Thomas L. Friedman Svijet je ravna ploča




Yüklə 1.2 Mb.
səhifə24/26
tarix23.02.2016
ölçüsü1.2 Mb.
1   ...   18   19   20   21   22   23   24   25   26

Što sam zapravo htio reći
Kad sam upitao Billa Gatesa o navodnoj američkoj obrazovnoj prednosti pred ostatkom svijeta – o obrazovanju koje stavlja naglasak na kreativnost a ne „štrebanje“ – bio je vrlo kritičan. Prema njegovu mišljenju, ljudi koji misle da „štreberskiji“ obrazovni sustavi Kine i Japana ne mogu stvoriti inovatore koji su u stanju konkurirati Amerikancima, jako su u krivu. Gates mi je rekao „Nikad nisam sreo tipa koji ne zna množiti, a stvorio je softver…Tko ima najkreativnije video igre na svijetu? Japan! Nikad nisam sreo te „štrebere“…Neki od mojih najboljih izumitelja softvera su Japanci. Da biste nešto izumili, morate prvo razumjeti stvari.“
Nije moguće dovoljno naglasiti ono što sam već isticao: mladi Kinezi, Indijci, Poljaci nas ne pokušavaju stjerati prema dolje. Oni nas tjeraju prema gore. Oni ne žele raditi za nas; oni uopće ne žele biti mi. Oni žele nama dominirati – u onom smislu da žele stvoriti kompanije budućnosti, kojima će se ljudi u cijelome svijetu diviti i u kojima će silno željeti raditi. Oni ni u kome slučaju nisu zadovoljni s mjesto do kojeg su dosada stigli. Razgovarao sam s jednim Amerikancem kineskog podrijetla koji je radio za Microsoft i pratio Billa Gatesa na njegovim putovanjima u Kinu. Rekao je da Gatesa prepoznaju gdje god došao u Kini. Mladi ljudi vise s balkona i bore se za ulaznice samo da bi ga čuli kako govori. Isto je i s Jerryjem Yangom, suosnivačem Yahoo!-a.
U današnjoj Kini, Bill Gates je Britney Spears. U današnjoj Americi, Britney Spears je Britney Spears – i to je naš problem.
A nije ni čudo. Predsjednik sveučilišta Johns Hopkins Bill Brody rekao mi je: „Preko 60 posto naših diplomiranih studenata u prirodnim znanostima (na Hopkinsu) su stranoga podrijetla, većinom iz Azije. U jednom trenutku prije četiri godine svi naši studenti s diplomom iz matematike bili su iz Narodne Republike Kine. Otkrio sam to samo zato što ih koristimo kao demonstratore, a neki od njih ne govore jako dobro engleski.“ Jedan roditelj studenta s Johnsa Hopkinsa napisao je Brodyju pismo u kojem se požalio što njegov sin ne može razumjeti svog profesora algebre zbog njegovog jakog kineskog naglaska, i lošeg engleskog.
Već je stara šala da na mjestima poput Kine i Japana za čavao koji strši upotrijebe čekić, dok u Silikonskoj dolini čavao koji strši vozi Ferrari i ima dionice. U osnovi te šale je oduvijek bilo određeno američko samopouzdanje da, istina, Amerika možda slabije priprema svoju djecu u matematici i znanosti, ali to nadoknađuje motivirajući svoje najbolje učenike da budu neovisni, kreativni mislioci. Ima mnogo istine u tome. Čak će vam i Kinezi reći da su do sada bili dobri u izradi sljedećih novih stvari, u kopiranju sljedećih novih stvari, ali ne i u zamišljanju sljedećih novih stvari. To bi se moglo promijeniti. Puni samopouzdanja da su njihovi najbolji K-12 studenti obično bolji od Amerikanaca u osnovama matematike i znanosti, Kina se sada usredočuje na to kako osloboditi najkreativnije, najinovatinije sokove iz svojih mladih ljudi.
U listopadu 2005, pri posjeti Pekingu, intervjuirao sam Wu Qidi, kinesku zamjenicu ministra obrazovanja. Evo što mi je rekla dok smo pili čaj u njezinom uredu u Ministarstvu obrazovanja – najnovijoj i najljepšoj vladinoj zgradi današnjeg Pekinga: „Premda naša ekonomija raste vrlo brzo, imamo vrlo malo intelektualnog vlasništva. Toliko smo ponosni na četiri velika kineska izuma (iz prošlosti): kompas, papir, tisak i barut. Ali u stoljećima koja su uslijedila nismo održavali tempo s izumima. Ovi izumi u potpunosti dokazuju što su Kinezi sposobni učiniti – pa zašto ne onda i danas? Trebamo se vratiti svojoj prirodi.“

Poticanje „kreativnog mišljenja i poduzetnosti upravo su one stvari kojima danas posvećujemo najviše pozornosti“, dodala je zamjenica ministra Wu. Da, to je lakše reći nego učiniti. Sudara se s kineskom kulturom i politikom koje još uvijek naglašavaju konformizam. Ali, nemojte se zavaravati: kulture se mogu mijenjati. A Kina se mijenja, naročito stoga što se sve više mladih Kineza školuje u Americi i Europi.


„Sve otkad je započela politika reformi i otvaranja, vidimo veliki broj učenjaka, nastavnika i profesora koji odlaze u inozemstvo“, rekla je zamjenica ministra Wu, „a oni su u procesu evolucije i promjene, i prenose te promjene svojim učenicima i studentima u učionicama. Danas vidimo da se svijet mijenja i kako Internet brzo mijenja svijet…Vjerujem da će umjetnost u tome igrati važnu ulogu. Čak je još važnije integrirati umjetnost u znanost, tako da ljudi počnu razmišljati kreativno i neovisno…Među nastavnicima, neki od njih nisu dovoljno dobro školovani da bi mogli integrirati umjetnost i znanost.“
Zvučala mi je poput Waynea Clouga s Georgia Tech-a. A u tome i jest bit. Kina se usredotočila na savladavanje vlastitih slabosti – počevši od kreativnog mišljenja – kako bi mogla parirati našim jakim stranama.
Za to će trebati vremena, možda i više no što to Kina misli. Ali, kad pogledate što Kina radi na svome vrhu, ne sumnjam nimalo da će dospjeti tamo kud želi dospjeti. Dopustite mi stoga da vasm povedem na mali obilazak Microsoftovog istraživačkog centra Azija, centra koji je Bill Gates osnovao u Pekingu kako bi se poslužio kineskim mozgovima. Microsoft ima četiri glavna istraživačka centra: u Cambridgeu, Engleska, u Redmondu, u državi Washington, gdje je i sjedište Microsofta; u Pekingu, i najnoviji, u Bangaloreu, u Indiji. Bill Gates mi je rekao da je u samo nekoliko godina od svog otvaranja 1998. Microsoftov istraživački centar Azija (Microsoft Research Asia) postao najproduktivnija istraživačka grana Microsoftovog sustava „u smislu kvalitete ideja koje izbacuje. Jednostavno, ne možete vjerovati.“
U Kini, gdje živi 1.3 milijarde ljudi a sveučilišta tek dospijevaju u svjetski vrh, konkurencija za najbolja mjesta je nesmiljena. Matematički ili znanstveni „losos“ koji pliva uz rijeku u Kini i uspijeva se upisati na vrhunsko kinesko sveučilište ili zaposliti u inozemnoj kompaniji, vrlo je pametna vrsta. Ljudi u Microsoftu imaju izreku o svome istraživačkom centru u Pekingu, koji je za znanstvenike i inženjere jedno od najpoželjnijih mjesta za rad u cijeloj Kini. „Zapamtite, u Kini kad ste jedan od milijuna – postoji još tisuću tristo drugih ljudi koji su baš kao i vi.“
Drugim riječima, intelektualna moć koja nekoga može dovesti do Microsoftovog istraživačkog centra u Pekingu, već je iza sebe ostavila milijun drugih.
Kai-Fu Lee, koji je u međuvremenu otišao iz Microsofta, izvorno je bio jedan od onih koji su dobili zadatak stvoriti istraživački centar u Pekingu. Prvo pitanje koje sam mu postavio je bilo: „Kako regrutirate osoblje?“ Lee mi je odgovorio da je njegov tim išao na sva sveučilišta u Kini i jednostavno dao na rješavanje testove iz matematike, inteligencije i programiranja studentima na doktorskom studiju ili znanstvenicima.
„Prve godine smo podijelili oko 2000 testova“ rekao je. Od 2000 su suzili skupinu na 400, uz pomoć dodatnih testova, a potom na 150.“Na kraju smo zaposlili 20.“ Ti su ljudi dobili ugovore na dvije godine, a rekli smo im da će, ovisno o kvaliteti njihovog rada, nakon toga ili dobiti ugovor na duži rok ili da ćemo im platiti postdoktorski studij. DA, dobro ste pročitali. Kineske su vlasti dale Microsoftu pravu da odabere postdoktorande. Od izvornih dvadeset ljudi koje su zaposlili, dvanaest ih je preživjelo selekciju. Sljedeće godine testirali su gotovo četiri tisuće ljudi. Poslije toga, rekao je Lee „prestali smo testirati. Do tog vremena smo postali poznati kao najpoželjnije mjesto za rad, mjesto gdje žele raditi svi sposobni matematičari i informatičari…Upoznali smo sve studente i profesore. Profesori su nam počeli slati svoje najbolje ljude, znajući da ukoliko neće biti dobri, da će to dovesti u pitanje njihovu vlastitu vjerodostojnost. Sad imamo vrhunske profesore sa vrhunskih sveučilišta koji preporučuju vrhunske studente. Mnoštvo studenata želi ići na Stanford ili MIT, ali prije toga žele provesti dvije godine u Microsoftu, kao pripravnici/stažisti, tako da mogu dobiti dobru preporuku u kojoj će stajati da su sposobni studirati na MIT-u.“
Oni ovo shvaćaju kao „jedinstvenu životnu priliku“ rekao je Lee iz tima Microsoftovog istraživačkog centra Azija. „Vidjeli su svoje roditelj kako su prolazili kroz kulturnu revoluciju. Najbolje što su mogli je bilo postati profesor, baviti se još nečim usput, jer profesorske plaće su užasne, i možda objaviti poneki rad. Sad imaju ovo mjesto gdje mogu isključivo istraživati, uz pomoć izvrsnih računala i mnoštvom resursa na raspolaganju. Imaju na raspolaganju tajnike i tajnice – zapošljavamo ljude da se bave birokratskim i administrativnim poslovima. Oni to jednostavno ne mogu vjerovati. Dobrovoljno rade petnaest do osamnaest sati dnevno, a dolaze i vikendom. Rade preko praznika, jer njihov je san doći u Microsoft.“ Lee, koji je radio i za druge američke high-tech tvrtke prije Microsofta, kaže da do Microsoftovog istraživačkog centra Azija, nikad još nije vidio istraživački laboratorij u kome vlada entuzijazam firme na početku uspona.
Danas, tamo ima dvije stotine istraživača zaposlenih na puno radno vrijeme. Harry Shum, inženjer školovan na Carnegie-Melonu, koji sad vodi Microsoftovistraživački centar Azija, ima vrlo jasno shvaćanje o tome što kineski inovatori mogu napraviti u pravoj okolini. ACM Siggraph je vrhunska globalna konferencija za informatičku grafiku i interaktivne tehnologije. Na Siggraph-u 2005, prihvaćeno je ukupno devedesetosam radova, pristiglih sa sveučilišta i istraživačkih instituta iz cijeloga svijeta. Devet od njih (gotovo 10 posto) došlo je iz Microsofta Peking, više od broja radova pristiglih s MIT-a i STanforda. Shum to komentira: „1999, prihvaćen nam je jedan rad. 2000, jedan. 2001, dva. 2002 su nam prihvaćena četiri rada. 2003, tri, a ove godine smo imali sreću da nam je prihvaćeno devet radova.“ Vidite li tu razvoj određenog obrasca?
Uz to, Microsoftov istraživački centar Azija je već donio više do stotinu novih tehnologija za trenutačne Microsoftove proizvode – od Xbox-a do Windows-a. To je golemi napredak u sedam godina, ali izvan staklenika kakav je Microsoft, Kina još ima mnogo posla za obaviti.
„Kineski novinar me je jednom upitao, 'Harry, reci mi iskreno, kolika je razlika Kine i Amerike? Koliko Kina zaostaje?' Našalio sam se, 'Pa, znaš, razlika između kineske visoke tehnologije i američke visoke tehnologije je samo tri mjeseca – ako ne uračunaš kreativnost.' Kad sam bio student u Kini prije dvadeset godina, nismo čak ni znali što se događa u Sad. Sad, kad god neki tip s MIT-a stavi nešto na Internet, studenti u Kini apsorbiraju to u tri mjeseca. Ali, može li to netko ovdje izmisliti? To je sasvim drugo pitanje. Ja sam najviše naučio o pravom istraživanju na Carnegie-Mellonu…Prije nego što išta novo izmislite, morate shvatiti što već postoji. Jednom kad imate taj temelj, moguće je istrenirati kreativnost. Kina gradi taj temelj. Tako da vrlo brzo, za deset ili dvadeset godina, vidjet ćete poplavu istraživačkih radova vrhunske kvalitete koji potječu iz Kine.“
Ali, jednom kad se i ovdje počnu pojavljivati originalne ideje, Kina će svejedno trebati još puno investicijskog kapitala i pravnu državu, da bi ih dovela na tržište. „Neki aspekti kineske kulture nisu išli u prilog neovisnom mišljenju“ rekao je Shum. (Očito, dodao bih, komunistička politička struktura ne potiče slobodno mišljenje u svim pravcima).
„Ali, investicijski kapital koji dolazi u ovu zemlju definitivno će nadahnuti novi naraštaj kineskih poduzetnika. Sljedeće godine ću predavati na sveučilištu Tshinghua o tome kako investirati u tehnologiju…Na kineskim sveučilištima imate tehnologiju, ali ljudi ne znaju što bi s njom – kako da ju dovedu na tržište.“
Neki od njegovih mladih kineskih istraživača pokazali su mi svoje nove istraživačke prototipove. Zapazio sam da neki od njih imaju na svojim policama poredane male granitne blokove. Upitao samo jednu istraživačicu, koja je imala sedam ili osam tih blokova na polici: „Što je to?“ Rekla mi je da ih Microsoft daje svojim istraživačima svaki put kad izume „nešto što se patentira“.
Kako se na kineskom kaže Ferrari?
15. prosinca 2004, Savjet za konkurentnost bio je domaćin Nacionalnom sastanku na vrhu inicijative za inovacije, u zgradi Ronald Reagan u Washingtonu, DC. Povod je bio izdavanje dugoročne studije „Inovacije u Americi: kako napredovati u svijetu punom promjena i izazova“ – riječ je o detaljnoj analizi američkih vodećih tehnologa i industrijalaca o tome kako unijeti novu energiju u američku konkuretnost pomoću istraživanja, obrazovanja i inovacija. Nekoliko mjeseci nakon što je izvještaj objavljen, Savjet za konkuretnost je kontaktiralo kinesko veleposlanstvo u Washingtonu i reklo da kineski zamjenik ministra znanosti i tehnologije dolazi u posjetu i da bi volio pozvati članove Savjeta na ručak. Deborah Wince-Smith, energična predsjednica Savjeta za konkurentnost, rekla mi je da su njezini kolege bili sretni što mogu razgovarati o svojem izvještaju s kineskim posjetiteljem, kao što su to učinili i s drugim sranim delegacijama. Ali, to nije bilo potrebno.
„Rekao mi je da su već preveli izvještaj i da ga planiraju integrirati u svoj dvadesetgodišnji strateški plan“ rekla je Wince-Smith, dodajući da su članovi savjeta preuzeli na sebe inicijativu da o svome izvještaju govore drugim nacijama, ali da su „Kinezi došli k nama – nismo mi došli k njima.“ Očito je da su pratili vrlo pomno rad savjeta, koji se objavljuje na web stranicama. Wince-Smith je rekla da se ovih dana pita „hoćemo li mi uopće primijeniti (zaključke iz izvještaja Inovacije u Americi) ili će nas Kina nadmašiti pomoću našeg vlastitog plana.“
Nemojte se smijati. Dan kad je izvještaj Inovacije u Americi bio objavljen u javnosti, autori koji su, kao što sam već rekao, vrlo visokopozicionirana skupina američkih nastavnika i poslovnih ljudi, zamolila je Bijelu kuću da predsjednik Bush prisustvuje ceremoniji, u nadi da bi mogao iskoristiti svoju popularnost kako bi istaknuo izvještaj, i skrenuo pozornost javnosti na njega. Predsjednikovi pomoćnici su odbili molbu, očito stoga što su mislili da bi on mogao razvodniti predsjednikovu glavnu poruku toga dana.
A gdje je predsjednik Bush govorio toga dana? Doslovce je bio u istom hodniku, u istoj onoj zgradi Ronald REagan, baš u isto vrijeme kad se objavljivao izvještaj Inovacije u Americi. A što je to predsjednik važnoga radio? Održavao je vlastiti ekonomski sastanak na vrhu, govoreći pred pomno odabranim slušateljstvom koje je uključivalo mnoge donatore republikanskoj izbornoj kampanji, kako bi progurao svoj naposljetku propali plan djelomične privatizacije socijalne sigurnosti (Socijalne sigurnosti). Predsjednik je govorio pred panoom na kojemu je bilo napisano: „Osigurajmo svoju ekonomsku budućnost“. Dakle predsjednik je tu bio kako bi pokušao raščerečiti stari New Deal – baš u vrijeme kad je trebao koristiti svoju moć da promovira Novi New Deal za dvadesetprvo stoljeću. A u istom hodniku, skupina pod vodstvom Sama Palmisana, izvršnog direktora IBM-a i G. Waynea Clougha, predsjednika Georgia Tech-a je nudila baš jedan takav novi New Deal na Nacionalnom sastanku na vrhu za inovacije, a predsjednik tome nije mogao posvetiti pet minuta. Ali, Kinezi su ga odmah preveli. Vjerujte mi, nisam to izmislio.
Nedugo poslije toga razgovarao sam sa Craigom Barrettom, predsjednikom Intela, koji mi se činio očajnim što Washington, uključujući obje političke stranke, čini se, u biti ne shvaća nečujnu krizu u kojoj se nalazimo – ili, barem ne shvaća hitnost koju zahtijeva njezino rješavanje.
„Zaposlit ćemo talente gdje god oni živjeli,“ rekao je Barrett. „Još uvijek imamo dobre studente koji dolaze sa naših fakulteta.“ Ali, pogledate li gdje Intel najviše investira na inženjerskoj razini, dodao je on, to je u četiri – pet zemalja – Rusiji, Kini, Indiji, i u manjoj mjeri u Maleziji i Izraelu. Upravo na ovim i drugim tržištima u nastanku Intel prodaje sve više i više svojih čipova.
Potom je Barrett dodao nešto o Intelu što je toliko istinito u ravnome svijetu, ali svejedno šokira mnoge Amerikance. Intel, rekao je on, može prosperirati kao kompanija „čak i ako nikad više ne zaposli niti jednog Amerikanca.“ Brzo je dodao da to nije Intelova namejra ili želja. „Još uvijek zapošljavamo mnogo Amerikanaca“ rekao je Barrett. „Ali danas možemo zaposliti najbolje talente u svijetu i biti vrlo uspješni.“
Intel mora tragati za IQ (i ZQ i SQ) gdje god može, jer to rade i njegovi konkurentni. Zapamtite, rekla je Tracy Koon, Intelova ravnateljica korporativnih poslova, Intelovi čipovi su napravljeni od samo dvije stvari – od pijeska i od mozga (silicij potječe iz pijeska) – „a upravo sada su mozgovi problem…Treba nam snažniji i aktivniji imigracijski sustav ukoliko želimo zapošljavati ljude koji ćele ovdje i ostati. Inače, otići će natrag otkuda su i došli. Kakve su alternative? Ne govorim o programerima podataka (dana programmers ili o ljudima koji su završili informatički tečaj. Govorim o visokospecijaliziranom inženjeringu. Upravo smo otpočeli s jednom cijelom inženjerskom granom (function) u Rusiji, gdje su inženjeri izvrsno školovani – i govore da nisu dovoljno iskorišteni. Pokušavamo to nadoknaditi. Zašto ne bismo?“
To je savršena oluja o kojoj je govorila Shirley Ann Jackson – ne dopuštamo da talenti iz inozemstva ulaze u zemlju u onim količinama u kojima su ulazili prije, sve veće prilike za naše najbolje kompanije sele se sve više na strana tržišta, a mi se ne trudimo da što bolje obrazujemo vlastitu djecu kako bi nadoknadila manjak koji je na pomolu. Ako se oluja razmaše, američke će kompanije poput Intela, jednostavno uzletjeti s američkoga tla, poput semirskih brodova. Lebdjet će iznad amerike. Mislit ćemo o njima kao o američkim kompanijama, jer će biti oglašene na newyorškoj burzi, i imat će svoj poštanski pretinac u SAD, ali u stvari, one će biti kompanije ravnoga svijeta. Važno je gdje se zbivaju inovacije, jer tamo će biti locirani najbolji poslove, a ti najbolji poslovi će stvarati još više dobrih i pristojnih poslova u svakoj zajednici. Važno je što Microsoft ima sjedište u Redmondu, u državi Washington. Važno je što Google ima sjedište u Montain View-u, u Californiji. A jednog će dana biti važno, ako im sjedišta više neće biti tamo.
„Standard života je povezan s prosječnom vrijednošću koju stvara radna snaga“, rekao je Barrett, „a to je povezano s prosječnom obrazovnom razinom vaše radne snage. Ako spustite prosječnu obrazovnu razinu vaše radne snage, u odnosu prema vašim konkurentima, opast će i vaš životni standard.“
Pogledajte koliku je pozornost Kongres posvetio steroidima u glavnoj košarkaškoj ligi, rekao je Barret, i usporedito to s pozornošću koju je poklonio krizi znanstvenog obrazovanja u glavnim američkim gradovima. Koliko je trebalo da se organiziraju kongresna saslušanja o steroidima u košarci? Malo. Organizirana su gotovo neposredno nakon izbijanja skandala. Kriza u znanosti? To može pričekati. Kongres ima drugoga posla. Predsjednik ima druge prioritete.
„Moja žena voli reći“ rekao mi je Barrett „kad proučavaš povijest i pogledaš svaku civilizaciju koja se razvijala i propala, svaka je ostavila barem jedan ostatak – veliki sportski koloseum u središtu svog glavnoga grada.“

Naša sudbina može biti drugačija, ali samo ako se počnemo drugačije ponašati. Potrebno je petnaest godina da bi se školovao znanstvenik ili inženjer, počevši od trenutka kad se dječak ili djevojčica prvi put zainteresiraju za znanost ili matematiku u osnovnoj školi. Stoga moramo odmah prionuti na stvaranje mobilizacijskog, bezrezervnog, izdašnog hitnog plana za promjene u znanstvenom i inženjerskom obrazovanju. Znanstvenici i inženjeri ne rastu na drveću. Njih se treba školovati u dugom procesu, jer, dame i gospodo, riječ je o svemirskoj tehnologiji.


Činjenica da to ne činimo jest kriza. Možda je to spora i nečujna kriza, ali ona postoji i stvarna je. Baš kao što je tako mudro upozorio ekonomist sa Stanforda Paul Romer:
„Kriza je užasna stvar ako ju ne iskoristite u svoju korist".
DEVET
Ovo nije test

Imamo moć da oblikujemo civilizaciju kakvu želimo. Ali, treba nam vaša volja, vaš rad, vaša srca, ako želimo izgraditi tu vrstu društva. Oni koji su došli u ovu zemlju tražili su više od nove zemlje. Tražili su novi svijet. Zato sam došao danas ovdje, na ovo sveučilište, da bih vam rekao da možete od njihove vizije stvoriti stvarnost. Dopustite da od ovoga trenutka otpočne naše djelo, tako da će u budućnosti ljudi baciti pogled unatrag i reći: upravo tada je, poslije dugog i iscrpljujućeg puta, čovjek pretvorio plodove svoga genija (exploits) u bogatstvo svoga života.


- govor „Veliko društvo“, Lyndon B. Johnson, 1964.

Većina političara ovdje ne zna razliku između servera i serviranja. Upravo zato djeca u Južnoj Koreji imaju bolji pristup internetu od djece u južnome Bronxu.



-Andrei Resiej, 2005. godine kandidat za mjesto javnog odvjetnika grada New Yorka, pokušao voditi kampanju zalažući se za poboljšanje njujorške IT infrastrukture (nije bio izabran)
Kao čovjek odrastao tijekom Hladnoga rata, uvijek ću se sjećati kako sam se vozio autoputom i slušao radio, kad bi iznenada glazba prestala a spiker ozbiljnog glasa bi se javio i rekao, „Ovo je test radio sustava za uzbunjivanje“. Potom bi trideset sekundi emitirali zvuk sirene. Srećom, nikad nismo doživjeli trenutak Hladnoga rata kad bi se javio spiker i rekao: „Ovo nije test“. Ali, to je upravo što ja ovdje želim reći. Ovo nije test.
Dugoročne mogućnosti i izazovi s kojima je pretvaranje svijeta u ravnu ploču suočilo Sjedinjene Države, duboki su. Stoga naša sposobnost da se provučemo tako što ćemo obavljati stvari na način na koji smo ih dosad obavljali – što znači, ne držati se uvijek našeg tajnog američkog umaka i obogaćivati ga – to više neće biti dovoljno. „Za zemlju bogatu kao što su to SAD, nevjerojatno je koliko malo radimo da bismo unaprijedili naš prirodni natjecateljski duh“ rekao je Dinakar Singh, indijsko-američki bankar. „U svijetu smo koji sad ima sustav koji dopušta konvergenciju mnogih milijuna ljudi, i bolje bi bilo da stanemo na trenutak i zapitamo se što to znači. Bila bi lijepa koincidencija kad bi sve što je prije bilo istinito, bilo istinito i sada – ali postoje stvari koji danas zapravo morate raditi na drugačiji način…Morate imati puno inteligentniju nacionalnu raspravu.“
Ako ovaj trenutak ima svoju paralelu u američkoj povijesti, to je vrhunac Hladnoga rata, oko 1957, kad je Sovjetski savez preskočio Ameriku u utrci u svemiru, lansiranjem satelita Sputnik. Da, postoje mnoge razlike između ondašnjeg doba i našeg. Glavni tadašnji izazov je dolazio od onih koji su željeli graditi zidove; glavni izazov današnjoj Americi potječe od činjenice da su svi zidovi srušeni, a druge se zemlje sada mogu s nama izravnije natjecati. Glavni izazov u onome svijetu je dolazio od onih koji su zagovarali ekstremni komunizam, naime od Rusije, Kine i Sjeverne Koreje. Glavni izazov Americi danas predstavljaju oni koji zagovaraju ekstremni kapitalizam, naime Kina, Indija i Južna Koreja. Glavni cilj u onoj eri je bila izgradnja snažne države; glavni cilj današnje ere je izgradnja snažnih pojedinaca.
Ipak, ono što je ovoj eri zajedničko s razdobljem Hladnoga rata je to da suočavanje s izazovima svijeta kao ravne ploče zahtijeva isto tako sveobuhvatnu, energičnu i usredotočenu reakciju kao što su to zahtijevali i izazovi komunizma. Ono zahtijeva našu vlastitu verziju Nove granice i Velikoga društva prilagođenih vremenu ravnoga svijeta. Ono zahtijeva predsjednika koji može pozvati naciju da se opameti i da se više posveti znanosti, matematici i inženjerstvu kako bi mogla doseći nove granice znanja koje ravni svijet velikom brzinom otvara i gura naprijed. I ono zahtijeva Veliko društvo koje će dati zadatak našoj vladi da izgradi infrastrukturu, sigurnosne mreže i institucije koje će pomoći svakom Amerikancu da se može bolje zaposliti u dobu kad se više nikome ne može jamčiti doživotno zaposlenje. Svoju vlastitu verziju ovog pristupa nazivam „strastveno ravničarstvo“.
Navesti Amerikance da se okupljaju oko platforme ravničarstva je puno teže nego navesti ih da se okupljaju oko antikomunizma. „Nacionalnu opasnost je puno lakše prikazati nego individualnu opasnost“ zapazio je Michael Mandelbaum, stručnjak za međunarodnu politiku sa Sveučilišta Johns Hopkins. Ekonomija, kao što je već zapaženo, nije poput rata, jer ekonomija može uvijek biti igra u kojoj svi dobivaju. Ali ponekad poželim da je ekonomija više nalik ratu. U Hladnome ratu, stvarno smo mogli vidjeti Sovjete kako paradiraju sa svojim raketama na Crvenom trgu. Svi smo se skupa prepali, od jednog do drugog kraja zemlje, i svi naši političari morali su biti koncentrirani i ozbiljni oko toga kako će usmjeriti resurse i obrazovne programe da bi osigurali Amerikancima održavanje tempa sa Sovjetskim Savezom.
Ali danas, nažalost, nema prijetnji raketama koje dolaze iz Indije. „Vruća linija“ koja je nekoć povezivala Kremalj s Bijelom kućom, zamijenjena je „linijom za pomoć“ (help line) koja povezuje svakoga u Americi s pozivnim centrima u Bangaloreu. I dok je na drugoj strani vruće linije bio Leonid Brežnjev koji je prijetio nuklearnim ratom, na drugoj strani linije za pomoć imate ugodni glas koji jedva čeka da vam pomogne riješiti problem s računom za Internet (AOL) ili objasniti vam kako da instalirate novi program. Ne, taj glas ne sadrži nikakve prijetnje, kakve je predstavljao Nikita Hruščov kad je lupao cipelom po stolu u UN-u, niti ima išta od mračnog režanja tipičnog za opasne momke iz filmova kakav je Iz Rusije s ljubavlju. Nema Borisa niti Nataše koji, s jakim ruskim naglaskom, govore „Pokopat ćemo te“. Ne, taj glas s linije za pomoć ima baš prijateljski, indijski ton koji prikriva bilo koji osjećaj prijetnje ili izazivanja. On jednostavno kaže, „Dobar dan, zovem se Rajiv. Kako vam mogu pomoći?“
Ne, Rajiv, zapravo ne možeš.
Kad je riječ o reakcijama na izazove ravnoga svijeta, nema linije za pomoć koju možemo nazvati. Morat ćemo to iskopati iz sebe. Mi u Americi imamo na raspolaganju sva oruđa koja su za to potrebna, kako sam već tvrdio u sedmom poglavlju. Ali, u osmom poglavlju sam tvrdio da se nismo služili tim oruđima onako kako smo trebali. Otud i naša nečujna kriza. Pretpostavka da će, zato što je američka ekonomija dominirala svijetom više od stoljeća, to i zauvijek tako biti, i da tako mora biti, je opasna iluzija kao što je 1950tih bila opasna iluzija da će Amerika uvijek biti dominantna u znanosti i tehnologiji. Ali, neće biti lako. Navesti naše društvo da požuri prema ravnome svijetu biti će krajnje mukotrpno. Trebat ćemo mnoge stvari početi raditi na drugačiji način. Trebat će nam ona vrsta koncentracije i nacionalne volje koju je prizvao predsjednik John F. Kennedy u svome čuvenom govoru pred Kongresom o „hitnim nacionalnim potrebama“, održanom 25. svibnja 1961. U to vrijeme, Amerika se oporavljala od dvostrukog šoka koji su joj priredili lansiranje Sputnjika i slanje kozmonauta Jurija Gagarina u orbitu, manje od dva mjeseca prije Kennedyjevog govora. Kennedy je znao da se, premda Amerika raspolaže s enormnim ljudskim i institucionalnim bogatstvima – puno većima od onih Sovjetskoga Saveza – oni ne koriste u potpunosti.
„Vjerujem da posjedujemo sve neophodne resurse i talente,“ rekao je predsjednik Kennedy. „Ali činjenica je da nikad dosad nismo donijele odluku na razini nacije, niti smo ovladali svim nacionalnim resursima potrebnima za vodstvo (kakvome težimo). Nikad nismo specificirali dugoročne ciljeve i zadali si hitne rokove za njihovo ispunjenje, niti smo organizirali naše resurse i vlastitom vrijeme tako da ih možemo ispuniti.“ Nakon što je iznio svoj cijeli program za slanje čovjeka na Mjesec u roku od deset godina, predsjednik Kennedy je dodao, „Neka bude jasno da tražim od Kongresa i zemlje čvrsto prihvaćanje i posvećivanje novom kursu/pravcu djelovanja, kursu koji će trajati godinama i biti vrlo skup za održavanje…Ova odluka zahtijeva veliko nacionalno ulaganje znanstveno i tehnički obrazovanih ljudi, materijala i pogona, i mogućnost njihovog skretanja od drugih važnih aktivnosti, gdje već i nedostaju. Ona znači stupanj posvećenosti, organizacije i discipline koji nisu uvijek bili karakteristični za naše istraživačke i razvojne napore.“
Tim govorom Kennedy je odaslao poziv koji, nevjerojatno, odjekuje i danas: „Stoga prenosim na Kongres novi Program razvoja i školovanja ljudstva, kako bi osposobili nekoliko stotina tisuća radnika, naročito iz onih područja gdje susrećemo kroničnu nezaposlenost kao posljedicu tehnoloških faktora, za rad u novim profesijama, tijekom četverogodišnjeg perioda – kako bi zamijenili one vještine koje su postale suvišne zbog automatizacije i industrijske promjene, s novim vještinama koje zahtijevaju novi procesi.“
Amen. I mi moramo raditi drugačije. Trebat ćemo odrediti što da zadržimo, što da odbacimo, što da adaptiramo, što da prihvatimo, gdje da udvostručimo napore, a gdje da pojačamo koncentraciju. O tome je riječ u ovome poglavlju. To je samo intuicija, ali pretvaranje svijeta u ravnu ploču bit će vrlo razorno i neugodno i po tradicionalna, i razvijena društva. Slabi će još više zaostati za brzima. Tradicionalisti će osjetiti snagu modernizacije puno dublje. Novi će se brzo pretvarati u stare. Oni koji su u razvoju će puno ozbiljnije postavljati nove izazove razvijenima. Zabrinut sam jer je toliko političke stabilnosti izgrađeno na ekonomskoj stabilnosti, a ekonomska stabilnost neće biti odlika ravnoga svijeta. Zbrojite to sve i vidjet ćete da nepogode dolaze sve brže i bit će sve jače. Nitko neće biti imun na njih – niti ja, ni ti, ni Microsoft. Ulazimo u eru kreativne destrukcije hranjenu steroidima. Nositi se s ravnim svijetom biti će izazov potpuno novih dimenzija, čak i ako vaša zemlja ima strategiju. Ali, ako uopće nemate strategiju…pa, mogu samo reći da sam vas upozorio.
Ovo nije test.
Budući da sam Amerikanac, naročito sam zabrinut za svoju zemlju. Kako da maksimiziramo prednosti i mogućnosti koje pruža ravni svijet, i kako da zaštitimo za one koji se teško prilagođuju tranziciji? Neki će ponuditi tradicionalna konzervativna rješenja; neki liberalna. Ja nudim strastveno ravničarenje. Strastveno ravničarenje je moja definicija onoga što znači biti progresivan u ravnome svijetu. Počinjem s pretpostavkom da će, uz određene geopolitičke eksplozije, svijet doživljavati sve veću i veću globalizaciju i sve se više izravnavati, sigurno kao što je sigurno da zora dolazi poslije noći. Posao državnih vlasti i političara u takvom, sve ravnijem svijetu, bit će važniji no ikad. On se sastoji u prihvaćanju globalizacije i shvaćanju da poštenije, suosjećajnije i egalitarnije društvo leži u mreži politika čiji cilj nije jačanje stare socijalne države – ili, njezino ukidanje i dopuštanje da tržište podivlja – nego u njezinoj rekonfiguraciji koja će omogućiti većem broju Amerikanaca shvaćanja, obrazovanje, vještine i sigurnosne sustave koji će im biti potrebni dok će se natjecati s drugim pojedincima u ravnome svijetu. To znači strastveno ravničarenje, a izgrađeno je oko pet akcionih područja: vodstva, izgradnje mišića, podjastučivanja, društvenog aktivizma i roditeljstva.
1   ...   18   19   20   21   22   23   24   25   26


Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©azrefs.org 2016
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə