicija, Singh je kompanijama bitno olakšao postavljanje satelitskog prijemnika u Bangaloreu kako bi mogli zaobići indijski telefonski sustav i priključiti se na svoje baze u Americi, Europi ili Aziji. Prije toga se samo Texas Instruments usuđivao prkositi indijskoj birokraciji. To je bila prva multinacionalna kompanija koja je 1985. godine ustanovila razvojni centar u Indiji. Centar Texas Instruments-a u Bangaloreu imao je vlastiti satelitski prijemnik, ali je i imao i lošu stranu – jedan indijski vladin činovnik stalno ga je nadgledao – i imao je pravo ispitivati bilo kakav podatak koji se šalje iz centra. Poslije 1991. Singh je olabavio sve te odredbe. Nekoliko godina kasnije, 1994., HealthScribe India, kompanija koju su barem dijelom početno financirali indijsko-američki liječnici, uspostavila je u Bangaloreu svoju podružnicu kako bi se posao medicinske transkripcije s američkih liječnika i bolnica prebacio na indijske. Američki liječnici u to su vrijeme rukom bilježili svoje bilješke, potom su ih diktirali na diktafon kako bi ih tajnica ili netko drugi prepisali u kompjutor, a to bi obično trajalo nekoliko dana ili tjedana. HealthScribe je postavio sustav koji je liječnikov tonski telefon pretvarao u spravu za diktiranje. Liječnik bi pritisnuo dugme, jednostavno izdiktirao svoje bilješke u PC opremljenom karticom za bilježenje glasa, a potom bi se taj glas digitalizirao. Dok je to radio mogao je sjediti bilo gdje. Zahvaljujući satelitu, kućanica ili student u Bangaloreu mogli su sjesti za svoj kompjutor, kopirati liječnikov digitalizirani glas i napraviti transkript – ne za dva tjedna već za dva sata. Potom bi ista osoba arhiviranu datoteku transkripata odmah poslala natrag bolničkom računalnom sustavu gdje bi ona postala dio datoteke za obračun troškova. Zbog vremenske razlike od dvanaest sati s Indijom, Indijci su transkripciju mogli obavljati dok su američki liječnici spavali, a datoteka bi sljedećeg jutra bila spremna i čekala na daljnju obradu. Za kompanije je to bilo revolucionarno, jer ako ste sigurno i legalno mogli obavljati transkripciju medicinskih zapisa, laboratorijskih izvješća i liječničkih dijagnoza u Bangaloreu – dakle na području u kojem inače postoji najviše pravnih postupaka – onda su i druge industrije mogle početi razmišljati o transferu jednog dijela svojeg činovničkog posla u Indiju. Ali takvi su poslovi bili ograničeni onime što može funkcionirati preko satelita, pri čemu je postojao i vremenski odmak. (Ironično je, kaže Gurujot Singh Khalsa, jedan od utemeljitelja companije HealthScribe, da smo inicijalno ispitivali mogućnost da taj posao obave Indijanci, američki Indijanci, u Maineu, tako da iskoristimo neke državne novce namijenjene indijanskim plemenima, ali nikada nismo uspjeli dovoljno zainteresirati federalne vlasti pa je ideja propala.) Trošak transkripcije po jednome retku u Indiji iznosio je oko jednu petinu troškova za isti posao u Sjedinjenim državama, a to je bila dovoljno značajna ušteda zbog koje su mnogi ljudi na takav posao obratili pozornost.

Kasnih devedesetih, međutim, gospođa Sreća zasjala je u Indiji iz dva smjera: balon s optičkim kablovima počeo se napuhavati i povezivati Indiju sa Sjedinjenim Državama, a kriza s Y2K, ili tzv. milenijskim virusom – počela se pojavljivati na horizontu. Kao što se sjećate, virus Y2K bio je posljedica činjenice da su se kompjutori, u vrijeme kada su se počeli proizvoditi, radili s internim satovima. Kako bi uštedjeli na memorijskom prostoru, ti su satovi prikazivali datume samo pomoću šest znamenki – dvije za dan, dvije za mjesec i naravno dvije za godinu. A to je značilo da mogu funkcionirati samo do 31.12.99. I tako, kada bi kalendar pokazao 1. siječnja 2000. godine, mnogi stari kompjutori ne bi taj datum registrirali kao 01.01.2000. već kao 01.01.00, i mislili bi da je tisuću devetstota godina počela ispočetka. A to je pak značilo da je golem broj postojećih računala (novi su doduše imali bolje satove) trebao podesiti ugrađene satove i druge sisteme koji su ovisili o datumima i satima; u suprotnom, proširio se strah, računalni sustavi bi se mogli početi rušiti, i izazvati globalnu krizu, s obzirom na činjenicu da su brojni upravljački sustavi – od vode do kontrole zračnog prometa – bili kompjutorizirani.

Taj popravak računala bio je golem i delikatan posao. Tko na svijetu ima dovoljno softverskih inženjera da sve to obavi? Odgovor: Indija, i svi njezini inženjeri sa svih tih IIT-ja i privatnih tehničkih fakulteta i kompjutorskih škola.

Stoga, kada nas je preplavio Y2K, Amerika i Indija su započele romantičnu vezu i ta je veza postala golema sila koja je svijet pretvorila u ravnu ploču, jer je pokazala da toliko mnogo različitih poslova koje je stvorila kombinacija PC-ja, interneta i optičkih kablova, može stvoriti posve nov oblik suradnje i horizontalnog stvaranja viška vrijednosti pod imenom prebacivanja poslova na druge. Bilo koja usluga, pozivni centar, operacija za podršku u poslovanju, ili posao vezan za znanje koji se mogao digitalizirati mogao se sada globalno prebaciti na najjeftinijeg, najpametnijeg i najučinkovitijeg pružatelja usluga. Korištenjem optičkih kablova i radnih stanica povezanih kablovima, indijski inženjeri mogli su ući u računala vaše kompanije i napraviti sve potrebne prilagodbe, premda su bili smješteni na posve drugoj strani svijeta.

"(Y2K izmjena softvera) bila je zahtjevan zadatak koji bi bilo kome pružio golemu kompetitivnu prednost", kaže Vivek Paul, direktor Wiproa, čija je kompanija izvodila taj robovski posao "i sve su te zapadnjačke kompanije bile suočene s problemom pronalaženja nekoga tko bi to učinio i to za što manje novca. Govorile su: "Samo želimo prijeći tu glupu 2000. godinu! I tako su počele surađivati s indijskim (tehnološkim) kompanijama s kojima možda inače ne bi radile."

U mom žargonu, one su bile spremne izaći na romantični sastanak s Indijom naslijepo. Bile su spremne da se malo jače obvežu. A Jerry Rao dodaje: "Y2K značio je različitim ljudima različite stvari. Za indijsku industriju, on je predstavljao najveći izazov i najveće mogućnosti. Indiju su ljudi smatrali mjestom gdje živi zaostali narod Y2K odjednom je tražio da se svaki božji kompjutor na svijetu obnovi. A tako velik broj ljudi koji su mogli obnavljati kôd redak po redak – postojao je samo u Indiji. Indijska IT industrija zakoračila je svijetom zahvaljujući virusu Y2K. Y2K je postao mašina za razvoj, naša sprava pomoću koje smo postali poznati širom svijeta. I nakon Y2K više nikad nismo bili isti."

Kada je nastupila 2000 godina, posao s Y2K počeo je jenjavati, ali pojavio se posve novi golemi posao s novim poslovnim softverima – elektronska trgovina. Balon s informatičkim kompanijama još se nije raspuknuo, talenti među inženjerima bili su rijetki, a potražnja za informatičkim kompanijama bila je golema. Paul tvrdi: "Ljudi su tražili aplikacije koje su im se činile kritičnima za obavljanje poslova, ključnim za samu njihovu egzistenciju, i ako se one ne bi izvršile, nisu se mogli maknuti. I tako su se obratili indijskim kompanijama. Kada su to učinili, pokazalo se da dobivaju vrlo složene sustave visoke kvalitete, katkada bolje od onih koje su dobivali od drugih. To je stvorilo golemo poštovanje prema indijskim kompanijama informatičke tehnologije. Ako je posao s Y2K bio proces upoznavanja, ono što je uslijedilo bilo je zaljubljivanje."

Došlo je do eksplozije prebacivanja posla iz Amerike u Indiju, i do novih oblika suradnje. Samo povlačenjem optičkog kabla s moje radne stanice u Bangaloreu do glavnog računala moje kompanije, mogao sam uključiti indijske firme informatičke tehnologije poput Wiproa, Infosysa i Tata Consulting Services i angažirati ih da za mene obrađuju elektronsku trgovinu i razne druge aplikacije.

"A jednom kada smo ušli u posao s elektroničkom trgovinom, naša se veza ozakonila brakom," kaže Paul. Ali, ponovimo to, Indiji se posrećio taj posao s optičkim kablovima, i mogućnost da iskoriste sve te podvodne mreže kablova. "Imao sam ured vrlo blizu hotela Leela Palace u Bangaloreu," dodaje Paul. "Surađivao sam s tvornicom smještenom u informatičko tehnološkom parku u Whitefieldu, predgrađu Bangalorea, i nisam mogao dobiti lokalnu telefonsku liniju između svojeg ureda i tvornice. Ako niste nekoga podmitili, niste mogli dobiti liniju. A mi nismo htjeli podmićivati. Zbog toga je moj poziv za Whitefield išao iz mog ureda u Bangaloreu u Kentucky, gdje se nalazio glavno računalo General Electricsa s kojim smo radili, a potom iz Kentuckyja u Whitefield. Koristili smo naše unajmljene linije koje su išle po dnu oceana. A za liniju s jednog kraja grada na drugi morali ste nekoga podmićivati."

Indija se nije okoristila samo eksplozijom informatičkih kompanija, ona se okoristila i njihovom propašću! To je stvarno ironično. Eksplozija tih kompanija postavila je kablove koji su povezali Indiju sa svijetom, a propast je troškove njihova korištenja smanjivala dok nisu postali gotovo besplatni. Isto tako se naglo povećavao broj američkih kompanija koje su htjele koristiti optičke kablove kako bi intelektualne poslove prebacivale u Indiju.

Kako bi se obavio posao s preprogramiranjem, Y2K doveo je do grozničave potražnje za indijskom inteligencijom. Indijske su kompanije bile dobre i jeftine, ali cijena nije bila prva stvar koja je kupcima padala na pamet: prvo je bilo da se posao sredi, a Indija je bilo jedino mjesto na svijetu s količinom radnika koji su to mogli. A onda je došla eksplozija informatičkih kompanija upravo u jeku Y2K, i Indija odjednom postaje jedno od rijetkih mjesta na svijetu gdje ste mogli pronaći višak inženjera koji govore engleski, i to po bilo kojoj cijeni, jer su sve inženjere u Americi pokupile kompanije za elektronsko trgovanje. Potom se balon informatičkih kompanija rasprsnuo, tržište tih dionica je potonulo, a fondovi investicijskog kapitala su presušili. Američke IT kompanije koje su preživjele eksploziju i firme s investicijskim kapitalom koje su i dalje željele investirati tek začete kompanije imale su mnogo manje novca za korištenje. Sada su im trebali ti indijski inženjeri, ne samo zato što ih je bilo mnogo, već upravo zato što su bili jeftini. I tako se odnos Indije i američke poslovne zajednice intenzivirao za još jedan stupanj.

Jedna od velikih pogrešaka koju su činili analitičari ranih godina novog milenija bilo je izjednačavanje eksplozije informatičkih kompanija s globalizacijom, čime se zapravo sugeriralo da je riječ samo o pomodarstvu i toploj vodi. Kada su informatičke kompanije propale, ti naopaki analitičari pretpostavljali su da je to i kraj globalizacije. A upravo je suprotno bilo točno. Balon dionica informatičkih kompanija bio je samo jedan aspekt globalizacije, i kada se on ispuhao globalizacija nije implodirala, već je ustvari ubacila u petu brzinu.

Pomod Haque je Amerikanac indijskog podrijetla i jedan od najpoznatijih investicijskih bankara u Silicijskoj dolini. Njegova je firma Norwest Venture Partners bila usred takve tranzicije. "Kada se te inofrmatičke firme propale, velik broj indijskih inženjera u Sjedinjenim državama (s privremenim radnim dozvolama) bio je otpušten, pa su se vratili u Indiju," objašnjava Haque. Zbog takvog pada vrijednosti informatičkih dionica, proračuni gotovo svih glavnih američkih informatičkih firmi bili su skresani. "Svim IT menadžerima bilo je rečeno da izvrše istu ili veću količinu rada za manje novca. I što su učinili? Pa, pitali su se: "Sjećaš li se Vijaya iz Indije koji je ovdje radio za vrijeme ekspanzije, a potom se morao vratiti kući? Hajde da ga nazovemo u Bangalore i da vidimo hoće li htjeti za nas raditi za manje novca negoli što bismo platili inženjera ovdje u Americi."" I zahvaljujući optičkim kablovima postavljenim u doba ekspanzije, Vijaya je bilo lako pronaći i opet zaposliti.

Podešavanje računala zbog Y2K uglavnom su izvodili niskokvalificirani indijski programeri koji su tek završili tehnološke škole, kaže Haque, "ali momci s vizama koji su dolazili u Ameriku nisu bili momci koji su tek diplomirali. Imali su napredne inženjerske stupnjeve. I velik broj naših kompanija shvatilo je da ti momci mogu dobro programirati s Javom, C++ i s arhitektonikom računala. Bili su otpušteni i vraćeni kućama. A IT menadžeri ovdje kojima su rekli "Ne zanima me kako ćeš obaviti posao, samo ga obavi za manje novca", jednostavno su zvali Vijaya." Kada su Amerika i Indija započeli romansu, bujica indijskih IT kompanija u Bangaloreu počela je dolaziti sa svojim projektima i zamislima. Posao na Y2K omogućio im je da komuniciraju s prilično velikim američkim kompanijama, i zbog toga su počeli razumijevati koje su njihove bolne točke i kako implementirati i poboljšavati poslovne procese. I tako su Indijci koji su za važnije kompanije obavljali velik dio vrlo specifičnog ali uobičajenog održavanja softverskih kodova, započeli razvijati svoje proizvode i pretvarati se iz kompanija za održavanje u kompanije za proizvodnju, te su nudile niz softverskih i konzultantskih usluga. To je indijske kompanije mnogo dublje inkorporiralo u američke, pa je dopuštenje da Indijci obavljaju standardni uredski posao prešlo na jednu sasvim drugu razinu. "Imao sam odjel za knjigovodstvo i isplate i cijeli sam taj posao mogao preseliti u Indiju, U Wipro ili Infosys i pri tome prepoloviti troškove," kaže Haque. Po cijeloj Americi direktori su govorili "smislite kako da rade za manje novca", kaže Haque. "A indijske su kompanije govorile: "Pogledali smo pod vašu haubu i pružit ćemo vam cjelovito rješenje za najmanje novca."" Drugim riječima, indijske kompanije koje su prihvaćale prebačeni posao govorile su: "Sjećate li se kako smo fiksirali vaše gume i popravili klipove tijekom Y2K? Ustvari možemo Vam pružiti cijeli posao s podmazivanjem ako želite. I sada kad ste nas upoznali i kada imate povjerenja u nas, sada znate da to možemo obaviti." Njima u prilog ide i činjenica da nisu bili samo jeftini već i gladni poslova i spremni da sve nauče.

Zbog nedostatka kapitala nakon pada vrijednosti informatičkih kompanija investicijske firme potrudile su se da prate hoće li kompanije u koje su investirale pronaći najproduktivnije, najkvalitetnije i najjeftinije inovacije. U vrijeme eksplozije tih kompanija, kaže Haque, nije bilo neobično da se investicija od 50 milijuna dolara u posve novu firmu pretvori u profit od 500 milijuna dolara u trenutku kada se ista firma pretvori u javno dioničko društvo. Nakon implozije, pretvaranje u javno dioničko društvo iste firme moglo je donijeti profit od jedva 100 milijuna. Stoga su investicijske firme bile spremne riskirati tek 20 milijuna dolara kako bi investirale prijelaz iz osnivačke firme u javno dioničko društvo.

"Za investicijske firme", kaže Haque, "veliko je pitanje postalo 'kako da svoje poduzetnike i njihove nove kompanije dovedem do točke da što prije postanu isplative i profitabilne, da prestanu biti teret za moj kapital, da se mogu odmah prodati tako da naša firma može biti likvidna i profitabilna? Odgovor koji su mnoge firme pronašle bio je: najbolje bi bilo da započnemo s prebacivanjem posla i što većeg broja svojih funkcija od samoga početka. Svojim investitorima moram ostvariti profit brže nego ranije, stoga ono što se može prebaciti na druge, to se i mora prebaciti na druge."

Henry Schacht, koji je kao što smo rekli vodio Lucent u tom razdoblju, promatrao je cijeli taj proces sa stajališta korporacijskog menagementa. Poslovna ekonomija, rekao mi je, postala je svima "vrlo prljava". Svima su cijene padale, a tržišta su nestajala, pa ipak su svi i dalje trošili velike količine novca za pozadinske operacije svojih kompanija, operacije koje si više nisu mogli priuštiti. "Pritisak troškova bio je golem," prisjeća se, "a svijet je sve više postajao ravnom pločom, pa je ekonomija prisiljavala ljude da rade stvari za koje nikada nisu mislili da će raditi ili da mogu raditi... Globalizacija je ušla u još višu brzinu", i za intelektualni posao i za proizvodnju. Kompanije su shvatile da mogu otići na MIT i pronaći četvoricu nevjerojatno pametnih kineskih inženjera koji su spremni vratiti se u Kinu, i raditi za njih odonuda za isti novac koliko su sada trošili za jednog inženjera u Americi. Bell Labs imao je istraživački pogon u Tsingdaou koji se mogao povezati s Lucentovim kompjutorima u Americi. "Preko noći su počeli koristiti naše kompjutore", kaže Schacht. "Računalno povećanje troškova bilo je gotovo jednako nuli, isto vrijedi i za troškove transmisije, a po noći su kompjutori inače bili bez posla."

Zbog svega toga mislim da bi Y2K trebao biti nacionalni praznik u Indiji, uz 15. srpnja, drugi indijski Dan nezavisnosti. Michael Mandelbaum, ekspert za vanjsku politiku s Johns Hopkinsa, koji je dio svojeg djetinjstva proveo u Indiji, rekao je: "Y2K bi trebalo nazvati indijskim Danom nezavisnosti", jer je upravo sposobnost Indije da surađuje sa zapadnjačkim kompanijama, zahvaljujući komunikacijama koje su stvorile mreže optičkih kablova, doista gurnula Indiju naprijed i dala većem broju Indijaca negoli ikada prije slobodu izbora, kako, za koga i gdje raditi.

Mogli bismo to reći i drukčije: 15. srpnja slavi slobodu ostvarenu u ponoć. Y2K je omogućio zaposlenost u ponoć – i to ne bilo kakvu zaposlenost, već zapošljavanje indijskih najboljih intelektualaca. Petnaesti srpnja pružio je neovisnost Indiji. Ali Y2K pružio je neovisnost Indijcima – ne svima, doduše, ali mnogo većem broju ljudi negoli pred pedeset godina, i to najproduktivnijem sloju stanovništva. Da, u tom se smislu Indiji posrećilo, ali je konačno požnjela ono što je zasijala teškim radom, obrazovanjem i mudrošću staraca koji su izgradili sve te institute za informatičku tehnologiju.

Louis Pasteur je nekoć davno govorio: "Sreća prati spremne umove."


1   ...   4   5   6   7   8   9   10   11   ...   26


Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©azrefs.org 2016
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə