Thomas L. Friedman Svijet je ravna ploča




Yüklə 1.2 Mb.
səhifə26/26
tarix23.02.2016
ölçüsü1.2 Mb.
1   ...   18   19   20   21   22   23   24   25   26

DOBRE MASTI

Jastučići sala koje je dobro zadržati


Dok će mnoge stare, korporacijske i državne, sigurnosne mreže nestati uslijed globalne konkurencije u ravnome svijetu, određeni jastučići sala još uvijek moraju biti sačuvani, pa čak i stvoreni. Kao što svatko tko brine o svome zdravlju zna, postoje „dobre masti“ i „loše masti“ – ali svakome je nešto masti potrebno. Moramo ju imati. Socijalni sustav koji ne potiče ljude na rad je loša mast. Ona vrsta dobrih masti koje zapravo trebaju biti stvorene za potrebe ravnoga svijeta je osiguranje plaće.
Prema studiji Lori Kletzer, ekonomistice sa Sveučilišta Kalifornije u Santa Cruzu, 1980tih i 1990tih godina dvije trećine radnika koji su izgubili posao u proizvođačkim industrijama pogođenim prekomorskom konkurencijom, zarađivalo je na svojem narednom poslu manje no prije. Četvrtini radnika koji su izgubili posao i potom se ponovno zaposlili, dohodak je pao za 30 posto i više. Izgubiti posao iz bilo kojeg razloga je trauma – za radnika i njegovu obitelj – ali to je naročito velika trauma za starije radnike koji se nisu sposobni prilagoditi novim proizvodnim tehnikama ili nisu dovoljno školovani da bi se mogli zaposliti u uslužnim djelatnostima koje zahtijevaju više kvalifikacija.
Ideju o osiguranju plaća su po prvi puta iznijeli Robert Lawrence i i Robert E. Litan s harvardskog Brookings Institution, u knjizi pod naslovom Saving Free Trade. Ideja se neko vrijeme „kiselila“ sve dok nije ponovno počela privlačiti pozornost 2001. kad su Kletzer i Litan objavili ažuriranu analizu. 2001. je dobila i politički poticaj od dvostranačke Komisije za američki trgovinski definicit. Ta se komisija nije mogla složiti ni oko čega – niti oko uzroka trgovinskog deficita niti oko toga što učiniti s njime – ali se složila da je ideja osiguranih plaća mudra.
„Trgovina stvara dobitnike i gubitnike, i ono o čemu smo razmišljali jesu mehanizmi kojima bi dobitnici mogli nešto nadoknaditi gubitnicima, a naročito gubitnicima koji bili dobro plaćeni za neki posebni posao a iznenada su se našli na novom zaposlenju s puno nižom plaćom“ rekao je Lawrence. Način na koji smo razmišljali o tome, objasnio je, je da svaki radnik ima „općenita znanja/vještine i specifična znanja/vještine“ za koje je plaćen, a kada mijenjaš poslove brzo otkrivaš koja su koja. Dakle, možda imaš fakultetsku diplomu i titulu CPA, ili imaš završenu srednju školu i znadeš raditi s blanjalicom. Oboje se reflektira u tvojoj plaći. Ali, recimo da je jednom tvoj posao s blanjalicom preseljen u Kinu, a tvoj knjigovodstveni posao u Indiju, i ti moraš pronaći novi posao. Nije vjerojatno da će tvoj novi poslodavac kompenzirati tvoje specifične vještine, jer mu tvoje znanje operatera blanjalice ili knjigovođe nije naročito bitno. Bit ćeš uglavnom plaćen za tvoja općenita znanja, za tvoje visokoškolsko ili srednjoškolsko obrazovanje. Osiguranje plaća bi nadoknadilo ono što si izgubio kad si promijenio posao, tijekom dogovorenog vremenskog razdoblja, dok preuzimaš novi posao i učiš nove specifične vještine.
Standardni program osiguranja za vrijeme nezaposlenosti, pod državnim nadzorom, olakšava nešto od ovih radničkih problema, ali ne rješava veći problem manje plaće na novome poslu, i nemogućnosti da se plati zdravstveno osiguranje za vrijeme nezaposlenosti i potrage za novim poslom. Da bi se kvalificirati za osiguranje plaće, radnici koji traže nadoknadu zbog gubitka posla trebali bi zadovoljiti tri kriterija. Kao prvo, morali bi izgubiti posao zbog nekog oblika preseljenja starog posla u strane zemlje, ili preseljenja cijele kompanije, smanjivanja obujma kompanije ili zatvaranja tvornice. Kao drugo, trebali bi biti zaposleni na poslu koji su izgubili najmanje dvije godine. I treće, osiguranje plaće se ne bi isplaćivalo sve dok ne pronađu novi posao, što bi predstavljalo snažni poticaj radnicima da brzo pokušaju naći novi posao i uvećaju svoje šanse da će biti doškolovani na novom poslu. Doškolovanje na poslu je uvijek najbolji način učenja novih vještina – bolje od upisivanja nekog općenitog kursa, bez obećanja da ćete dobiti posao, i njegovog pohađanja dok ste istovremeno nezaposleni.
Radnici koji zadovolje ta tri uvjeta potom bi primali naknadu sljedeće dvije godine, koja bi pokrivala polovicu sume koju su izgubili promjenom sa starog posla na novi (najviše 10 000 USD godišnje). Kletzer i Litan su također predložili da država plati polovicu premije za zdravstveno osiguranje svim radnicima koji su izgubili posao iz gorenavedenih razloga, tijekom šest mjeseci. Osiguranje plaće mi se čini puno boljom idejom nego oslanjanje na tradicionalne naknade za nezaposlenost koje dodjeljuju države, a koje obično pokrivaju samo oko pedeset posto prethodne plaće većine radnika, ograničene su na rok od šest mjeseci i ne pomažu radnicima koji trpe zbog gubitka dohotka nakon što nađu novi posao.
Štoviše, kao što su zapazili Kletzer i Litan, premda svi radnici koji su izgubili posao zbog međunarodne konkurencije danas imaju pravo kupiti nesubvencionirano zdravstveno osiguranje kod svojeg prethodnog poslodavca, ako su ga imali dok su bili zaposleni kod njega, mnogi nezaposleni radnici nemaju novca da bi iskoristili to pravo. Isto tako, dok nezaposleni radnici mogu zaraditi naknadu tijekom dodatna pedesetdva tjedna ako se upišu u neki odobreni program za prekvalifikaciju, radnici nemaju nikakvog jamstva da će nakon okončanja tog programa uistinu naći posao.
Zbog svih tih razloga, prijedlog Kletzer-Litan mi se čini jako smislen kao prava beneficija za amortiziranje radnika u ravnome svijetu. Štoviše, takav bi program bio izvanredno prihvatljiv po cijeni. Litan je procijenio da bi pri stopi nezaposlenosti od 5 posto, osiguranje plaće i subvencioniranje zdravstvene zaštite danas stajalo oko 8 milijardi USD godišnje, što nije ništa u usporedbi s pozitivnim djelovanjem koji bi imalo na radnike. Taj program ne bi zamijenio klasični sustav naknade za nezaposlenost od strane države, za radnike koji bi se za njega odlučili, ali kad bi funkcionira prema projekcijama, on bi u stvari smanjio troškove takvih sustava time što bi brže vraćao ljude na posao.
Netko bi mogao upitati: zašto uopće trebamo suosjećati s onima koji su izgubili posao? Zašto stvarati bilo kakvu mast, tampone ili ograde? Dopustite mi da se izrazim najizravnije moguće: ako niste suosjećajni zagovornik ravnoga svijeta – ako ste samo zagovornik grabežljive slobodnotržišne globalizacije – onda ne samo da ste okrutni, nego ste i budala. Prizivate politički protuudarac onih koji mogu i koji će biti samljeveni u procesu globalizacije, a taj protuudarac bi mogao postati snažan ako uđemo u bilo kakvu vrstu prolongirane recesije.
Prijelaz u ravni svijet biti će stres za mnoge ljude. Kao što mi je rekao Joshua S. Levine, glavni upravitelj za tehnologiju E Trade-a: „Znate kako nekad prolazite kroz mukotrpno iskustvo, i treba vam odmor, ali odmora nema. Pogledajte zaposlene u avio-kompanijama. Prošli su kroz taj užasni događaj od jedanaestoga rujna, i uprava i sindikati zaposlenih u zrakoplovnim kompanijama pregovarali su četiri mjeseca, dok uprava nije rekla. „Ako sindikati ne pristanu na smanjenje od 2 milijarde u plaćama i beneficijama, onda ćemo morati ukinuti zrakoplovnu kompaniju.“ I nakon tih iscrpljujućih pregovora sindikati se slože. Morao sam se smijati, jer znate da će nakon nekoliko mjeseci upravo ponovno doći…i tome nema kraja. Nitko ne treba od mene tražiti da smanjujem svoj proračun svake godine. Svi znamo da će se od nas svake sljedeće godine očekivati da napravimo više s manje sredstava. Ako ste proizvođač dohotka, od vas se očekuje da svake godine stvarate više dohotka, a ako ste zaduženi za uštede u potrošnji, onda se od vas očekuje da ćete svake nove godine uštediti još više. Od toga nikada nema odmora.“
Ako društva nisu sposobna izaći na kraj s napetostima koja stvara pretvaranje svijeta u ravnu ploču, doći će do kontrareakcije, a političke sile će pokušati ponovno umetnuti neke od tampona i protekcionističkih zapreka koje su sile globalizacije eliminirale, ali one će to učiniti na grub način koji će, u ime zaštite slabih, rezultirati snižavanjem standarda života sviju. Bivši meksički predsjednik Ernesto Zedillo je vrlo osjetljiv na ovaj problem, jer je morao voditi tranziciju Meksika u doba ulaska u NAFTA-u, sa svim teretima koji su tada opteretili maksičko društvo. Govoreći o procesu pretvaranja svijeta u ravnu ploču, rekao mi je: „Bilo bi vrlo teško zaustaviti ga, ali moguće ga je zaustaviti na neko vrijeme. Možda ga ne možete totalno zaustaviti, ali ga možete usporiti. A razlika je u tome hoćete li tamo stići za dvadesetpet ili pedeset godina. U međuvremenu, dvije ili tri generacije – koje bi mogle imati znatne koristi od više trgovine i globalizacije – mogu završiti pregažene.“
Uvijek se sjetite, rekao je Zedillo, da je iza sve te tehnologije politička infrastruktura koja joj omogućuje funkcioniranje. „Postojala je serija konkretnih političkih odluka, tijekom prošlih pedeset godina, koje su dovele svijet tu gdje je sada“ rekao je. „Tako, postoje i političke odluke koje mogu zeznuti cijeli taj proces.“
Kao što se kaže: Ako želiš živjeti kao republikanac, glasuj kao demokrat – pobrini se za gubitnike i one koji zaostaju. Jedini način da budete ravničar je da budete suosjećajni ravničar.
Socijalni aktivizam
Jedno novo područje koje će valjati srediti je odnos između globalnih korporacija i njihove vlastite moralne savjesti. Neki će se nasmijati na ideju da globalna korporacija uopće ima moralnu savjest, ili bi uopće od nje trebalo očekivati da će je imati. Ali neke od njih ju imaju, a druge će ju morati stvoriti, iz jednostavnog razloga: u svijetu kao ravnoj ploči, s podužim globalnim lancima dobavljača, ravnoteža moći između globalnih kompanija i individualnih zajednica u kojima prve djeluju sve se više i više naginje na stranu kompanija, od kojih su mnoge američke. Kao takve, ove će kompanije imati na raspolaganju u svojim rukama više moći od bilo koje druge transnacionalne institucije na planetu ne samo za stvaranje vrijednosti, nego i za njihov transfer. Socijalni i ekološki aktivisti i progresivne kompanije sada mogu početi surađivati na način koji će biti profitabilan za obje strane, i koji će od svijeta kao ravne ploče učiniti bolje mjesto za život. Strastveni globalizator uvelike pokušava zagovarati ovu vrstu suradnje.
Dopustite mi da ilustriram to shvaćanje s nekoliko primjera. Porazmislite li o silama koje danas posvuda na planetu nagrizaju bioraznolikost, otkrit ćete da niti jedna nije jača od poljoprivrednika. Nije točno da oni žele štetiti planetu, ali to je jednostavno u naravi posla kojim se bave. Dakle, način i mjesto gdje ljudi uzgajaju usjeve ili love ribu uistinu ima veze s time čuvamo li prirodne habitate i vrste. Glavni cilj jedne od najvećih nevladinih organizacija na svijetu, udruge Conservation International, je očuvati bioraznolikost. CI također vjeruje da valja pokušati, kad je god moguće, surađivati s velikim kompanijama. Jer, kad navedete velikog globalnog igrača da nešto učini, onda to može imati izvanredno velik utjecaj na okoliš. Tako su 2002. McDonald's i Conservation International potpisali dogovor o partnerstvu prema kome će McDonald's koristiti svoj globalni lanac dobavljača – behemot koji usisava govedinu, ribu, piletinu, svinjetinu, kruh, salatu, krastavce, rajčice i krumpir sa svih četiri kraja ravnoga svijeta – ne samo za proizvodnju profita nego i različitih ekoloških vrijednosti. "Mi i McDonald's pregledali smo zajednički niz ekoloških pitanja i rekli – 'Ovo bi jedan proizvođač hrane mogao učiniti kako bi smanjio pritisak na okoliš uz malu, ili nikakvu cijenu'" objasnio je tim povodom stariji potpredsjednik organizacije Conservation International Glenn Prickett.
McDonald's se potom sastao sa svojim glavnim dobavljačima i izradio, s njima i CI-jem, skup naputaka za ono što McDonald's zove "socijalno odgovorna opskrba hranom." "Za konzervacioniste je izazov pokjušati utjecati na stotine milijuna odluka i ljudi koji donose odluke a uključeni su u poljoprivredu i ribarstvo, a nisu koordinirani ni na koji drugi način nego tržištem", rekao je Prickett. "Tako da sada tražimo partnere koji svojom kupovnom moći mogu stati iza skupa ekološki pozitivnih poteza na način koji je dobar i za njih same, funkcionalan za proizvođače i dobar za bioraznolikost. Na taj način možete utjecati na toliko mnogo ljudi koji odlučuju...Ne postoji globalna vlada koja štiti bioraznolikost. Stoga moramo surađivati s igračima koji stvarno mogu nešto promijeniti, a Mc Donald's je jedan od njih."

Conservation International već sada vidi poboljšanja u očuvanju vode, energije i gospodarenju otpadom, a i korake koji bi mogli dovesti do bolje organizacije u ribarstvu, kod McDonald'sovih partnera. Ali, još je rano, i treba proći nekoliko godina da bi se procijenio uspjeh, na temelju obuhvatnog sakupljanja podataka, i da bi se reklo je li na taj način uistinu moguće izvršiti pozitivan utjecaj na okoliš. Ova vrsta suradnje ne može, i nikad ne bi trebala postati nadomjestak za državne propise i nadzor. Ali, ako se pokaže da djeluje, ona može postati sredstvo za implementaciju državnih propisa. Ekolozi koji se radije opredjeljuju na državnu regulaciju, nasuprot ovih više suradničkih napora, često se puta ne obaziru na činjenicu da se snažna pravila nametnuta protiv volje poljprivrednika često puta slabo provode – ili se uopće ne provode.


Što u svemu tome nalazi McDonald's? To je velika mogućnost za unaprijeđenje vlastitog globalnog branda, jer djeluje kao dobar globalni građanin. Da, to je u svom korijenu, zapravo poslovna prilika za McDonald's. Ponekad je najbolji način da se promijeni svijet navesti velike igrače da naprave prave stvari iz krivih pobuda, jer čekati da učine prave stvari iz pravih pobuda može značiti čekanje zauvijek. Conservation International je dogovorio sličnu suradnju o dobavljačima sa Starbucksom, zacrtavajući pravila za njihove dobavljače kave, i s Office Depot-om, i njegovim lancem dobavljača i proizvođača papira.
Ovakva suradnja znači "rušenje zidova između različitih interesnih skupina", kaže Prickett. Obično ste imali ekologe na jednoj strani, a poljoprivrednike na drugoj, pri čemu je svaka strana pokušavala navesti državu da propiše propise na način koji će odgovarati samo njoj. Država bi završila pišući pravila koja uglavnom pogoduju poslovima. "Sad umjesto toga imati privatni entitet koji kaže 'Želimo iskoristiti naš globalni lanac dobavljača da bismo učinili nešto dobro', ali shvaćamo da učinkovitost, ako želi biti imati bilo kakav utjecaj, znači suradnju poljoprivrednika i ekologa, ," rekao je Prickett.
U tom istom pravcu, kao strastveni globalizator želio bih vidjeti naljepnicu na svakom elektroničkom proizvodu koja bi dokazivala da je opskrbni lanac koji je na svom kraju stvorio dotični proizvodi djelovao u skladu sa standardima zacrtanim u novom savezu HP-a, Dell-a i IBM-a. U listopadu 2004, ova su tri diva ujedinila snage u zajedničkom naporu, skupa s vlastitim ključnim dobavljačima u proizvodnji računala i pisača, kako bi promicali unificirani pravilnik socijalno odgovornih postupaka u proizvodnji u cijelome svijetu. Novi Pravilnik ponašanja elektroničke industrije uključuje zabranu podmićivanja, zapošljavanja djece, utaje poreza i iznuđivanja, i krađu intelektualnog vlasništva; pravila gospodarenja otpadnim vodama, opasnim materijalima, polutantima; kao i regulaciju prijavljivanja ozljeda na radu. Nekoliko velikih proizvođača elektronike koji služe kao dobavljači IBM-a, Dell-a i HP-a surađivali su na pisanju pravilnika, a među njima su bili Celestica, Flextronics, Jabil, Sanmina-SCI i Solectron.
Od svih će se dobavljača HP-a, primjerice, zahtijevati da poštuju pravilnik, premda je dopuštena vremenska fleksibilnost, kako bi se omogućilo svima da mu se prilagode. "U potpunosti smo spremni i okončali smo odnose s dobavljačima za koje smo uvidjeli da nema razumijevanja za naš novi kod ponašanja", izjavila je glasnogovornica HP-a Monica Sarkar. Od listopada 2004. HP je razmotrio više od 150 svojih dobavljača, od ukupno 350, iz Kine, Meksika, jugoistočne Azije, i istočne Europe. Ustanovio je nadzorni odbor, skupa s IBM-om i Dellom kako bi našli najbolji način kako kolektivno procijeniti usuglašenost ponašanja određenog dobavljača s novim pravilnikom i kako kazniti one koji stalno krše njegove odredbe. Sve je u usuglašenosti, pa tako ponovno preostaje pričekati i vidjeti koliko će korporacije pozorno pratiti svoje dobavljače. U svakom slučaju, ovakvo korištenje opskrbnih lanaca u svrhu stvaranja vrijednosti – a ne samo profita – mogla bi biti odlika budućnosti.
"Otkad smo počeli paziti kako naši udaljeni dobavljači na najbolji način pridonose proizvodnji naših uređaja, postalo nam je jasno da i sami moramo preuzeti neke odgovornosti za to kako oni obavljaju svoj posao", objasnila je Debra Dunn, starija potpredsjednica u HPu zadužena za korporativne poslove i globalno građanstvo. Prije i ispred svega, upravo to žele mnogi HP-ovi kupci. "Kupci vode računa o tome" rekla je Dunn "a europski kupci prije svih drugih. A skupine boraca za ljudska prava i nevladine udruge, koje imaju sve više globalnog utjecaja dok, istovremeno, povjerenje u korporacije opada, u osnovi govore 'Vi imate moć. Vi ste globalne kompanije, vi stvarate očekivanja koja će utjecati na odnos spram okoliša i na poštivanje ljudskih prava na tržištima koja se tek uključuju u globalnu ekonomiju."
Takvi su glasovi u pravu, tim više što se vrlo učinkovito mogu poslužiti internetom kako bi osramotili globalne korporacije i naveli ih na suradnju.

ODGOJ DJECE


Niti jedna rasprava o ravnome svijetu ne bi bila potpuna bez rasprave o potrebi za poboljšanjem roditeljskog odgoja djece. Pomoći pojedincima da se prilagode ravnome svijetu nije samo posao za vlade i kompanije. To je i posao za roditelje. Oni moraju znati u kakvom svijetu će rasti njihova djeca i što će im pomoći da u njemu uspiju. Ukratko, treba nam novi naraštaj roditelja spremnih strogu ljubav: dolazi vrijeme kad moraš pustiti svoj Game Boy, zatvoriti televizor, isključiti iPod, i natjerati svoju djecu da počnu raditi.
Osjećaj da su ovlašteni, onaj osjećaj da ćemo samo zato što smo nekoć dominirali globalnom trgovinom i geopolitikom – i olimpijskom košarkom – uvijek dominirati, osjećaj da je odloženo zadovoljenje kazna gora od batina, osjećaj da naša djeca moraju biti umotana u vatu kako im se ništa loše ili razočaravajuće ili stresno ikada dogodilo u školi je, jednostavno rečeno, rak rana američkoga društva. I ako je ne počnemo odmah liječiti, naša će djeca doživjeti golem i socijalno razoran šok zbog ravnoga svijeta. I dok je različit pristup političara neophodan, on nije dovoljan.
Neposredno nakon što je ova knjiga izdana po prvi put, moja mi je supruga (učiteljica) ukazala na pismo uredniku The New York Times-a (1. rujan 2005), poslano kao reakcija na komentar mojeg kolege Boba Herberta o propadanju američkog obrazovanja. Pismo je ispravno izrazilo i moje osjećaje: "Glavnom uredniku: Obzirom na stanje obrazovanja u Sjedinjenim Državama Bob Herbert piše "S dužnim poštovanjem želim ukazati da je moguće da smo suočeni s krizom"…Kao visokokvalificirani nastavnik engleskog u srednjoj školi slažem se s njime. Ali ova kriza koju susrećemo u našim školama ima svoj korijen u američkim domovima u kojima sve rjeđe nalazimo knjige i tiskana djela, gdje se djeca gotovo isključivo okreću televiziji, računalima i elektroničkim igrama da bi se zabavila – a vide i da odrasli oko njih čine isto. Tehnologija koja omogućuje trenutačno zadovoljenje je, za mnoge učenike, zamijenila zadaću – i uzbuđenje – čitanja. Ne možete naučiti solidno pisati ukoliko prije toga niste pristojno naučili čitati; nerazvijenost ovih vještina se prevodi u loše rezultate na standardiziranim testiranjima uzduž rasnih i ekonomskih linija, i u svim područjima. Obrazovanje otpočinje kod kuće gdje je čitanje po sebi vrijedno i neophodno; gdje se priznanje marljivoga rada povezuje s obrazovanjem a dobar uspjeh u školi je glavni prioritet; i gdje se roditelji pridružuju školama očekujući od svoje djece uspjeh. Bez ovih inicijalnih temelja i kontinuirane podrške od kuće, ruke nastavnika u školi su vezane. Jo Ann Price, Freehold, N.J."
Nobelovac David Baltimore i predsjednik Caltech-a zna što znači pripremiti dijete da se natječe s globalnom intelektualnom elitom. Rekao mi je da je zapanjen činjenicom da gotovo svi studenti koji se uspiju upisati na Caltech, jedno od najboljih znanstvenih sveučilišta na svijetu, dolaze iz državnih škola, a ne privatnih koje ponekad pothranjuju osjećaj kod djece da sama činjenica što su u tim školama znači da su posebna i da zaslužuju ono najbolje. "Gledam djecu koja dolaze na Calthech, oni dolaze iz obitelji koje su ih ohrabrivale da rade marljivo i malo odlože zadovoljstva za budućnost, i shvate da moraju izbrusiti svoje vještine kako bi jednog dana mogli igrati važne uloge u svijetu", rekao je Baltimore. "Silno cijenim takve roditelje, jer sva ta djeca dolaze iz državnih škola za koje se često govori da su neuspješne. Javno školstvo stvara ove izvanredne studente – dakle, moguće je. Njihovi su ih roditelji odgojili da realiziraju svoje potencijale. Mislim da nam treba revolucija u ovoj zemlji kad se radi o odgoju djece i odnosu prema obrazovanju."
Roditelji stranog podrijetla, naročito oni iz Azije i istočne Europe, često se čini da su u tome uspješniji. "Oko trećina naših studenata su azijskog podrijetla ili su nedavno uselili u zemlju" rekao je Baltimore. Značajna većina studenata koji dolaze na Caltech i studiraju tehničke discipline su rođeni u inozemstvu, a velik dio naših sadašnjih nastavnika je isto rođen u drugim zemljama. "U biologiji, na postdoktorskim studijima, dominacija kineskih studenata je nadmoćna" dodao je. Nije čudo da na današnjim velikim znanstvenim konferencijama većina istraživačkih radova koji tematiziraju avangardna bioznanstvena područja imaju barem jedno kinesko ime kao potpisnika. Usput rečeno, gotovo 90 posto djece koja idu na MIT, fakultet sličan Caltech-u, također dolazi iz domova s dva roditelja, gdje oba roditelja mogu pomoći djetetu da se spremi za Scile i Haribde života.
U srpnju 2004, komičar Bill Cosby je iskoristio pojavljivanje na godišnjoj konferenciji koalicije Jessea Jacksona Rainbow/PUSH i Zaklade za obrazovanje građana kako bi izgrdio Afroamerikance što ne podučavaju svoju djecu ispravnoj gramatici i što djeca crne boje kože ne teže tome da više uče i iskoriste to za sebe. Cosby je već objavio: "Svatko zna koliko je važno znati engleski osim tih zatucanih ljudi. Ne možete biti doktor ako ne znate govoriti." Govoreći o Afroamerikancima koji su prokockali svoje šanse za bolji život, Cosby je rekao koaliciji Raimbow: "Morate prestati tući svoje žene jer ne možete naći posao, jer niste htjeli ići u školi pa sad zarađujete malo ili ništa. Trebali ste misliti bolje o sebi kad ste bili u srednjoj školi, kad ste još imali mogućnost." Kad su Cosbyjeve riječi izazvale mnoge kritike, velečasni Jackson ga je branio, govoreći: "Bill kaže da se trebamo boriti u pravim borbama. Da trebamo poravnati teren. Pijani ljudi to ne mogu. Nepismeni ljudi to ne mogu."
To je istina. Amerikanci su oni koji stalno trebaju ravnati teren – ne rušeći druge, ne žaleći sebe, nego uspravljajući se. Ali kad dođe do toga kako to učiniti, cosby je rekao nešto što je važno i za crne i bijele Amerikance, i siromašne i bogate. Obrazovanje, dolazilo ono od roditelja ili od škola, mora biti više od intelektualne vještine. Ono mora uključiti i izgradnju karaktera. Činjenica je da roditelji i škole i kulture mogu, i uistinu oblikuju ljude. Najvažniji utjecaj u mome životu, osim moje obitelji, imala je moja učiteljica novinarstva u srednjoj školi, Httie M. Steinberg. Ona je ulijevala osnove novinarstva u svoje učenike – ne samo kako da napišu uvodnik ili ispravno transkribiraju navod nego, što je još važnije, kako se ponašati na profesionalan način. Približavala se šezdesetoj u vrijeme kad mi je predavala i kad je bila savjetnica uredništva školskih novina kasnih šezdesetih. Bila je sušta suprotnost svemu što je danas "cool", ali svejedno smo obilazili oko njezine učionice kao da je slastičarnica a ona dijeli besplatni sladoled. Nitko od nas to tada još nije artikulirao, ali to je bilo upravo zato što smo voljeli da nas grdi, da nas ispravlja, i da nas podučava. Bila je to žena jasnih vizija i principa u nesigurnom vremenu. Ispravim se čim pomislim na nju! Naša djeca će se sve više natjecati prsa o prsa s kineskom, indijskom i azijskom djecom, čiji roditelji imaju puno više zajedničkog s Hattienim pristupom izgradnji karaktera nego naši američki roditelji. Ne želim reći da trebamo militarizirati obrazovanje, ali smatram da moramo učiniti više kako bi naveli naše mlade ljude da izađu iz svojih sigurnih područja, da ispravno obave stvari, i budu spremni na to da će morati pretrpjeti malo kratkoročnih muka da bi dugoročno profitirali.
Na nesreću, dugo je vremena prošlo otkad je Amerika imala vođu spremnog da pozove naciju da učiniti nešto teško – da se nečeg odrekne, a ne da nešto dobije, i da se žrtvuje zbog velikog nacionalnog cilja u budućnosti, umjesto da živi u sadašnjosti. Ali, možda imamo vođe kakve zaslužujemo – savršeni odraz onoga kakvi smo i kako odgajamo svoju djecu. Paul A. Samuelson, ekonomist Nobelovac s MIT-a čiji su udžbenici oblikovali naraštaje studenata ekonomije u cijelome svijetu gotovo pet desetljeća, dao je rijetki intervju njemačkom tjedniku der Spiegel, za posebno izdanje o Globalizaciji: Novome svijetu (prosinac 2005). Na pitanje kako vidi budućnost američke ekonomije, Samuelson je odgovorio, "Možda smo još uvijek biciklist u vodstvu koji razmiče vjetar za druge bicikliste koji voze iza njega, ali drugi se približavaju. Status Amerike kao vodeće nacije postaje sve krhkiji jer smo postali društvo s malim uštedama. Mi smo društvo u kome je glavno ja, ja, i sada – ne razmišljamo o drugima i sutrašnjici. Pretpostavljam da je problem biračko tijelo, a ne vođe….U prošlosti su pametna djeca koja su kasnije postajali matematičari provodila vrijeme rješavajući teške križaljke. Danas gledaju televiziju. Toliko je razonoda, što je još jedan razlog zbog kojeg immo taj stav ja, ja, ja, i sada."
Ako je to test, a mislim da je, naši vođe i naši roditelji nisu obavili dobar posao kakv su mogli pripremajući naše mlade ljude za svijet koji je pred njima. "Mi smo poput staklenog vrča ispunjenog tri četvrtine, a tekućina je naše bogatstvo" rekao je Steve Jobs, osnivač Apple Computer-a i jedan od najvećih inovatora Amerike. "Uz njega je puno veći vrč, ali je u njemu puno manje tekućine. Ono što radimo danas je povezivanje ta dva vrča s cijevi, koja nikad prije nije postojala." Posljedica toga je, rekao je, da će naš životni standard gotovo sigurno padati ukoliko ne nastavimo biti "nevjerojatno inovativni".
Ali, dodao je Jobs "bojim se da smo gotovo zakasnili. Jer, u kratkom vremenu ne možete izmijeniti školski sustav, i stoga bismo mogli početi plaćati cijenu njegovog zanemarivanja u proteklih dvadeset godina." Jobs je zapazio da je njegova tvrtka nedavno odlučila izgraditi veliko postrojenje u Kini, i bio je zapanjen kako je brzo kineska vlada odlučila gdje će tvornica biti smještena, kako je brzo našla kapital za subvencioniranje njene izgradnje i pomogla skupiti radnike. "Bum! To je išlo tako brzo" rekao je. "Prije petnaest godina, prije deset godina, to bi se dogodilo u Texasu ili negdje drugdje u Americi. Sad se događa u Kini. Dakle, tekućina već teče iz jednog vrča u drugi. A poteći će još više kad oni počnu izrađivati nacrte za proizvode. Optimist sam (glede budućnosti Amerike), ali ako ćemo samo sjediti i gledati Rim kako gori, teško je biti optimist."
Bojni poklič Stevea Jobsa je dobro mjesto za završetak ovoga poglavlja, poglavlja koje je počelo s pozivom predsjednika Kennedyja zemlji da se pokrene i odgovori na izazov slanja čovjeka na Mjesec. Jer, na neki način, oni su obojica angažirani u istom poduhvatu – pozivanju Amerikanaca da čine ono u čemu su najbolji, naime izumljuju budućnost.
24. listopada 2005, Time je objavio na naslovnici priču o posljednjem Appleovu izumu. Naslovna stranica tjednika pokazivala je Jobsa kako drži u ruci najnoviji Appleov iPod, na kome se može gledati video, i slušati glazba. Naslov je govorio: "Čovjek koji je uvijek znao…ŠTO SLIJEDI." To je jedini način na koji Amerika može cvjetati u ravnome svijetu – ako nastavimo izumljivati sljedeće nove stvari. Moj prijatelj Jerry Rao, indijski poduzetnik koji je osnovao MphasiS, izrekao je jednoga dana komentar koji mi i danas odjekuje u ušima. "To je toliko ispravno – posao Amerike nije da se bori s Indijom i Kinom oko starih stvari, nego da izumljuje nove, i više od toga." To je uvijek teško" dodao je Jerry "jer ne znate kako budućnost izgleda" i jer uvijek zahtijeva vjeru da se vjeruje da ćete uvijek biti u stanju izmisliti sljedeću novu stvar.
Ali, to je naša misija – i naša nada. To je predsjednik Kennedy shvaćao. To shvaćaju Steve Jobs, Marc Andreessen, Shirley Ann Jackson, Michael Dell, Craig Barrett i Bill Gates. Jedini način da nastavimo održavati naš životni standard je izgraditi društvo koje proizvodi ljude koji mogu nastaviti izumljivati budućnost. Ali, dok znanje strelovito juri naprijed, izumljivanje budućnosti postaje sve težom i težom zadaćom – zadaćom koja zahtijeva više pravog obrazovanja, prave infrastrukture, prave ambicije, pravog vodstva, pravog roditeljskog odgoja. Potrebno je da cijelu zemlju okupimo oko ispunjenja ove zadaće.
Budućnost neće čekati na nas, i ako je mi ne izmislimo, učinit će to netko drugi. Jer, kao što će vam također reći Jerry Rao, Indija i Kina će sutra činiti ono što Amerika čini danas, ali zahvaljujući platformi ravnoga svijeta, prekosutra će Indija, Kina i mnogi drugi također i izmišljati budućnost. Kao što sam pokušao naglasiti, Globalizacija 3.0 koja nas je dovela do svijeta kao ravne ploče, nije samo intenzificirana Globalizacija 2.0. To je potpuno drugi model. On se ne sastoji samo u sposobnosti razvijenih zemalja da se ubace na što više stranih tržišta ili da dođu do što više jeftine radne snage. On je toliko silno različit po stupnju – stupnju jeftine međupovezanosti, stupnju snage koju stječu pojedinci, stupnju globalnih mreža namijenjenih suradnji – da je on zapravo različit po kvaliteti. On mijenja sve u pogledu toga tko sve može konkurirati i kako može konkurirati. Članak u broju Mercer Management Journal-a od studenog 2005., pod naslovom "Uživate li već u globalizaciji" sumirao je na dobar način ove različitosti, zapažajući da ravni svijet daje većem broju ljudi na više mjesta sposobnost da spoje jeftinu radnu snagu s visokom tehnologijom. Nikad dosad nismo vidjeli takvu kombinaciju – i to je već samo po sebi izazov za razvijene zemlje. Ali, Indije i Kine sve više dodaju još nešto jeftinoj radnoj snazi i visokoj tehnologiji: nesputanu imaginaciju – što znači, goleme inovativne i kreativne sposobnosti. One će se prvo usredotočiti na rješavanje vlastitih problema s jeftinom radnom snagom, visokom tehnologijom i velikom kreativnošću – ponovno izmišljajući vlastitu budućnost. A potom će se okrenuti našoj. Stoga mi moramo imati ljude, mnogo ljudi, koji će biti u stanju učiniti isto. Dakle, po posljednji put vas upozoravam. Ovo nije test.


1 u originalu: "plug and play" (op. prev.)

2 Prema prijevodu Moše Pijade u: Karl Marx, Friedrich Engels. 1958. Manifest komunističke partije, Naprijed, Zagreb.
1   ...   18   19   20   21   22   23   24   25   26


Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©azrefs.org 2016
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə