Thomas L. Friedman Svijet je ravna ploča




Yüklə 1.2 Mb.
səhifə4/26
tarix23.02.2016
ölçüsü1.2 Mb.
1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   26

Sila pretvorbe svijeta u ravnu ploču br. 1

9-11-89

Novo doba kreativnosti: Kada su se srušili zidovi i podigli prozori (Windowsi)
Kada sam prvi put vidio Berlinski zid, već je u sebi imao rupu.

Bio je prosinac 1990. i putovao sam u Berlin s novinarima koji su pratili ministra vanjskih poslova Jamesa A. Bakera III. Berlinski je zid bio prekoračen godinu dana ranije, 9. studenog 1989. Da, divan je taj kabalistički obrat datuma – Berlinski je zid srušen devetog jedanaestog. Ali, premda je bio u ruševnom i izbušenom stanju, zid je i dalje predstavljao gadnu brazgotinu na tlocrtu Berlina. Ministru Bakeru bio je to prvi posjet tom srušenom spomeniku sovjetskog komunizma. Stajao sam pored njega s malom skupinom novinara. "Bio je maglovit, oblačan dan", prisjeća se Baker toga dana u svojim memoarima pod naslovom Politika diplomacije. "U svojem baloneru osjećao sam se poput lika iz le Carréovih romana. Ali kada sam pogledao kroz rupu u Zidu (blizu Reichstaga) i u visokoj rezoluciji vidio sumornost i sivilo karakteristične za Istočni Berlin, shvatio sam da su obični muškarci i žene Istočne Njemačke, mirno i uporno, stvari uzeli u svoje ruke. To je bila njihova revolucija." Kada je Baker dovršio svoje promatranje kroz zid i kada se pomaknuo, mi novinari počeli smo se izmjenjivati i gledati prizor kroz istu tu rupu u betonu. Svojim sam kćerima kući odnio nekoliko komada zida. Sjećam se kako sam razmišljao o tome koliko je sve to neprirodno, doista bizarno, taj cementni zid koji se poput zmije kretao posred modernoga grada, a jedina mu je svrha bila da spriječi ljude s one strane da uživaju, ili da samo za trenutak uhvate pogled na slobodu.

Pad Berlinskoga zida 9. studenog 1989. pokrenuo je sile koje su naposljetku oslobodile sve zatočenike i narode Sovjetskog carstva. Ali u stvari učinio je i mnogo više od toga. On je u cijelome svijetu stavio uteg na vagi moći u prilog onih koji su zagovarali demokratsku, konsenzualnu vladu orijentiranu prema slobodnom tržištu, a na štetu onih koji su zagovarali autoritarnu vlast i centralno planiranu privredu. Hladni je rat bio borba između dva ekonomska sustava – kapitalizma i komunizma – a rušenjem zida preostao je samo jedan sustav, i svatko se prema tome morao orijentirati na ovaj ili onaj način. Od tada, umjesto odozgo, interesima neke uske vladajuće klike, sve je više privreda bilo pod utjecajem odozdo, pod utjecajem interesa, potreba i ljudskih aspiracija. Za samo dvije godine više se nitko nije mogao skrivati iza Sovjetskoga carstva, i autokratski režimi više nisu mogli nicati po Aziji, Srednjem istoku, Africi ili Latinskoj Americi. Ako niste živjeli u demokraciji ili u društvu koje se demokratizira, ako ste se i dalje čvrsto držali strogo regulirane ili centralno planirane ekonomije, smatralo se da ste na pogrešnoj strani povijesti.

Za neke, posebno među starijim generacijama, to nije bila dobrodošla promjena. Komunizam je bio izvrstan sustav za pretvaranje ljudi u jednako siromašne. U stvari, za postizanje tog cilja u svijetu nije postojao bolji sustav od komunizma. Kapitalizam je ljude stvarao nejednako bogatima, ali neke ljude, navikle na trom, ograničen ali siguran socijalistički način života, u kojem su posao, dom, obrazovanje i penzija bili osigurani, pa makar bili i skromni – pad Berlinskoga zida duboko je uznemirio. Ali za većinu drugih, bila je to karta za izlazak iz zatvora. I zbog toga se pad Berlinskog zida osjetio na toliko drugih mjesta, a ne samo u Berlinu, i to je razlog zašto je njegov pad takav događaj koji je svijet pretvorio u ravnu ploču.

Doista, kako bismo shvatili dalekosežnost tih nivelirajućih posljedica pada Berlinskoga zida, dobro je o tome pričati s ljudima koji nisu Nijemci ili Rusi. Tarun Das vodio je Konfederaciju indijske industrije kada je u Berlinu pao zid, i on je odjeke tog događaja osjetio čak i u Indiji. "U Indiji smo imali golemu masu regulative, kontrole i birokracije," prisjeća se Das. "(Nakon kraja britanske kolonijalne vlasti) Nehru je došao na vlast i morao je voditi ovu golemu zemlju, a iskustva vođenja zemlje nije imao. Amerika se bavila Europom i Japanom i Marshallovim planom. Stoga je Nehru gledao prema sjeveru, preko Himalaja, i poslao grupu svojih ekonomista u Moskvu. Oni su se vratili i rekli da je ta zemlja (Sovjetski savez) izvanredna. Oni raspodjeljuju sredstva, oni dodjeljuju dozvole, postoji komisija za planiranje koja odlučuje o svemu, a zemlja se kreće naprijed. I tako smo preuzeli taj model i zaboravili da imamo i privatni sektor... Taj privatni sektor bio je zatrpan gomilom regulativnih mjera i zakona. Godine 1991. privatni je sektor postojao, ali je bio u prnjama, a postojalo je i rasprostranjeno nepovjerenje prema biznisu. Oni rade profite! Cijela infrastruktura bila je između 1947. i 1991. u državnoj vlasti. Opterećenja državnoga vlasništva su gotovo dovela zemlju do bankrota. Nismo mogli platiti svoje dugove. Kao narod nismo imali povjerenja u sebe. Istina, možda smo mogli dobiti nekoliko ratova protiv Pakistana, ali to narodu nije pružilo samouvjerenost."

Godine 1991. Indiji je ponestajalo čvrste valute. Manmohan Singh, tadašnji ministar financija (i sadašnji premijer), odlučio je da Indija treba otvoriti svoju privredu. "Naš je Berlinski zid pao", kaže Das, "i bilo je to kao da smo pustili tigra iz kaveza. Ukinuta je kontrola trgovine. Naša je privreda rasla 3 posto godišnje; bila je to tzv. "hindu" stopa rasta – spora, oprezna i konzervativna. Ako ste htjeli steći bolje profite, morali ste otići u Ameriku. Tri godine kasnije (nakon reformi iz 1991.) stopa rasta narasla je na 7 posto. Dovraga i siromaštvo! Sada, ako ste željeli uspjeti, mogli ste ostati u Indiji i postati jedan od Forbesovih najbogatijih ljudi na svijetu... Sve te godine socijalizma gurale su nas nizbrdo do točke kada smo imali samo milijardu dolara u stranoj valuti. Danas imamo 118 milijardi dolara... Tijekom samo jednog desetljeća, od tihe i samouvjerene pretvorili smo se u nevjerojatno ambicioznu naciju."

Pad Berlinskog zida nije samo pripomogao da se "sravne" alternative kapitalizmu i slobodnom tržištu, i da se oslobode goleme, zatomljene energije stotina milijuna ljudi u Indiji, Brazilu, Kini i bivšem Sovjetskom carstvu. On nam je i omogućio da o svijetu mislimo drukčije – kao o cjelini bez šavova. Berlinski zid nije samo blokirao naše putove. On je blokirao i naš vidokrug – našu sposobnost da svijet shvatimo kao jedinstveno tržište, kao jedinstveni ekosistem, kao jedinstvenu zajednicu. Prije 1989. imali smo istočnjačku i zapadnjačku politiku, ali teško je bilo zamisliti "globalnu" politiku. Amartya Sen, ekonomist nobelovac indijskog podrijetla koji sada predaje na Harvardu jednom mi je rekao kako "Berlinski zid nije bio sam simbol zatvaranja ljudi u granice Istočne Njemačke – bio je to način sprečavanja globalnog pogleda na našu budućnost. Dok je postojao Berlinski zid nismo o svijetu mogli misliti globalno. O svijetu nismo mogli razmišljati kao o cjelini." Postoji zgodna priča na sanskrtu, dodao je Sen, o žabi koja se rodila u bari, koja je ostala u bari i koja je cijeli život živjela u bari. "Cijeli pogled na svijet te žabe sastojao se od bare", rekao je. "I upravo su takav pogled na svijet imali mnogi ljudi na ovoj planeti prije negoli je pao zid. Kada je pao, žaba u bari odjednom je mogla komunicirati sa žabama u svim drugim barama... Za mene je pad zida izuzetan događaj jer vjerujem da mnogo možemo od drugih naučiti. Većina znanja zapravo je učenje od drugih - s one strane granice."

Istina je, svijet je nakon 9. studenog postao bolje mjesto za život, jer je svaka nova pobjeda slobode stimulirala novu pobjedu, i taj je proces po sebi imao efekt uravnilovke u svim društvima; on je povezao one odozdo i oslabio one odozgo. "Sloboda žena", primijetio je Sen, navodeći samo jedan primjer, "potiče žensku pismenost, smanjuje plodnost i smrtnost djece, i povećava mogućnosti zapošljavanja žena, a to pak utječe na politički dijalog i daje ženama mogućnost da ostvare veću ulogu u lokalnoj samoupravi."

Napokon, pad zida omogućio je većem broju ljudi da se osloni na tuđe znanje. Ali on je popločio put i prihvaćanju zajedničkih standarda – standarda o tome kako treba voditi ekonomiju, kako treba voditi knjigovodstvo, kako voditi bankarstvo, kako izraditi kompjutore, i kako pisati članke s područja ekonomije. O tome raspravljam nešto kasnije, ali neka zasada bude dovoljno ako kažem da ti zajednički standardi stvaraju ravniji teren. Ili, možemo to reći i drukčije: pad zida potaknuo je slobodno kretanje najboljih praktičnih metoda. Kada se pojavio ekonomski ili tehnološki standard, i kada se dokazao na svjetskoj pozornici, nakon pada Berlinskog zida postalo je mnogo lakše - brže ga prihvatiti. Samo u Europi, pad zida omogućio je oblikovanje Europske Unije i njezino proširenje s 15 na 25 zemalja. Zajedno s pojavom eura kao zajedničke valute, taj je događaj omogućio stvaranje jedinstvene ekonomske zone u regiji koja je nekoć bila podijeljena Željeznom zavjesom.

I dok su pozitivne posljedice pada zida bile vidljive odmah, uzroci njegova pada nisu bili tako jasni. Nije postojao samo jedan uzrok. U izvjesnoj mjeri termiti su izjeli temelje Sovjetskoga saveza, temelje koji su ionako bili oslabljeni unutrašnjim kontradikcijama i neučinkovitostima samog sustava; bio je tu i vojni postav Reganove administracije u Europi, koji je prisilio Kremlj da zbog financiranja bojevih glava ode u bankrot; i napokon, bio je tu i bezuspješni pokušaj Mihaila Gorbačova da reformira nešto što se nije moglo reformirati i što je dovelo komunizam do njegova kraja. Ali ako bih osobno među raznim činiteljima trebao izdvojiti samo jedan, bila bi to informatička revolucija koja je počela ranih i srednjih osamdesetih godina prošlog stoljeća. Totalitarni sustavi ovise o monopolu nad informacijama i na sili. Previše je informacija počelo curiti kroz Željeznu zavjesu zahvaljujući širenju telefaksa, telefona, i napokon – osobnog računala.


Nakon pionirskog modela kućnog računala Apple II, koji su smislili Steve Jobs i Steve Wozniak godine 1977., prvi je IBM-ov PC bačen na tržište godine 1981. Prva verzija operativnog sustava Windows odaslana je u svijet 1985. a prva stvarno istaknuta verzija koja je od IBM kućnog računala napravila nešto doista praktično – Windows 3.0 – bila je poslana u svijet 22. svibnja 1990., samo šest mjeseci nakon pada Berlinskog zida. I dok je pad zida uklonio fizičke i geopolitičke prepreke – prepreke koje su zadržavale informacije, sprječavale oblikovanje novih, zajedničkih standarda, i priječile nam da o svijetu razmišljamo kao o jedinstvenoj zajednici – uspon kućnih računala s Windowsima kao pogonskim sredstvom, sredstvom koje je doista populariziralo osobno računarstvo, uklonio je još jednu vrlo značajnu prepreku: ograničenje količine informacija koju bilo koji pojedinac može sakupljati, manipulirati, slati ili kojoj može biti autor.

"PC opremljen Windowsima omogućio je milijunima pojedinaca da, po prvi puta u povijesti, postanu autori vlastitoga sadržaja u digitalnom obliku, a to je značilo da se taj sadržaj može dijeliti svima i nadaleko", objašnjava Craig J. Mundie, glavni tehnološki časnik Microsofta. S vremenom je Apple-IBM-Windows revolucija omogućila digitalno prikazivanje svih najvažnijih oblika izražavanja – riječi, glazbe, numeričkih podataka, mapa, fotografija, a napokon i glasa i video-zapisa. Ta je revolucija prema Mundieu "umjesto velikim računalima dostupnim samo ograničenom broju ljudi za poslovne svrhe, stvorila vojsku ljudi sposobnu za stvaranje tog digitalnog sadržaja, lakše i jeftinije nego ikad prije, na svojim stolovima, u svojim kuhinjama, spavaćim sobama ili podrumima." Odjednom su se i obični ljudi mogli okoristiti kompjutorima a da nisu nužno bili programeri.

Nemoguće je prenaglasiti važnost te revolucije za pretvaranje svijeta u ravnu ploču. Uspon PC-ja s Windowsima, zajedno s padom Zida, pokrenuo je cijeli taj proces izravnanja svijeta. Naravno, ljudi su oduvijek bili autori svojih sadržaja, od crtanja po pećinskim zidovima, preko Gutenberga do pisaćeg stroja. Ali Windowsi, PC-ji i Applovi omogućili su pojedincima da postanu autori svojih sadržaja na svojim stolovima u digitalnom obliku. Tri posljednje riječi su vrlo važne. Jer otkad su ljudi mogli vlastiti sadržaj oblikovati u digitalnom obliku – u obliku kompjutorskih bitova i bajtova – mogli su početi njima manipulirati na kompjutorskim ekranima, i time postajati mnogo produktivniji. Stalnim napretkom u telekomunikacijama, uskoro će postati sposobni da taj vlastiti digitalni sadržaj prenose na toliko mnogo novih načina, brojnim drugim ljudima. Razmislite o tome što jedna osoba može učiniti s olovkom i papirom. Razmislite o tome što jedna osoba može učiniti s pisaćim strojem. A potom razmislite što sve pojedinac može učiniti danas sa PC-jem.

Prema jednoj od glavnih uzrečica mladog Billa Gatesa, jednog od dvojice osnivača kompanije Microsoft, cilj kompanije jest pružiti svakom pojedincu "INP", informacije nadohvat prstiju. Kada sam ranije rekao da je ovom razdoblju Globalizacije 3.0 riječ o pojedincima koji se globaliziraju, mislio sam kako su Applovi, Windowsi i PC-ji i brojni njihovi klonovi upravo to i omogućili. To su bila sredstva koja su pojedincima dala moć da postanu autori, da oblikuju i šire informacije – nadohvat prstiju.

Ljudi su rekli: "Hej! Ovdje imamo nešto što se može dobro iskoristiti, pa zašto da to ne iskoristimo," kaže Mundie iz Microsofta. Što su se Windowsi više etablirali kao glavni operativni sistem, dodao je Mundie, "to mu se više programera posvećivalo i pisalo aplikacije koje će bogati svijet biznisa moći staviti na kompjutore, tako da može obaviti mnogo novih i različitih poslova, a to je pojačalo produktivnost još i više. Deseci milijuna ljudi po cijelome svijetu postali su programeri koji će od računala, na njihovome jeziku, učiniti sve što se od njih traži. Windowsi su naposljetku prevedeni na 38 jezika. Ljudi su se mogli naviknuti na računala na vlastitim jezicima."

Upravo u to vrijeme i drugi su ljudi, a ne samo znanstvenici, počeli otkrivati da bi se pomoću računala i telefona mogli povezati i početi slati elektroničke poruke preko pružatelja internetskih usluga – poput CompuServea i America Online. "Širenje osobnih računala, telefaksa, Windows i modema povezanih preko globalne telefonske mreže počelo je kasnih osamdesetih i početkom devedesetih; oni su zajedno stvorili osnovnu platformu za početak globalne informatičke revolucije", tvrdi Craig J. Mundie, glavni voditelj tehnološkog odjela u Microsoftu. Ključ rješenja bio je stapanje svega toga u jedinstveni sustav koji uzajamno djeluje. To se dogodilo, kaže Mundie, onog trenutka kada smo u vrlo grubom obliku dobili standardiziranu kompjutorsku platformu – IBM PC – zajedno sa standardiziranim grafičkim korisničkim sučeljem za obradu teksta i tablica – Windows – kao i standardizirano sredstvo komunikacije – modeme i globalnu telefonsku mrežu. Kada smo stekli tu temeljnu platformu – aplikacije su se počele širiti poput požara.



I kada je sve više ljudi počelo povezivati pomoću Windowsa, PC-ja i globalne komunikacijske platforme, koja se još brže širila nakon 1989., kada je pao Berlinski zid (i kada su se Kina i Indija počele otvarati prema globalnoj ekonomiji), više nije postojalo ništa što će zaustaviti digitalnu prezentaciju svega – riječi, glazbe, fotografija, podataka, video-zapisa – i globalnu razmjenu svih tih digitaliziranih informacija. Politička ograničenja pojedinačno dostupnim informacijama srušila su se s padom Berlinskog zida (premda naravno i dalje postoje velike močvare represije), a praktična ograničenja individualnom dostupu informacijama urušila su se s usponom Applea, Windowsa, i modemski povezanih IBM-ovih PC-ja. Taj zajednički prodor je iznenada omogućio pojedincima u sve ravnijem svijetu i doseg i veličinu – doseg, budući da su sada bili u stanju generirati sadržaj na toliko mnogo novih i različitih načina, a veličinu jer su mogli razmjenjivati svoje sadržaje sa neusporedivo više ljudi.


"Ljudi su shvatili da zapravo vole raditi sve te stvari na kompjutoru, i to je povećalo njihovu produktivnost," rekao je Mundie. "Kompjutori su bili privlačni pojedincima i to ih je navelo da kupe PC s operativnim sustavom Windowsa i da ga stave na svoje stolove, a to je pak potaknulo širenje te nove platforme u svijetu korporacijskog kompjutorskog poslovanja još i više.

Sve je to bilo novo i uzbudljivo, ali ne smijemo zaboraviti koliko je ograničena bila ta rana platforma računala, Windowsa i modema. "Ta je platforma bila ograničena mnogim arhitektonskim ograničenjima", kaže Mundie. "Nedostajala je infrastruktura." Internet kakvog poznajemo danas, s magičnim protokolima transmisije koji svakoga mogu povezati sa svime – još se nije pojavio. U to doba, mreže su imale tek osnovne protokole za razmjenu datoteka i elektronske pošte. Stoga su ljudi koji su se koristili kompjutorima s istom vrstom operativnog sistema i softvera mogli razmjenjivati dokumente pomoću elektronske pošte i transfera podataka, ali čak je i to bilo dovoljno složeno, pa se samo kompjutorska elita željela tome posvećivati. Niste mogli samo sjesti i jednostavno poslati elektroničku poštu ili datoteku bilo kome na bilo kojoj točki kugle zemaljske kao danas – posebno ne izvan vlastite kompanije, ili izvan mreže koju je opsluživao vaš internetski pružatelj usluga. Istina, korisnici AOL-a mogli su komunicirati s korisnicima CompuServea, ali to nije bilo ni jednostavno ni pouzdano. Zbog toga su se, kaže Mundie, u svim tim kompjutorima sakupljale goleme količine podataka i kreativnih stvari, ali nije postojao jednostavan način zajedničkog korištenja i preoblikovanja tih podataka. Ljudi su mogli napisati nove aplikacije koje su omogućavale pojedinim sistemima da budu kompatibilni, ali općenito je to bilo ograničeno na planiranu razmjenu između PC-ja unutar mreže jedne jedine kompanije.

Pa ipak, to razdoblje između 9. studenog i sredine devedesetih, dovelo je do velikog povećanja osobne moći, premda su mreže bile ograničene. Bilo je to razdoblje "mene i moje sprave koja može razgovarati sa mnom brže i bolje, tako da osobno mogu obaviti više zadataka" i razdoblje "mene i moje sprave koja može razgovarati s nekoliko prijatelja i nekoliko drugih ljudi u kompaniji bolje i brže, tako da možemo postati produktivniji." Zid je pao, i otvorili su se Prozori (Windows-i). Stvoren je svijet mnogo plosnatiji negoli je ikada bio – ali razdoblje bešavnih globalnih komunikacija još nije svanulo.

Premda to nismo primijetili, u tom uzbudljivom novom razdoblju postojala je i jedna disharmonična nota. Amerikanci i Europljani pridružili su se narodima sovjetskog carstva u slavlju zbog pada zida - i zbog vlastitog udjela u tom uspjehu. Ali i netko je drugi podigao čašu – doduše turske kave a ne šampanjca. Njegovo je ime bilo Osama bin Laden, i on je imao drukčiju priču. Po njemu su Sovjetsko carstvo srušili džihadistički borci u Afganistanu, a on je bio jedan od njih, koji su Crvenu armiju prisilili da se povuče iz Afganistana (uz malu pomoć američkih i pakistanskih snaga). Kada je misija završila – Sovjeti su se naime povukli iz Afganistana 15. veljače 1989., samo devet mjeseci prije pada Berlinskoga zida, bin Laden je pogledao oko sebe i vidio da je jedna druga velesila – Sjedinjene države – sveprisutna u njegovoj domovini, Saudijskoj Arabiji, domovini dvaju najsvetijih gradova islama. I to mu se nije svidjelo.

I dok smo mi plesali na zidu i otvarali naše Prozore, i tvrdili da više ne postoji ideološka alternativa kapitalizmu i slobodnom tržištu, bin Laden je svoj puškomet okrenuo prema Americi. I bin Laden i Ronald Reagan u Sovjetskom su savezu vidjeli "carstvo zla", ali je bin Laden to mislio i za Ameriku. On je imao ideološku alternativu za kapitalizam i slobodno tržište – politizirani islam. Pad Sovjetskog saveza nije ga obeshrabrio; naprotiv – ohrabrio ga je. Proširenje terena nije ga privuklo već odbilo. I u tome nije bio jedini. Neki su mislili da je zid srušio Ronald Reagan time što je pomoću bitke u naoružanju odvukao Sovjetski savez u bankrot; drugi su mislili da su IBM, Steve Jobs i Bill Gates srušili zid osnaživši pojedince time što su im omogućili da zamisle budućnost. Ali na drugom kraju svijeta, u muslimanskim zemljama, mnogi su mislili da su bin Laden i njegovi drugovi srušili Sovjetsko carstvo i zid pomoću religioznog fanatizma, i milijuni su osjetili poriv da prošlost treba pustiti da djeluje.
Ukratko, dok smo slavili 9. studenog, sjeme drugog važnog datuma, 11. rujna, bilo je posijano. Ali o tome više u nastavku knjige. Zasada, dopustimo da se izravnanje svijeta nastavi.
Snaga koja je svijet pretvorila u ravnu ploču br. 2

9. srpnja 1995.

Dan kada je Netscape postao javna dionička tvrtka
Sredinom devedesetih, revolucija računala i Windowsa dosegla je svoje granice. Ako je svijet želio postati stvarno umrežen, i stvarno započeti s "izravnanjem", revolucija je morala krenuti u novu fazu. A nova je faza, primjećuje Mundie iz Microsofta, "bila pretvorba kompjutorske platforme utemeljene na PC-ju u platformu utemeljenu na internetu." Vrhunske aplikacije koje su dovele do te nove faze bile su elektronska pošta i internetski pretraživači. Elektronsku poštu vodili su potrošački portali koji su se naglo širili – AOL, CompuServe, a potom i MSN. Ali ono što je doista zaokupljalo maštu bila je nova vrhunska aplikacija – mrežni pretraživač – koji je mogao pretraživati mrežne stranice spremljene na internet mrežnim stranicama i prikazati ih na bilo kojem kompjutorskom ekranu. Prvi oblik World Wide Weba – sustava za kreiranje, organiziranje i povezivanje dokumenata koji će se lako pretraživati – dizajnirao je britanski kompjutorski znanstvenik Tim Berners-Lee. On je postavio prvu mrežnu stranicu godine 1991., prilikom pokušaja da ustanovi kompjutorsku mrežu koja bi znanstvenicima omogućila da lakše podijele rezultate svojih istraživanja. Drugi znanstvenici i pripadnici akademije stvorili su niz strojeva za pretraživanje te vrlo mlade mreže, ali prvi doista standardizirani pretraživač - kao i cijela kultura pretraživanja mreže u koju je bila uključena cijela javnost – stvorila je mala kompanija iz Mountain Viewa, u Kaliforniji, pod imenom Netscape. Netscape je postala javna dionička tvrtka 9. srpnja 1995. godine, i od tada svijet više nije isti.

Legendarni kapitalist špekulativnog kapitala John Doerr, čija je firma Kleiner Perkins Caulfield & Byers financijski pomogla Netscape-u, rekao je: "Netscape IPO bio je bojni poklič svijetu da se probudi i da upozna internet. Dotada je internet bio provincija pukih entuzijasta i šačice njihovih sljedbenika."

Fazu koju je potaknuo Netscape pretvorila je svijet u ravnu ploču na nekoliko ključnih načina: Prvo, dala nam je prvu vrlo popularnu i vrlo korištenu komercijalnu aplikaciju pretraživača kojim ćemo pretraživati internet. Pretraživač Netscape je oživio internet, ali još je značajnije što je time internet postao dostupan svima – od petgodišnjaka do osamdesetpet godišnjaka. Što je internet postajao življi, to su potrošači željeli na internetu raditi više različitih stvari, to su više tražili od računala, softvera i telekomunikacijskih mreža – jednostavno digitaliziranje riječi, glazbe, podataka, fotografija koje će moći prebaciti internetom na bilo čiji kompjutor. Ta se potreba zadovoljila u trenutku jednog drugog katalitičnog događaja: objavljivanja Windowsa 95, koji se pojavio tjedan dana nakon što je Netscape svoje dionice pružio javnosti. Windows 95 ubrzo je postao operativni sistem koji je koristila većina ljudi na cijelome svijetu, i za razliku od prošlih verzija Windowsa, nova je verzija bila opremljena ugrađenom podrškom za internet, tako da su sve kompjutorske aplikacije, a ne samo pretraživači "znale za internet" i bile u interakciji s njim.

Gledano unatrag, uzlet Netscapea od najranije faze omogućilo je postojanje milijuna računala od kojih su mnogi već imali ugrađene modeme. To su bila ramena na kojima je stajao Netscape. Netscape je stvorio samo vrhunsku aplikaciju – pretraživač – koji se ugrađivao na taj PC temelj, a time je računalo i njegova povezanost s ostatkom svijeta postala bitno korisnija milijunima ljudi. A to je potom začelo strmoglavu krivulju potražnje za svim digitalnim stvarima i zapalilo eksploziju interneta. Jer, svaki investitor koji je pogledao internet mogao je zaključiti da će se sve digitalizirati – podaci, inventari, trgovina, knjige, glazba, fotografije, zabava – a potom prebaciti i prodavati na internetu. A tada će pak potražnja za proizvodima i uslugama na bazi interneta postati bezgranična. To je dovelo do eksplozije vrijednosti dionica informatičkih kompanija i do nevjerojatno pretjeranog investiranja u optičke kablove koji su potrebni za prenošenje svih tih digitaliziranih informacija. A takav je razvoj potom umrežio cijeli svijet i bez ičijeg stvarnog plana Bangalore pretvorio u predgrađe Bostona.

Pogledajmo sve aspekte toga razvoja.
Kada sam sjeo s Jimom Barksdaleom, bivšim generalnim direktorom Netscapea, kako bih napravio intervju za ovu knjigu, objasnio sam mu da će jedno od ranih poglavlja knjige biti o deset inovacija, događaja ili trendova koji su svijet pretvorili u ravnu ploču. Prvi događaj, rekao sam mu, bit će o 9. studenog, i objasnio sam mu značaj tog datuma. Potom sam dodao: "Hajde da vidimo možete li pogoditi koji će biti drugi važan datum, 9. srpnja?". To je sve što sam mu rekao: 9. srpnja. Barksdaleu je trebala tek jedna sekunda razmišljanja prije negoli je uzvratio s točnim odgovorom: "To je dan kada je Netscape postao javna dionička tvrtka!"

Tek rijetki bi ljudi osporavali da je Barksdale jedan od velikih američkih poduzetnika. On je Federal Expressu (Američkoj državnoj pošti) pomogao da razvije softver za praćenje i pronalaženje paketa, potom se preselio u McCaw Cellular, kompaniju za mobilnu telefoniju, izgradio ju je, a potom nadgledao kako se godine 1994. godine spaja s kompanijom AT&T. Prije negoli je prodaja završena, pristupio mu je "lovac na (inteligentne) glave" i ponudio mu je da postane generalni direktor nove kompanije pod imenom Mosaic Communications, koju su stvorila druga dva sada legendarna inovatora – Jim Clark i Marc Andreessen. Sredinom 1994. Clark, osnivač Silicon Graphicsa, udružio je snage s Andreessenom pri utemeljenju Mosaica, kompanije koja se ubrzo potom preimenovala u Netscape Communications. Andreessen, briljantni mladi kompjutorski znanstvenik upravo je vodio mali softverski projekt u Nacionalnom centru za superkompjutorske aplikacije (NCSA), sa središtem na Sveučilištu u Illinoisu, koji je razvio prvi doista svrsishodan mrežni pretraživač, također zvan Mosaic. Clark i Andreessen brzo su shvatili golemi potencijal softvera za pretraživanje interneta, postali su partneri i počeli ga komercijalizirati. Kada je Netscapeova vrijednost počela rasti, pozvali su Barksdalea da im svojim znanjem pomogne u vodstvu, posebno u pronalaženju najboljeg načina da postanu javna dionička tvrtka.

Danas tu tehnologiju pretraživača smatramo samorazumljivom, ali u stvarnosti je to bilo jedno od najvažnijih otkrića u modernoj povijesti. U vrijeme kada je Andreessen još bio u laboratoriju NCSA na Sveučilištu u Illinoisu, shvatio je da ima računala, radne stanice, osnovnu mrežnu komunikaciju kojom će datoteke prebacivati internetom, ali da sve to još uvijek nije uzbudljivo jer ne postoji ništa čime bi se mreža pretraživala, nikakvo korisničko sučelje kojim ćemo izvući i prikazati sadržaj mrežnih stranica drugih ljudi. Stoga su Andreessen i njegova skupina razvili pretraživač Mosaic, a time su pretvorili mrežne stranice u nešto vidljivo svakom idiotu, znanstveniku, studentu ili svojoj baki. Marc Andreessen nije izmislio internet, ali je jedna od rijetkih osoba koja ga je oživjela i popularizirala.

Pretraživač Mosaic započeo je s radom 1993. godine kada je imao 12 korisnika, i ja sam znao svu dvanaestoricu," rekao je Andreessen. Tada je postojalo oko pedeset mrežnih lokacija a na njima je uglavnom bila po jedna jedina mrežna stranica. "Mosaic", objasnio je, " je financirala Nacionalna fondacija za znanost (NSF). Novac ustvari nije bio dodijeljen kako bi se izgradio Mosaic. Naš zadatak bio je da izradimo softver koji će znanstvenicima omogućiti da koriste superkompjutore na različitim udaljenim lokacijama, da se s njima spoje pomoću NSF mreže. I tako smo izradili prve pretraživače kao softversko sredstvo koje će istraživačima omogućiti da međusobno pregledavaju svoja istraživanja. Smatrao sam to pozitivnom povratnom svezom: što je više ljudi imalo pretraživač, to će više ljudi željeti biti umreženo, i to će više biti poticaja da se stvaraju sadržaji, aplikacije i sredstva. Jednom kada se s tim započne, stvar će se pokrenuti i ništa je više neće moći zaustaviti. Kada tako nešto izrađujete niste sigurni hoće li to itko koristiti, ali kada se s tim počelo, shvatili smo da će to svi htjeti koristiti ako ga bilo tko počne koristiti. Bilo je još samo pitanje koliko će se brzo širiti i koje će biti prepreke na tom putu."

I doista, svi koji su iskušali pretraživač, uključujući i Barksdalea, reagirali su istovjetno: "Oooooh! "Svakog ljeta magazin Fortune piše članak o 25 najpoželjnijih kompanija," prisjeća se Berksdale. "Te godine (1994.) Mosaic je bila jedna od njih. Pročitao sam članak o Clarku i Andreessenu, okrenuo se supruzi i rekao: "Draga, ovo je izvrsna ideja." A onda, samo nekoliko tjedana potom, dobio sam poziv od "lovca na (inteligentne) glave". I tako odem ja na razgovor, razgovaram s Doerrom i Jimom Clarkom, i počnem koristiti beta-verziju pretraživača Mosaic. Što sam ga više koristio, to me više zanimao." Kasnih osamdesetih godina ljudi su počeli tavljati svoje baze podataka na internet. Nakon razgovora s Doerrom i Clarkom, Barksdale se vratio kući, pozvao svoje troje djece za naš kompjutor i zamolio ih da mu predlože neku temu koju bi mogli pregledavati na internetu. Reakcija iznenađenja bila je identična – za svakog od njih našao je nešto na internetu. "Tada su me uvjerili," rekao je Berksadle. "I tako sam uzvratio poziv "lovcu na (inteligentne) glave" i rekao mu – "Vaš sam!"

Netscapeov prvi komercijalni pretraživač - koji je mogao raditi na IBMovim PC-jima, na Applovim Macintoshima i na Unixima – pušten je u prodaju u prosincu 1994., i za samo godinu dana dominirao je cijelim tržištem. Netscape ste mogli snimiti i spremiti bez naknade ako ste radili u obrazovnoj firmi ili u neprofitnoj organizaciji. Kao pojedinac, mogli ste besplatno procijeniti vrijednost softvera, i ako ste ga željeli imati zauvijek, mogli ste ga kupiti. Za kompanije razdoblje evaluacije softvera bilo je 90 dana. Andreessen je rekao: "Razmišljali smo na sljedeći način: ako kompanija može platiti softver, molimo da to i učinite. Ako ne možete, koristite ga i bez obzira na to." Zašto? Zato što je slobodno korištenje stimuliralo stimuliralo golemi rast mreže, a to je bilo vrijedno i za sve mušterije koje su plaćale softver. I – uspjelo je.

"Stavili smo Netscape na internet s mogućnošću da ga pokusno koristite tri mjeseca", kaže Barksdale, "i ljudi su ga kopirali. Ali nikada nisam vidio da se nešto kopira tako masovno. Velikim biznisima i vladi to je omogućilo da se umreži i da razotkrije sve svoje informacije, a jednostavan "pogtraži-mišem-i-klikni" sistem koji je smislio Marc Andreessen omogućio je da ga koriste i obični smrtnici a ne samo znanstvenici. I to je doista bila revolucija. A mi smo rekli, "Ta će stvar samo rasti i rasti i rasti".
Ništa je nije zaustavilo, i zbog toga je Netscape odigrao golemu ulogu u pretvaranju svijeta u ravnu ploču. On je pomogao da internet postane doista interaktivan. Sjetite se: u fazi pada Berlinskog zida i nastanka Windowsa, pojedinci koji su imali elektroničku poštu i kompanije koje su uvele internu elektroničku poštu nisu se mogli daleko povezivati. Prvi internetski usmjernik kompanije Cisco smislili su u biti suprug i supruga sa Stanforda koji su željeli razmjenjivati elektroničku poštu; jedan je od njih radio na UNIX-u a drugi na PC-ju, i nisu se mogli spojiti. "Korporacijske mreže u to su doba bile izolirane i nepovezane," kaže Andreessen. "Svaka je imala svoje formate, svoje protokole razmjene podataka, i različite načine upisivanja sadržaja. Stoga su postojali brojni nepovezani otoci informacija. I kada se pojavio internet kao javni i komercijalni pothvat, postojala je stvarna opasnost da će se razvijati upravo tako – nepovezano."

Ivica u knjigovodstvu sjeo bi za svoj uredski PC i pokušavao dobiti najnovije podatke o prodaji za 1995., ali to nije mogao učiniti jer je odjel za prodaju koristio različit sustav od sustava koje je koristilo knjigovodstvo. Kao da je jedan govorio njemačkim jezikom a drugi francuskim. Potom bi Ivica rekao: "Dajte mi zadnje informacije o pošiljkama Goodyeara o vrstama guma koje su nam poslali", i odmah bi shvatio da Goodyear koristi posve treći sustav, a trgovac u Topeki koristio je četvrti. Onda bi se Ivica vratio kući i vidio svog sina koji ide u sedmi razred kako na World Wide Webu istražuje za svoj referat, i koristi otvorene protokole, ili kako pretražuje arhive nekog umjetničkog muzeja u Francuskoj. I Ivica bi rekao: "Pa to je ludo. Mora postojati neka posve povezana mreža."

Prije negoli je internet postao komercijalan, objašnjava Andreessen, znanstvenici su razvili niz "otvorenih protokola" koji su trebali omogućiti da se sustavi elektronske pošte ili mreže sveučilišnih računala bez šavova povezuju sa bilo kojim drugim – i kako bi osigurali da nitko neće imati neku posebnu prednost. Ti matematički protokoli koji su omogućili digitalnim spravama da međusobno razgovaraju, bili su poput magičnih cijevi koje su vam, jednom kada ste ih prihvatili za svoju mrežu, omogućile usklađenost bez obzira na kojem su kompjutoru radile. Ti su protokoli (bili) poznati kao kratice iz juhe sa slovima: uglavnom, to su bili FTP, HTTP, SSL, SMTP, POP, i TCP/IP. Zajednički oni su oblikovali sustav transporta podataka preko interneta relativno sigurno i pouzdano, bez obzira koju je mrežu koristila vaša kompanija ili vaše kućanstvo, i bez obzira na vrstu vašeg računala, mobitela ili ručnog računala. Svaki je protokol imao različitu funkciju: TCP/IP bio je osnovno vodoinstalaterstvo tih internetskih cijevi, ili temeljni sustav željezničkih pruga, na kojem je sve ostalo bilo izgrađeno ili oko kojeg se okretalo. FTP je pokretao datoteke; SMTP i POP su pokretali poruke elektronske pošte na standardizirani način, tako da su se mogle pisati i čitati iz različitih sustava elektronske pošte. HTML je bio jezik koji je čak i običnim ljudima omogućio da postanu autori mrežnih stranica koje će svatko s mrežnim čitačem moći prikazati na svom ekranu. Ali tek je uvođenje HTTP-a koji je pokretao HTML dokumente stvorio mrežne stranice kakve danas poznajemo. Napokon, kada su ljudi počeli koristiti mrežne stranice za elektronsku trgovinu, stvoren je SSL koji je omogućio sigurnost novčanih transakcija na mreži.

I dok je prikazivanje mrežnih stranica na kompjutorima pomoću interneta sve više uzimalo maha, Netscape je pokušao onemogućiti da Microsoft, koji gotovo u potpunosti prevladava na tržištu, pretvori te mrežne protokole iz javnih u privatne, u standard koji će moći razumjeti samo Microsoftovi serveri. "Netscape je stvorio garancije da se ti besplatni, otvoreni protokoli ne pretvore u privatizirane, u protokole koji će se potom javnosti prodavati," rekao je Andreessen. "Netscape nije ponudio samo te otvorene standarde već i cijeli niz srodnih softverskih proizvoda koji su koristili te otvorene standarde, tako da su znanstvenici međusobno mogli komunicirati bez obzira kojim su se sistemom služili – Crayovim superkompjutorima, Macintoshima, ili PC-jima. Netscape je pružio pravi razlog zašto su svi govorili: "Želim se služiti otvorenim standardima za sve što radim i na svim sistemima na kojima radim". Jednom kada smo stvorili način pregledavanja interneta, ljudi su počeli priželjkivati da postoji i univerzalan način pristupa svega onoga što je postojalo na internetu. I tako su svi koji su radili s otvorenim standardima koristili Netscape, a mi smo ih u tome poticali, ili su pak krenuli u svijet besplatnih softvera s istim standardima, ali bez posebne podrške, ili su pak otišli svojim privatnim trgovcima i rekli im: "Nećemo više kupovati vaše privatizirane stvari... Više se neću upisivati kako bih prošao vaše opkoljene, ozidane vrtove. I dalje ću s vama komunicirati i poslovati samo ako se povežete na internet pomoću otvorenih protokola."

Netscape je poticao te otvorene standarde pomoću prodaje svojih pretraživača, i javnost je reagirala s puno entuzijazma. Sun je počeo isto raditi sa svojim serverima, a Microsoft je počeo raditi isto sa svojim operativnim sustavom Windows 95, kada je shvatio da je pretraživanje interneta postalo toliko važno da je ugradio vlastiti pretraživač Internet Explorer izravno u Windowse. Svi su shvatili da javnost, koja se odjednom nije mogla zasititi elektronske pošte i pretraživanja, željela da internet kompanije rade zajedno i da stvore jednu međusobno povezanu mrežu. Javnost je željela da se kompanije međusobno natječu oko različitih aplikacija, tj. oko toga što bi potrošači mogli činiti jednom kada već jesu na internetu, a ne oko toga kako da uopće dođu na internet. I tako je, nakon popriličnog broja "ratova oko formata" među velikim kompanijama, kasnih devedesetih godina konačno integrirana internetsko-kompjutorska platforma. Ubrzo su se svi mogli povezati sa svima, na bilo kojem mjestu i na bilo kojoj spravi u svijetu. Pokazalo se da je vrijednost kompatibilnosti svima mnogo važnija od pokušaja da se održi svačiji mali ograđeni, umreženi vrt. Ta je integracija bila golema sila koja je svijet pretvorila u ravnu ploču, jer je omogućila svima da se povežu sa svima.

U to vrijeme bilo je mnogo skeptika koji su tvrdili da to neće funkcionirati jer je isuviše složeno, prisjeća se Andreessen. "Morali ste otići u trgovinu i kupiti PC i modem. A svi su skeptici govorili "Ljudima će trebati dugo vremena da promijene svoje navike i da se priuče na novu tehnologiju." Ali ljudi su to obavili vrlo brzo, i deset godina kasnije bilo je već 800 milijuna ljudi na internetu." Razlog? "Ljudi će brzo promijeniti svoje navike ako imaju dovoljno jak razlog da to učine, a ljudi imaju urođeni nagon da se povezuju s drugima," kaže Andreessen. "I kada ljudima pružite nov način da se povežu s drugima, oni će probiti bilo kakve tehnološke prepreke, oni će naučiti nove jezike – ljudi su tako sklopljeni da se povezuju s drugim ljudima, i smatraju da je neopravdano ako im se to ne omogući. Upravo je to omogućio Netscape." Ili kako kaže Joel Cawley, zamjenik predsjednika IBM-a za korporacijsku strategiju: "Netscape je stvorio standard u tome kako će se podaci prenositi i prikazivati na ekranu. Taj je standard bio tako jednostavan i uvjerljiv da su svi ljudi mogli nadograđivati tu bazu. I on se brzo širio svijetom – i među djecom i među korporacijama."

U ljeto 1995. Barksdale i njegovi kolege iz Netscapea, zajedno s investicijskim bankarima iz Morgan Stanleya napravili su staromodno reklamno putovanje na kojem su pokušali uvjeriti investitore u cijeloj zemlji da kupe Netscape-ove dionice kada se one počnu javno prodavati. "Kada smo krenuli", kaže Barksdale, "Morgan Stanley je tvrdio da će se dionice moći prodavati za najviše 14 dolara. Ali kako je to putovanje odmicalo, pokazalo se da je potražnja za dionicama tako velika, da su odlučili udvostručiti početnu prodajnu cijenu na 28 dolara. Posljednjeg popodneva prije prve prodaje, svi smo se sakupili u Marylandu. Bila je to naša zadnja stanica. Imali smo cijelu karavanu crnih limuzina. Izgledali smo poput neke mafijaške skupine. Trebali smo biti u dosluhu s centralom Morgan Stanleya, ali bili smo negdje gdje nam mobiteli nisu radili. Zaustavili smo se na dvije benzinske stanice s obje strane auto-ceste i počeli telefonirati pomoću fiksnih telefona. Nazvali smo Morgan Stanley i oni su rekli: "Razmišljamo da povisimo početnu cijenu na 31 dolar." A ja sam odgovorio: "Ne, držite je na 28 dolara", jer sam želio da se ljudi prisjećaju Netscapeovih dionica kao dionica u vrijednosti od 20 a ne od 30 dolara, za svaki slučaj ako stvari ne krenu povoljno. Sljedećeg sam jutra dobio konferencijski poziv, i dionice su se počele prodavati za 71 dolar. Na kraju burzovnog dana prodavale su se za 56 dolara, gotovo dvostruko više od cijene koju sam postavio."

Netscape je naposljetku postao žrtva golemog (i po mišljenju suda – monopolističkog) konkurentskog pritiska Microsofta. Microsoftova odluka da svoj pretraživač, Internet Explorer, uklopi u svoj toliko dominantan Windows operativni sustav, i njegova sposobnost da veći broj svojih programera posveti mrežnom pretraživanju od Netscapea, dovela je do sve većeg pada udjela Netscapea na tržištu. Na kraju, Netscape su prodali za 10 milijardi dolara AOL-u, koji nikada s njim nije mnogo učinio. I premda je Netscape u komercijalnim uvjetima možda bio tek zvijezda repatica, kakva li je to zvijezda bila i kakav je za sobom ostavila trag!

"Otpočetka smo bili profitabilni", kaže Barksdale. "Netscape nije bio dot-com kompanija. Mi nismo sudjelovali u eksploziji informatičkih kompanija. Mi smo započeli eksploziju informatičkih kompanija."
A kakva li je to eksplozija bila!

"Pretvorba Netscapea u javnu dioničku tvrtku stimulirala je brojne stvari," kaže Barksdale. "Tehnolozi su obožavali sve što može učiniti ta nova tehnologija, a poslovni i obični ljudi bili su uzbuđeni jer su shvatili koliko se novca time može zaraditi. Ljudi su vidjeli sve te balavce koji su se brzo obogatili pa su govorili: "Ako ti balavci mogu od toga zaraditi, mogu i ja." Pohlepa može biti gadna stvar – ljudi su mislili da se mogu obogatiti a da ne rade puno. Zasigurno je upravo to dovelo do neslućenih razmjera pretjeranih investicija, želimo li se blago izraziti. Počele su se financirati sve luđe i luđe ideje."

Što je stimuliralo investitore da vjeruju kako će potražnja za korištenjem interneta i proizvoda srodnih internetu biti bezgranična? Kratak je odgovor – digitalizacija. Jednom kada je revolucija PC-ja i Windowsa pokazala svima vrijednost mogućnosti da se informacije digitaliziraju i manipuliraju kompjutorima, procesorima teksta, i jednom kada je pretraživač oživio internet i omogućio da mrežne stranice počnu pjevati i plesati i pokazivati se, svi su počeli priželjkivati da sve bude digitalizirano, kako bi to mogli poslati nekome niz te internetske cijevi. I tako je počela digitalna revolucija. Digitalizacija je magični proces kojim se riječi, glazba, podaci, filmovi, datoteke i slike mogu pretvoriti u bitove i bajtove – u kombinacije jedinica i ništica, proces koji se može manipulirati na kompjutorskom ekranu, kopirati na mikroprocesor ili slati preko satelita ili optičkih kablova. Kada sam ja htio slati svoju poštu, nekad je postojala pošta. Ali kada je internet došao na svijet, htio sam da moja pošta bude digitalizirana, kako bih je mogao slati elektronski. Fotografija je bila složeni proces koji je uključivao prekrivanje filma srebrom koje se iskopavalo u rudnicima na drugom kraju svijeta. Nekoć sam slikao slike svojim fotoaparatom, odnio film u robnu kuću koja ga je slala nekoj velikoj kompaniji za razvijanje filmova i fotografija. Ali kada je internet omogućio da se slike šalju po svijetu, kao privitak elektroničkoj pošti, više nisam želio koristiti srebrne filmove. Želio sam fotografirati u digitalnom formatu, koji će se jednostavno kopirati u kompjutor, a ne kemijski razvijati. (I, usput rečeno, više nisam želio biti ograničen kamerom. Sada sam želio koristiti svoj mobitel da fotografira.) nekoć sam često odlazio u Barnes & Noble da kupujem i prelistavam knjige, ali kada se rodio internet, želio sam pregledavati knjige i digitalno na Amazon.comu. Nekoć sam odlazio u knjižnice da bih nešto istražio, a sada sam želio to učiniti digitalno pomoću Googlea ili Yahooa, a ne samo prekapati po prašnjavim policama. Nekoć sam kupovao CD-ove kako bih slušao Simona i Garfunkela – CD-ovi su već zamijenili ploče u obliku digitalizirane glazbe – ali kad se rodio internet, želio sam da ti glazbeni komadići postanu još plastičniji i mobilniji. Želio sam ih kopirati i spremiti na svoj iPod. Posljednjih se godina digitalna tehnologija razvila upravo tako da to mogu učiniti.

I tako, kada su investitori promatrali taj ludi nagon da se sve digitalizira, govorili su samima sebi, "Svetog mu trojstva! Ako svatko želi da se sve te stvari digitaliziraju i pretvore u bitove i prenose preko interneta, potražnja za mrežnim uslužnim kompanijama i potražnja za optičkim kablovima koji će prenositi sve te digitalizirane stvari po svijetu postat će bezgranična! Ako se u to investira, ne može se izgubiti novac!"

I tako se rodio tržišni balon.

Pretjerano investiranje nije nužno loša stvar – ako možemo biti sigurni da će se ono korigirati. Uvijek ću se sjećati konferencije za novinare koju je održao voditelj Microsofta Bill Gates na Svjetskom ekonomskom forumu godine 1999. u Davosu, u jeku informatičkog tržišnog balona. Novinari su Gatesa bombardirali različitim verzijama pitanja: "Gospodine Gates, te dionice interneta, to je balon, jesmo li u pravu? Zasigurno je riječ o balonu. Mora da je riječ o balonu?" Napokon, očajan, Gates je novinarima odgovorio otprilike ovako: "Čujte, ljudi, naravno da je riječ o balonu, ali vi niste razumjeli glavnu stvar. Taj balon privlači toliko novog kapitala u tu industriju interneta, da će taj novi kapital sve više i više ubrzavati inovacije." Gates je usporedio internet sa zlatnom groznicom. U biti, time je želio reći da će se više novca zarađivati prodajom Levi's hlača, lopata, krampova* i hotelskih soba za kopače zlata negoli od samog kopanja zlata. Gates je bio u pravu: trgovačke eksplozije i baloni mogu biti ekonomski opasne; one se mogu završiti tako da mnogi ljudi izgube novac i da mnoge kompanije bankrotiraju. Ali taj novac također utječe na sve brže i brže inovacije, tako da će sama pretjeranost investiranja, bez obzira je li riječ o željezničkim prugama ili o automobilima – moći stvoriti vlastite nenamjeravane pozitivne efekte.

I upravo se to dogodilo s eksplozijom vrijednosti internetskih dionica. Ona je zapalila goleme, pretjerane investicije u kompanije koje su proizvodile optička vlakna i kablove, a te su kompanije potom postavljale goleme količine optičkih kablova pod zemlju, u oceane i drugdje, a to je dramatično smanjilo troškove telefonskih poziva i prenošenja podataka po svijetu.

Prva komercijalna instalacija optičkih kablova izvedena je godine 1977. nakon čega su optički kablovi sporo počeli zamjenjivati bakrene telefonske žice. Optički kablovi mogli su prenositi podatke i digitalizirane zvukove mnogo dalje i brže i u većim količinama. Prema Howstuffworks.com, optički kablovi izrađeni su od niti optički čistog stakla, a svaka je nit "tanka poput ljudske vlasi". Te su niti sklopljene u užad, zvanu "optički kabel", i one mogu prenositi digitalizirane pakete informacija na velike udaljenosti. Kako su optička vlakna mnogo tanja od bakrenih žica, više se niti može uklopiti u promjer kabla nego u bakrenu žicu, a to znači da se više podataka i mnogo više glasova može prenositi istim kablom i to mnogo jeftinije. Ali najvažnija je korist optičkog kabla, međutim, u dramatično većem rasponu signala koji se može transportirati na veće udaljenosti. I bakrene žice mogu prenositi vrlo visoke frekvencije, ali samo nekoliko metara, a potom signal, zbog nekih parazitskih efekata, počinje gubiti svoju snagu. Ali optička vlakna, mogu prenositi vrlo visoke frekvencije optičkih pulseva preko iste staklene niti a da se pritom značajno ne uništi signal dok se prenosi na velike udaljenosti.

Jedan proizvođač, ARC Electronics, na svojoj mrežnoj stranici objašnjava funkcioniranje optičkih kablova na sljedeći način: optički kablovi, za razliku od elektronskih pulseva kojim se informacije prebacuju pomoću bakrenih žica, pretvaraju podatke ili glasove u pulsiranje svjetla, a potom takve pakete svjetla šalje po optičkim linijama. Na jednom kraju sustava optičkih kablova nalazi se odašiljač. Odašiljač prihvaća kodirane elektronske pulsirajuće informacije – riječi ili podatke – koji dolaze od bakrenih žica iz vašeg telefona kod kuće ili iz uredskog računala. Odašiljač ih potom procesuira - prevodi iz digitaliziranih, elektronski kodiranih riječi ili podataka u jednako tako kodirane svjetlosne pulseve. Za stvaranje svjetlosnih pulseva možemo koristiti svjetleće diode (LED) ili laserske diode (ILD). Potom te pulseve šaljemo po optičkom kablu. Optički kabao funkcionira kao svojevrsni vodič za svjetlost; on te svjetlosne pulseve uvedene na jednom kraju kabla vodi do drugog kraja, na kojem se nalazi prijamnik osjetljiv na svjetlo koji te pulseve pretvara natrag u elektronski digitalne jedinice i ništice iz početnog signala, tako da se oni mogu pokazati na vašem kompjutorskom ekranu kao elektronska pošta ili pak na vašem mobitelu kao glas. Optički kablovi su idealni i za sigurne komunikacije, jer ih je vrlo teško prisluškivati.

Balon investicija u optičke kablove slučajno su združeno potaknule investicije u informatičke kompanije i Zakon o telekomunikacijama iz 1996. Taj je zakon omogućio lokalnim i trans-oceanskim kompanijama da ulaze jedne drugima u posao, a to je najraznovrsnijim lokalnim nositeljima komunikacija omogućilo da se u pružanju telefonskih usluga i infrastrukture prsa-o-prsa bore s velikim kompanijama kakve su Baby Bells i AT&T. Kada su te nove telefonske kompanije krenule on-line, i ponudile svoje lokalne, trans-oceanske, međunarodne, interne usluge i transfer podataka, sve su pokušale imati svoju infrastrukturu. Zašto i ne bi? Internetska eksplozija je sve navodila na vjerovanje da će se potreba za širokopojasnim kablovima koji će prenositi promet interneta udvostručivati svaka tri mjeseca – i to zauvijek. Tijekom dvije godine to je bilo točno. Ali tada se upleo zakon velikih brojeva i ritam udvostručenja se usporio. Nažalost telekomunikacijske kompanije nisu obraćale pomnu pozornost na sve veći raskorak između potražnje i stvarnosti. Tržište je zahvatila internetska groznica, a kompanije su jednostavno gradile sve glomazniju infrastrukturu. A balon na burzi dionicama značio je da ima mnogo novca u opticaju! Vrijeme je za slavlje! I tako su se počeli financirati nevjerojatno optimistični scenariji svih tih novih telekomunikacijskih kompanija. U razdoblju od pet do šest godina, te su telekomunikacijske kompanije investirale oko trilijun dolara u umreženje svijeta. I gotovo se nitko nije pitao o projekcijama potražnje.

Rijetko koja kompanija je bila luđa od Global Crossinga, kompanije koju su sve te nove telekomunikacijske kompanije unajmljivale da postavlja optičke kablove po svijetu. Global Crossing osnovao je 1977 Gary Winnick i iste se godine pretvorila u javno dioničko poduzeće. Robert Annunziata, koji je izdržao samo jednu godinu kao izvršni direktor, imao je ugovor s Nellom Minowom iz kompanije Corporate Library, koju su nekoć dioničari smatrali najgorom u Sjedinjenim državama. Ugovor je, između ostaloga, precizirao da će se Annunziatinoj majci jednom mjesečno plaćati avionska karta prvog razreda kako bi ga ona mogla posjećivati. Ugovor je također sadržavao bonus pri potpisivanju u visini od 2 milijuna dionica (a vrijednost svake dionice bila je fiksirana na 10 dolara ispod vrijednosti tih dionica na burzi).

Henry Schacht, industrijalac-veteran, sada u kompaniji E. M. Warburg, Pincus & Co., bio je uveden u Lucent, kompaniju koja je naslijedila Western Electric, kako bi pomogao u vođenju kompanije u tom ugodnom razdoblju. Prisjeća se te atmosfere: "Deregulacija telekomunikacija 1996. bila je izuzetno važna. Ona je konkurentnim lokalnim nositeljima telefonskimh usluga omogućila da grade vlastitu infrastrukturu, te da prodaju svoje usluge u uvjetima međusobne konkurencije i konkurencije s kompanijom Baby Bells. Te nove telekomunikacijske kompanije su otišle kompanijama poput Global Crossinga i ugovorile s njom izgradnju mreže optičkih kablova za njih kako bi se mogli natjecati s kompanijama AT&T i MCI, posebno oko prekomorskog prometa... Svi su mislili da je to posve novi svijet, i da nikada neće nestati. Imali ste konkurentne firme koje su koristile slobodni kapital, i svi su mislili da će se tržište beskonačno širiti. Stoga su sve kompanije govorile, "Postavit ću svoje optičke kablove prije tebe, i imat ću veći udio na tržištu od tebe." Crta rasta trebala je jednostavno biti vertikalna, i svi smo se nadali da ćemo dobiti svoj udio, i svi su radili svoje maksimalne projekcije i pretpostavljali da će dobiti svoj udio."

I dok se pokazalo da su se poslovna suradnja i elektronička trgovina razvijale u skladu s procjenama, te da su neke mrežne usluge, koje nitko nije ni predviđao, poput eBaya, Amazona i Googla eksplodirale, ipak je cijeli taj posao konzumirao samo dio kapaciteta koji su bili na raspolaganju. I tako kada je došlo do naglog pada cijena dionica informatičkih kompanija, već je bilo postavljeno daleko više optičkih kablova negoli je to bilo potrebno. Telefonske cijene za veće udaljenosti pale su s dva dolara na 10 centi po minuti. A prijenos podataka bio je gotovo besplatan. "Telekomunikacijska industrija investirala je sve do svoje propasti," izjavio na CNET News.com u lipnju 2001. Mike McCue, zadužen za glavne operacije u internetskoj kompaniji za usluge transmisije glasa Tellme Networks. "Postavila je toliko optičkih kablova u zemlju da su se i sami pretvorili u robu. Ući će u grozan međusobni rat oko cijena i dogodit će se katastrofa."

Za brojne kompanije i njihove investitore to je doista bila katastrofa. Kompanija Global Crossing proglasila je bankrot u siječnju 2002. s dugom od 12,4 milijarde dolara. Ali pokazalo se da je to bila velika sreća za potrošače. Baš kao što je nacionalni sustav autoputeva izgrađen pedesetih godina "izravnao" Sjedinjene države, slomio regionalne razlike, i kompanijama toliko pojednostavnio preseljenje u regije s nižim nadnicama, poput Juga, jer je postalo toliko lakše pomicati ljude i robe preko velikih udaljenosti, tako je i globalno postavljanje sustava optičkih kablova "izravnalo" razvijeni svijet. To je pripomoglo slamanju regionalizama u svijetu, stvaranju globalnih trgovačkih mreža bez granica, i pojednostavnilo i posve pojeftinilo transport digitalnog rada – uslužnih djelatnosti i znanja – prema zemljama u kojima su troškovi bili niski.

(Treba međutim dodati da su se ti "auto-putevi" optičkih kablova u Americi obično zaustavljali milju prije kraja – prije negoli su se umrežili s domaćinstvima. Goleme su se količine optičkih kablova postavljale kako bi povezale Indija i Amerika, a gotovo nijedna od spomenutih novih američkih telekomunikacijskih kompanija nije stvarala neku bitno novu lokalnu infrastrukturu. To se dogodilo zbog odredbe u Zakonu o telekomunikacijskoj deregulaciji iz 1996. koja je onemogućila stvarnu konkurenciju između lokalnih kablovskih i telefonskih kompanija. Lokalne širokopojasne mreže kablova postavljale su se u uredske zgrade, gdje su ih već prije vrlo dobro opsluživale i stare kompanije. I tako je došlo do tendencije pada cijena za kompanije ali i za Indijce koji su željeli biti on-line u Bangaloreu kako bi poslovali s tim tvrtkama – ali time se nije stvorila konkurencija koja bi stvorila jeftine širokopojasne mreže za američke mase u njihovim domovima. Taj se trend počeo zbivati tek odnedavno.)

Pretjerano investiranje u optičke kablove blagodat je što nastavlja donositi darove zahvaljujući jedinstvenoj prirodi optičkih vlakana. Za razliku od drugih oblika pretjeranog investiranja, ovaj je oblik bio trajan: jednom kada su optički kablovi bili postavljeni, nitko ih nije išao iskapati kako bi uklonio suvišnu infrastrukturu. I kada su telekomunikacijske kompanije bankrotirale, sistem optičkih kablova preuzele su banke i počele ih prodavati novim kompanijama za deset centi po dolaru. I te nove kompanije rade i dalje, i mogu poslovati s profitom, jer su mreže optičkih kablova kupile na rasprodaji. Ali optički kablovi djeluju tako da svaki u sebi sadrži mnogo vlakana, i svako vlakno ima potencijal da prenosi mase, terabite podataka u sekundi. Kada su se ti kablovi počeli postavljati, optičke sklopke – odašiljači i prijemnici – na svakoj strani kabla nisu mogli u potpunosti iskoristiti sve mogućnosti koje su im pružali kablovi. Ali od tada, svake godine, odašiljači i prijemnici postaju sve bolji i bolji, a to znači da se mnogo više glasova i podataka može prenositi preko svakog vlakna. I kako se sklopke sve više poboljšavaju, kapacitet svih već postavljenih optičkih kablova i dalje raste, pa zbog toga prenošenje glasova i podataka u udaljene dijelove svijeta postaje sve jeftinije i jednostavnije. Usporedbe radi, to bi bilo kao kada bismo izgradili nacionalni sustav autoputeva na kojima ljudi isprva mogu voziti 50 milja na sat, potom 60, potom 70, pa 80, i napokon 150 milja na sat – i to na istim autoputevima, i bez straha od nesreća. Samo, ovaj autoput nije nacionalan. On je internacionalan.

"Svaki sloj inovacija izgrađuje se na onom sljedećemu," kaže Andreessen, koji je otišao iz Netscapea i osnovao novu visoko-tehnološku tvrtku Opsware Inc. "I danas mi se čini da je najnevjerojatnija stvar to što četrnaest godišnjaci iz Rumunjske ili Bangalorea ili Sovjetskog saveza ili Vijetnama imaju iste informacije, i ista sredstva i isti dostupan softver kako bi svoje znanje mogli primijeniti kako god hoće. I zbog toga sam siguran da će nam s tog praznog terena doletjeti neki novi Napster. Kako biološke znanosti sve više postaju kompjutorizirane, i imaju manje veze s eksperimentalnim laboratorijima, i otkako genomički podaci postaju jednostavno dostupni na internetu, u jednom trenutku bit će moguće dizajnirati cjepiva na vašem kompjutoru."

Mislim da je Andreessen dotaknuo nešto jedinstveno u vezi sa svijetom kao ravnom pločom u doba Globalizacije 3.0. Vodit će ga skupine i pojedinci, ali mnogo raznolikijeg podrijetla negoli što su to bila ona dvanaestorica koja su tvorila Andreessenov svijet u doba stvaranja Mosaica. Sada ćemo vidjeti kako se stvara stvarni ljudski mozaik, iz cijeloga svijeta, slijeva i s desna, sa zapada, istoka, sjevera i juga – i on će stvarati novu generaciju inovacija. I doista, samo nekoliko dana poslije razgovora koji sam vodio s Andreessenom, sljedeća se vijest pojavila na naslovnici New York Timesa (15. lipnja 2004.): "Sjedinjene države odobravaju 3 kubanska lijeka protiv raka". U vijesti se navodi da je "federalna vlada dopustila kalifornijskoj biotehnološkoj kompaniji da licencira tri eksperimentalna kubanska lijeka protiv raka – i time napravila iznimku u politici čvrstog ograničenja trgovine s tom zemljom." Direkcija kompanije CancerVex, izjavila je "da je to prvi put kako je američka biotehnološka kompanija dobila dopuštenje da licencira lijek iz Kube, iz zemlje za koju neki izvršni rukovodioci i znanstvenici tvrde da je za jednu zemlju u razvoju nevjerojatno jaka u biotehnologiji... Više od milijarde dolara potrošeno je za izgradnju i rad istraživačkih instituta na zapadnoj strani Havane, u kojoj rade kubanski znanstvenici od kojih su mnogi obrazovani u Europi."

Da sažmemo još jednom: Faza "sravnjenja" PC-ja i Windowsa sastojala se u interakciji mene i mojeg kompjutera i mene u interakciji s vlastitom ograničenom mrežom u mojoj kompaniji. Potom je nastala ova faza interneta, elektronske pošte i pretraživača, i ona je "sravnila" Zemlju još malo više. To je faza koja se sastojala u interakciji mene i mojeg računala koji je komunicirao s bilo kime na bilo kojem mjestu i na bilo kojem stroju, a o tome se ustvari radi pri komunikaciji elektronskom poštom, kao i o meni i mojem kompjutoru koji komunicira sa svačijim mrežnim stranicama na internetu, a o tome se radi prilikom pretraživanja. Ukratko, faza PC-ja i Windowsa povlačila je za sobom fazu Netscapea, elektronske pošte i pretraživanja, i te su dvije faze omogućili mnogim ljudima da više negoli ikada prije komuniciraju i djeluju ineraktivno s mnogo više ljudi na svim krajevima zemlje.

Ali zabava je tek počela. Ta je faza tek temelj za sljedeći korak u "izravnanju" svijeta kao ravne ploče.



1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   26


Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©azrefs.org 2016
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə