Thomas L. Friedman Svijet je ravna ploča




Yüklə 1.2 Mb.
səhifə23/26
tarix23.02.2016
ölçüsü1.2 Mb.
1   ...   18   19   20   21   22   23   24   25   26

Mala prljava tajna br. 3: jaz u ambicijama
Naša ljubav prema televiziji, video i online igricama pomoći će nam da objasnimo našu treću malu prljavu tajnu, koju mi je nekoliko istaknutih američkih direktora pristalo reći samo šapatom. Otprilike ovako: kad šalju poslove u inozemstvo, ne samo da uštede 75 % na plaćama, nego dobiju i 100 % uvećanu produktivnost. U nekom smislu je to razumljio. Kad preselite slabo plaćen, slabo cijenjen posao, primjerice operatera u pozivnom centru, iz Amerike u Indiju, gdje on postane dobro plaćen, cijenjen posao, onda dobijete radnike koje plaćate manje ali su više motivirani. "Mala prljava tajna nije samo to da preseljenje poslova u inozemstvo štedi novac, nego pridonosi učinkovitosti" rekao mi je američki direktor jedne multinacionalne kompanije sa sjedištem u Londonu, "Porast kvalitete i produktivnosti golem"." Uz uštedu na plaćama, rekao je, indijski zaposlenici u Bangaloreu ne samo da su u stanju obaviti posao dvojice ili trojice Europljana, nego Indijci ne traže šest tjedana dopusta godišnje. "Kad biste mislili da je riječ samo o plaćama" dodao je "mogli biste još sačuvati svoje dostojanstvo, ali činjenica da oni i rade bolje, uništava nas."
Nedugo nakon što sam se vratio iz Indije, u zračnoj luci mi je pristupio jedan mladić koji je sa mnom želio porazgovarati o nekim člancima koje sam slao od tamo. Lijepo smo popričali, zamolio sam ga da mi da svoju posjetnicu, i potom smo nastavili razmjenjivati e-mailove. Njegovo je ime Mike Arguello, i arhitekt je IT sustava koji živi u San Antoniu. Bavi se dizajniranjem kompliciranih IT sustava, i ne osjeća se ugroženim od strane konkurencije. Također, podučava informatiku. Kad sam ga upitao što bismo u Americi trebali napraviti da povratimo svoju oštrinu, poslao mi je ovaj e-mail:
Podučavam na lokalnom sveučilištu. Obeshrabren sam kad vidim kako je jadna radna etika mnogih mojih studenata. Od studenata koje sam podučavao šest semestara, možda bih zaposlio samo dva. Ostatku nedostaje kreativnost, sposobnost rješavanja problema i strast za učenjem. Kao što dobro znate, najveća prednost Indijaca pred Kinezima i Rusima je da govore engleski. Ali, bilo bi krivo pretpostaviti da su vrhunski indijski informatičari bolji od američkih. Prednost koju oni imaju je da imaju puno više ljudi koji mogu rješavati jedan problem. Indijci s kojima sam radio su elita. Obrazovani su na indijskim sveučilištima usporedivima s MIT-om, i ima ih puno. Da ste me slijedili na mojim svakodnevnim sastancima, postalo bi vam vrlo jasno da velik dio vremena provodim radeći s Indijcima. Većina menadžera vjerojatno još uvijek misli da se Indijci bave nižim vrstama programiranja – da "sastavljaju softver". Ali tehnologije, poput Linuxa, im dopuštaju da počnu preuzimati bolje plaćene poslove dizajniranja sustava, koji su prije bili ekskluzivna domena Amerikanaca. One su im pružile sredstvo da se popnu uz tehnološki hranidbeni lanac, izjednačavajući ih s domaćim (američkim) radnicima. To je intelektualna snaga protiv intelektualne snage, a u tome su fenomenalni. Iz tehnološke perspektive, svijet je ravan i još se više izravnava (ako je to moguće). Jedina dva područja gdje nisam vidio Indijce jesu arhitektura mreža i arhitektura sustava, ali to je samo stvar vremena. Indijci su vrlo pametni i brzo uče u interakciji s arhitektima sustava, kako se svi komadići IT slagalice uklapaju jedni u druge…Kad bi Kongres uveo zakon koji bi spriječio dotok indijske radne snae, imali bismo glavne softverske sustave o kojima nitko ne bi imao pojma kako rade. Nesreća je da su mnoge upravne položaje u IT-u zauzeli upravitelji bez tehničkog znanja, koji nisu svjesni ove situacije…Ja sam stručnjak za informacijske sustave, a ne za ekonomiju, ali zna da dobro plaćen posao zahtijeva nekoga tko će biti u stanju stvoriti nešto visoke vrijednosti. Ekonomija stvara i jednostavne i složene poslove, ali složeni su poslove sve više izvan dohvata većine. Slabo obrazovanje znači slabo plaćeni posao, jednostavan i običan, a tu nalazimo sve više i više Amerikanaca. Mnogi Amerikanci ne mogu vjerovati da nisu kvalificirani za dobro plaćene poslove. Zovem to "problem Američkog idola". Ako ste ikad vidjeli reakciju natjecatelja kad im je Simon Cowell rekao da nemaju talenta, znate da ga gledaju su potpunom nevjericom. Nadam se samo da i mene neće jednoga dana netko probuditi tako grubo.
Ali, nevolja otpočinje već u srednjoj školi, ako ne i ranije. U ljeto 2005, primio sam ovo pismo od Malcolma Davidsona, srednjoškolskog nastavnika u državi Washington:
Dragi gosp. Friedman,

podučavam čitanje i društvene predmete u petom razredu srednje škole (prvi naše gimnazije), u privatnoj školi Annie Wright u Tacomi, država Washington. I dok su mnoge od obitelji koje podučavam etnički raznolike i dobro obrazovane, većina njih su ipak bjelačke američke obitelji gornje srednje klase. Nedavno sam završio s čitanjem vaše nove knjige "Svijet je ravna ploča". Dva poglavlja, "Trostruka konvergencija i "Nečujna kriza", sam doživio na vlastitoj koži još prije mnogo godina, puno prije no što ste ih vi napisali. Čitanje me navelo da shvatim da je svijet postao ravna ploča. Želio bih da sam s vama mogao podijeliti svoje misli još prije no što ste napisali ta poglavlja. Roditeljske "informacije" su jedan od najzanimljivijih dijelova moga posla; nikad nisam shvaćao da su oni takav povod za kulturalne studije. Dva sastanka s roditeljima učenika otprije dvije godine, bili su trenutak kad sam shvatio sve o izravnavanju Zemlje. Jedne "informacije" su bile s Devenom i Swati Vora (pogađate li otkud potječe obitelj Vora?). Dok smo razgovarali o njihovoj kćeri Soniji, rekli su mi da prema njihovom mišljenju škola ne zadaje dovoljno domaćih zadaća, nego da i ne postavlja dovoljno visoke zahtjeve svojim učenicima. Nakon toga me je, istoga dana, na "informacijama" Irena Mikeladze, useljenica iz istočne Europe, pitala zašto njezin sin Timothy nema udžbenik iz prirodnih predmeta i zašto je program tih predmeta tako loš? Kako da budemo konkurentna škola kad nemamo udžbenik iz prirodnih predmeta? Premda predstavljaju dva različita nacionalna karaktera, troje roditelja me navelo na razmišljanje. Tužno je da mi mnogi…bijeli američki roditelji iz srednje klase govore da je peti (prvi) razred pretežak za njihovu djecu. Ne mogu ga nikako završiti a da istovremeno "ostanu djeca". Nogomet, gimnastika, glazbena škola i izlasci oduzimaju njihovo vrijeme za učenje. Neki roditelji su tražili od mojih kolega i mene da reduciramo nastavno gradivo. Ovi zabrinuti roditelji jednostavno imaju niska očekivanja od svoje djece; zastrašujući su roditelji… koji misle da je sve sjajno i ne zahtijevaju ništa od svoje djece. Ako su njihova djeca dobro i zabavljaju se, onda mora da se i obrazuju dobro. Naše škole su sklone živjeti u skladu s načinom mišljenja koji je vladao prije 11. rujna. Znam da se kao škola moja škola uspoređuje sa susjednim školama, ili onima iz susjednog grada. Ako roditelji mojih učenika vjeruju da smo bolji od lokalnih javnih, crkvenih i privatnih škola, oni su zadovoljni. Kao što ste vi napisali, a ja shvatio na "informacijama", stvarna konkurencija više ne dolazi iz susjednog grada ili države. U pravu ste – u mnogo čemu se zavaravamo. U akademskom smislu riječi smo izgubili našu glad (osim za navijanjem i nogometom) Samozadovoljni smo i nevolje su na vidiku. Nažalost, nacionalno vodstvo ne brine oko zaostajanja naše djece, a države poput Kansasa i Georgije su više zaokupljene izbacivanjem Darwina iz programa i umetanjem teorije inteligentnog dizajna. Ako poslušamo što nam govori Zemlja koja je postala ravna ploča, čut ćemo konkurenciju kako dolazi iz inozemstva. Moj cilj kao nastavnika je prestati biti najbolja lokalna škola, ili regionalna škola, i pokušati biti najbolja škola na planetu.
U biti, prije no što se svijet počeo pretvarati u ravnu ploču, Sjedinjene Države su bile otok – otok inovacije i sigurnosti i rastućih plaća. Stoga su postale magnet svjetskoga kapitala i talenata iz cijeloga svijeta. Kad je vaša valuta svjetska valuta, a svaki mozak želi doći k vama i raditi za vas, počinjete se opuštati i smatrate takve stvari bogomdanima.
Azijske zemlje nisu imale taj luksuz. U zimi 2004. popio sam u Tokiju čaj s Richardom C. Koom, glavni ekonomistom iz istraživačkog instituta Nomura. Na njemu sam testirao svoj "koeficijent ravnine" – shvaćanje prema kojemu što je neka zemlja ravnija, to znači da ima manje prirodnih resursa, i tim bolje prolazi u ravnome svijetu. Idealna zemlja u ravnome svijetu je ona koja uopće nema prirodnih resursa, jer zemlje bez prirodnih resursa kopaju duboko u sebe. Pokušavaju iscijediti energiju, poduzetnost, kreativnost i inteligenciju iz vlastitih ljudi – muškaraca i žena – umjesto da ih pokušavaju iscijediti iz naftne bušotine. Tajvan je gola stijena u moru gdje pušu jaki vjetrovi, i gotovo da nema prirodnih resursa – ništa osim energije, ambicije i talenta vlastitih ljudi – a danas ima treće najveće po redu financijske rezerve na svijetu. Uspjesi Hong Konga, Japana, Južne Koreje i priobalne Kine mogu se otkriti u sličnoj ravnini.
"Amerikanac sam Tajvanskog podrijetla. Otac mi je s Tajvana, majka iz Japana." rekao mi je Koo. "Rođen sam u Japanu i išao sam u japansku osnovnu školu, a onda smo se preselili u SAd. Postoji poslovica u Kini da ono što staviš u svoju glavu i želudac, nitko ti ne može oteti. U toj cijeloj regiji, to je u DNK. Samo treba marljivo učiti i ići naprijed. Relativno rano su mi učitelji rekli: "Nikad nećemo moći živjeti kao Amerikanci ili Kanađani. Nemamo resursa. Moramo marljivo učiti, marljivo raditi i marljivo izvoziti."
Kratko potom sam pročitao kolumnu Stevena Pearlsteina, izvjestitelja i kolumnista The Washington Posta, pod naslovom "Zavjesa europskog kapitalizma". Iz Wroclawa u Poljskoj (23. srpnja 2004), Pearlstein je pisao: "Usred Europe je ponovno povučena zavjesa. S jedne strane su nada, optimizam, sloboda i vjera u bolji život. S druge strane, strah, pesimizam, zagušljivi državni propisi i osjećaj da su najbolja vremena prošlost." Nova zavjesa, tvrdio je Pearlstein, odjeljuje istočnu Europu, koja prihvaća kapitalizam, i zapadnu Europu, koja očajnički priželjkuje da on ode.
"No, ovaj puta je vjerojatno da će pobijediti istok." nastavio je. "Energija i osjećaj mogućnosti ovdje su gotovo opipljivi…Novac i tvrtke se slijevaju – i to ne samo prestižna imena poput Bombardiera, Siemensa, Whirlpoola, Toyote i Volva, nego i cijela mreža opskrbljivača koji ih neizbježno slijede. Isprva je većina poslova polukvalificirane vrste. Sad ih slijede dizajnerski i inženjerski poslovi koji pokušavaju profitirati od najveće koncentracije sveučilišnih studenata u istočnoj Europi…Tajna nije samo u nižim plaćama. Tajna je i u stavu stajališta koji su ponosni i spremni učiniti sve što je neophodno da bi uspjeli, čak i ukoliko to znači preseliti negdje drugdje proizvodnju dijelova, ili raditi vikendom ili promijeniti planove o slobodnim danima – stvari koje bi gotovo sigurno izazvale mjesece negodovanja i pregovora u zapadnoj Europi. "Ljudi kod kuće uopće nemaju pojma koliko toga moraju promijeniti ako žele sačuvati što imaju" rekao je Jose Ugarte (Bask koji vode proizvodnju dijelova u divovskoj španjolskoj industrijskoj kooperativi Mondragon. `Opasnost kojoj su izloženi je golema. Ne shvaćaju kako se brzo približava…` Nije toliko san o bogatstvu ono što potiče ljude iz Wroclawa koliko odlučnost da će raditi marljivo, žrtvovati što treba žrtvovati i izmijeniti ono što je potrebno izmijeniti, kako bi premostili jaz koji ih odvaja od Zapada. To je ponos i odlučnost, kaže gradonačelnik Wroclawa Rafal Dutkiewicz, oni objašnjavaju zašto smo postali takva prijetnja "dokoličarskom društvu" s druge strane zavjese."


Mala prljava tajna br. 4:

Obrazovni jaz na dnu
Pogledate li natrag na Ameriku u prvoj trećini prošloga stoljeća, otkrit ćete korijenje javnog školskog sustava kakav postoji i danas – sustava koji je zastario u ravnome svijetu. Početkom dvadesetog stoljeća, Amerika je odlučila organizirati svoj školski sustav prepuštajući utjecaj i odgovornost za školstvo lokalnim školskim odborima. U biti smo dopustili svakoj zajednici da organizira vlastiti školski sustav, s vlastitim pristupom podučavanju i udžbenicima, i vlastitom strukturom plaća – sustav koji je suprotan onome kojim se upravlja na nacionalnoj razini, kako je to u većini zemalja, ili na razini saveznih država, kao što je to primjerice u Njemačkoj. Glavna posljedica ovoga pristupa, tvrdi Marc Tucker, predsjednik Nacionalnog centra za obrazovanje i ekonomiju, bio je tzv. „patchwork“ sustav, u kome smo lokalnim školskim odborima delegirali moć oblikovanja obrazovnog sustava, a oni su se „organizirali prema bogatstvu“. To znači da su „ovi školski odbori i njihova nadležnost u biti bili organizirani u skladu s diferencijacijom stanovništva“ objasnio je Tucker. „Tako je bilo moguće da se relativno imućni ljudi organiziraju u okrug sa samostalno odabranom poreznom stopom koju su prepuštali školama. To je značilo da imućni ljudi, međusobno se udružujući, mogu odlučiti da će plaćati relativno niski porez za školstvo, koji će svejedno na kraju ispasti vrlo visoka suma per capita po učeniku u školskom proračunu“, zbog njihovih većih kuća i viših razreza poreza na imovinu. Ako bi otišli na drugi kraj spektra, otkrili biste relativno siromašne ljude udružene sa sebi sličnima u školskim okruzima, koji plaćaju puno veći udio svog dohotka kao školski porez, ali svejedno na kraju imaju vrlo nisku sumu odvojenu po učeniku. A u tim zajednicama, odnosno okruzima, imali ste i vrlo visoku socijalnu buku (noise) i niska očekivanja.
Ovo se znatno pojačalo pojavom subvencioniranih hipoteka na kuće i subvencioniranom izgradnjom autoputeva poslije Drugog svjetskog rata, zapazio je Tucker, što je zajedno stvorilo tipično američko predgrađe kao rezidencijalnu četvrt srednjega sloja. Posljedica toga je 1960tih. bila, unatoč pobjedama pokreta za građanska prava, de facto rasna segregacija u školama, jer su bijelačke obitelji s djecom uvelike napuštale gradove, ostavljajući za sobom ono za što danas znamo da je još više segregiran (prema rasi i klasi) uži centar grada. Takav je poslijeratni razvoj doveo do nastanka velikih metropolitanskih područja u SAD, okruženih rezidencijalnim predgrađima koja se mogu podijeliti prema fino gradiranoj rasnoj i klasnoj ljestvici, i školskim okruzima koji uvelike odgovaraju toj gradaciji.
Bez ikakve sumnje su najbogatiji školski okruzi privlačili najbolje učitelje, nastavnike, ravnatelje i planere školskih programa, skupa s najzahtjevnijim roditeljima i udrugama učitelja i roditelja, dok su najsiromašniji okruzi privlačili najslabije učitelje i ravnatelje i roditelje koji su morali raditi na tri mjesta da bi preživjeli (što im nije ostavljalo puno vremena da pomaću svojoj djeci kod zadaća). Nasuprot tome, druge industrijalizirane zemlje su financirale svoje škole u skladu s onim što je bilo potrebno da se provede standardni nastavni plan i program, a novac su uzimale iz općeg državnog proračuna.
Amerikanci su uvijek željeli i očekivali da će njihove škole biti faktor društvene mobilnosti, glavno sredstvo zahvaljujući kojem se siromašni mogu uspeti po društvenoj ljestvici. Ali, to već dugo nije stvarnost u jako mnogo dijelova današnjih SAD, upravo zbog nesrazmjernog financiranja škola.
Razlog zbog kojeg je Amerika mogla živjeti s tim školskim sustavom tako dugo vremena, dodao je Tucker, je bio taj što smo početkom 1930tih, kad je postajala dominantom ekonomija masovne proizvodnje „mi u biti činili nešto vrlo učinkovit. Obrazovali smo radnike za masovnu proizvodnju na razini koja im je bila potrebna, a novac smo ulagali u elitu koja je stvarala inovacije.“ Tako, ako ste išli u elitnu privatnu školu ili u javnu školu u imućnoj četvrti, dobivali ste obrazovanje koje je poticalo inovaciju i kreativnost, dok su najgore javne srednje škole uglavnom omogućavale djeci da se provuku s najosnovnijim znanjima. Sve je to bilo u redu tako dugo dok je bilo mnoštvo najosnovnijih poslova u masovnoj proizvodnji, koji su donosili pristojne plaće, i čekali učenike s onu stranu školskog dvorišta.
Na nesreću, dok se svijet pretvarao u ravnu ploču, ti su poslovi masovne proizvodnje sve više postajali automatizirani ili su se selili u druge zemlje. Danas je sve manje i manje pristojnih poslova za one koji nemaju puno znanja. Postoji nekoliko američkih gradova, primjerice, gdje je još prije trideset godina najveći poslodavac bila tvornica, a danas je to medicinski centar ili tehnološki park. Tako je danas slabo financirana i slabo kadrovski opremljena škola slijepa ulica. „Nema više budućnosti na tom putu“ rekao je Tucker. „Stoga moramo naći način da školujemo sve naše mlade ljude prema vrlo visokom standardu. Inače, ukoliko se ne doškoluju, jedini je način na koji niskokvalificirani mogu konkurirati je smanjiti plaću za svoj rad.“
Mala prljava tajna br. 5: jaz u financiranju
Zasad su SAD još uvijek jako dobre u podučavanju prirodnih znanosti i inženjerstva u dodiplomskom studiju, a i u sveučilišnim istraživanjima. Ali, budući da se Kinezi poboljšavaju zahvaljujući svojim sve boljim srednjim školama i sveučilištima „oni će dopjeti na istu razinu s Amerikancima, za samo deset godina“ rekao je Intelov predsjednik Craig Barrett. „Mi ne poboljšavamo naš volumen (količinu diplomanata), ne vladamo infrastrukturom, ne vladamo novim idejama, i stagniramo, ili u ukupnom zbroju smanjujemo količinu investicija u prirodne znanosti.“
Dugogodišnje tehnološko vodstvo Amerikanaca u izgradnji poslova za budućnost, dodao je Barett, zahtijeva „odlučnost da se danas ulaže novac u fundamentalna istraživanja.“ Na nesreću, 2004 godine je Povjerenstvo za budućnost američkih inovacija otkrilo da je federalno ulaganje u fiziku i matematiku i u inženjerstvo, izraženo u postocima BDP, u biti opalo za 37 posto između 1970te i 2004. Za fiskalnu godinu 2005, Kongres predvođen republikancima je u studenom 2004. usvojio proračun za Nacionalnu znanstvenu zakladu, što je savezno tijelo s najviše odgovornosti za promicanje istraživanja i financiranje više, što boljeg znanstvenog obrazovanja. Taj je proračun bio smanjen za 1.9 posto, ili 105 milijuna USD. Povijest će pokazati da je u trenutku kad je Amerika trebala udvostručiti financiranje Nacionalne zaklade za znanost, Kongres usvojio osiromašeni proračun koji je u biti onemogućio pomoć znanosti i inženjerstvu. U fiskalnoj godini 2006. došlo je do sitnog poboljšanja – porasta od 2.4 posto. Ured za znanost odsjeka za energetiku, najvažniji financijer fizikalnih istraživanja u Americi, dobio je samo 2.9 posto povećani proračun u fiskalnoj 2005, odnosno 0.9 u 2006, što zapravo, nakon što se uračuna inflacija, znači smanjeni proračun. To je strašno.
U siječnju 2006, predsjednik Bush je u svojem govoru o stanju nacije obećao da će preokrenuti ovu situaciju na najbolji mogući način. Vidjet ćemo. Što bismo trebali raditi? Izvještaj Nacionalne akademije znanosti, Nacionalne akademije inženjerstva i Instituta za medicinu iz listopada 2005, objavljen pod naslovom „Uzdignimo se iznad oluje u nastanku“, a sastavio ga je skup odlikovanih znanstvenika i poduzetnika, zaključio je da ukoliko se Amerika želi pripremiti za dvadesetprvo stoljeće, mora povećavati federalna ulaganja u istraživanja za 10 % svake godine tijekom narednih sedam godina. On je također predložio nove istraživačke stipendije, u iznosu od 500 000 USD godišnje u roku od pet godina, koje bi se trebale podijeliti između dvije stotine najistaknutijih mladih istraživača. Republički kongresmen Vern Ehlers iz Michigana, glas vapijućeg u pustinji, rekao je sljedeće, nakon što je Kongres smanjio proračun Nacionalne zaklade za znanost u 2005: „Premda shvaćam potrebu da se donesu teške odluke obzirom na fiskalne gubitke, ne smatram mudrim da se financiranje znanosti rangira niže od ostalih prioriteta…Ne samo da ne održavamo korak s rastom inflacije, nego u biti ukidamo dio fundamentalnih istraživanja, dosad financiranih općim proračunom. Ova odluka pokazuje opasno zanemarivanje budućnosti naše vlastite zemlje. Istovremeno sam zabrinut i iznenađen što smo donijeli ovakvu odluku u trenutku kad druge nacije počinju prestizati naše studente u matematici i znanosti, i konzistentno uvećavaju novac namijenjen fundamentalnim istraživanjima. Ne možemo se nadati da ćemo se uspješno boriti protiv gubitka poslova u međunarodnoj konkurenciji, ukoliko nećemo imati kvalitetno školovanu i obrazovanu radnu snagu.“
Učinci su već vidljivi. Prema Nacionalnom odboru za znanost, postotak znanstvenih članaka koje su napisali Amerikanci opao je u odnosu na 1992. za 10 posto. Postotak američkih članaka objavljenih u vrhunskom fizikalnom časopisu Physical Review, opao je s 61 posto na 29 posto, od 1983. A sad vidimo i porast broja patenata koji potječu iz azijskih zemalja. Od 1980. do 2003, udio Japana u svjetskim industrijskim patentima porastao je s 12 posto na 21 posto, a Tajvana s 0 na 3 posto. Nasuprot tome, udio američkih patenata je opao sa 60 posto na 52 od 1980.
Zna se da je naš Kongres već mnogo puta potratio novac na propale projekte. Odsad predlažem da umjesto toga tratimo naš novac na projekte s epruvetama – za svaki slučaj.
Mala prljava tajna br. 6: Infrastrukturni jaz
Nekadašnji američki diplomat Thomas Bleha, koji je službu obavljao u Japanu, napisao je u časopisu Foreign Affairs (svibanj-lipanj 2005) znakovit članak koji je počeo ovim riječima: „U prve tri godine Bushove administracije, Sad su pale s četvrtog na trinaesto mjesto u globalnom poretku korisnika širokopojasnog interneta. Danas većina američkih kućanstava ima na raspolaganju samo osnovni širokopojasni pristup, koji je među najsporijim, najskupljim i najmanje pouzdanim u razvijenome svijetu, a SAD su zaostale još i više u korištenju interneta putem mobilnih telefona. Zaostajanje je očito posljedica propusta Bushove administracije da razvoj internetskih mreža proglasi prioritetom. U biti, SAD su jedina industrijalizirana država bez eksplicitne nacionalne politike promicanja širokopojasnog interneta.“
Otkad je preuzeo vlast 2001, Bushov tim je jasno dao do znanja da su njegovi prioriteti smanjivanje poreza, raketna obrana i rat protiv terorizma – a ne održavanje SAD u prvim redovima internetskih inovacija. Stvari su se zapravo pogoršale od vremena kad je Bleha napisao svoj članak, zasnovan na statistikama iz 2004. Prema podacima koje je travnju 2005. objavila Međunarodna telekomunikacijska unija (ITU), američka globalna pokrivenost širokopojasnim vezama opala je s trinaestog na šesnaesto mjesto. ITU je izračunao da Sad imaju 11.4 pretplatnika širokopojasnog Interneta na stotinu stanovnika. „Norveška, Izrael i finska su pretekle SAD po prvi puta“, izvijestio je časopis National Journal 25. travnja 2005. „Agresivno prodiranje Francuske gotovo je odgurnulo SAD još niže. Broj korisnika interneta visokih brzina u Francuskoj udvostručio se sa 5.61 na 100 stanovnika koliko je iznosio krajem 2003, na 11.2 na 100 prošle godine, smještajući tako Francusku na sedamnaesto mjesto, samo jedno ispod SAD.“
U prve tri godine vladavine sadašnje administracije, zapazio je Bleha, predsjednik George W. Bush je spomenuo širokopojasni Internet samo dva puta i to usput. I da to ne bude dovoljno, ono što se u SAD podrazumijeva pod škrokopojasnim internetom – brzina od 200 Kbps – „Ne bi prošlo u velikom dijelu ostatka svijeta“ zapazio je Mark Lloyd, pišući u dnevnom izdanju Progressovog izvještaja, Centra za američki progres (7. listopad 2004). U Japanu, primjerice, potrošači plaćaju ekvivalent od 10 USD mjesečno za uslugu koja je četrdeset puta brža od 200 Kbps. Najnaprednije zemlje, i gradovi na svijetu ne nude svojim stanovnicima samo najbrži širokopojasni Internet, nego i po najnižim cijenama.
Zašto bi to trebalo brinuti Amerikance?
Širokopojasne i druge informacijske tehnologije su važne ne samo zato što su veliki globalni posao po sebi, nego i zato što su od ključne važnosti za unaprjeđenje produktivnosti i inovativnosti u svakom sektoru ekonomije. Što više povezujete obrazovano stanovništvo s platformom ravnoga svijeta na jednostavan i dostupan način, to više stvari ono može automatizirati, a time i ima više vremena i energije za inovacije. Što više ono stvara inovacije, to više proizvodi stvari koje poboljšavaju platformu. To je dobitni krug, koji smo oduvijek željeli potaknuti u najvećoj mogućoj mjeri.
Ako se na platformi svijeta kao ravne ploče toliko učinkovitije stvaraju inovacije i raste produktivnost „a vaši ljudi to ne mogu iskoristiti jer nemaju infrastrukturu niti dovoljno obrazovanja za to“ zapazio je Craig Mundie iz Microsofta „onda ćete prije ili kasnije biti odgurnuti u stranu.“
1   ...   18   19   20   21   22   23   24   25   26


Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©azrefs.org 2016
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə