Thomas L. Friedman Svijet je ravna ploča




Yüklə 1.2 Mb.
səhifə3/26
tarix23.02.2016
ölçüsü1.2 Mb.
1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   26

Nastavio sam putovati. Ujesen godine 2004. pratio sam predsjedavajućeg Vrhovnog stožera, generala Richarda Myersa, na putovanju po gorućim točkama u Iraku. Posjetili smo Bagdad, američki vojni štab u Falluji, te Dvadesetčetvrtu mornaričku jedinicu u taboru u Babilu, u srcu takozvanog iračkog Sunitskog trokuta. Baza 24. MEU (mornaričke jedinice) nalik je na Fort Apache, usred prilično neprijateljske iračko sunitske muslimanske populacije. Dok je general Myers zasjedao s časnicima i vojnicima, ja sam bio slobodan da razgledam bazu. I tako sam stigao u zapovjedni centar, gdje sam odmah zapazio veliki LCD televizor. Na ekranu se uživo prikazivalo nešto nalik na snimku kućne sigurnosne kamere, neki su se ljudi kretali neke kuće. Na ekranu, s desne strane, nalazio se i ispis nekih poruka s internetskog foruma na kome se, čini se, komentirala scena na televizoru.

"O čemu se tu radi?" pitao sam vojnika koji je pažljivo promatrao slike na svom laptopu. Objasnio mi je kako U.S. Predator – mala letjelica bez pilota s vrlo jakom televizijskom kamerom – leti iznad iračkog sela u zoni djelovanja 24. MEU. Slike takvog izviđanja šalju se s njegova laptopa na veliki ravni ekran. Ta letjelica međutim leti preko komandi koje manipulira stručnjak koji sjedi u Zračnoj bazi Nellis kraj Las Vegasa u državi Nevadi. Da, u pravu ste, letjelicu nad Irakom u stvari se kontrolira daljinskim upravljačem iz Las Vegasa. Ti video zapisi se šalju i predaju istodobno u štabu 24. MEU, u Vrhovnom stožeru Sjedinjenih država u Tampi, u CentCom regionalnom stožeru u Qataru, u Pentagonu, a vjerojatno i u CIA-i. Različiti analitičari na raznim krajevima svijeta vode on-line razgovore o tome kako protumačiti što se zbiva i što treba učiniti. I taj je razgovor tvorio zapis s desne strane ekrana.

Prije negoli sam se svemu tomu mogao dovoljno načuditi, jedan mi je časnik koji je bio s nama u pohodu zaprepastio tvrdnjom kako je ta tehnologija "spljoštila" vojnu hijerarhiju – i pružila nevjerojatno mnogo informacija časnicima nižih rangova, pa čak i običnom vojniku koji radi na računalu te mu dala moć da donese odluku na temelju prikupljenih informacija. Premda sam siguran da nijednom poručniku neće biti dopušteno započeti zračni udar bez prethodnih konzultacija s nadređenima, dani kada su samo viši časnici imali širu sliku zbivanja su odbrojeni. Polje vojnih operacija postalo je ravno.

Ispričao sam tu priču svojem prijatelju Nicku Burnsu, američkom ambasadoru u NATO-u i vjernom članu Red Sox Nationa*. Nick mi je rekao kako je u travnju 2004. posjetio stožer CentComa u Qataru i kako mu je informacije pružao general John Abizaid i njegov štab. Abizaidov je štab sjedio na suprotnoj strani stola, a iza njih nalazila su se četiri velika LCD televizora. Prva tri emitirala su izravne snimke prismotre iz letjelica Predator u različitim iračkim sektorima. Na četvrtome, na koji se Nick usredotočio, prikazivala se utakmica između Yankeeja i Red Soxa.

Na jednom ekranu bio je Pedro Martinez protiv Dereka Jetera, a na ostala tri bili su džihadisti protiv Prve konjičke.

Ravni burgeri i krumpirići
Nastavio sam s putovanjem – i vratio se svom domu u Bethesdi u državi Maryland. Vrtjelo mi se u glavi sve dok se nisam smjestio u svom domu nakon tog putovanja po svim krajevima svijeta. Ali još se nisam ni opustio kod kuće, a novi znakovi svijeta kao ravne ploče počeli su kucati na moja vrata. Neki znakovi bili su u obliku udarnih vijesti koje će živcirati sve roditelje zabrinute za to kako će se njihova djeca brucoši uklopiti u novi svijet. Recimo, Forrester Research Inc., predviđa da će se do 2015. godine više od tri milijuna radnih mjesta u uslužnim i profesionalnim djelatnostima premjestiti iz Amerike u druge krajeve svijeta. Ali doslovno sam zinuo kada sam 19. srpnja 2004. pročitao članak u International Herald Tribune pod naslovom: "Želite li krumpiriće s outsourcingom*?"

"Zaustavite li se na međudržavnom autoputu broj 55 pored Cape Girardeau, Missouri, u McDonaldsu pored autoputa, dobit ćete brzu, srdačnu uslugu, premda osoba kojoj ćete dati narudžbu nije u restoranu, pa čak ni u Missouriju", piše u članku. "Preuzimatelj narudžbe nalazi se u pozivnom centru u Colorado Springsu, više od 900 milja ili 1450 km udaljen od Vas, brzim internetskim linijama povezan s mušterijom i s radnicima koji pripremaju hranu. Čini se da čak ni neki restoranski poslovi nisu imuni na prebacivanje poslova u druge krajeve.

"Vlasnik restorana Cape Girardeau, Shannon Davis, od svojih 12 McDonalds podružnica, povezao je taj restoran i još tri s pozivnim centrom u Coloradu, koji vodi jedan drugi vlasnik McDonaldsovih podružnica, Steven Bigari. A on je prihvatio pozivne centre iz istih razloga kao i drugi vlasnici restorana: smanjenje troškova, veća brzina, manje pogrešaka.

"Jeftine, brze i pouzdane telekomunikacijske linije omogućuju ljudima koji preuzimaju narudžbe u Colorado Springsu da razgovaraju s mušterijama u Missouriju, da elektronski u trenu preuzmu narudžbu, da narudžbu upišu u kompjutor kako bi bili sigurni da je narudžba ispravna, a potom narudžbu i fotografiju šalju u restoransku kuhinju. Fotografija se uništava čim se dovrši narudžba, tvrdi Bigari. Kupci hamburgera niti ne znaju da njihova narudžba leti preko dvije države, i da se vraća u restoran prije negoli su došli do prozora na kojem ih čeka jelo.

"Davis tvrdi kako je više od deset godina sanjao o tome da tako nešto učini. "Nismo mogli dočekati da krenemo s tim", dodao je. Bigari, koji je pozivni centar stvorio za svoje restorane, za mali postotak po transakciji, vrlo je spremno prihvatio i tuđe narudžbe.

U članku se dalje spominje kako je korporacija McDonalds smatrala ideju s pozivnim centrima dovoljno zanimljivom, pa je započela test s tri restorana u blizini svojeg glavnog ureda u Oak Brooku, u državi Illinois, i sa softverom drukčijim od Bigarijevog. "Jim Sappington, zamjenik direktora McDonaldsa za informatičku tehnologiju, smatra da je "daleko, daleko prerano" reći hoće li ideja s pozivnim centrom funkcionirati na razini 13.000 McDonaldsovih restorana u cijeloj zemlji... Pa ipak, ogranci dvaju drugih McDonaldsovih restorana, osim onih Davidsovih, prebacili su svoj sustav preuzimanja narudžbi na Bigarija u Colorado Springsu. (Ostali restorani nalaze se u Brainerdu, Minnesota, i u Norwoodu, Massachusetts.) Glavni ključ uspješnosti sustava, tvrdi Bigari, jest način spajanja fotografija mušterija s njihovim narudžbama. S povećanjem točnosti, taj je sustav smanjio broj pritužbi, a time je i usluga postala brža. U fast-food poslovanju, vrijeme je doista novac: smanjenje procesa za samo pet sekundi po narudžbi donosi značajne razlike," tvrdi se u članku. "Bigari tvrdi da je smanjio vrijeme naručivanja u svojim dualnim trakama za naručivanje prosječno za 30 sekundi, i sada prosječna narudžba traje jednu minutu i 5 sekundi. A to je manje i od polovine općeg McDonaldsovog prosjeka po narudžbi koji iznosi dvije minute i 36 sekundi. To je jedan od najbržih načina naručivanja u bilo kojem sustavu podružnica u zemlji, prema QSRweb.com, koji prati takve stvari. Njegov drive-in sustav sada može obrađivati 260 automobila na sat, tvrdi Bigari, a to je za 30 mušterija više negoli u doba kada je započeo sa svojim pozivnim centrom... Premda njegovi operateri prosječno zarađuju 40 centi više od zaposlenika u restoranu, on je ukupne troškove rada smanjio za izvjestan postotak, unatoč činjenici da se prodaja povećala... Testovi koje su izvršile neke neovisne kompanije pokazali su da Bigarijevi drive-in restorani sada rade greške na manje od 2 posto svih narudžbi, a to je bitno manje od 4 posto koliko ih je bilo prije negoli je počeo koristiti pozivne centre."

Bigari je "toliko entuzijastičan prema svojoj ideji o pozivnom centru", tvrdi se u članku, "da je ideju proširio i izvan granica svojih sedam drive-in restorana koji koriste taj sustav. Premda on u svojim restoranima i dalje nudi uslugu za blagajnom, većina mušterija sada međutim naručuje preko pozivnog centra, koristi telefon za narudžbu i čitač kreditne kartice na stolovima u restoranu."

Nastavljao sam s putovanjem prema istoku, do svoje dnevne sobe. Jednoga dana, Ana, moja supruga, učiteljica prvog razreda, pokazala mi je članak o tome kako se američka djeca i roditelji obraćaju Indijcima za on-line pomoć u učenju. Izvješće Associated Pressa iz Cochina u Indiji (iz listopada 2005.) daje nam cijelu priču:


Nekoliko zvijezda i dalje svjetluca na nebu boje tinte pred zoru, a Koyampurath Namitha stiže na posao u tihu periferiju tog južno-indijskog grada. Tek je 4.30 sati ujutro. Ona uzima šalicu kave i pridružuje se svojim kolegicama, njih dvadesetak. Svaka ima svoj zatvoreni prostor, kocku ograđenu šper-pločom, kompjutor i slušalice. Više od 7.000 milja daleko, u Glenview, država Illinois, na periferiji Chicaga, večer je prethodnog dana, a četrnaestogodišnji Princeton John sjedi za svojim kompjutorom, bos i spreman za sat geometrije. Tek upisani gimnazijalac stavlja slušalice s mikrofonom i mišem stišće kompjutorski softver koji će ga internetom povezati s njegovim mentorom, Namithom, udaljenom desetak vremenskih zona.

To se zove elektronsko mentorstvo (e-tutoring), i još je jedan primjer kako moderne komunikacije i niz obrazovanih Azijata za malu plaću širi granice prebacivanja posla i kako utječe na detalje američkog života: od zamjene vaše izgubljene kartice, čitanja vaših CAT-skenova do obnavljanja vašeg slomljenog računala. Princeton je jedan od tisuća američkih gimnazijalaca koji se obraćaju mentorima u Indiji za pomoć.

"Halo, Princeton, kako si? Kako je prošao test?" pita Namitha. "Halo, da... dobro sam", odgovara Princeton. "Bilo je dobro."

Namitha radi za kompaniju zvanu Growing Stars, sa sjedištem u Cochinu i Fremontu u Kaliforniji. Princeton i njegova dvanaest godišnja sestra Priscilla sreću se sa svojim online instruktorima matematike dva puta tjedno. Ubrzo prijateljsko čavrljanje prestaje a na Princetonovom kompjutorskom ekranu se pojavljuje geometrijski raster. Učiteljica i učenik međusobno razgovaraju, utipkavaju poruke i koriste digitalne olovke kako bi obradili problem, iscrtali grafikone i izbrisali pogreške. Princeton švrlja na nečemu nalik na sofisticiranu podlogu za miša, i to se pojavljuje na Namithinom ekranu. Može koristiti i skener kako bi poslao kopije zadataka ili stranice iz udžbenika koje bi morao shvatiti i za što mu treba pomoć. "Krećemo", kaže Princeton, i tako, u udobnoj sobi obiteljskog doma na periferiji, počinje lekcija o pojmu paralelnih linija i komplementarnih kutova...

Prvi biznis s elektronskim mentorstvom počeo se oblikovati pred tri godine, i već je tada oko 3000 indijskih učitelja podučavalo američke učenike u matematici, prirodoznanstvenim predmetima ili engleskome za otprilike 15 ili 20 dolara po satu, što je samo manji dio iznosa od 40 do 100 dolara koliko privatne lekcije stoje u Sjedinjenim Državama... Princetonova majka, Bessy Piusten, zadovoljna je rezultatima, i kaže kako su njezina djeca počela dobivati petice i četvorke otkad su počeli s online podukom pred dvije godine... Na kraju lekcije, Namitha daje Princetonu zadatke za njihov sljedeći susret. "Domaća zadaća? Neee!" Princeton protestira. "Ma u redu. Ali bez zadaća, život bi bio divan", kaže on.
Premda sam već bio kod kuće, i dalje sam se kretao prema istoku – do centra Washingtona D.C, baš blizu mog ureda. Jednog jesenjeg popodneva 2005. prošetao sam se do tamo kako bih napravio intervju s američkim predstavnikom za trgovinu, ambasadorom Robom Portmanom, a Amy M. Wilkinson, njegova pomoćnica i suradnica u Bijeloj kući ispričala mi je jednu od najneobičnijih priča o svijetu kao ravnoj ploči. Sjedinjene države i Oman upravo su završile pregovore na sporazumu o slobodnoj trgovini kako bi uklonili carine i prepreke trgovini između dviju zemalja. Neobično u priči bilo je to da je Portman sporazum zaključio sa Maqboolom Bin Ali Sultanom, ministrom trgovine i industrije države Oman - putem videokonferencije. Omanski je ministar virtualno sudjelovao na videokonferenciji iz Muscata, glavnoga grada Omana.

Što može biti ravnije, pitao sam se ja, od zaključenja sporazuma o slobodnoj trgovini preko ravnih televizijskih ekrana? A gospođa Wilkinson je kasnije dodala: "U konferencijskoj sobi bilo je oko 30 novinara s blokovima i olovkama u rukama. Ambasador Portman stajao je na podiju na jednoj strani sobe. Njegova je slika projicirana na jedan ekran videokonferencije. Omanski ministar trgovine i industrije i okrugli stol s omanskim novinarima projiciran je na drugom ekranu. Ambasador Portman dao je neke primjedbe. Omanski ministar je dao neke primjedbe. Sastanak je potom bio otvoren za pitanja. Američki novinari zapaprili su Portmanu s nekim pitanjima. Mi smo ih prekinuli i odgovorili na njih, a potom smo pitali imaju li Omanci neka pitanja. Oni su pitanja postavljali svojem ministru. Potom su pitanja počela pljuštati unakrsno, kada je američki novinar postavio zajedničko pitanje i ambasadoru Portmanu i ministru Maqbool Bin Ali Sultanu. Razgovor se nastavio tako da su američki novinari postavljali pitanja omanskom ministru, i obrnuto. Sastanak se završio tako da se Portman (s jedne strane ekrana) virtualno rukovao. Omanski ministar (s druge strane ekrana) učinio je isto. Bilo je malo smiješno i čulo se nekoliko hihota, ali činilo se su se obje strane suglasile da stvar funkcionira. U tom procesu bilo je uključeno više ljudi negoli da su bile oblikovane skupine koje bi putovale na jednu ili drugu stranu. Digitalno povezivanje uklonilo je nevjerojatnu količinu trenja i praznog hoda, a čini se da je za tim "virtualnim stolom" zadovoljavalo sve.

Neki znakovi pretvaranja svijeta u ravnu ploču s kojima sam se susreo kod kuće nisu imali nikakve veze s ekonomijom. Trećeg listopada 2004. bio sam pozvan u emisiju CBS-ovih vijesti nedjeljom ujutro pod naslovom Face the Nation ("Suočimo se s nacijom"), koju vodi CBS-ov novinar veteran Bob Schieffer. Prethodnih je tjedana CBS bio često u vijestima zbog Dan Ratherovog izvješća u emisiji 60 Minutes o vojnoj službi predsjednika Georgea W. Busha u zračnim snagama, koje se temeljilo, kako se pokazalo, na lažnim dokumentima. Nakon emisije te nedjelje, Schieffer je spomenuo kako mu se prošli tjedan dogodila jedna vrlo čudna stvar. Kada je izlazio iz CBS-ova studija, na pločniku ga je dočekao jedan novinar. To uopće nije bilo neobično, jer kao što je slučaj sa svim velikim mrežama – CBS, NBC, ABC, CNN i Fox – one nakon jutarnjih vijesti u nedjelju obično šalju timove novinara na adrese drugih mreža kako bi ugrabile izlazne intervjue s gostima. Ali taj mladić, objašnjava Schieffer, nije bio ni iz jedne od tih velikih mreža. Uljudno se predstavio kao novinar za Web site pod imenom InDC Journal i pitao može li Schiefferu postaviti nekoliko pitanja. Schieffer, onako uljudan kakav već jest, rekao je "naravno". Mladić ga je intervjuirao pomoću sprave koju Schieffer nije prepoznao, a potom ga je pitao može li ga fotografirati. Fotografirati? Schieffer je primijetio kako mladić nema kameru. A nije mu ni trebala. Okrenuo je svoj mobitel i u tren oka napravio fotografiju.

"I tako sam sljedeće jutro došao na posao i pogledao tu internet stranicu, a na njoj je bila moja slika i intervju, a ispod je već bilo ispisano oko 300 komentara," kaže Schieffer. Premda je vrlo svjestan on-line novinarstva, ipak ga je zapanjila nevjerojatno brza, jeftina i solistička metoda kojom ga je taj mladić stavio u fokus javnosti.

Ta me priča zaokupila, pa sam se potrudio pronaći tog mladića iz InDC Journala. Njegovo je ime Bill Ardolino. Vrlo pametan mladić. Vodio sam intervju s njime on-line – ta kako drukčije? – i počeo sam pitanjem koju opremu koristi kao mreža/novine koja se sastoji od jednog čovjeka.

"Koristio sam mali MP3 player/digitalni snimač (3,2x2 inča) za snimanje, i dodatno jedan mali mobitel s digitalnom kamerom da ga fotografiram," rekao je Ardolino. "Te sprave nisu tako sexy kao telefon/kamera/snimač sve-u-jednom-komadu (i takva sprava naime postoji), ali bez obzira na to bili su to simboli sveprisutnosti i minijaturizacije tehnologije. Uvijek nosim tu opremu sa sobom okolo po Washingtonu jer, hej, nikad ne znaš. Ono što mene više čudi jest kako je gospodin Schieffer razmišljao onako na brzinu, nakon što ga je zaustavio i isprepadao neki stranac koji je od njega tražio intervju. Doista me zaprepastio."

Ardolino kaže da je cijena njegova MP3 playera oko 125 dolara. "U biti on je stvoren kako bi puštao glazbu", objasnio je, "ali dolazi i u paketu s digitalnim snimačem koji snima WAV zvučni zapis, koji se potom može prenijeti na vaše računalo... Sve u svemu, rekao bih da granica ulaska u područje novinarstva sada predstavlja prenosivu, ad hoc snimateljsku opremu, koja danas iznosi oko 100 do 200 ili do 300 dolara ako dodamo još i kameru, ili 400 do 500 dolara za vrlo lijepi snimač i vrlo lijepu kameru. Ali oko 200 dolara dovoljno Vam je ako želite obaviti posao."

Što ga je navelo da postane sam-svoja-novinska mreža?

"Biti neovisni novinar je hobi koji sam izabrao frustriran ideološkim, nepotpunim, selektivnim ili nekompetentnim sustavom prikupljanja informacija kakav imaju vodeći mediji," objasnio je Ardolino, koji sebe smatra "libertarijancem desnog centra". "Neovisno novinarstvo i njegov srodnik, blogiranje, izrazi su tržišnih sila – tu potrebu ne zadovoljavaju postojeći izvori informacija. Počeo sam fotografirati i intervjuirati tijekom antiratnih demonstracija u Washingtonu, jer su mediji bitno pogriješili i pogrešno prikazali prirodu skupina koje su organizirale te demonstracije – navodno se radilo o marksistima, eksplicitnim i implicitnim zagovornicima terora i nasilja, itd. Početno sam se koristio duhovitošću kao sredstvom, ali od tada sam se počeo specijalizirati. Imam li sada više moći, moći da svoju poruku proširim? Imam. Intervju sa Schiefferom posjećen je oko 25000 puta tijekom 24 sata. Moj najbolji dan otkako sam počeo bio je kada je stranicu posjetilo 55.000 ljudi, u vrijeme kada sam pomogao raskrinkati "Rathergate"... Intervjuirao sam glavnog eksperta forenzičara u priči o Nacionalnoj gardi i Danu Ratheru, a potom su tijekom sljedeća 24 sata upravo njega izabrali Washington Post, Chicago Sun-Times, Globe, NYT i drugi.

"Sporost prikupljanja informacija i korigiranja tijekom CBS skandala o fabriciranom memorandumu bila je zapanjujuća," nastavio je. "Nije riječ samo o tome da se CBS nakon te činjenice okamenila, već i o tome da nije mogla slijediti brzinu vojske vrlo motiviranih ljudi koji su ispitivali istinitost faktografije. Brzina i otvorenost interneta kao medija počinje se poigravati starim metodama... Imam dvadeset devet godina, marketinški sam menadžer i oduvijek sam želio imati novinarsku karijeru, ali mi se gadio stil Associated Pressa. Kao što je vođa blogera Glenn Reynolds volio reći, blogovi su ljudima dali priliku da prestanu vikati na svoj televizor i da svoj glas stave u funkciju. Mislim da oni služe kao svojevrsni "peti stalež": on djeluje zajedno s glavnim medijima (često s kritičkim okom prema njima, ili pak kao njihov hranitelj čistim informacijama) i on potencijalno funkcionira kao novinarski i komentarski sustav navodnjavanja koji omogućuje sredstva kojim se može doći do uspjeha.

"Kao i mnoga druga obilježja teme o kojoj pričate u svojoj knjizi, postoje dobri i loši aspekti takvog razvoja događaja. Rasprskavanje medija uzrokovao je niz nedosljednosti ili selektivnog mišljenja (pogledajte samo polarizaciju zemlje), ali taj proces decentralizira moć i pruža bolje garancije da potpuna istina postoji, negdje tamo... u komadićima."

Svakoga dana možemo naići na bezbroj priča, poput spomenute – priče koje nam pričaju o tome kako se niveliraju stare hijerarhije i stara područja, i kako ljudi koji razumiju tu pretvorbu mogu steći mnogo više moći negoli ikada prije. Dvadeset petog lipnja 2005. prelistavao sam Financial Times i odjednom primijetio naslov: "Google zavodi niz talenata". Članak je bio pristojan i normalan, i opisivao detalje o tome kako je Googleu uspjelo unajmiti legendarnog tehnologa Louisa Moniera koji je radio u eBayu i tamo vodio naprednu tehnologiju. Ali zapanjio me odlomak usred članka: "Gospodin Monier je objavio svoje motive (za odlazak iz eBaya) u jednom razgovoru vođenom elektronskom poštom s blogerom John Battelleom, koji je novost o tome objavio na svojoj mrežnoj stranici battellemedia.com." Drugim riječima, vrhunski bloger koji se bavi Googleom, objavio je priču, a div poput Financial Timesa morao je citirati njegovu mrežnu stranicu (koju uređuje samo jedan čovjek) kako bi pružio dokaze za svoju priču.

Micah L. Sifry, ekspert za odnose politike i tehnologije lijepo je to sažeo u magazinu The Nation (22. studenog 2004.): "Razdoblje politike koja će se voditi odozgo prema dolje – u kojem su stranke, institucije i novinarstvo bile zatvorene zajednice, a njihovo pogonsko sredstvo krupni kapital – je prošlo. Uz stari poredak nastaje nešto divlje, angažiranije, nešto što mnogo više ispunjava pojedine sudionike."

Susret Schieffera i Ardolina ispričao sam kao primjer kako se niveliranje svijeta zbilo naglo, i kako je ono promijenilo pravila, uloge i odnose brže nego što smo to mogli zamisliti. I premda znam da je možda kliše, moram dodati: Ali to još nije ništa u usporedbi s onim što će se dogoditi. Kao što ćemo vidjeti u sljedećem poglavlju, ulazimo u razdoblje kada će se digitalizirati, virtualizirati i automatizirati gotovo sve. Za zemlje, kompanije i pojedince koji će znati apsorbirati nova tehnološka sredstva, dobit u produktivnosti bit će golema. Isto tako, ulazimo u fazu u kojoj će više ljudi negoli ikada prije u povijesti svijeta ta sredstva imati na raspolaganju – kao inovatori, suradnici, pa čak i – jao! – kao teroristi. Kažete da želite revoluciju? Pa, realna informatička revolucija upravo započinje. Tu novu fazu zovem Globalizacijom 3.0 jer slijedi Globalizaciju 2.0, ali mislim da će se s vremenom to novo razdoblje globalizacije pokazati toliko različitim da ćemo ga početi smatrati posve novim. I zbog toga sam uveo ideju o svijetu koji više nije kugla već ravna ploča. Kud god se okrenete, hijerarhije se napadaju odozdo; ili se pak te vertikalne strukture pretvaraju u horizontalnije i kolaborativnije.

"Globalizacija je riječ koju smo smislili kako bismo opisali promjenu odnosa između države i velikog biznisa," kaže David Rothkopf, nekoć vodeći stručnjak u Ministarstvu trgovine Clintonove administracije, a sada privatni strateški konzultant. "Ali ono što se danas zbiva mnogo je širi i bitniji fenomen." Nije riječ samo o tome kako komuniciraju vlade, biznisi ili ljudi, nije riječ samo o tome kako komuniciraju organizacije: riječ je o pojavi posve novih socijalnih, političkih i poslovnih modela. "Riječ je o stvarima koje utječu na najdublje i najokorjelije aspekte društva, sve do same prirode društvenog ugovora," dodao je Rothkopf. "Što se zbiva ako politička tijela u koje ste smješteni više ne odgovaraju poslovima koji se odvijaju u cyber-prostoru, ili ako više nemaju doticaj s radnicima koji surađuju s drugima na različitim kutcima kugle zemaljske, ili ako više ne shvaćaju proizvode koji se istodobno proizvode na više odvojenih mjesta? Tko regulira posao? Tko ga oporezuje? Tko treba imati koristi od poreza?"

Uvjeren sam da će proces pretvaranja svijeta u ravnu ploču, ako se nastavi, s vremenom biti zapamćena kao jedna od onih temeljitih točki obrata, poput Gutenbergovog izuma tiskarskog stroja, poput nastanka nacionalnih država ili industrijske revolucije – promjena koje su svojedobno, kako kaže Rothkopf, izmijenile ulogu pojedinaca, ulogu i oblik država, način inovacija, način proizvodnje i trgovine, ulogu žena, način ratovanja, metode obrazovanja, reakcije religija, način umjetničkog izražavanja, metode izvođenja znanosti i istraživanja, a o političkim naljepnicama koje smo lijepili sebi i svojim protivnicima i ne govorimo. "Postoje neke ključne točke ili bifurkacije povijesti, veće od drugih, jer su promjene koje su one stvorile u to vrijeme bile toliko radikalne, toliko raznolike i toliko nepredvidljive," kaže Rothkopf.

Ako perspektive takvog pretvaranja svijeta u ravnu ploču – sa svim njegovim pritiscima, dislokacijama i mogućnostima koje uz to idu – stvaraju u vama nelagodu prema budućnosti, u tome niste sami, a niste ni u krivu. Kad god je civilizacija prolazila kroz takvu razarajuću, dislocirajuću tehnološku revoluciju, poput Gutenbergovog uvođenja tiskarskog stroja, cijeli se svijet temeljito izmijenio. Ali u pretvaranju svijeta u ravnu ploču ima nešto kvalitativno drukčije od drugih temeljitih promjena: brzina i širina kojom ona hvata korijen. Uvođenje tiskarskog stroja zbivao se tijekom desetljeća i utjecao je na relativno mali dio planeta. Isto vrijedi i za industrijsku revoluciju. Proces pretvaranja svijeta u ravnu ploču zbiva se vrtložnom brzinom, i izravno ili neizravno utječe istodobno na velik broj ljudi na zemlji. Što će brža i šira biti ta tranzicija u novo doba, to će potencijal za razaranje, umjesto uredne izmjene moći između starih i novih pobjednika, postajati vjerojatniji.

Možemo to izreći i drukčije. Iskustvo high-tech kompanija posljednjih nekoliko desetljeća, koje su pogrešno kormilarile naglim promjenama što su ih na njihovim tržištima stvorile upravo spomenute sile, jasni su znaci upozorenja svim poduzećima, institucijama, nacionalnim državama koje se sada suočavaju s tim nužnim, čak i predvidljivim promjenama, ali kojima nedostaje vodstvo, fleksibilnost ili imaginacija za prilagodbu – i to ne zato što te institucije nisu dovoljno pametne ili svjesne, već zbog toga što brzina promjena jednostavno nadilazi sve njihove sposobnosti.

I zbog toga je veliki izazov našega vremena apsorbirati te promjene tako da ne svladaju, da ne utope ljude, da ih se ne ostavi na cjedilu. To neće biti lako. Ali to je naša zadaća. Ona je neminovna i neizbježna. Ambicija je ove knjige da ponudi okvir za razmišljanje o tim promjenama i kako ih maksimalno iskoristiti u svoju korist.

U ovom sam Vam poglavlju opisao kako sam osobno došao do otkrića da je svijet ravna ploča. U sljedećem poglavlju potanko ću opisati kako je on nastao.

Dva
Deset sila koje su svijet pretvorile u ravnu ploču

Biblija nam kaže da je Bog stvorio svijet u šest dana i da se sedmog dana odmorio. Pretvaranje svijeta u ravnu ploču trajalo je malo duže. Svijet je u ravnu ploču pretvorila konvergencija deset glavnih političkih događaja, inovacija i kompanija. Od tada ne mirujemo, a možda više nikada niti nećemo mirovati. Ovo je poglavlje o silama koje su svijet pretvorile u ravnu ploču i o brojnim novim oblicima i sredstvima suradnje koje je stvorila ta pretvorba.

1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   26


Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©azrefs.org 2016
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə