Thomas L. Friedman Svijet je ravna ploča




Yüklə 1.2 Mb.
səhifə6/26
tarix23.02.2016
ölçüsü1.2 Mb.
1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   26

Sila koja je svijet pretvorila u ravnu ploču br. 4

Učitavanje

Iskorištavanje moći zajednica

Alan Cohen još se uvijek prisjeća kada je prvi put čuo riječ "Apache", kao odrastao čovjek. To nije bilo za gledanja nekog prastarog filma o kaubojima i Indijancima. Bilo je to devedesetih godina, tijekom eksplozije informatičkih kompanija. On je bio viši menadžer u IBM-u, i nadgledao je posao s elektronskim poslovanjem koji je bio tek u zametku. "Imao sam cijeli tim i proračun od 8 milijuna dolara," prisjeća se Cohen. "U jakoj konkurenciji prsa-o-prsa nadmetali smo se s Microsoftom, Netscapeom, Oracleom i Sunom – sa svim velikim momcima. A igrali smo na vrlo velike uloge u igri koja se zvala elektronička trgovina. IBM je bio velika sila zbog prodaje svog tog softvera za elektronsku trgovinu. Jedan dan zapitao sam direktora za razvoj koji je radio sa mnom: "Slušaj Jeff, daj prošeći sa mnom kroz proizvodnju tih sustava za elektronsku trgovinu. Na kojim mrežnim serverima se to radi?" A on mi odgovori, "Radimo na platformi Apache." Prvo na što sam pomislio bio je John Wayne. "Što je Apache?" upitao sam ga. A on mi reče kako je to shareware ili besplatni softver za tehnologiju mrežnih servera. Kaže da ga je besplatno stvorila šačica pametnih momaka koji su radili on-line na nekom serveru i razgovarali u internetskom kafiću. To me oborilo. Pitao sam ga: "A kako se to kupuje?" A on odgovori: "Kopiraš to besplatno s interneta." A onda je pitam: "Pa tko odgovara za greške ako nešto ode krivim putem?" A on odgovori: "Pojma nemam, ali za sada radi!" I to je bio moj prvi susret s Apacheom...


"Morate se prisjetiti: u to doba Microsoft, IBM, Oracle i Netscape pokušavali su izgraditi komercijalne mrežne servere. To su bile goleme kompanije. I onda mi odjednom moj momak za razvoj kaže da mi svoje dobivamo s interneta besplatno! Imaš sve te velike korporativne šefove koji smišljaju globalne strategije, a onda se odjednom ispostavlja da igru vode klinci s foruma. Nastavljao sam postavljati pitanja: "A tko vodi Apache? Mislim, tko su ti klinci?""
Da, to su oni koji odlučuju koji će softver koristiti – a i što ćete vi koristiti, jer zajednica štrebera danas surađuje na dizjanu novog softvera, koji potom namjerava spustiti na svačije računalo. Ali, zahvaljujući platformi ravnoga svijeta, sve više i više štrebera na Webu nudi svoje vlastite novosti i mišljenja, istiskujući posrednike u novinama. To se zove blogiranje. A zajednica štrebera u knjižnici trenutno piše svoje vlastite enciklopedijske natuknice, spuštajući ih na naša računala, istiskujući tradicionalne enciklopedije u knjigama, pa čak i digitalne, poput Encarte. to se zove Wikipedija. A štreberi iz dormitorija sve više nude svoje vlastite pjesme, video filmove, poeziju i repanje, i komentare, meni i ostatku svijeta, istiskujući iz posla prodavaonice glazbe i tradicionalne dobavljače sadržaja. To se zove podcasting. A dečki na Amazonu pišu sve više i više vlastitih recenzija knjiga, dospijevajući tako među najvažnije recenzente na svijetu, umanjuući značaj i dominaciju tradicionalnih ikona kakve su The New York Review of Books i The New York Times Review. Uskoro će, sve mi se čini, Amazon objavljivati cijele knjige online. A dečki na eBayu već stvaraju svoju vlastitu virtualnu trgovačku zajednicu i sami određuju tko je pouzdani kupac ili prodavač, dodijeljujući zvjezdice. A teroristički momci iz al-Quaede sve više dostavljaju na naša računala vlastite vijesti, prijetnje i govore, ne čekajući BBC ili CBS da dođu i razgovaraju s njima, a nakon toga zipiraju vlastie terorističke poruke izravno, preko AOL-a ili MSNa.
Sve su to varijante "učitavanja". Geneza platforme ravnoga svijeta nije samo osposobila više ljudi da budu autori mnoštva sadržaja, i da surađuju na izradi tih sadržaja. Ona ih je također osposobila da učitavaju na mrežu svoje dokumente i da ih globaliziraju – individualno ili kao dio samoniklih zajednica – bez prolaska kroz bilo koju tradicionalnu hijerarhijsku organizaciju ili instituciju.
Ova novootkrivena moć pojedinaca i zajednica da šalju, odašilju i puštaju u cirkulaciju vlastite proizvode i ideje, često puta besplatno, umjesto da ih samo pasivno spuštaju s nekih komercijalnih mrežnih stranica, od poduzeća, ili da ih preuzimaju od tradicionalnih hijerarhija, na fundamentalan način preoblikuje protok kreativnosti, inovacije, političke mobilizacije i sakupljanja informacija, te njihovog širenja. Ona čini od svake takve stvari demokratski i globalni sveobuhvarni fenomen, suprotan ekskluzivnom, elitističkom, koji se kreće odozgo nadolje. Ovo sada vrijedi i unutar tradicionalnih kompanija i institucija, i izvan njih. Učitavanje, nema sumnje, postaje jedna od najrevolucionarnijih oblika suradnje u ravnome svijetu. Više no ikada, svi možemo biti proizvođači, ne samo potrošači.
Stekao sam ideju o definiranju "učitavanja" (u ovome kontekstu) kao mog četvrtog izravnjivača zahvaljujući sjajnom članku "Mi smo Mreža" koji je u časopisu Wired objavio njegov suosnivač i "viši genij" Kevin Kelly (kolovoz 2005). Kelly je zapisao da je u času kad se Internet po prvi put pojavio u masovnim razmjerima, u post-Netscapeovskoj eri "širina prijenosa kablovskih i telefonskih linija bila asimetrična: cijene za spuštanje su uvelike premašivale cijene učitavanja. Dogma tog razdoblja je smatrala da obični ljudi nemaju potrebe ništa učitavati, stavljati na Internet; da su oni potrošači, a ne proizvođači. Prebacujemo se u sadašnjost – a omiljeni model novog internetskog poretka je BitTorrent. (BitTorrent je mrežna stranica koja omogućuje korisnicima da na Internet učitavaju vlastite glazbene diskoteke, i spuštaju istovremeno one drugih ljudi.)…
Naša komunikacijska infrastruktura je koraknula tek nekoliko puta u ovom velikom pomaku od publike prema sudionicima, ali to je mjesto kamo će ići u sljedećem desetljeću." Nije nemoguće zamisliti, dodao je Kelly, da će jednoga dana u budućnosti "svatko na svijetu (u prosjeku) napisati pjesmu, knjigu, video, blog ili program…Što se događa kad je protok podataka asimetričan – ali u korist autora? Što se zbiva kad svatko stavlja na Internet puno više nego što skida?"
Dugo se mislilo da proizvodnja nekog značajnog ili složenog proizvoda zahtijeva neku vrstu hijerarhijske organizacije ili institucije. Pretpostavka je bila da vam treba vertikalna integracija odozgo-nadolje da bi se takve stvari mogle napraviti i pustiti u svijet. Ali zahvaljujući našoj novootkrivenoj sposobnosti učitavanja – koja je izravna posljedica platforme ravnoga svijeta – sada možete proizvoditi stvarno složene stvari, kao pojedinac ili kao dio zajednice, uz puno manje hijerarhijske organizacije i puno manje novca no ikada prije.
Ovdje ću se pozabaviti s tri oblika učitavanja: pokretom zajedničkog stvaranja softvera, Wikipedijom, i blogiranjem/podcastingom.
Zajedničko stvaranje softvera

Pokret zajedničkog stvaranja softvera, poznat i pod nazivom softver otvorenog dostupa, izvodi svoj identitet iz pojma da bi kompanije ili ad hoc zajednice trebale učiniti dostupnim online kôd izvornika – bazične programske upute koje omogućuju funkcioniranje nekog softvera – a potom pustiti svakoga tko ima bilo što za dodati ili poboljšati da to i napravi, a istovremeno dopustiti milijunima drugih da program spuste i da ga koriste. Zamislite te zajednice kao likove koji se susreću u internetskim brbljaonicama, u kojima prevladavaju samozaposleni inženjeri koji surađuju kako bi stvorili sofrver, i gdje svatko dodaje svoja poboljšanja izvornom kôdu kako bi što bolje plesao i pjevao; i koristi ga, sve dok se povinuje osnovnim pravilima te posebne zajednice "otvorenog izvora". I dok takve zajednice uglavnom djeluju u skladu sa sličnim pravilima, podijeljene su u dva tabora, oko jednog velikog pitanja. Jedan tabor, nazovimo ga "zajednicom intelektualnih građana" u osnovi kaže da svatko u zajednici može koristiti izvorni kôd kao temelj komercijalnog proizvoda – sve dok odaje priznanje izvornoj skupini koja ga je stvorila. Tako, ako se taj program otkotrlja u pravcu novih i savršenijih poboljšanja, adaptacija i primjena, svaki puta morate odati priznanje izvornoj zajednici. Druga skupina, nazovimo je "zajednicom besplatnih programera" tvrde da ukoliko gradite i distribuirate bilo koji derivativni proizvod izgrađen na ramenima besplatnog programskog kôda, morate vratiti svoju inovaciju zajednici koja ju je i omogućila. To znači, morate svoj proizvod dati besplatno.


Budući da nisam kompjutorski fanatik, nikad se nisam naročito pomno bavio pokretom otvorenih izvora, ali kad sam to učinio, otkrio sam nevjerojatan kozmos svoje vrste, s online samoniklim zajednicama, i dragovoljcima koji su svi dobrodošli. Prvi program razvijen u zajednici otvorenog dostupa koji je stvarno imao utjecaja došao je iz zajednice "intelektualnih građana". Potekao je iz akademskih i znanstvenih zajednica gdje su se već duže vremena samoorganizirane suradničke zajednice znanstvenika povezivale putem privatnih mreža (a kasnije i interneta), kako bi okupile mozgove ili podijelile uvide u specifični znanstveni ili matematički problem. Internetski server Apache je imao svgoje korijene u tom obliku zajednice otvorenog pristupa. Kad sam zamolio svog prijatelja Mikea Arguella, arhitekta IT sustava, da mi objasni zašto ljudi na taj način žele podijeliti znanje, rekao mi je: "IT ljudi su obično vrlo bistri ljudi koji žele da svi znaju koliko su domišljati i pametni." Marc Andreessen, koji je izumio mrežni pretraživač Mosaic, složio se s time: "Zajednica otvorenog pristupa nije ništa drugo do recenzirana znanost. Ponekad ljudi pridonose zato jer se bave znanošću i otkrivaju stvari, a nagrada im je ugled. Ponekad iz toga mogu napraviti biznis; ponekad samo žele pridonijeti porastu znanja u svijetu. A recenzentski postupak je od ključne važnosti – otvoreni izvori jesu recenzirana znanost. Svaka greška ili sigurnosna slabost ili devijacija od standarda se zapaža i kritizira." Neki ljudi su oduševljeni time što mogu biti izazov divovima poput Microsofta ili IBMa, time što dokazuju da su u stanju stvoriti nešto bolje od njih, i to besplatno.
Da bih naučio više o ovom obliku "intelektualnih građana" koji se bave razvojem softvera, otišao sam istraživati među kompjutorske fanatike, u brbljaonice. Naposljetku sam naišao na jednog od pionira, Briana Behlendorfa. Ako su Apači – ili zajednica koja je gradila internetski server otvorenog dostupa istoga naziva – bili indijansko pleme, Behlendorf bi među njima bio pripadnik vijeća staraca. Uhvatio sam ga jednoga dana u njegovom uredu od stakla i čelika, u blizini aerodorma San Francisca, gdje je sada osnivač i glavni tehnološki direktor CollabNet-a, novoosnovane tvrtke koja se bavi stvaranjem softvera za kompanije koje se žele koristiti zajednicom otvorenih izvora u svrhu razvoja inovacija. Razgovor sam otpočeo s dva jednostavna pitanja: otkud si došao? i kako si uspio stvoriti zajednicu otvorenog dostupa sastavljenu od online štrebera koji su bili u stanju pratiti u stopu IBM?

"Moji su se roditelji sreli u IBM-u u Južnoj Kaliforniji, i odrastao sam u gradu sjeverno od Pasadene, La Canada," prisjećao se Behlendorf. "Javna škola u koju sam išao bila je vrlo kompetitivna, jer su brojni roditelji djece iz škole radili u čuvenom laboratoriju za aeronautiku koji je tamo vodio Caltech. Stoga sam se od vrlo rane dobi susretao sa znanošću, u mjestu gdje je bilo u redu biti štreber. Uvijek smo imali kompjutore u kući. Nekad davno koristili smo se IBM-ovim spravama da na kompjutorskim karticama izrađujemo popise potrebnih namirnica iz dućana. U osnovnoj školi već sam radio osnovne kompjutorske programe, a u gimnaziji sam se već dosta zagrijao za kompjutore... Diplomirao sam 1991., ali 1989. godine, tih ranih dana interneta, prijatelj mi je dao kopiju programa "Fractint" koju je spremio s interneta na floppy disk. To nije bila piratska već slobodno dostupna kopija, a program je stvorila grupa programera kako bi crtala fraktale. (Fraktali su prekrasne slike koje se stvaraju na razmeđu umjetnosti i matematike.) Kada je program počeo raditi, na ekranu su se pojavili popisi i adrese elektronske pošte znanstvenika i matematičara koji su pridonijeli da program funkcionira. Primijetio sam i to da je uz program bio prilijepljen i kod. Tada sam se prvi puta susreo s konceptom otvorenog dostupa. Pred tobom je bio program koji si mogao besplatno kopirati, a uz njega si dobio i kod, i sve je to učinila jedna zajednica. I tako se u mojoj glavi počela ocrtavati posve različita slika programiranja. Počeo sam razmišljati o tome kako se u načinu izrade ili mogućem načinu izrade određenih vrsta softvera može naći zanimljiva socijalna dinamika. Za razliku od slike koju sam imao o profesionalcima koji su izrađivali softver u nekim zabačenim uredima, na stolici pored golemog kompjutora, u koji su upisivali informacije, a potom ih izbacivali kako bi zarađivali. To mi se činilo tek neznatno boljim od knjigovodstva, i nije bilo posebno uzbudljivo."


Nakon diplome 1991., Behlendorf je otišao u Berkley studirati fiziku, ali ga je ubrzo počelo frustrirati to što apstrakcije koje je učio u učionici nisu imale nikakve veze s uzbuđenjem koje se počelo pojavljivati na internetu.
"Kada ste došli na fakultet u to doba, svakom je studentu bila dodijeljena adresa elektroničke pošte. Ja sam je počeo koristiti za razgovor sa studentima, i za istraživanje rasprava na elektronskim forumima koji su se u to doba počeli pojavljivati i komentirati glazbu," kaže Behlendorf. "Godine 1992. uspostavio sam svoju internet poštansku listu koja se bavila lokalnom elektronskom glazbom s područja Zaljeva (San Francisca). Ljudi su mogli slati svoje bilješke na elektronsku oglasnu ploču, i ona se počela povećavati, i mi smo počeli raspravljati o različitim glazbenim događajima i disk-jockeyima. A potom smo rekli, "Hej, zašto ne bismo pozvali vlastitog DJ-a i organizirali vlastite predstave?" To je postala kolektivna stvar. Netko bi rekao "Ja imam stereo uređaj", a drugi bi rekao: "Znam jednu plažu i ako se pojavimo tamo u ponoć, mogli bi organizirati zabavu." Godine 1993. internet su predstavljale samo liste korisnika i elektronska pošta i FTP stranice (arhive na kojima su se mogle skladištiti stranice korištenjem file-transfer-protokola). I tako sam počeo sakupljati arhiv elektronske glazbe i zanimalo me kako bismo to mogli staviti na mrežu da bude dostupno većoj publici. I tada sam čuo za Mosaic (pretraživač mreže koji je razvio Marc Andreessen.) Dobio sam dobio posao u kompjutorskom laboratoriju u poslovnoj školi na Berkeleyu, a slobodno sam vrijeme koristio za istraživanje Mosaica i drugih mrežnih tehnologija. To me dovelo do elektroničkog foruma na kojem je sudjelovalo mnogo ljudi koji su programirali prvu generaciju mrežnih pretraživača i mrežnih servera."

(Mrežni server je program koji omogućuje svakome da koristi vlastito kućno ili uredsko računalo da bude domaćin mrežne lokacije pridružene World Wide Web-u. Amazon.com, primjerice, je dugo vremena održavao svoje mrežne stranice preko softvera Apache. Kad vaš mrežni pretraživač ide na www.amazon.com, prvi dio softvera s kojim razgovara je apache. Pretraživač pita Apache za amazonovu mrežnu stranicu, a Apache šalje natrag sadržaj Amazonove mrežne stranice. Surfanje po Web-u nije ništa drugo nego interakcija vašeg mrežnog pretraživača s različitim web poslužiteljima.


"Sjedio sam na tom forumu i gledao kako Tim Berners-Lee i Marc Andreessen raspravljaju o tome kako bi te stvari trebale funkcionirati," prisjeća se Behlendorf. "Bilo je prilično uzbudljivo, i činilo se vrlo demokratskim. Nije vam trebao doktorat, niti neke posebne titule, i shvatio sam da između tih znanstvenika i moje glazbene grupe ima dosta sličnosti. A zajednički interes je bila izrada prvog mrežnog softvera. Neko sam vrijeme pratio tu raspravu, a onda sam to prepričao svom prijatelju. On je bio jedan od prvih zaposlenika u magazinu Wired, i on je rekao da je Wired zainteresiran da za njih napravim mrežnu stranicu. I tako sam im se pridružio za 10 dolara po satu, i postavio sam im elektroničku poštu i njihovu prvu mrežnu stranicu – HotWired... Bio je to jedan od prvih on-line časopisa koji su se financirali reklamama."
HotWired je odlučio da želi postaviti sustav registracije s lozinkom – to je u to doba bila kontroverzna ideja. "U to doba", tvrdio je Andrew Leonard, koji je za Salon.com godine 1997. napisao povijest Apachea, "većina voditelja mreža morala se oslanjati na programe za mrežne servere koje je razvijao Nacionalni centar za superkompjutorske aplikacije na Sveučilištu u Illinoisu (isti onaj centar koji je stvorio revolucionarni mrežni pretraživač Mosaic). Ali NCSA mrežni server nije mogao obraditi postupak provjere lozinki, barem ne onako kako je to želi HotWired. Srećom, NCSA server bio je javan, a to je značilo da je kod programa bio besplatan za sve posjetitelje. I tako je Behlendorf realizirao "hakerski prerogativ" – napisao je novi kod, "zakrpu" mrežnog programa koji je nudio NCSA, i ta je zakrpa otklonila problem." Leonard je komentirao: "Te zime Behlendorf nije bio jedini pametni programer koji se igrao s kodom NCSA. Po cijeloj mreži koja se širila, i drugi su voditelji lokalnih mreža shvatili da je nužno stvari uzeti u svoje tipkovnice. Originalni kod bio je ostavljen da skuplja virtualnu prašinu kada je njegove glavne programere, studenta Sveučilišta u Illinoisu Roba McCoola (zajedno s Marcom Andreessenom i autorom Lynuxa Ericom Binom) pokupila razmjerno nepoznata kompanija u Silikonskoj dolini pod imenom Netscape. U međuvremenu, mreža je uporno odbijala da se prestane širiti – pa je nastavljala stvarati nove probleme s kojima su se mrežni serveri trebali baviti." I tako su se zakrpe ove ili one vrste širile poput flastera na cijevima; zatvarale su jednu rupu ovdje a otvarale drugu rupu ondje.
Istodobno, sve su te zakrpe polako ali sigurno, na ad hoc način kojim i inače djeluju otvoreni dostupni izvori, gradile novi, moderni mrežni server. Ali svatko je imao svoju verziju, i svatko je razmjenjivao svoje zakrpe, jer laboratorij NCSA sa svim tim nije mogao uhvatiti korak.
"Skoro sam propao na studiju", objašnjava Behlendorf. "Bilo mi je jako zabavno graditi tu mrežnu stranicu za Wired, i učio sam više negoli na Berkeleyu. I onda je započela rasprava u našoj maloj radnoj skupini o tome kako ljudi u NCSA ne odgovaraju na naše elektronske poruke. Mi smo slali sistemske zakrpe, a oni nisu odgovarali. A mi smo govorili: "Ako NCSA ne odgovara na naše zakrpe, što će tek biti u budućnosti?" Bili smo sretni da možemo nastaviti sa svim tim, ali nas je ipak brinulo što na sve to nema odgovora i što se naše zakrpe ne integriraju u sustav. Onda sam počeo kontaktirati s drugim ljudima za koje sam znao da razmjenjuju zakrpe... Većina ih je radila u standardnim radnim skupinama (Internet Engineering Task Force) koje su postavljale prve standarde kompatibilnosti između strojeva i aplikacija za internet... I tada sam ih pitao: "Zašto ne bismo uzeli budućnost u svoje ruke i pustili u promet verziju našeg mrežnog servera koji će uključiti sve naše zakrpe?"
"Pogledali smo autorska prava za kod NCSA, i u biti on je samo zahtijevao da zahvalimo ljudima na Illinoisu, da je ono što smo smislili poboljšanje njihovoga – i zahtijevao da ih ne krivimo ako stvar crkne," prisjeća se Behlendorf. "Stoga smo počeli radi svoju verziju iz naših zakrpi. Nitko od nas nije imao remena da cijelo svoje radno vrijeme posveti razvoju mrežnog servera, ali mi smo mislili da možemo kombinirati naše vrijeme, da to možemo raditi javno, i da bismo mogli stvoriti nešto bolje od onoga što se drugdje može kupiti – a tada se ionako ništa nije moglo kupiti. Sve se to događalo prije negoli je Netscape u svijet poslao svoju prvi komercijalni mrežni pretraživač. I to je bio početak projekta Apache."
U veljači 1999. godine, oni su potpuno iznova sredili početni NCSA program i formalizirali svoju suradnju pod imenom "Apache".
"Izabrao sam to ime jer sam želio dobiti pozitivne, agresivne konotacije," kaže

Behlendorf. "Pleme Apača bilo je posljednje pleme koje se predalo napadima vlade Sjedinjenih država, a u to smo se vrijeme brinuli da će velike kompanije ući na naš teritorij i napraviti "reda" u području koje su izgradili rani inženjeri interneta. I zato je ime "Apache" imalo smisla, bilo je dobro ime za kod, a drugi su govorili kako je to baš dobra šala, jer smo svi zajedno zakrpavali te rupe. (A patch, što se čita isto kao i "Apache", je na engleskom zakrpa – prim.prev).


I tako su Behlendorf i njegovi kolege s "otvorenog dostupa", (a većina se njih nikada nije srela, već se poznavala isključivo preko elektronske pošte kojom su međusobno komunicirali), stvorili virtualnu, on-line, softversku tvornicu koja je djelovala odozdo, tvornicu kojoj nitko nije bio vlasnik i koju nitko nije nadgledao. "Imali smo softverski projekt, ali koordinacijsko i usmjereno ponašanje ovisilo je jednostavno o tome tko se pojavio na mreži i tko je želio pisati kod," dodao je.

Ali kako to doista funkcionira? pitao sam Behlendorfa. Ne možeš imati jednostavno šačicu ljudi, koja bez ikakvog nadzora jednostavno sklapa kod, zar ne?

"Većina softverskog inženjerstva podrazumijeva kodni repozitorij, a rukovodi se sredstvom koje se zove Concurrent Versions System", objasnio mi je. "Postoji CVS server, i ja imam CVS program na svojem kompjutoru. On mi omogućuje da se spojim na server i da kopiram kod, tako da mogu s njim započeti raditi i početi raditi modifikacije. Ako mislim da je moja zakrpa nešto što želim podijeliti s drugima, pokrenut ću program koji se zove Patch, koji mi omogućava da napravim novu datoteku, složenu kolekciju svih promjena. To se zove "patch-file", i tu datoteku mogu dati nekom drugome, a on može primijeniti tu verziju na kopiju koda kako bi vidio kakav utjecaj ima ta zakrpa. Ako imam pravi dostup serveru (a on je inače vrlo strogo ograničen i kontrolira ga tijelo za nadzor), mogu uzeti svoju zakrpu i spremiti je u repozitorij kako bi postala integralni dio koda. CVS server vodi evidenciju o svemu – tko je što poslao i kamo je to spremio... Možete imati "čitateljski dostup" repozitoriju, ali ne morate imati prava "obavezan dostup" kojim stvari možete promijeniti. Kada netko postavlja "obavezu" u repozitorij, onda se ta datoteka sa zakrpom šalje elektronskom poštom svim inženjerima koji razvijaju softver, a potom dobivate sistem recenzija nove verzije sistema nakon što je ona obavljena. A ako je nešto pogrešno, onda ćete to popraviti."

Kako zajednica odlučuje koji su članovi dovoljno pouzdani?

"Kada smo radili na Apache-u", kaže Behlendorf, "počeli smo s osam ljudi koji su doista imali potpuno povjerenje u ostale, a kako su se novi ljudi pojavljivali na forumu za raspravu, i slali datoteke sa zakrpama na forum, stjecali smo povjerenje i prema drugima, tako da su se početna osmorica povećala na više od tisuću povjerljivih članova. Bili smo prvi projekt "otvorenog dostupa" na koji je poslovna zajednica obratila pozornost, pa nas je počeo podržavati IBM."

Zbog sposobnosti Apachea da na jednom serveru omogući prezentaciju tisuća različitih virtualnih mrežnih stranica – podataka, glazbenih, tekstualnih, pornografskih stranica, Apache je počeo stjecati "glavninu udjela na tržištu pružatelja internetskih usluga", primijetio je Leonard iz Salon.coma. IBM je pokušavao prodati svoj mrežni servis s autorskim pravima, zvan GO, ali on je stekao tek neznatni djelić tržišta. Apache se pokazao a tehnološki boljim, a bio je i besplatan. Stoga je IBM naposljetku odlučio: kada već ne može pobijediti Apache, onda mu se treba pridružiti. Zaustavimo se na tome za trenutak i razmislimo: Svjetski najjača kompjutorska kompanija odlučila je da njezini inženjeri ne mogu poboljšati rad ad hoc skupine sastavljene od štrebera na "otvorenom dostupu", pa je bacila vlastitu tehnologiju i odlučila pridružiti se štreberima!

IBM "me je na početku nazvao, jer sam ja imao ulogu svojevrsnog glasnogovornika Apachea", kaže Behlendorf. "IBM je rekao: "Želimo shvatiti kako bismo mogli koristiti Apache a da ne razbjesnimo internetsku zajednicu, kako da ga održimo, ali ne tako da ljude opelješimo, već kako da pridonesemo cijelom procesu..." IBM je u stvari govorio kako je taj novi model razvoja softvera pouzdan i vrijedan, i kako bi se u to moglo investirati. Odbacit ćemo onaj koji mi sami radimo i koji ne valja."

John Swainson je bio viši menadžer IBM-a i vodio je skupinu koja je pristupila Apacheu (danas je generalni direktor kompanije Computer Associates). On je nastavio s pričom: "U to vrijeme naširoko se raspravljalo o otvorenom dostupu, ali rasprava se vodila posvuda. Odlučili smo da možemo raspravljati s momcima iz Apachea jer su oni imali odgovor na naša pitanja. S njima smo mogli voditi smislen razgovor, mogli smo stvoriti (neprofitnu) softver zakladu Apache i razraditi sva otvorena pitanja."

Na IBM-ov račun, njegovi su pravnici radili s grupom Apache da stvore pravni okvir u kojem ne bi bilo zaštićenih prava ili pravne odgovornosti za kompanije poput IBM-a, koje su željele nadograđivati aplikaciju Apache ali na tim nadgradnjama i zarađivati novac. IBM je shvatio vrijednost standardne, mrežne arhitekture servera ("jednostavne kao pekmez"), koja će heterogenim kompjutorskim sustavima i spravama omogućiti da međusobno razgovaraju, da prikazuju elektronske poruke i mrežne stranice u standardnom formatu – arhitekture koju će javna zajednica inženjera besplatno poboljšavati. Suradnici na Apacheu nisu se našli zato da softver bude besplatan. Oni su se našli da riješe zajednički problem, mrežne usluge, i shvatili da je slobodna suradnja prema toj metodi otvorenog dostupa najbolji način sakupljanja najboljih mozgova za posao koji je trebalo obaviti.

"Kada smo počeli raditi s Apacheovim momcima, postojala je mrežna stranica apache.org, ali ona nije imala formalnu legalnu strukturu, a poslovne firme i neformalna udruženja loše koegzistiraju", kaže Swainson. "Treba vam mogućnost da popravite kod, da potpišete sporazum, da raspravljate o temama pravne odgovornosti. (Danas) svatko može kopirati Apache kod. Jedina je obaveza da kažu kako je on spušten s te stranice, i ako dođe do izmjena, da te izmjene budu dostupne onima koji su napravili početni kod." Postoji i razvojni proces Apache koji dirigira prometom, tako da svoju ulogu u procesu morate zaslužiti, dodaje Swainson. To je poput čiste meritokracije. Kada je IBM počeo koristiti Apache, postao je dio te zajednice, i počeo je pridonositi cijelom procesu.

I doista, jedna od stvari koje su ljudi iz Apachea tražili za uzvrat, za njihovu suradnju s IBM-om, bilo je da IBM svojim najboljim inženjerima naredi da se pridruže Apache skupini otvorenog dostupa i da, poput svih drugih, besplatno pridonosi novim rješenjima. "Ljudi iz Apachea nisu bili zainteresirani da im se isplati gotovina", kaže Swainson. "Oni su željeli doprinos samoj bazi. Naši su nam inženjeri pristupili i rekli: "Ti momci iz Apachea su dobri i oni inzistiraju da mi damo svoje dobre ljude." Ispočetka su odbacivali neke stvari koje smo mi nudili. Rekli su da je to ispod njihovih standarda! Kompenzacija koju je ta zajednica očekivala sastojala se samo od naših najboljih rješenja."

22. lipnja 1998. godine IBM je objavio planove da inkorporira Apache u svoj novi mrežni server, po imenu WebSphere. Prema načinu organizacije suradničke zajednice Apache, dogovor je bio: što god uzmemo iz Apacheova koda i čime god ga poboljšali, moramo to vratiti cijeloj zajednici. Ali na temelju Apache koda, mogli ste slobodno krenuti i izgraditi neki patentirani komercijalni produkt, pod uvjetom da u patentu citirate izvor, a to je IBM i učinio. Drugim riječima, taj pristup intelektualne zajednice otvorenim, dostupnim izvorima omogućio je ljudima da na njemu grade komercijalne proizvode. Premda je ta zajednica htjela da temelji budu slobodni i otvoreni, shvatila je da će ostati jaka i svježa ako i komercijalni i nekomercijalni inženjeri budu imali dovoljno motiva da u njoj participiraju.

Danas je Apache jedno od najuspješnijih sredstava otvorenog dostupa, i ona predstavlja pogonsku snagu za oko dvije trećine svih mrežnih stranica u svijetu. A kako se Apache može besplatno kopirati bilo gdje na svijetu, ljudi iz Rusije pa sve do Južne Afrike i Vijetnama koriste je pri kreiranju mrežnih stranica. Pojedinci kojima treba, ili koje žele dodatne mogućnosti za svoje mrežne servere mogu kupiti proizvode poput WebSphere koji se nadograđuju na Apache.

Svojedobno, prodavati proizvod izrađen na temelju programa otvorenog dostupa bio je vrlo riskantan potez koji je poduzeo IBM. Ali IBM-u u prilog ide činjenica da je bio dovoljno samouvjeren u svoje sposobnosti da nastavi proizvoditi originalne softverske aplikacije na temelju Apache – baze od "običnog pekmeza". Taj se model do danas bitno proširio, kada su svi vidjeli kako je poslovanje IBM-ovih mrežnih servera dovelo do komercijalnog primata u kategoriji softvera, koji je sa sobom donio i goleme svote novca.

Ponovit ću ono što često ističem u ovoj knjizi: U ovom svijetu kao ravnoj ploči, za većinu kompanija nema budućnosti ako se koncentriraju samo na bazu vanilije. Većina proizvodnje "baze vanilije" u sofverskoj industriji i u drugim područjima, prebacit će se na zajednice otvorenog dostupa. za većinu kompanija, komercijalna budućnost pripada onima koji će znati kako napraviti najbogatiji umak od čokolade, najslađi i najlakši šlag, ili najsočnije trešnje na vrhu, ili pak kako ih sve sastaviti u sladoled raznih okusa. Jack Messman, direktor softverske kompanije Novell, koji je sada postao veliki distributer Linuxa, operativnog sustava otvorenog dostupa, na kojem Novell dograđuje finese zbog kojih program pjeva i pleše samo za vašu kompaniju, najbolje je to izrazio na sljedeći način: "Kako bi se diferencirale, komercijalne softverske kompanije moraju početi djelovati na višim nivoima softverske hrpe. Zajednice otvorenog dostupa fokusiraju se u biti na infrastrukturu" (Financial Times, 14. lipnja 2004.)

Dogovor s IBM-om bio je prava prekretnica. Big Blue je počeo govoriti kako vjeruje u model otvorenog dostupa i kako je s Apache mrežnim servisom, zajednica inženjera s otvorenog dostupa stvorila nešto što nije samo korisno i vrijedno, već i "najbolje u svojoj klasi". I zbog toga je pokret slobodno dostupnih izvora postao tako moćna sila koja svijet pretvara u ravnu ploču, čije posljedice tek počinjemo uočavati. "Ona nevjerojatno osnažuje pojedince", kaže Brian Behlendorf. "Nema veze od kuda ste ili gdje se nalazite – netko u Indiji ili Južnoj Americi može biti isto tako učinkovit kao i netko u Silicijskoj dolini, bilo kao korisnik softvera ili kao inženjer koji mu nešto pridodaje." Stari model kaže da pobjednik uzima sve: ja sam ga napisao, ja sam njegov vlasnik – to je standardni model softverskih licenci. "Jedini način nadmetanja protiv tog modela", zaključuje Behlendorf "je da svi postanu pobjednici."


Drugi veliki oblik softvera koji razvija zajednica je pokret za besplatni softver. Prema mrežnoj stranici openknowledge.org "Pokret za besplatne/otvorene izvore je začet u hakerskoj kulturi američkih računalnih laboratorija (Stanforda, Berkeleya, Carnegie-Mellona, i MIT-a) šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Zajednice programera su bile malene i blisko povezane. Kodovi su se prenosili amo-tamo među članovima zajednice – ako ste napravili neko poboljšanje očekivalo se da ćete to priopćiti zajednici programera. Zatajiti kod se smatralo nezgodnim – u krajnjoj liniji, vi ste imali koristi od rada vaših prijatelja, trebate im vratiti uslugu." Pokret za besplatni softver je, zapravo, oduvijek bio nadahnut etičkom idejom prema kojoj programi trebaju biti besplatni i dostupni svima, i oslanjao se na suradnju otvorenih izvora kako bi se proizveo najbolji mogući program koji će se distribuirati besplatno. Prvenstveni cilj pokreta za besplatne programe je pridobiti što je moguće više ljudi da pišu, poboljšavaju i rasparčavaju programe, besplatno, iz uvjerenja da time pridonose jačanju svih i oslobađaju ljude iz čeličnog zagrljaja globalnih korporacija.
1984, prema Wikipediji, istraživač s MIT-a i bivši haker, Richard Stallman pokrenuo je "pokret za slobodni softver" a usporedo s tim izgrađivao slobodni operativni sistem pod imenom GNU. Kako bi promovirao besplatan softver, i osigurao da će se njegov kod uvijek moći slobodno modificirati i biti besplatno dostupan svima, Stallman je utemeljio Zakladu za slobodni softver i nešto što je zvao GNU General Public Licence (GPL – Opća javna licenca). GPL je specificirao da korisnici koda mogu kopirati, mijenjati, poboljšavati kod, pod uvjetom da njihove promjene budu dostupne u okvirima iste licence kao i početni kod. Godine 1991. student Sveučilišta u Helsinkiju pod imenom Linus Torvalds, nadogradio je tu Stallmanovu inicijativu. On je svoj operativni sustav Linux distribuirao na mreži kako bi konkurirao operativnom sistemu Microsoft Windows, te je na mreži pozvao i druge inženjere i hakere da ga poboljšaju – i to besplatno. Od trenutka kada je Torvalds poslao te svoje elektronske poruke, programeri u cijelome svijetu počeli su manipulirati, pridodavati, proširivati, zakrpavati i poboljšavati operativni sustav GNU/Linux, u čijoj licenci piše da svi mogu spremiti njegov kod i poboljšavati ga, ali da poboljšane verzije svima moraju ponuditi besplatno. Torvalds inzistira da Linux uvijek mora ostati besplatan. Kompanije koje prodaju poboljšanja Linux softvera, ili njegove prilagodbe za posebne funkcije, moraju biti vrlo oprezni da u svojim komercijalnim proizvodima ne dodirnu autorska prava na Linux. General Public Licence u skladu s kojom je napisan i distribuiran Linuxov kod, kao i drugi besplatni softveri, zahtijeva da ukoliko kombinirate novi kod s Linuxom i redistribuirate ga, onda ste obvezani staviti to modificirano ili kombinirano djelo na raspolaganje zajednici, besplatno.
Poput Microsoftovih Windowsa, Linux nudi niz operativnih sistema koji se mogu prilagoditi za upotrebu na malim desktop kompjutorima, laptopima, PalmPilotima, pa čak i na ručnim satovima, ali i za upotrebu na superkompjutorima i mainframeovima*. Tako klinac u Indiji s jeftinim PC-jem može naučiti kako iznutra funkcionira operativni sistem na kojem rade i neki od najvećih centara korporativne Amerike. Linux u cijelome svijetu ima vojsku istraživača koji ga razvijaju i poboljšavaju. Dok sam radio na ovom poglavlju knjige, jednog popodneva bio sam pozvan na piknik u virginijsku vikendicu Pamele i Malcolma Baldwina, osoba koje je moja supruga upoznala preko članstva u savjetu obrazovne ne-vladine udruge pod imenom World Learning. Tijekom ručka spomenuo sam kako razmišljam o tome da odem u Mali da vidim izgleda li svijet ravna ploča i na njegovoj krajnjoj točki – u gradu Timbuktuu. Sticajem okolnosti, sin Baldwinovih, Peter, upravo je radio u Maliju za nešto što se zvalo GeekCorps ("Hakerska vojska"), organizaciju koja je pomagala da se tehnologija prenese i u zemlje u razvoju. Nekoliko dana poslije tog ručka primio sam elektronsku poruku od Pamele koja me obavijestila kako se razgovarala s Peterom o tome da me prati u Timbuktuu, a potom je dodala još i sljedeće rečenice koje su mi rekle sve što sam želio znati, i zbog čega je put postao izlišan: "Peter kaže da je njegov projekt u Maliju stvoriti bežične mreže pomoću satelita, stvoriti antene iz plastičnih boca za mineralnu vodu, a tanjure od prozorskih stakala! Navodno svi u Maliju koriste Linux..."

Samo u ravnome svijetu možete čuti takve komentare!


Pokret za slobodni softver postao je ozbiljan izazov Microsoftu i nekim drugim globalnim softverskim igračima. Časopis Fortune objavio je 23. veljače 2004. sljedeće: "Dostupnost tog temeljnog i vrlo jakog softvera, koji funkcionira na bazi sveprisutnih Intelovih mikroprocesora, koincidirala je s eksplozivnim rastom interneta. Među programerima i poslovnim korisnicima, Linux je ubrzo stekao globalne sljedbenike.... Revolucija daleko nadilazi mali Linux... Danas gotovo bilo koji softver možete naći u obliku otvorenog dostupa. Mrežna stranica SourceForge.net, svratište za programere, nudi popis od nevjerojatnih 86.000 programa na kojima se radi. U većini slučajeva riječ je o malim projektima koje izrađuju i koji su stvoreni za hakere, ali u stotinama leži i prava vrijednost... Ako mrzite što morate platiti 350 dolara za Microsoft Office ili 600 dolara za Adobe Photoshop, OpenOffice.org i Gimp su nevjerojatno visokokvalitetne besplatne zamjene." Velike kompanije poput Googlea, E*Tradea i Amazona, kombiniranjem komercijalnih serverskih komponenti na temelju Intela s operativnim sustavom Linux, uspjeli su dramatično smanjiti svoje tehnološke troškove – i steći veću kontrolu nad svojim softverom.



Iskreno, premda su Linux i Apache otpočeli kao čisti oblici softvera razvijenog u zajednici, i širili su se putem samoniklih suradničkih zajednica, nije prošlo dugo vremena a Apache je postao neka vrsta "miješanog modela", zahvaljujući suradnji s IBMom. Neki ljudi su na njemu radili besplatno, dok je druge za to plaćao IBM, tako da je kompanija mogla prodavati vlastite usluge, poboljšanja i dodatke, uz osnovni program. Istovremeno, danas vidimo kako investicijski kapitalisti zapravo plaćaju nove zajednice otvorenog pristupa – plaćaju kompanijama za razvoj softvera da besplatno puste u optjecaj neki program, u nadi da će se oko njega stvoriti zajednica, tako da će prvobitna kompanija moći kasnije prodavati dodatne ukrase i poboljšanja, za profit. Primjerice, Red Hat, pomaže razvoj Linuxa i drugih rješenja otvorenog dostupa, i oko toga je stvorio profitabilni posao. Red Hat vam neće prodati Linux kao takav – to nije dopušteno – ali će vam uz naknadu dostaviti programsku podršku i prilagoditi Linux vašim zahtjevima.
Ovi miješani modeli su vjerojatno budućnost. Zašto? Kao prvo, da bi složena programska platforma bila održiva – to jest, da se konstantno osvježava, da se u njoj rješavaju problemi i unose poboljšanja – oko nje se treba stvoriti ekonomija. Talentirani programeri iz zajednice otvorenih izvora imaju na raspolaganju ograničeno vrijeme, sklonosti, energije i resurse, koje mogu uložiti u razvoj besplatnog softvera. U izvjesnom trenutku, rad se neće nastaviti u pravcu najviših razina ukoliko nema nekog ekonomskog poticaja za nekog u zajednici.
U slučaju Linuxa, predivno je da ljudi u Maliju mogu spustiti besplatno taj softver, ali Linux se zapravo više ne razvija besplatno. Ne treba biti previše romantičan u svezi s tim. IBM ne prodaje operativni sustav koji se natječe s Linuxom. Ali, IBM prodaje programe koji se natječu s Microsoftovima. Dakle, IBM je presretan što može platiti kvalitetne programere da rade na Linuxu kako bi potaknuo njegovu ekspanziju kao konkurenta Microsoftovih Windows-a – a time i otkinuo dio Microsoftovih profita, slabeći njegovu sposobnost da konkurira IBM u njegovim specijalističkim područjima. Sun Microsystems je iz istog razloga osnovao OpenOffice.org. Kako Sunova mrežna stranica objavljuje: "OpenOffice.org je zajednica koju je 2000.te osnovao Sun Microsystems. Aktivna zajednica, čiji je Sun ključni član, podržava i potiče djelovanje OpenOffice.org " Hej, ljudi, tako se radi posao. Ali, to jest posao. Važna stvar, s potrošačeve točke gledišta, je da ovi miješani modeli programa razvijenih u zajednicama stvaraju više konkurencije, i proizvode jeftinije, ako ne i besplatne, programe za javnost.
Nije potrebno ni reći da se o cijeloj toj ideji softvera razvijenog u zajednicama vatreno raspravlja u cijelome Microsoftu. Obzirom na središnji položaj te kompanije u softverskom poslu, mislio sam da je važno čuti i njihovo viđenje priče. Eto, što izdvajam iz mojih rasprava u Redmondu: prema Microsoftovom shvaćanju, miješani model koji je evoluirao iz pokreta za programe stvorene u zajednici zapravo je samo novi oblik komercijalne konkurencije, i nitko ne bi trebao oko toga gajiti iluzije. Ma što su možda osnivači pokreta za slobodni softver možda namjeravali ili su se nadali – u smislu stvaranja besplatnog, od profita slobodnog, softvera – to se u stvarnosti nije dogodilo. Pokret za softver razvijen u zajednici postao je biznis, u kome Microsoft vidi i potencijal za sebe i svaku drugu kompaniju.
Nakon što su to rekli, Microsoftovi direktori s kojima sam razgovarao još uvijek vjeruju da ova vrsta softvera ima svoja ograničenja – i neće, ili ne bi smjela, učiniti tradicionalnu, komercijalnu industriju softvera suvišnom – iz nekoliko razloga. Kao prvo, Microsoft tvrdi da ukoliko se inovatori neće nagrađivati za svoje inovacije, motivi za radikalne inovacije će se iscrpiti, a time će se iscrpiti i novac za doista temeljna istraživanja i razvoj koji je potreban da na tom sve složenijem području napredujemo i dalje. To što je Microsoft stvorio standardni PC operativni sistem koji je pobijedio na tržištu, tvrde u kompaniji, stvorio je novčane zalihe koje su Microsoftu omogućile da potroši milijarde dolara za istraživanja i razvoj, kako bi razvio Microsoft Office, cijeli niz aplikacija koje se sada prodaju za manje od 100 dolara. Kao što je rekao glavni Microsoftov direktor za tehnologiju: "Vrli ciklus inovacije, nagrađivanja, ponovnog investiranja i novih inovacija, bio je naša nit vodilja u svim prijelomnim trenucima razvoja naše industrije. Softverski biznis, kakav poznajemo, je masovni, ekonomski poduhvat. Trošite gomile novca kako biste razvili softverski proizvod, a potom je marginalni trošak proizvodnje pojedinog softvera vrlo malen, ali ako ga prodate u velikim količinama, vraćate svoju investiciju i potom ponovno ulažete profite u razvoj nove generacije. Ali ako inzistirate da se softver ne smije naplaćivati, možete ga davati samo besplatno, i softverski će biznis prestati biti golemi ekonomski pothvat." I nastavio je: "Istina je da će znanstvena istraživanja zahtijevati sve više i više zajedničkih napora, ali usudio bih se tvrditi da je to više zahtjev za multidisciplinarnom suradnjom, koji izrasta iz kompleksnosti problema, nego vjerovanje da fundamentalni uvidi koji dovode do pravih inovacija potječu od skupina a ne pojedinaca. Vjerujem da će pokret otvorenih izvora i dalje postojati kao snažan trend, ali da će se prvenstveno svoditi na model "intelektualnih građana" koji je dugo postojao u akademskom svijetu, nego li na onaj koji uklanja bilo kakav financijski poticaj stvaranju programa." Što se tiče osnivača Microsofta Billa Gatesa tiče, i on je potpuno siguran da budućnost softvera nije u besplatnom dijeljenju i stvaranju: "(Da biste imali pogonsko sredstvo za inovaciju) treba vam kapitalizam. Kada imate pokret koji kaže da inovacija ne zaslužuje ekonomske nagrade, onda to proturječi načinu funkcioniranja svijeta. Kada razgovaram s Kinezima, oni sanjaju o tome da imaju svoju kompaniju. Oni ne misle "Bit ću brijač tijekom dana, a po noći ću raditi softver." A kada nastane kriza sigurnosti u vašem softverskom sistemu, onda nećete pitati "A gdje je onaj momak iz brijačnice?" Mundie također ukazuje da će bez vlasništva nad softverom i IT sustavima koje utjelovljuje vaše osnovne sposobnosti, i potiče ih – jedinstvenu bit onoga što radite – biti vrlo teško steći i održavati prednost u svijetu u kome svi mogu doći do jednog te istog besplatnog softvera." Kompanije će htjeti sustave dizajnirane upravo za njih, koje nema nitko drugi, ili će željeti IT oruđa da mogu dizajnirati stvari za sebe, koje nitko drugi nema. U tom smislu, kaže Microsoft, biti će uvijek dovoljno prostora za vlasničke softverske sustave. Naposljetku, veličina i doseg su važni. Velika je prednost za studente i kompanije što danas možete otići bilo gdje na svijetu, uključiti račjunalo i na njemu otkriti standardizirani Microsoftov Word da u njemu možete napisati svoj izvještaj ili referat. Ne bih se želio hrvati s različitim programima za procesuiranje teksta, već kako se krećem po svijetu. To ne bi poticalo slobodan protok rada.
Ali, razlog zbog kojeg mislim da će softver razvijen u slobodnim zajednicama ipak opstati jest taj što se, premda se možda ne može održati bez ekonomskog poticaja barem u nekom trenutku, pokazao vrlo moćnim – čisto kao oruđe novih prodora i virusnog širenja tih prodora. Do 2004. je operativni sustav Linux bio najpoznatiji program otvorenog pristupa koji je konkurirao Microsoftovom. Onda je, u studenom 2004, zaklada Mozilla, neprofitna grupacija koja podržava softver otvorenog pristupa, lansirala Firefox, besplatni, brzi pretraživač interneta, jednostavan za instalaciju, opremljen odlikama koje nedostaju Microsoftovom Internet Exploreru. "Mjesec dana kasnije" napisao je tehnološki komentator New York Timesa Randall Stross (19. prosinca 2004) "zaklada je proslavila značajni događaj: desetmilijunto kopiranje!" Donacije Firefoxovih zahvalnih novih korisnika platile su za oglas preko dvije stranice New York Timesa. "S Firefoxom," dodao je Stross "softver otvorenih izvora se premjestio iz mračnog stražnjeg ureda u vaš dom, a i u dom vaših roditelja" (Vaša djeca na fakultetu možda ga već koriste). On je uglačan i jednostavan za uporabu baš poput Internet Explorera." Do studenog 2005, svojeg prvog rođendana u javnosti, Firefox je prigrabio oko 10 posto svjetskog tržišta pretraživača, većinom na račun Microsoftovog Explorera. Jedan razlog zbog kojeg se Firefox tako brzo proširio je njegov aspekt razvoja u zajednici: korisnici su pridonijeli njegovom razvoju, a mnoge dodatke koji se dodaju specifičnim novim aplikacijama pretraživača također pišu korisnici. Do prosinca 2005, nova, dotjerana verzija Firefox 1.5 bila je u pripremi.
Ovaj eksplozivni rast je stvarno vrijedan divljenja ukoliko shvatite kako je Firefox nastao. Firefox je zapravo potomak Mosaica i izvornog Netscape Navigatora, koje je nadvladao Microsoftov Internet Explorer 1998. i dok je Firefox, poput svakog drugog softvera otvorenog dostupa, proizvod poboljšanja različitih inženjera i programera, zapazio je časopis Wired (u veljači 2005) "dva su čovjeka naročito i najviše odgovorni za pretraživačev uspjeh: Blake Ross, ćoškasti, hiperaktivni devetnaestogodišnji brucoš na Stanfordu, koji nosi "Irokezu"; i Ben Goodger, nabijeni, staloženi dvadesetčetverogodišnjak s Novoga Zelanda. U dobi od četrnaest godina, Ross je, logirajući se preko obiteljskog priključka na America Online, počeo rješavati probleme za Mozillu, skupinu programera odgovornih za održavanje izvornog koda pretraživača Netscape. Ross se brzo razočarao s Netscapeovim izvornim osobinama (previše ukrasa) i 2002. je neustrašivo odlučio odvojiti se od njih i razviti novi, brzi, jednostavni pretraživač. Goodger…se priključio kad je Ross postao student 2003. Goodger je povezao nedorečene krajeve i niti projekta, i ušminkao pretraživač u oblik koji se mogao pustiti u optjecaj kao Firefox 1.0 2004te godine."
Tako su devetnaestgodišnjak sa Stanforda i dvadesetčetverogodišnjak sa Novog Zelanda, radeći u zajednici otvorenog pristupa, besplatno, na dva kraja svijeta, stvorili pretraživač koji je u roku šest mjeseci preuzeo pet posto tržišta koje je prethodno zauzimao Internet Explorer. Naročito mi se svidjelo ono što je Ross rekao časopisu Wired o tome kako se osjećao kad je prvi put počeo stavljati nešto svoje na mrežu, kad je postao haker za Mozillu u prvom razredu srednje: "Bilo je nevjerojatno – shvatiti da možeš dotaknuti nešto što koriste toliki ljudi. Bio je fantastičan osjećaj praviti male promjene u kodu, a onda stvarno vidjeti promjenu u prozoru velikog, čuvenog proizvoda. Ti si bio uzrok nečega što se događa, u nekoj aplikaciji koja se koristi po cijelome svijetu."
Nema boljeg opisa privlačnosti učitavanja – prave suprotnosti pukom spuštanju s mreže!
Što želim reći? Izravnavanje svijeta izaziva još jedan veliki potres u industriji proizvodnje softvera. S vremenom, čini mi se, vidjet ćemo kako se pojavljuje nova ravnoteža u kojoj će svi različiti oblici softvera imati svoje mjesto: tradicionalni komercijalni softver à la Microsoft ili SAP, uz modele softvera za iznajmljivanje namijenjenih Business Web-u, à la Salesforce.com, i uz besplatni softver koji proizvode bilo subvencionirane zajednice ili slobodni, nadahnuti pojedinci
1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   26


Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©azrefs.org 2016
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə