Thomas L. Friedman Svijet je ravna ploča




Yüklə 1.2 Mb.
səhifə7/26
tarix23.02.2016
ölçüsü1.2 Mb.
1   2   3   4   5   6   7   8   9   10   ...   26

Odgovori razvijeni u zajednici
Brian Behlendorf bi se, što se njega tiče, mogao kladiti da će sve više i više ljudi i kompanija htjeti iskoristiti platformu ravnoga svijeta za stvaranje inovacija razvijenih u zajednicama, namijenjenih svim mogućim vrstama proizvoda. 2004. je osnovao novu kompaniju po imenu CollabNet kako bi promicao korištenje proizvoda razvijenih u slobodnim zajednicama kao sredstva za poticaj inovacija u softveru namijenjenom kompanijama. Ono čime se CollabNet, primjerice, bavi je stvaranje sigurnosno zaštićenih mrežnih stranica, gdje oni koji imaju lozinku mogu odlaziti i pogledati kôd izvornika nekog programa, listu njegovih slabih mjesta koje treba riješiti, i potom sudjelovati u raspravi među inženjerima, menadžerima proizvoda i ljudima koji se bave pružanjem podrške korisnicima oko toga kako dotični program treba poboljšati. to je totalno ravna sredina, u kojoj nema nikakvog trenja, koja potiče suradnju i savladavanje poteškoća. "CollabNet je trgovac oružjem za sile koje izravnavaju svijet", kaže Behlendorf. "Naša uloga u ovome svijetu je graditi oruđa i infrastrukturu tako da pojedinac – u Indiji, Kini, bilo gdje – kao konzultat, zaposlenik, ili netko tko sjedi kod kuće, može surađivati. Dajemo mu pribor za decentralizirani suradnički razvoj. Potičemo razvoj odozdo prema gore, ne samo u virtualnom prostoru". i dok se CollabNet prvenstveno usredotočio na pitanje kako omogućiti korporacijama da interno surađuju na stvaranju vlastitog softvera otvorenog pristupa, i odravaju ga svježim, postoji cijeli niz poslova, osim softvera, koji trenutno otkrivaju što se može dogoditi ukoliko počnete crpiti inovativnu moć zajednica. Jedna kreativna varijacija ovog pristupa otvorenog dostupa je pokušaj, star nekoliko godina, kanadske kompanije za kopanje zlata, Goldcorp Inc, da crpi "iz svih nas" u potrazi za nalazištima zlata. Prema glasilu Fast Company iz lipnja 2002:
U siječnju 1848, radnici u mlinu Johna Suttera, kraj Sacramenta u Kaliforniji, naišli su na nekoliko grumenčića zlata. Nedugo zatim, na mjesto je stiglo pola milijuna kopača zlata u nadi da će se brzo obogatiti. Počela je zlatna groznica. Neke 153 godine poslije, izbila je još jedna zlatna groznica, u starom rudniku po imenu Red Lake, u sjeverozapadnom Ontariju. Ovaj puta su lovci na sreću mahali softverom za geološko modeliranje i oruđima za kopanje po datotekama, a ne krampovima i lopatama. Veliki pobjednici su bili Australci. A oni nikada prije nisu ni vidjeli rudnik.
Rob McEwen, predsjednik i izvršni direktor tvrtke Goldcorp Inc, sa sjedištem u Torontu, potaknuo je zlatnu groznicu objavljujući izvanredni izazov geolozima svijeta: dat ćemo vam sve podatke o rudniku Red Lake online, ako nam vi kažete gdje je najvjerojatnije da ćemo otkriti sljedećih 6 milijuna unci (28, 35 grama, oko 170 000 kg zlata). Fond nagrada: 575 000 USD, glavna nagrada 105 000 USD.
Zajednica rudara je bila zapanjena: "Dosad smo se susretali sa slobodnim pristupom podacima online jedino u slučaju državnih istraživanja" kaže Nick Archibald, upravni direktor organizacije Fractal Graphics iz Zapadnog Pertha, u Australiji. "Ali, da neka kompanija objavi takvu informaciju i kaže – Dečki, tu smo, krenite! – to je stvarno nešto neuobičajeno."
McEwen je znao da je natječaj, koji je nazvao Izazovom Goldcorpa, opterećen velikim rizicima. Prije svega, izlagao je kompaniju neprijateljskom preuzimanju. Ali, rizik nastavljanja posla po starome je bio još veći. "Kopanje u rudnicima je jedno od najstarijih industrijskih zanimanja čovječanstva" kaže McEwen. "To je stara stara ekonomija. Ali otkriće minerala je slično tehnološkom otkriću. Radi se o istoj vrsti brzog stvaranja bogatstva, pri čemu sve veća očekivanja unaprijeđuju profitabilnost. Kad bismo zlatno mogli nalaziti brže, uistinu bismo mogli povećati vrijednost kompanije."
McEwen, maleni, staloženi čovjek s uredno podrezanim brkovima i u besprijekornom odijelu, ima jednu veliku prednost pred svojim sporijim konkurentima: on nije rudar, ne razmišlja kao rudar, i nije bio ograničen konvencionalnim vjerovanjima rudara. Kao mladić, radio je za Merrill Lynch, sljedeći oca u investicijskom poslu. Ali, njegov je otac također bio fasciniran zlatom, a McEwen je odrastao slušajući priče o rudarima, kopačima i kreditima za večerom. Uskoro je i njega napao virus zlatne groznice, pa je smislio nacrt zlatnoga rudnika budućnosti. 1989. je ugrabio svoju priliku. Upustio se u bitku oko preuzimanja kanadskog rudnika, kao bijeli vitez, i iz nje izašao kao većinski vlasnik ne naročito uspješnog rudnika u Ontariju.
To baš nije bilo ostvarenje sna u doslovnom smislu riječi. Tržište zlatom je bilo u depresiji. Troškovi upravljanja rudnikom su bili visoki. Rudari su štrajkali. McEwenu su čak zaprijetili smrću. Ali, novi je vlasnik znao da rudnik ima potencijal. "Područje nalazišta zlata Red Lake ima dva aktivna rudnika i 13 bivših rudnika koji su ukupno proizveli više od 500 000 kilograma zlata" kaže on. "Rudnik u susjedstvu u proizveo 300 000 kilograma. Naš je dotad proizveo samo 90 000 kilograma."
McEwen je vjerovao da rudača visoke kvalitete koja se iskapala u susjednom rudniku postoji i u dijelovima njegovog posjeda, velikog 55 000 (4047 kvadratnih metara) akri – samo kad bi ju mogao naći. Njegova je strategija počela poprimati oblik na seminaru MIT-a 1999. godine. Predsjednici kompanija iz cijeloga svijeta su se tamo našli kako bi saznali nešto o napretku informacijske tehnologije. Na kraju se pozornost skupine usmjerila na operativni sustav Linux, i na revoluciju otvorenih izvora. "Rekao sam si 'Otvoreni kod! To mi treba!" prisjeća se McEwen.
Njegovo razmišljanje je bilo ovakvo: kad bi mogao privući pozornost svjetskih talenata na svoj problem s nalazištem Red Lake, baš kao što je Linux uspio privući programere svjetske klase za izradu boljeg programa, mogao bi crpiti iz tisuća umova do kojih inače ne bi mogao doći. Isto tako bi mogao ubrzati istraživanja i povećati vjerojatnost da će se zlato uistinu otkriti.
Isprva su geolozi Goldcorpa slušali s nevjericom kad im je obrazlagao svoju ideju da trebaju obznaniti svoje supertajne podatke cijelome svijetu. "Naša je industrija vrlo konzervativna, vrlo tajna", kaže dr. James M. Franklin, nekadašnji glavni geoznanstvenik Geološkog društva Kanade i sudac u Goldcorpovom natječaju. "Povjerljivost i tajnovitost u pogledu rezervi i istraživanja su njezin motto. Ovo što je želio McEwen je bilo totalno nekonvencionalno."
Ali, u ožujku 2000, na jednom sastanku šefova industrije, McEwen je obznanio Goldocrpov natječaj. Reakcija je bila trenutačna. Više od 1400 znanstvenika, inženjera, i geologa iz pedeset zemalja preuzelo je s interneta podatke kompanije i počelo svoja virtualna istraživanja. Kad su počela pristizati rješenja prijedloga, panel pet sudaca je bio zapanjen njihovom maštovitošću. Pobjednici su bili dvije skupine iz Australije: Fractal Graphics, iz Zapadnog Pertha, i Taylor Wall & suradnici iz Queenslanda, koje su zajednički razvile snažni 3D prikaz rudnika.
Za McEwena je sam natječaj bio zlatni rudnik. "Bušili smo na četiri mjesta od pet koja su predložili pobjednici i otkrili zlato na sva četiri", kaže on. "Ali ono što je stvarno važno jest da su iz udaljenog mjesta pobjednici bili u stanju analizirati našu bazu podataka i odabrati mjesta, a da nikad nisu stupili nogom na nalazište. Očito je to dio budućnosti".
Između novih otkrića kvalitetne rudače i moderniziranih postrojenja rudnika, Red Lake sada proizvodi u skladu s ciljevima koje si je zacrtao McEwen. 1996. Red Lake je proizvodio godišnje 53 000 unci, po cijeni proizvodnje od 360 USD za uncu. 2001 je proizvodio 504 000 unci, po cijeni proizvodnje od 59 USD.
Kao rudari koji su pobijedili na natječaju, Fast Company je zapazila koliko je i njima to značilo:
Red Lake u Ontariu i Zapadni Perth u Australiji su na suprotnim krajevima svijeta. Ali to nije zaustavilo Nicka Archibalda i njegov tim geologa iz Fractal Graphicsa, geoznanstvene konzultantske firme, da pomisle da bi mogli otkriti zlato u Kanadi.
Pobjednici Goldcorpovog natječaja iz 2001, Archibald i njegovi kolege su podijelili nagradu od 105, 000 USD za svoju prezentaciju u kojoj su detaljno bile označena najvjerojatnija nalazišta rudače. "Nikad nisam bio u rudniku" kaže Archibald. "Čak nikad nisam bio u Kanadi".
Ali, kad je saznao za natječaj, Archibald je shvatio da je to prilika za njegovu kompaniju koja se specijalizira za 3D prikaze modela rudnika….Premda je novac od nagrade, koju je Archibaldov tim podijelio s Taylor Wall & suradnicima, jedva pokrio trošak projekta, reklama je razglasila našu firmu. "Trebale bi nam godine da steknemo priznanje u sjevernoj Americi, a ovaj nam je projekt to omogućio preko noći," kaže on.
Još je važnije, dodaje Archibald, što je Natječaj otvorio oči industriji za nov način na koji je moguće istraživati. "To je bila velika šansa za rudare" kaže on. "To je bila zraka svjetla u mraku".
Kopanje zlata nije jedina granica u javnim inovacijama i stavljanju materijala na Internet. Tom procesu upravo je izložena i politika. Razmotrimo slučaj Andrewa Rasieja, nekadašnjeg glazbenog producenta koji je utemeljio Mouse.org, uveo novije tehnologije u škole New York Cityja, i koji je postao demokratski kandidat za njujoršku upravu javnog pravobraniteljstva tj. svojevrsni gradski pravobranitelj koji savjetuje gradonačelnika o odnosima s javnošću i o primjedbama javnosti na sve – od posuda za cvijeće do javnih gradskih usluga. Rasieja sam sreo u trenutku dok je želio privući pozornost na svoj prijedlog kojim bi New York građanima pružio opću Wi-Fi infrastrukturu kako bi svi građani na svim mjestima u gradu imali dostupan brzi Internet i pokrivenost mobilnim mrežama. Njegova je kandidatura na kraju propala. Rasiej je bio ispred svoga vremena. Ali naposljetku mislim da će vrijeme uhvatiti korak s njim. Stari industrijski pristup politici sastojao se u načelu "jedan za sve", kaže Rasiej. Htio je reći: mi izabiremo neku osobu, muškarca ili ženu, na položaj da za nas riješi probleme. novi model poslovanja sastoji se od uključivanja cijele političke zajednice i korisnika u stalnoj raspravi o svim aspektima vašeg posla, od trenutka kada ste zamislili proizvod, ili vremena kada ste ga dizajnirali, pa sve do trenutka kada gradite dobavljački lanac koji ga izrađuje i širi korisnicima. Sakupit ćete i prihvatiti primjedbe korisnika i brže odgovoriti na promjene ukusa.

"Pa, došlo je vrijeme da isto načelo primijenimo i ovdje – moć većine – kako bismo ponovno kreirali zajednički politički život zajednice i potaknuli našu demokraciju", kaže Rasiej. "Ne samo da time poboljšavate gradske usluge i kvalitetu života, već i pružate građanima jednostavnu metodu participacije u odlukama koje se tiču njihovih života, i oni će brzo vidjeti rezultate. Ljudi su odvojeni od političkog procesa jer misle da politika nema veze s njihovim životom. Ali ako građanin sve zamoli da fotografiraju svaku posudu za cvijeće, iznenadit ćete se kakvi će biti rezultati." I doista, Rasiej je predložio da se napravi internetska stranica na kojoj će svaki građanin pomoću svog mobilnog telefona snimiti posudu za cvijeće, bilo kakvu slomljenu ili opasnu ogradu ili čak neki navodni zločin, i moći te snimke elektronskom poštom poslati gradskoj upravi ili je pak staviti na službenu internetsku stranicu, tako da u biti svaki građanin postaje potencijalni javni pravobranitelj.



Rasiej tvrdi da je demokratski predsjednički kandidat Howard Dean shvatio moć mreža kada je u svojoj propaloj kampanji za Bijelu kuću spomenuo moć mreža, ali se nije toga pridržavao. To nije učinio nijedan drugi kandidat – nitko nije pokušao stvoriti stvarno ravnu kampanju. "Dean nije shvatio da se novac koji se putem interneta slijevao u njegovu kampanju u stvari bio sporedni proizvod žive zajednice Demokrata i bijesnih glasača koji su međusobno komunicirali i gurali njegovu kandidaturu," kaže Rasiej. Ali vjerujte mi, do 2008. neki će kandidat ili stranka to shvatiti. Ne postoji neki željezni zakon američke politike: Stranka koja najbrže apsorbira i prihvati najnoviju tehnologiju – dominira politikom. Roosevelt je dominirao radijskim medijem i razgovorom uz kamin, John Kennedy televizijskim raspravama, republikanci radijskim emisijama uživo a Karl Rove izravnom internetskom poštom i kompjutorskim bazama podataka. Sljedeći tehnološki politički model okretat će se oko internetske moći zajednice i pojedinaca koji svoje materijale stavljaju na Internet. U tom modelu, javni dužnosnik neće više biti "jedan koji govori svima", ili pokušava slušati većinu. On će umjesto toga postati središte umreženosti kojim će mnogi surađivati s mnogima, i tako stvarati mreže javnih pravobranitelja koji utvrđuju probleme, rješavaju probleme i podržavaju kandidate koji su ih shvatili. "Jedan izabrani dužnosnik (sam) ne može riješiti probleme osam milijuna ljudi", kaže Rasiej, "ali osam milijuna ljudi u mreži može riješiti neki gradski problem. Oni mogu uočiti problem i bolje i brže ponuditi rješenje od bilo kakvog birokrata… Stranka koja će upregnuti tu novu tehnološku granicu, bi će većinska stranka 21. stoljeća. Danas naprotiv, ako demokrati bilo što bolje razumiju, onda je njihova izborna baza posve izbačena iz mreže."
Blogovi: stavljanje vijesti i komentara na Internet
Neposredno nakon pojave pokreta za javni softver, postali smo svjedoci još jednog internetskog oblika samoorganizacije "odozdo": blogiranja. To najbolje vidim u vlastitoj profesiji, novinarstvu, u kojem se blogeri, pojedinačni online komentatori često udružuju već prema svojoj ideologiji, i stvaraju novi novinski "desk" otvorenog dostupa. Blog je vaša vlastita virtualna kutija za sapun. Kada ustanete svako jutro, u obliku kolumne, pisma ili žvrljotine* možete svijetu reći što mislite o bilo kojoj stvari, poslati sadržaj na vlastitu mrežnu stranicu, a potom čekati i vidjeti što će svijet o tome reći. Ako će se drugima to svidjeti, nadovezat će se na vaš blog ili napisati svoj blog ili povezati bilo koji drugi sadržaj, poput online novinskog članka ili komentara. Ja danas čitam blogere (taj pojam je skraćenica riječi "Weblog" – mrežni zapis) i to je dio moje svakodnevne informatičko-sakupljačke rutine. Howard Kurtz je u članku u Washington Postu (20. rujna 2004. godine), opisao kako je mala skupina relativno opskurnih novinskih blogera pripomogla da se upali alarmna svjetiljka i razotkrila lažne dokumente koje je CBS News i njihov novinar Dan Rather koristio u poznatoj reportaži o službi predsjednika Georgea W. Busha u Vojnoj avijaciji: "Bilo je to poput bacanja šibice na komad drveta natopljen kerozinom. Plamen koji je uslijedio eksplodirao je u medijskom establišmentu kada su dotad posve nepoznati blogeri veliku mrežu Murrowa i Cronkita uspjeli baciti u defanzivu. Tajna, kako kaže (dizajner mreže i bloger) Charles Johnson, jest "sakupljanje tajnih podataka iz otvorenih, dostupnih izvora". A to znači: "imamo velik fond vrlo motiviranih ljudi koji izlaze na ulicu i koriste razna sredstva da pronađu dotad nepoznate stvari. Tamo vani, izvan ureda, imamo cijelu vojsku laika-novinara."

Ta vojska često je naoružana samo magnetofonom, mobilnim telefonom koji može snimati, ili mrežnom stranicom, ali u svijetu kao ravnoj ploči, kolektivno, njihov se glas može čuti sve do CBS-a ili New York Timesa. Ti su blogeri stvorili vlastito internetsko opće dobro, bez prepreka i ulaznica. To otvoreno dobro često se sastoji od glasina i ludih nagađanja. Kako nitko nije kapetan, standardi postupanja strašno se razlikuju, a neki su od njih doslovno neodgovorni. Ali kako nitko nije kapetan, informacije kruže posve slobodno. I kada je ta zajednica došla do nečeg stvarno realnog, poput epizode s Dan Ratherom, ona može stvoriti isto toliko energije, šuškanja i stvarnih vijesti kao i bilo koja novinska mreža ili najjača novina.

Novi se blog stvara svakih sedam sekundi, kažu u Technorati.com, internetska organizacija koja prati te jednostavne mrežne zapise koji se stalno mijenjaju. Technorati kažu da već danas postoji više od 24 milijuna blogova, a taj broj raste za oko 70.000 dnevno i podvostručuje se svakih pet mjeseci. Riječ je o iračkim blogerima, koji daju svoje viđenje vijesti s fronta, o blogerima koji slijede i kritiziraju planove za golf terene, a tu su i poker blogeri, investicijski blogeri, ili pak obični "ja i ti" blogeri.

Mark Glaser, novinar slobodnjak sa sjedištem u San Franciscu, koji piše za internetsku stranicu YaleGlobal, 28. srpnja 2005. napisao je kako je 7. srpnja, na dan kada su u londonskoj podzemnoj željeznici eksplodirale bombe, BBC-jeva mrežna stranica pozvala gledatelje i slušatelje da im pošalju fotografije o onome što su vidjeli. "Za 24 sata", piše Glaser, "mrežna je stranica putem elektronske pošte dobila 20.000 odgovora i komentara, 1000 fotografija i 20 video-zapisa. Jedna od glavnih fotografija s te internetske stranice bila je amaterska fotografija scene eksplozije londonskog dvokatnog autobusa. BBC, Guardian i MSNBC.com bili su rijetki veliki mediji koji su pratili novinarstvo običnih građana, i dopustili svojim čitateljima da istoga trena postanu autori – i to bez ikakvog novinarskog treninga." BBC je upregnuo moć internetski dostupnih materijala i kanalizirao ju je u korisni novinski sadržaj.

BBC-jeva spremnost da se otvori prema blogerima pokazuje i snagu i slabost blogiranja, i pokazuje zašto još nije jasno kako će sve to utjecati na tradicionalno novinarstvo. Tko može provariti 20.000 mrežnih zapisa u 24 sata? Ne možete ispijati svoje vijesti iz vatrogasne cijevi. Jednostavno je prejaka. Stoga ćemo, kao i u softverskom otvorenom pristupu, vjerojatno biti svjedoci blažih pristupa, u kojem će tradicionalne novinske organizacije apsorbirati, filtrirati i izabirati ono najbolje s blogosfere, a potom će ih miješati s vijestima koje se uređuju na tradicionalniji način. (Danas velike korporacije, poput General Electrica, prate i svakodnevno odgovaraju na to što blogovi govore o njima.) Nemoguće je zamisliti što će se dogoditi za deset godina kada će gotovo svatko imati svoj blog. Ali to je smjer kojim krećemo. Ako pogledate fenomen Facebook.com-a, internetskog socijalnog direktorija koji se poput virusa širi srednjim i visokim školama, milijuni mladih već imaju platformu za prepričavanje svojih priča.

"Sljedeća generacija raste uz Internet, a ne prilagođava mu se u srednjim godinama," napisao je Micah Sifry, analitičar koji prati tehnologiju i politiku u časopisu The Nation (22. studenog 2004.) "Više od 2 milijuna djece u dobi između 6 i 17 godina ima već svoju mrežnu stranicu, prema istraživanju firme Grunwald Associates provedenog u prosincu 2003. Dvadeset devet posto djece u prva tri razreda osnovne škole već ima svoju adresu internetske pošte. Josh Koenig, jedan od dvadesetgodišnjaka koji je ušao u Deanovu kampanju, i suosnivač tvrtke Music for America kaže: "Ono što sada vidimo tek su prve kapi pljuska koji će uskoro uslijediti". Kada je rekao da u većini srednjih škola u Americi učenici koriste Internet kako bi rangirali svoje nastavnike, mislio sam da je pretjerivao. Ali onda sam otkrio RateMyTeacher.com (rangirajsvogucitelja.com), i shvatio da su učenici toj stranici poslali 6 milijuna glasova o više od 900.000 nastavnika sa 40.000 američkih ili kanadskih srednjih škola. To je gotovo trostruko veći broj negoli pred samo godinu dana, i pokriva oko 85% svih škola u Americi i Kanadi… Budućnost je u njihovim rukama, premda će i ostatak nas biti pozvan na promatranje."

Audio verzija blogiranja, poznata pod imenom "podcasting", upravo je pokrenuta. Taj fenomen počeo je evoluirati zajedno s nevjerojatno popularnim Appleovim audio-playerom – iPodom. Podcasti uključuju pojedince koji proizvode vlastite audio i video zapise – glazbu, komentare, knjige, čitanje poezije, recitale s pjesmama, sve što možete zamisliti da se izvodi glasom ili video zapisom – a potom sve to prenosite na internetske platforme poput Appleovog iTunesa. Te podcaste potom s interneta spuštaju korisnici ili pretplatnici koji ih slušaju ili gledaju na svojim kompjutorima, iPodima, MP3 playerima, mobilnim telefonima, ili nekim drugim lako prenosivim spravama. Podcasting ima veliki utjecaj na tradicionalne glazbene i video kompanije kao i na radiostanice, jer nevjerojatno velik broj ljudi danas ima moć da postanu video i glazbeni producenti, a ne samo pasivni slušatelji i gledatelji.

Wikipedia: sadržaji koje kreiraju korisnici Internet-zajednice
Drugi oblik, drugi razvoj događaja, vezan za prebacivanje sadržaja na Internet, koji sam i dosada prilikom pisanja ove knjige koristio jest Wikipedia, online enciklopedija koju sastavljaju korisnici, enciklopedija poznata pod imenom "narodna enciklopedija". Riječ "wiki" preuzet je od havajske riječi koja znači "brzo". Wikis su mrežne stranice koje korisnicima omogućuju da izravno sami uređuju mrežne stranice sa svog kućnog kompjutora. Petog svibnja 2004. Andrew Lih, asisten novinarstva s Centra za medijske studije iz Hong Konga, u eseju za YaleGlobal online, objasnio je kako funkcionira Wikipedia i zašto je predstavljala takvu revoluciju.

"Projekt Wikipedia započeo je Jimmy Wales, čelnik nove Internet kompanije Bomis.com, nakon što je nakon dvije godine rada njegov prethodni projekt za dobrovoljnu, ali čvrsto kontroliranu besplatnu enciklopediju ostao bez novca i sredstava", piše Lih. "Enciklopediju su tada vodili urednici s doktorskim titulama, ali ona je proizvela samo nekoliko stotina članaka. Kako nije želio da se sadržaji izgube, Wales je u siječnju 2001. godine stranice stavio na wiki mrežnu stranicu i pozvao sve internetske posjetitelje da urede i dodaju svoje sadržaje toj zbirci. Stranica se pretvorila u golemi uspjeh već prve godine i stekla vjerne pobornike, stvorila preko 20.000 članaka, a širila se i na desetke prijevoda i jezika."

Možda se pitate kako ad hoc pokret otvorenog pristupa s otvorenom mogućnošću uređivanja može stvoriti pouzdanu, uravnoteženu enciklopediju? Jer svaki članak u Wikipediji ima dugme "Uredi ovu stranicu", i svakome tko plovi po internetu omogućuje da doda ili uništi sadržaj na toj stranici. Uspjeh enciklopedije započinje činjenicom, objašnjava Lih, da "wikisi omogućavaju da se prati status članaka, da se komentiraju pojedinačne promjene, rasprave teme, stoga oni funkcioniraju kao društveni softver. Wiki mrežne stranice također prate i bilježe svaku modifikaciju koju je netko napravio u članku, stoga nijedan postupak ne može sadržaje zauvijek uništiti. Wikipedia djeluje prema konsenzusu, pri čemu korisnici koji dodaju ili mijenjaju sadržaj usput pokušavaju steći zajednički jezik.

"Međutim, tehnologija po sebi nije dovoljna," piše Lih. "Wales je stvorio uredničku politiku koja ističe neutralnost stavova (neutral point of view ili NPOV) kao vodeće načelo… Prema uputama Wikipedije, "neutralno stajalište pokušava prikazati ideje i činjenice tako da se i zagovornici i protivnici mogu složiti…" Stoga su se članci sa spornim temama poput globalizacije koristili kooperativnom i globalnom prirodom Wikipedije. Tijekom posljednje dvije godine, odrednica "globalizacija" urednički je obradilo 90 "urednika" iz Nizozemske, Belgije, Švedske, Velike Britanije, Australije, Brazila, Sjedinjenih država, Malezije, Japana i Kine. Ona omogućuje raznolike stavove o temema kao što su Svjetska trgovinska organizacija i multinacionalne korporacije, antiglobalizacijski pokret i ugrožavanje kulturne raznolikosti." Članak iz Newsweeka o Wikipediji (1. studenog 2004.) citirao je Angelu Beesley, dobrovoljnu autoricu iz Essexa u Engleskoj, po vlastitim riječima ovisnici o Wikipediji, koja prati točnost više od tisuću enciklopedijskih odrednica: "Kolaborativna enciklopedija – to zvuči kao luda ideja, ali ona se prirodno kontrolira."

Ona se zasigurno prodaje. Do kraja 2005. godine, stranice Wikipedije čitale su se 2,5 milijarde puta na mjesec, a to ju je uz Dictionary.com pretvorilo u najposjećeniju referentnu stranicu na internetu. Siguran sam kako mislite da je bilo divno u djetinjstvu kada je prodavač Encyclopaediae Britannice pokucao na vaša vrata, i pokazivao one velike knjige. Barem je meni bilo. Potom ste mislili kako je super kada ste s Microsoft Windowsima dobili svoju prvu kopiju Encarte i kada ste mogli tipkati po vlastitoj enciklopediji. "Microsoft Encarta Standard 2006 je najprodavanija vrsta enciklopedije. To je izvor u koji se možete pouzdati pri istraživanju svijeta znanja: ona je točna, zanimljiva i aktualna – i sastoji se od više od 36.000 članaka, desetaka tisuća slika i zvučnih i video zapisa, animacija, igara, karata i mnogo čega drugog." A znate li koliko članaka ima na Wikipediji, samo-stvorenoj enciklopediji? U trenutku kada pišem ove retke, 29. prosinca 2005. Wikipedia.org internetska stranica objavila je: "U ovoj, engleskoj verziji, kojom smo započeli 2001. godine, mi trenutno radimo s 841.358 članaka", a taj se broj i dalje množi. A Wales je tek započeo. Proširio se na Wiktionary, na riječnik i thesaurus; na Wikibooks, digitalne udžbenike i priručnike; Wikiquote, online "knjige" citata; Wikispecies, kibernetički direktorij prirodnih vrsta; i naravno, na Wikinews, novinske izvore slobodnog sadržaja koje možete sami napisati i poslati na Internet.

Ali Wikipedija nije u cijelosti med i mlijeko, i ona se često ne kontrolira. Kada ljudi mogu poslati vlastitu enciklopediju na Internet, mnoge se stvari mogu dogoditi, i sve te stvari nisu lijepe. Vaši neprijatelji mogu je koristiti kao globalni poster ili ploču kako bi, ako to žele, vaše ime vukli po prašini i mulju, i moglo bi proći dosta vremena da se to sredi. John Seigenthaler Sr., utemeljitelj i urednik-ravnatelj USA Today, i utemeljitelj Freedom Forum First Amandment Centera na Sveučilištu Vanderbilt, jednoga se jutra probudio, pronašao svoju biografiju na Wikipediji, a ona je glasila: "John Seigenthaler Sr. bio je početkom šezdesetih asistent Državnog tužitelja Roberta Kennedyja. Neko se vrijeme mislilo da je izravno uključen u ubojstva braće Johna i Bobbyja Kennedyja. Ništa od toga nikada se nije dokazalo."

Članak ga nije obradovao. Taj biografski zapis čitao se i ponavljao po cijelome svijetu. Dana 29. prosinca 2005., Seigenthaler je napisao sljedeću kolumnu za USA Today:
Ovo je vrlo osobna priča o internetskom odstrelu ličnosti. To bi mogla biti i Vaša priča.

Nemam pojma čiji je to bolesni um smislio pogrešnu i zloćudnu "biografiju" koja se pod mojim imenom zadržala 132 dana na Wikipediji, popularnoj online slobodnoj enciklopediji, čiji su autori nepoznati i kojima se gotovo ne može ući u trag. Ali ima još:

"John Seigenthaler preselio se u Sovjetski Savez godine 1971., a u Sjedinjene Države vratio se 1984. godine," tvrdi Wikipedia. "Kratko potom, on je utemeljio jednu od najvećih tvrtki za odnose s javnošću."

U dobi od 78 godina, mislio sam da me više ništa negativno rečeno o meni ne može iznenaditi ili zaboljeti. Pogriješio sam. Jedna rečenica u biografiji bila je istinita. Ranih šezdesetih godina bio sam administrativni asistent Roberta Kennedyja. Nosio sam njegov posmrtni kovčeg. Doista me zaboljela glava kada me je moj sin, John Seigenthaler, novinar u NBC News kasnije toga dana nazvao telefonom i rekao mi kako je isti opskurni tekst pronašao i na Reference.com i na Answers.com.

Tjednima sam od učitelja, novinara i povjesničara slušao o "divnom svijetu Wikipedije", koju milijuni ljudi u svijetu svakodnevno posjećuju kako bi provjerili "činjenice", koje su komponirali i poslali često zlonamjerni ljudi bez ikakvog specijalističkog znanja ili ekspertize.

Na moj su zahtjev voditelji tih triju mrežnih stranica sada skinuli pogrešne tvrdnje o meni. Ali oni ne znaju i ne mogu pronaći tko je napisao te otrovne rečenice.

Nazvao sam Jimmy Walesa, osnivača Wikipaedije i pitao ga: "Imate li… bilo kakav način da saznate tko je to napisao?"

"Nemamo", odgovorio je. Predstavnici drugih dvaju mrežnih stranica rekli su da su njihovi kompjutori programirani da doslovno kopiraju sve s Wikipedije, i da nikada ne provjere je li sadržaj pogrešan ili činjeničan….

Živimo u univerzumu novih medija s fenomenalnim mogućnostima za svjetsku komunikaciju i istraživanje – ali taj svijet nastanjuju dobrovoljci vandali i umovi s otrovnim naliv-perima. Kongres im je omogućio da to rade, i da ih se štiti.

Kada sam bio dijete, majka me je učila kako je "trač" zla stvar. U rukama je držala jastuk i rekla: "Kada rasparam jastuk, četiri će vjetra raznijeti pera i nikada ih neću moći vratiti u jastu. Isto to zbiva se i kada širiš zle jezike o ljudima."

Za mene je taj jastuk metafora za Wikipediju.
Ja volim Wikipediju. Koristio sam se njome pri pisanju ove knjige. Ali koristim je sa znanjme da zajednica nije uvijek u pravu, da mreža nema ugrađeni mehanizam za vlastitu korekciju, a zasigurno ne taliko brz koliko se greške mogu brzo širiti. Nije slučajno da IBM danas ima višeg činovnika koji nadzire Wikipedijine reference o IBM-u, i koji provjerava je li sve što se tamo objavljuje ispravno. Jer će u nadolazećim godinama sve više mladih o IBM-u češće učiti iz Wikipedije negoli iz IBM-a samog.

1   2   3   4   5   6   7   8   9   10   ...   26


Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©azrefs.org 2016
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə