Thomas L. Friedman Svijet je ravna ploča




Yüklə 1.2 Mb.
səhifə25/26
tarix23.02.2016
ölçüsü1.2 Mb.
1   ...   18   19   20   21   22   23   24   25   26

VODSTVO
Posao političara u Americi, bilo na lokalnoj, državnoj ili saveznoj razini, trebao bi, dobrim dijelom, biti pomagati obrazovati i objasniti ljudima u kakvome svijetu žive i što im treba žele li u njemu uspijevati. Ali, problem koji imamo danas je taj da ima toliko američkih političara koji, čini se, nemaju blage veze o ravnome svijetu. Kao što mi je investicijski kapitalist John Doerr jednom rekao: „Razgovarate s vođama u Kini, i oni su svi inženjeri, shvaćaju odmah što se zbiva. Amerikanci ne, jer oni su svi pravnici.“ I Bill Gates je dodao: „Kinezi ističu potrebu preuzimanja rizika, upornoga rada, obrazovanja. Kad sretnete kineske političare, oni su svi znanstvenici i inženjeri. Možete voditi s njima numeričke rasprave – nikad ne raspravljate na način „dajte mi jednu rečenicu s kojom bih mogao dovesti svoje političke protivnike u neugodnu situaciju.“ Tamo imate posla s inteligentnom birokracijom.“
Kad je kineski premijer Wen Jiabao po prvi put posjetio Indiju u travnju 2005, nije odletio ravno u glavni grad, New Delhi – kao što to obično čine strani vođe. Letio je izravno iz Pekinga u Bangalore – na tehnološku turu – a potom u New Delhi. Niti jedan američki predsjednik ili potpredsjednik nikada nije posjetio Bangalore. Ne kažem da bismo trebali tražiti od svih političara da imaju diplomu iz inženjerstva, ali bilo bi od pomoći kad bi barem u osnovnome shvaćali sile koje izravnavaju svijet, kad bi bili u stanju obrazovati svoje birače o tim silama i galvanizirati reakciju na njih. U današnjoj Americi imamo i previše političara koji čine upravo suprotno. Čini se da se naročito trude da bi zaglupili svoje birače – navode ih da misle da su određeni poslovi „američki poslovi“ i da ih je moguće zaštititi od inozemne konkurencije, ili da će Amerika zato jer je tijekom našeg životnog vijeka ekonomski donimirala svijetom, to zauvijek tako i ostati, ili da se suosjećajnost treba izjednačiti s protekcionizmom. Teško je imati nacionalnu američku strategiju za odnođenje spram „ravničarstva“ ako ljudi čak niti ne priznaju da je na pomolu jaz u obrazovanju (između Amerike i tehnološki jakih nacija), da je na pomolu jaz u ambicijama, i da smo u nečujnoj krizi. Primjerice, od svih političkih izbora koje je Kongres pod vodstvom republikanaca napravio pri izradi proračuna za fiskalnu godinu 2005, kako je – pobogu – mogao odlučiti da treba smanjiti financiranje Nacionalne zaklade za znanost za više od 100 milijuna USD?
Trebaju nam političari koji su sposobni i spremni i objasniti i nadahnuti. A ono što najviše treba objašnjavati Amerikancima je otprilike ono što je Lou Gerstner objasnio radnicima IBM-a kad je preuzeo firmu kao njezin predsjednik 1993, kad je kompanija gubila milijarde dolara. U to vrijeme, IBM je bio blizu vlastite smrti zbog toga što se nije uspio adaptirati i kapitalizirati na tržištu računalne opreme koje je izmislio. IBM je postao arogantan. Izgradio je cijelu franšizu oko pomoći klijentima u rješavanju problema. Ali, nakon nekog vremena prestao je slušati svoje klijente. Mislio je da ne mora. A kad je IBM prestao slušati svoje klijente, prestao je stvarati vrijednost koja je bila bitna za njegove klijente, i koja je bila snaga njegovog poslovanja. Moj prijatelj koji je radio u IBM u to vrijeme rekao mi je da kad je bio u svojoj prvoj godini u kompaniji, i pohađao neki interni tečaj, njegov instruktor se hvalio da je IBM tako fantastična kompanija da može „raditi izvanredne stvari s običnim ljudima“. Kad se svijet počeo pretvarati u ravnu ploču, IBM je otkrio da ne može i dalje uspješno raditi s pretjeranim brojem prosječnih ljudi koji su prestali slušati svoje klijente.
Ali kad je kompanija pionir, predvodnik, gonič, krunski dragulj, teško je pogledati se u ogledalo i reći si da se nalazi u-ne-tako-nečujnoj krizi i da bolje da počne ispočetka stvarati povijest ili će postati povijest. Gerstner je odlučio da će on biti to ogledalo. Rekao je IBM-u da je ružan i da strategija uvelike izgrađena oko dizajniranja i prodaje računala – umjesto oko usluga i strategija da se ta računala iskoriste na najbolji način za svakog pojedinog klijenta – nema smisla. Nije potrebno reći kakav je to bio šok za IBMovce.
„Transformacija poduzeća počinje s osjećajem krize ili hitnosti“ rekao je Gerstner na Harvardskoj poslovnoj školi govoreći tamo 9. prosinca 2002. „Niti jedna institucija neće proći kroz fundamentalne promjene ukoliko ne vjeruje da je u velikoj nevolji i da treba napraviti nešto drugačije da bi preživjela“. Nemoguće je ne uvidjeti paralelu s Amerikom u cijelosti na početku dvadesetprvog stoljeća.
Kad je Gerstner došao, jedna od prvih stvari koje je učinio je bila zamijeniti pojam doživotnog zaposlenja s pojmom doživotne zaposlivosti. Moj prijatelj Alex Attal, francuski inženjer informatike koji je u to doba radio za IBM, opisao je pomak ovako: „Umjesto da vam IBM jamči da ćete biti zaposleni, vi ste morali jamčiti da ćete biti u stanju ostati zaposlivi. Kompanija bi vam dala okvir, ali vi ste ga sami morali ispuniti. Radilo se isključivo o adaptaciji. Bio sam na čelu odjela za prodaju u IBM-u Francuska u to doba. Bilo je to sredinom devedesetih. Rekao sam ljudima da je u prošlim danima (shvaćanje) doživotnog zaposlenja bilo isključivo odgovornost kompanije, a ne osobna odgovornost. Ali, jednom kad smo krenuli prema modelu zaposlivosti, to je postala zajednička odgovornost. Kompanija će vam dati pristup znanju, ali vi ga morate iskoristiti…Morate izgraditi vještine jer ćete se natjecati protiv jako puno drugih ljudi.“
Kad je Gerstner počeo mijenjati paradigmu u IBMu, nastavio je naglašavati temu individualnog osnaživanja. Attal kaže: „Shvatio je da izvanredna kompanija može biti izgrađena jedino na kritičnoj količini izvanrednih ljudi.“
Kao u IBMu tako i u Americi. Prosječni Joe mora postati poseban, specijaliziran, sintetičan, ili prilagodljivi Joe. Posao vlade i poslodavaca nije nekome jamčiti doživotno zaposlenje – ti dani su prošli. Taj društveni ugovor dokinut je kad se svijet počeo pretvarati u ravnu ploču. Ono što vlast može i mora jamčiti ljudima je šansa da budu što zaposliviji. Ne želimo Ameriku da bude za svijet ono što je IBM postajao za kompjutorsku industriju 1980tih: ljudi koji su otvorili teren a potom postali previše oprezni, arogantni, i obični da bi mogli igrati na njemu. Želimo da Amerika bude ponovno rođeni IBM.
Ali objašnjenje novih izazova ne znači samo dijagnosticirati problem ljudima i reći im istinu o tome kako zaostajemo. Ono također znači i otvoriti njihove umove snazi novih tehnologija da rješava stare probleme. Postoji nešto više u političkom vodstvu od natjecanja u tome tko će ponuditi najraskošnije sigurnosne mreže. Da, moramo se obratiti ljudskim strahovima, ali moramo i pothraniti njihovu maštu. Političari od nas mogu napraviti strašljivce, i time od nas stvoriti invalide, ili nas mogu nadahnuti i time osnažiti.
Svakako, nije jednostavno zagrijati ljude za ideju ravnoga svijeta.

Za to treba malo mašte. Predsjednik Kennedy je shvaćao da se natjecanje sa Sovjetskim savezom ne sastoji u utrci za osvajanje svemira nego u utrci u znanosti, zapravo obrazovanju. Pa opet način na koji je uspio zagrijati Amerikance za ideju žrtvovanja i napora koji su bili potrebni da se pobijedi u Hladnome ratu – a što je zahtijevalo napor velikih razmjera u znanosti i inženjerstvu – sastojao se u tome da je iznio svoju viziju o slanju čovjeka na Mjesec, a ne rakete na Moskvu. Ako predsjednik Bush traži za sličnim projektom koji bi ostavio u nasljeđe, postoji jedan koji upravo vapi – nacionalna znanstvena inicijativa koja bi mogla biti osvajanje Mjeseca naše generacije: program za otkrivanjem alternativne energije i njezinog očuvanja koji bi mogao osloboditi Ameriku ovisnosti o energiji u roku od deset godina. Kad bi predsjednik Bush učinio od energetske neovisnosti svoje osvajanje Mjeseca, jednim jedinim udarcem bi presušili dohoci kojima se hrani terorizam; mogao bi prisiliti Iran, Rusiju, Venezuelu i Saudijsku Arabiju da krenu putem reformi – što se neće dogoditi sve dok dobivaju 60 USD za barel nafte – ojačati dolar, i poboljšati vlastiti ugled u Europi time što će učiniti nešto značajno za smanjenje globalnog zatopljenja. Stvorio bi i stvarni magnet koji bi mogao nadahnuti mlade ljude da daju svoj prilog i ratu protiv terorizma i budućnosti Amerike time što će ponovno postati znanstvenici, inženjeri i matematičari. „To nije samo dobitna situacija“ rekao je Michael Mandelbaum. „To je dobitna-dobitna-dobitna-dobitna situacija.“


Sustavno me zapanjuje što su moje novinske kolumne koje izazivaju najpozitivnije reakcije, naročito kod mladih ljudi, upravo one u kojima sam htio navesti predsjednika da pozove naciju na ostvarenje ove zadaće. Okupiti sve naše snage i vještine u pokušaju da se stvori obnovljivi dvadesetprvostoljetni izvor energije, bila bi prilika za Georgea W. Busha da bude istovremeno Nixon koji odlazi u Kinu i JFK koji odlazi na Mjesec. Gosp. Bush je to stidljivo priznao u svojem Govoru o stanju nacije za 2006, ali ni približno nije išao dovoljno daleko.
MIŠIĆI
Budući da je doživotno zaposlenje oblik masti koji si ravni svijet više jednostavno ne može priuštiti, strastveno ravničarenje pokušava koncentrirati svoju energiju na način kojim bi vlada i ekonomija mogle poboljšati doživotnu zapošljivost svakoga radnika. Doživotna zaposlivost iziskuje zamjenu te masti mišićima. Društveni ugovor koji bi progresisti trebali pokušati ostvariti između vlade i kompanija govori: „Ne možemo vam jamčiti bilo kakvo doživotno zaposlenje. Ali, možemo vam jamčiti da ćemo se koncentrirati na to da vam prućimo oruđa uz čiju pomoć možete sebe učiniti zaposlivima tijekom cijeloga života – sposobniji da stječete znanje ili iskustvo potrebno da budete dobar adaptator, sintetizator, kolaborator itd.“ U ravnome svijetu, pojedini radnik će biti sve više i više odgovoran za upravljanje vlastitom karijerom, rizicima i ekonomskom sigurnošću, dok će uloga vlade i ekonomije (tj. poslodavaca) biti pomoći radnicima da izgrade sve mišiće koji su im za to potrebni.
„Mišići“ koji su radnicima najviše potrebni jesu prenosive beneficije (odnosi se na zdravstveno i mirovinsko osiguranje koje ne bi trebalo biti vezano uz pojedinačne tvrtke) i mogućnosti doživotnog školovanja. Zašto? Jer one su najvažniji posjed koji čini radnika mobilnim i prilagodljivim. Kao što je to zapazio harvardski ekonomist Robert Lawrence, najveći pojedinačni imetak koji ima američka ekonomija je njezina fleksibilnost i mobilnost njezine radne snage i radnog zakonodavstva.
Obzirom na tu stvarnost, tvrdi Lawrence, postaje sve važnije za društvo, da u najvećoj mogućoj mjeri učini beneficije i obrazovanje – dva ključna sastojka zaposlivosti – fleksibilnima koliko god je to moguće. Ne želite da ljudi misle kako moraju ostati s nekom kompanijom zauvijek samo zato da bi zadržali svoje mirovinske i zdravstvene beneficije. Što se više radna snaga osjeća mobilnom – u smislu zdravstvene zaštite, mirovinskih beneficija i doživotnih mogućnosti doškolovanja – to će više biti spremna i sposobna uskakati u nove industrije i nove poslovne niše koje će nicati u ravnome svijetu, odnosno napuštati umiruće kompanije i odlaziti u one koje su u usponu.
Stvaranje pravnog i institucionalnog okvira za univerzalnu prenosivost mirovina i zdravstvene zaštite – uz institucije kakve su Social Security (Socijalna sigurnost); Medicare i Medicaid (najraširenije vrste zdravstvenog osiguranja u SAD) – pomoći će ljudima da izgrade takve mišiće. Danas ugrubo 50 posto Amerikanaca nema nikakav drugi mirovinski plan vezan uz posao, osim Socijalne sigurnosti (Social Security). Oni koji su dovoljno sretni da imaju neki drugi ne mogu ga jednostavno prenositi sa sobom s posla na posao. Potrebno je jedno jednostavno univerzalno i prenosivo mirovinsko osiguranje, one vrste kakvo je predložio Institut za progresivnu politiku, koje bi nas oslobodilo zbunjujućeg kaosa od šesnaest različitih tipova mogućnosti oslobađanja od poreza koje sada nudi država i konsolidirati ih u jedno jedino sredstvo (sustav). Ovaj univerzalni plan, koji biste otvarali s vašim prvim zaposlenjem, ohrabrivao bi radnike da uspostave 401 (k) program štednje oslobođen poreza. Svaki radnik i njegov poslodavac mogli bi uplaćivati u taj program štednje u obliku gotovog novca, bonusa, udjela u profitu, ili dionica, ovisno o tome koju vrstu beneficija nudi specifični poslodavac. Dopuštalo bi se da se ova imovina izgrađuje oslobođena poreza, neovisno o tome u kakvom obliku štednje ili investicijskog portfolia ona bila, već kako bi individualni radnik odabrao. Ali ako, i kada dođe vrijeme za promjenu posla, radnik bi mogao uzeti cijeli portfolio sa sobom, i ne bi ga morao unovčiti ili ostaviti pod kišobranom prethodnog poslodavca. Fleksibilna rješenja danas postoje, ali su toliko komplicirana da ih mnogi radnici uopće ne koriste upravo zbog toga.
Univerzalni mirovinski format učinio bi promjenu posla jednostavnom, lakom i očekivanom, tako da čekanje na mirovinu (kod jednog poslodavca) ne bi više nikoga sprječavalo u tome da se seli s jednog posla na drugi. Svaki poslodavac bi još uvijek mogao ponuditi svoj vlastiti specifični plan beneficija 401 (k), kao način privlačenja radnika. Ali, jednom kad se radnik premjestio na drugi posao, investicije u taj posebni plan beneficija 401 (k) (mirovinski plan) automatski bi „sjele“ na njegov vlastiti univerzalni mirovinski račun. Sa svakim novim poslom, otpočeo bi novi plan 401 (k), a sa svakom promjenom posla, beneficije bi se deponirale na radnikov izvorni, jedinstveni univerzalni mirovinski račun.
Uz taj jednostavan, prenosivi i univerzalni mirovinski program, Will Marshall, predsjednik Instituta za progresivnu politiku predlaže zakonodavstvo koje bi znatno olakšalo i učinilo vjerojatnijim za radnike da stječu udio u dionicama kompanija za koje rade. Takvo zakonodavstvo bi dalo porezne olakšice (poticaje) tvrtkama kako bi davale većem broju radnika više mogućnosti stjecanja dionica ranije u njihovoj karijeri, i kažnjavalo bi kompanije koje to ne čine. Želimo li učiniti radnike mobilnijima moramo stvoriti više načina da što više radnika postane vlasnikom financijskog imetka, a ne samo vlastitoga rada. „Želimo ljude koji sebe vide kao dioničare, kao sudionike u onoj strani ravnoga svijeta koja stvara kapital, a ne samo kao natjecatelje na globalnom tržištu rada“ argumentira Marshall. „Svi trebamo biti vlasnici baš kao i zaposlenici. Na to se mora usredotočiti javna politika – osigurati da ljudi, ulazeći u dvadesetprvo stoljeće, mogu stjecati imovinu koja stvara bogatstvo (npr. dionice), na onaj način na koji je to vlasništvo nad kućama ljudima omogućilo u dvadesetom stoljeću.“
Zašto? Jer postoji sve veći broj znanstvenih rasprava koje dokazuju da su ljudi koji imaju dionice, ljudi koji imaju u svom vlasništvu komad kolača „puno dublje ukorijenjeni u naš sustav demokratskog kapitalizma i politika koje ga održavaju dinamičnim“ rekao je Marshall. To je drugi način, uz vlasništvo nad kućama, da se učvrsti legitimnost demokratskog kapitalizma.To je također još jedan način da mu se doda nova energija (da ga se osvježi) jer radnici koji su istovremeno i vlasnici, produktivniji su na poslu. Štoviše, u ravnome svijetu gdje će svaki radnik biti suočen s oštrom konkurencijom, više mogućnosti što će mu biti na raspolaganju da izgradi imovinu putem snage tržišta i srodnih interesa, to će više on biti oslonjen na vlastite snage. Moramo pružiti radnicima svaki stabilizator koji možemo dati, i olakšati im da steknu dionice, kao što je to lako plutokratima. Umjesto da budemo samo usredotočeni na zaštitu onih s postojećim kapitalom, kao što se to čini da su konzervativci obično, predlažem da se umejsto toga usredotočimo na proširenje kruga vlasnika kapitala.
Što se tiče zdravstvene zaštite, neću se upuštati u velike detalje, budući da bi to mogla biti knjiga za sebe. Želim samo reći da je od ključne važnosti da razvijemu sustav prenosivog zdravstvenog osiguranja koji će smanjiti teret koji je sada na poslodavcima, tj. obavezu da pokriju troškove zdravstvenog osiguranja. Gotovo svaki poduzetnik s kojim sam razgovarao za ovu knjigu, navodio mi je sve veće i nekontrolirane troškove zdravstvene njege u americi kao razlog zašto preseljava tvornice u inozemstvo, u zemlje gdje su beneficije za radnike ograničenije, ili uopće ne postoje, ili tamo gdje postoji nacionalno zdravstveno osiguranje. Ponovno, ja dajem prednost tipu prenosivog programa zdravstvene zaštite koji je predložio Institut za progresivnu politiku. Ideja je da se osnuju po državama kolektivni sustavi za prikupljanje sredstava namijenjenih zdravstvenom osiguranju, onakvi pomoću kakvih su sada pokriveni članovi Kongresa i zaposleni u saveznoj administraciji. Ovi sustavi bi postavljali pravila i stvarali tržište na kojemu bi osiguravajuće tvrtke mogle nuditi niz različitih opcija svakom novom zaposleniku. Radnici bi mogli odabrati visoku, srednju ili nisku premiju. Svatko bi, ipak, bio osiguran. Ovisno o poslodavcu, on bi pokrivao dio ili cijelu premiju, a zaposlenik ostatak. Ali, poslodavci ne bi bili odgovorni za dogovaranje planova zaštite s osiguravajućim kompanijama, gdje imaju malo individualnog utjecaja.
To bi bio posao državnih ili federalnih fondova. Na taj način bi zaposlenici bili totalno mobilni i mogli bi ponijeti svoje zdravstveno osiguranje kamo god išli. Ta vrsta plana je djelovala očaravajuće na članove Kongresa, pa zašto ga ne ponuditi široj javnosti? Siromašni radnici i oni s niskim primanjima, koji si ne bi mogli priuštiti da se pridruže planu mogli bi dobivati državne subvencije u tu svrhu. Ali, glavna ideja je uspostaviti privatno tržište osiguranjima koje bi nadzirala, regulirala i subvencionirala država, i u kojoj bi država postavljala široka pravila tako da ne bi više bilo namjernog odabiranja zdravih radnika ili proizvoljnog uskraćivanja liječenja. Sama zdravstvena skrb bi bila privatizirana, a posao poslodavaca bi bila olakšati ulazak njihovih radnika u jedan od državnih sustava prikupljanja sredstava za zdravstvenu zaštitu, i u idealnom slučaju, pomoći radnicima u plaćanju jednoga dijela ili cijele premije osiguranja, ali na njima ne bi bila odgovornost za samu zdravstvenu skrb. U prijelaznom razdoblju, poslodavci bi mogli i dalje nuditi sustav zdravstvene zaštite kao mamac a radnici bi mogli imati mogućnost prihvatiti ili plan koji im nudi poslodavac ili se odlučiti za meni opcija koje mu nude državni sustavi zdravstvene zaštite. (Za detalje, pogledajte na ppionline.org).
Možemo se sporiti oko detalja svakog od ovih prijedloga, ali mislim da je osnovno nadahnuće koje stoji iza njih ispravno: u sve ravnijem svijetu, gdje radnicima sigurnost više ne može jamčiti vrhunskih 500 korporacija u izboru časopisa Fortune, s primamljivih mirovinskim i zdravstvenim planovima, treba nam više kolaborativnih rješenja – između države, radnika i poslodavaca – koja će promicati radnike oslonjene na same sebe, ali ne i prepuštene samima sebi.
Kad je riječ o izgradnji mišića za doživotnu zaposlivost, država treba odigrati još jednu kritičnu ulogu: ona mora poboljšati obrazovnu razinu cijele američke radne snage. U sedmom poglavlju sam raspravljao o pravoj vrsti obrazovanja za poslove nove srednje klase. Ali da bi ljudi bili u stanju naučiti kako učiti, odgajati desnu stranu svojih mozgova, biti prilagodljivi, i postati sintetizatori, oni moraju otpočeti s učenjem zdravih temelja. Pravo obrazovanje može biti izgrađeno samo iznad dobro naučenih osnovnih stvari – čitanja, razumijevanja pročitanog, pisanja, aritmetike i osnova prirodnih znanosti. Bez više Amerikanaca sa solidnim temeljima obrazovanja, ne možemo nikako izgraditi novu srednju klasu one veličine koja nam je potrebna da bismo održali rast našeg životnog standarda.
O ovome smo već raspravljali. Svako stoljeće, dok se granice ljudskoga znanja sve više šire, rad na svakoj razini postaje kompleksniji, i zahtijeva više prepoznavanja obrazaca i rješavanja problema. Nekako smo prošli kroz prijelazno razdoblje između društva zasnovanog na poljoprivredi otprije 150 godina u društvo zasnovano na industriji – i još uvijek završili s višim životnim standardom na većinu Amerikanaca. Kako smo to uspjeli? Otpočeli smo time što smo srednju školu proglasili obvezatnom.
„Rekli smo da svatko mora imati srednje obrazovanje“ rekao je stanfordski ekonomist Paul Romer. „O tome se radilo u tzv. srednjoškolski pokret iz rane faze dvadesetog stoljeća.“ Kao što su pokazali povjesničari ekonomije u nizu istraživanja (vidi naročito radove harvardskih ekonomista Claudie Goldin i Larryja Katza), i tehnologija i trgovina stvaraju veći kolač, ali oni isto tako pomiču udjele u kolaču od niskokvalificiranog rada prema visokokvalificiranom. Dok je američko društvo proizvodilo više visokokvalificiranih ljudi time što je proglasilo srednju školu obvezatnom, ono je davalo moć većem broju ljudi da stekne veći komad većeg, kompleksnijeg ekonomskog kolača. Kako je stoljeće napredovalo, dodali smo, uz pokret za srednju školu, još i zakon „I“ (GI Bill) i moderni sveučilišni sustav.
„To subile velike ideje“ zapazio je Romer, „a ono što nam ovoga časa nedostaje je politička imaginacija kako da napravimo nešto isto tako veliko i važno za prijelaz u dvadesetprvo stoljeće, kao što smo napravili za prijelaz iz devetnaesto u dvadeseto.“ Očiti izazov, dodao je Romer, je proglasiti tercijarno obrazovanje, ako već ne obvezatnim, onda barem državno subvencioniranim tijekom barem dvije godine, bez obzira je li riječ o državnom sveučilištu, gradskom koledžu ili tehničkoj školi. Tercijarno obrazovanje postaje sve kritičnije što se svijet više izravnava, jer će tehnologija odbacivati stare vrste poslova, i stvarati mnoštvo novih, kompleksnijih, puno brže no što je to bilo tijekom razdoblja tranzicije iz poljoprivredne ekonomije u industrijsku.
Obrazovati više ljudi na tercijarnoj razini ima dvije posljedice. Prvo, to znači proizvesti više ljudi s vještinama koji će moći obavljati vrednije poslove u novih nišama koji zahtijevaju više prepoznavanja obrazaca, sintetiziranja i kompleksnog rješavanja problema. Drugo, to znači smanjiti količinu ljudi koji traže niskokvalificirane poslove, od održavanja cesta do kućnih popravaka ili posluživanja u McDonalds u. Smanjivanje količine niskokvalificiranih radnika, pomažemo u stabilizaciji njihovih plaća (pod pretpostavkom da ćemo također kontrolirati imigraciju niskokvalificiranih radnika) jer će biti manje ljudi na raspolaganju za obavljanje tih poslova. Nije slučajno da vodoinstalateri danas mogu naplaćivati 75 USD na sat u velikim gradovima ili da je teško naći kvalitetne sobarice ili kuharice. To je dobro. Mi želimo da za njima vlada veća potražnja i da mogu pristojno zaraditi.
Sposobnost Amerike od sredine devetnaestog do sredine dvadesetog stoljeća da školuje ljude, kontrolira useljavanje, i učini ponudu niskokvalificiranih radnika dovoljno oskudnom da im se omogućiti pristojna plaća, bila je ključ stvaranja srednje klase bez pretjerano velikih razlika u primanjima.“Stvarno“ rekao je Romer „od kraja devetnaestog stoljeća do sredine dvadesetog naše su se razlike u plaćama smanjivale. Sad opet doživljavamo povećavanje tih razlika, tijekom proteklih dvadeset ili trideset godina. To nam govori da moramo trčati brže kako bi ostali na istome mjestu.“ Sa svakim napretkom u tehnologiji i porastom složenosti usluga, treba vam još viša razina vještina da biste obavili nove poslove. Preobrazba pomoćnika na farmi u telefonskog operatera koji govori književnim engleskim i uljudan je, jedna je stvar. Ali, preobrazba od telefonskog operatera, nakon što je njegov posao preseljen u Indiju, u instalatera ili popravljača sustava telefonske pošte – ili programera sustava telefonske pošte – iziskuje priličan skok prema višoj, novoj razini.
I dok je ekspanzija istraživačkih sveučilišta na jednoj strani spektra toliko značajno, isto tako je važna ekspanzija dostupnih tehničkih škola i gradskih veleučilišta. Svatko bi trebao imati prigodu steći obrazovanje iznad razine srednje škole. Inače će djeca iz obitelji s višim prihodima moći steći svoje školovanje i svoj komad kolača, dok djeca iz obitelji s nižim prihodima nikad neće dobiti svoju priliku. Moramo uvećati državne subvencije koje će omogućiti većem broju djece da pohađaju veleučilišta, i većem broju niskokvalificiranih radnika da se doškoluju.
JFK je želio odvesti čovjeka na Mjesec. Moja vizija je odvesti svakog američkog muškarca i ženu na sveučilište.
Poslodavci mogu dati ključni prilog doživotnoj zaposlivosti svojih radnika, a to može otpočeti time što će im pomoći da postanu prilagodljivim putem školovanja uz posao. Uzmimo primjer globalne kompanije za kreditne kartice CapitalOne, koja je proteklih nekoliko godina počela preseljavati elemente svojeg poslovanja u indijske podružnice Wipro-a i Infosys-a. Natječući se na globalnom tržištu financijskih usluga, kompanija je zaključila da mora iskoristiti prednosti svih jeftinijih mogućnosti kojima se koriste i njezini konkurenti. CapitalOne je, ipak, otpočeo školovati svoje zaposlenike putem radionica o položaju kompanije na svjetskom tržištu. Dao je jasno do znanja da više nema doživotne sigurnosti niti da je moguće doživotno zaposlenje – u kompaniji ili izvan nje. Potom je razvila program za multidisciplinarno školovanje računalnih programera, koji su bili najviše zahvaćeni preseljenjem dijela poslova u Indiju. Kompanija bi, primjerice, doškolovala programera specijaliziranog za „mainframeove“ kako bi mogao biti i programer distribuiranih sustava. CapitalOne je slično doškolovao i svoje ekonomiste, u svemu – od zajmova za automobile do upravljanja rizicima. Posljedica toga je bila da su radnici koji su na kraju morali otići zbog preseljenja poslova u inozemstvo, bili puno bolji sintetizatori, puno svestraniji, i stoga u puno boljoj poziciji da nađu novi posao, jer su bili doškolovani. A oni koji su bili doškolovani, a ostali su u CapitalOne bili su puno svestraniji i stoga vredniji za CapitalOne, jer su mogli obavljati više zadataka istovremeno.
Upravo stoga naše cijelu društvo ima koristi kad država omogući subvencije ili porezne olakšice kompanijama koje omogućavaju najširi mogući spektar dodatnih tečajeva za svoje radnike. Ponuda programa za doškolovanje radnika preko interneta danas je enormna – ona seže od online dodiplomskih programa do školovanja kod kuće za najrazličitije profesije. (A svaki tjedan donosi tehnološki prodor koji ovu vrstu školovanja sve više olakšava i obogaćuje. Primjerice, nismo još niti počeli iskorištavati mogućnosti snimanja predavanja uspješnih nastavnika na video. Zašto trpiti loše nastavnike, kad na ekranu možete slušati izvrsne?) Ne samo da je ponuda enormna i svakim danom sve veća, nego je i trošak ponude takvih obrazovnih mogućnosti za kompanije vrlo nizak. Što više mogućnosti za doškolovanje tijekom života kompanija ponudi, to više ona širi raspon vještina vlastite radne snage i ispunjava moralnu obaveznu spram radnika čiji poslovi odlaze u druge zemlje, i brine se kako bi napustili kompaniju bolje školovani no kad su u nju ušli. Ako postoji novi implicitni društveni ugovor između današnjih poslodavaca i zaposlenika, on bi trebao glasiti: Radnik daje svoj rad, a ja mu jamčim da će, sve dok radi za mene, ja njemu pružiti svaku priliku – bilo kroz unaprjeđenje na radnome mjestu ili doškolovanje – da postane što zaposliviji i svestraniji.

George Miller, dugogodišnji mudri demokratski kongresmen iz istočnog područja zaljeva San Francisco, koji se tamo temeljito pozabavio javnim školstvom, jednom mi je rekao: „Obrazovanje je proces, ne mjesto.“ Obrazovanje može i mora biti posvuda, stalno – u školama, uredima, kod kuće, online, u učionice, preko iPod-a – s konvencionalnim učiteljima, metodama samoobrazovanja, online igrama, uz pomoć svega što može pomoći. Ne smijete ga ispustiti iz ruku, jer negdje drugdje postoji vaš konkurent koji ga ne ispušta iz ruku.


I dok moramo udvostručiti naše napore da bismo izgradili mišiće svakog pojedinog Amerikanca, moramo i dalje uvoziti mišiće iz inozemstva kako bismo nadoknadili to što ovdje ne možemo obrazovati dovoljno ljudi. Većina indijskih, kineskih, ruskih, japanskih, korejskih, iranskih, arapskih i izraelskih inženjera, fizičara i znanstvenika koji dolaze raditi ili studirati u SAD, postaju izvanredni građani. Orijentirani su na vlastitu obitelj, obrazovani, marljivi, i većina bi objeručke prihvatila mogućnost da dobije Američko državljanstvo i postane Amerikancem. Oni su upravo onaj tip ljudi koji je potreban ovoj zemlji, i ne smijemo dopustiti da FBI, CIA i Ured za unutarnju sigurnost u svojoj opsesiji da spriječi pojavu novog Mohammeda Atte, istovremeno ne pusti u SAD novog Sergeja Brina, jednog od suosnivača Google-a, rođenog u Rusiji. Jedan mi je prijatelj informatičar rekao: „Ako će mi jednoga dana neki stranac preoteti posao, bolje neka to bude američki građanin koji će uplaćivati u moj mirovinski fond.“
Ja bih dao prednost useljeničkoj politici koja daje petogodišnju radnu vizu svakom stranom studentu koji doktorira na američkom sveučilištu u bilo kojoj disciplini. Ne zanima me je li to grčka mitologija ili matematika. Ako možemo pobrati prvoklasne intelektualce iz cijelova svijeta, to će uvijek biti plus za Ameriku. Ako se u ravnome svijetu radi o povezivanju svih sabirnih centara znanja, želimo da naš sabirni centar bude najveći. Bill Brody, predsjednik Johnsa Hopkinsa je rekao: „Mi smo u globalnoj potrazi za talentima, tako da u Americi moramo učiniti sve što je u našoj moći da dođemo do tih vrhunskih talenata, jer jedan od njih će postati novi Babe Ruth, i zašto bismo mu dopustili da ode negdje drugdje?“
1   ...   18   19   20   21   22   23   24   25   26


Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©azrefs.org 2016
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə