Thomas L. Friedman Svijet je ravna ploča




Yüklə 1.2 Mb.
səhifə21/26
tarix23.02.2016
ölçüsü1.2 Mb.
1   ...   18   19   20   21   22   23   24   25   26

PRAVA ZEMLJA
Dakle, ako su to sve poslovi i putevi koji vode prema novoj srednjoj klasi, koliko je dobro Amerika općenito spremna, u ovom sve ravnijem svijetu, stvarati te poslove i popločavati te puteve? Kratki odgovor na to je da raspolažemo – u teoriji – svime što je potrebno da stvorimo poslove i obrazujemo ljude koji će biti uspješni u ravnome svijetu. Stvarno je tako.
Počnimo redom. Kao prvo, imamo relativno fleksibilnu, dereguliranu tržišnu ekonomiju, u kojoj se mnogo eksperimentira i unutar koje vlada zdrava konkurencija između država i sveučilišta – poput Georgia Tech-a. Generalna fleksibilnost američke ekonomije je velika prednost, u doba kad je potrebna stalna promjena kako bi se zadržala konkurentnost. Dosad Amerika nije pokleknula niti pred ekonomskih protekcionistima, koji žele podići zidove kako bi zadržali poslove unutar zemlje, niti protekcionistima nacionalne sigurnosti, koji žele zadržti radnike izvan nje. Kao što je senator Jim DeMint iz Južne Karoline jednom primijetio, jedina stvar koju ne možemo učiniti je pokušati „zaštititi naš put prema blagostanju“.
Od ključnog je značenja da ostanemo otvoreni i fleksibilni koliko je to god moguće. Kulturna spremnost Amerike da uvijek iznova ruši i gradi pruža nam izvanrednu prednost u doba ravnoga svijeta, kad se zahtijeva često rušenje stvari i njihova ponovna izgradnja kako bi se ostvarile inovacije i rast. Uspješno smo prošli tranziciju od poljoprivrednog u industrijsko društvo, a potom od industrijskog u društvo uslužnih djelatnosti. Sada moramo prijeći u novo razdoblje, u kojem se usluge pružaju globalno. Svaka od ovih tranzicija je bila razorna na svoj vlastiti način, ali mi smo bili u stanju obaviti ih brže i učinkovitije od bilo koje druge velike ekonomije stoga što smo otvoreni i fleksibilni i dopuštamo tržištu da obavi svoj dio posla – što je ono i činilo, premda ne bezbolno, za mnoštvo ljudi. Tranzicija u ravni svijet biti će naročito razorna jer je vjerojatno da će zahvatiti puno bijelih ovratnika. Ipak, sada nije vrijeme da se zakočimo.
„Vi (Amerikanci) imate sve stvari na raspolaganju koje vam omogućuju da vaše ljude premjestite iz stare srednje klase u novu,“ rekao je Nandan Nilekani iz Infossys-a. „Ako prođete prvi kroz tu tranziciju, bit ćete kraljevi…(Ali) ako ljudi izgube živce a protekcionisti prevladaju i počnu graditi zidove, propast ćete – morate vjerovati da će se to dogoditi.“
Ispod tog kišobrana fleksibilnosti, Amerika raspolaže s mirijadama institucionalnih prednosti. One otpočinju s mrežom istraživačkih sveučilišta, koja isporučuju postojanu količinu konkurentnih eksperimenata, invacija i znanstvenih otkrića – od matematike do biologije, od fizike do kemije. „Naš sveučilišni sustav je najbolji“ rekao je Bill Gates. „Mi financiramo naša sveučilišta da bi se bavila mnogim istraživanjima, i to je fenomenalno. K nama dolaze ljudi s visokim kvocijentom inteligencije, a mi im omogućujemo da stvaraju inovacije i pretvaraju svoje inovacije u proizvode. Nagrađujemo preuzimanje rizika. Naš sveučilišni sustav je natjecateljski i eksperimentalan. On iskušava različite pristupe. Postoji stotinu sveučilišta koji razvijaju robotiku. A svako tvrdi da ono drugo sve radi krivo, ili uklapa svoj dio istraživanja u istraživanja drugih. To je kaotični sustav, ali je izvanredni stroj za proizvodnju inovacija, a sa saveznim novcem od poreza, i još nešto filantropskih donacija, (on će i dalje cvjetati)…Stvarno bismo trebali zeznuti stvari, a da ne budemo u stanju uvećavati naše apsolutno bogatstvo. Ako ćemo biti pametni, uvećavat ćemo ga još brže prihvaćajući takav pristup.“
Internetski-pretraživač, MRI (magnetna rezonanca), superbrza računala, tehnologija GPS-a (globalnog pozicioniranja), uređaji za istraživanja svemira, i optička vlakna samo su neki od mnogih izuma koji su nastali iz osnovnih sveučilišnih istraživačkih projekata. Odjek Bostonske banke za ekonomiju napravio je studiju pod naslovom „MIT: utjecaj inovacija.“ U zaključcima te studije stoji da su inženjeri koji su diplomirali na MIT-u osnovali 4000 kompanija, stvorili 1,1 milijun radnih mjesta širom svijeta, i generirali prodaju u vrijednosti 232 milijarde USD.
Ono što čini Ameriku jedinstvenom nije to što je izgradila MIT, ili što njezini diplomirani studenti generiraju ekonomski rast i inovacije, nego to što svaka država u zemlji ima sveučilišta koja pokušavaju isto. „Amerika ima 4000 koledža i sveučilišta“ rekao je Allan E. Goodman, predsjednik Instituta za međunarodno obrazovanje. „Ostatak svijeta ima ukupno 7768 ustanova visokog obrazovanja. Samo u Kaliforniji postoji 130 koledža i sveučilišta. Postoji samo 14 zemalja na svijetu koje imaju više od tog broja.“
Uzmite saveznu državu o kojoj inače ne mislite na taj način: Oklahomu. Ona ima svoj vlastiti Državni centar za poticanje znanosti i tehnologije (OCAST), koji na svojoj web-stranici opisuje svoju misiju na sljedeći način: „Kako bismo bili konkurentni u novoj ekonomiji, Oklahoma mora nastaviti razvijati obrazovanu populaciju; kolaborativno, fokusiranu sveučilišnu istraživačku i tehnološku osnovicu, i poticajni okoliš za pionirske poslovne poduhvate, od najmanjih do najvećih, međunarodnih…. (OCAST) promiče zajedničke sveučilišno-poslovne tehnološke centre, koji mogu obuhvatiti nekoliko fakulteta i kompanija, što dovodi do otpočinjanja novih poslovnih pothvata, proizvodnje novih proizvoda i uporabe novih proizvođačkih tehnologija.“ Nije čuda da su 2003, američka sveučilišta ubrala 1,3 milijarde USD od patenata, prema podacima Udruge menadžera sveučilišnih tehnologija.
Udruženo s američkim jedinstvenim strojevima za generiranje inovacija – sveučilištima, javnim i privatnim istraživačkih laboratorijima, i maloprodajom – to rezultira najbolje reguliranim i najučinkovitijim tržištem kapitala na svijetu, koje je u stanju preuzimati nove ideje i pretvarati ih u proizvode i usluge. Dick Foster, direktor tvrtke McKinsey & Co. I autor dviju knjiga o inovacijama, iznio mi je svoje zapažanje: „Mi u SAD imamo industrijsku politiku – ona se zove burza, svejedno da li NYSE ili Nasdaq.“ Tu se okuplja investicijski kapital i pridružuje novim idejama ili tvrtkama u usponu, rekao je Foster, i niti jedno drugo tržište kapitala na svijetu to ne radi bolje i učinkovitije nego američko. Dostupnost kapitala (koji je spreman ući u rizična ulaganja), i želi financirati razvoj novih proizvoda i inovacija izvanredno je važan faktor u osiguravanju vodeće uloge Amerike na platformi svijeta kao ravne ploče. Zašto? Jer su stare tradicionalne kompanije rijetko kad sposobne rano se adaptirati ili biti inovatori u najnovijim avangardnim tehnologijama. Ljudi koji su izmislili radio nisu izmislili televiziju. CBS nije izumio CNN. Lexis/Nexis nije izumio Google. Budući da imamo puno poduzetničkog kapitala spremnog na rizična ulaganja i isto takvih kapitalista koji su spremni preuzeti rizik i potpisati izum sljedećeg Google-a, CNNa ili druge još netestirane inovacije, to znači da oni pojedinci koji žele izvući najviše iz platforme ravnoga svijeta, koji uistinu shvaćaju njezinu moć stvaranja novih proizvoda, vrsta zabave i zajednica, mogu to i učiniti.
Ono što čini opskrbu kapitalom tako učinkovitom u Americi je sigurnost i regulacija naših tržišta kapitala, gdje su zaštićeni mali dioničari. Sam Bog zna da postoje prijevare, zastranjivanja i korupcija na našim tržištima kapitala. To se događa uvijek kad je u igri mnogo novca. Ali ono što odlikuje naša tržišta kapitala nije to što se Enron na može dogoditi u Americi – može, kao što smo vidjeli. Ali, kad se dogodi, on ne prolazi neopažen; njega razotkriva bilo Komisija za burzu i dionice ili tisak koji prati poslovni svijet, i kažnjava ga se. Ono što čini Ameriku jedinstvenom nije Enron, nego Eliot Spitzer, državni tužitelj države New York, koji je neumorno zahtijevao raščišćavanje tržišta vrijednosnim papirima i korporacijskih upravnih vijeća. Pokazalo se da je ovu vrstu tržišta kapitala vrlo, vrlo teško oponašati izvan New Yorka, Londona, Frankfurta i Tokya. Foster mi je rekao: „Kina i Indija i druge azijske zemlje neće biti uspješne u inovacijama sve dok ne budu imale uspješna tržišta kapitala, a neće imati uspješna tržišta kapitala sve dok ne budu imale pravne države koje štite manjinske interese u uvjetima rizika…Mi smo u SAD sretni baštinici stoljeća ekonomskog eksperimentiranja, i eksperimenata koji su se pokazali uspješnima.“
I dok su to ključni tajni sastojci Američkoga umaka, postoje i drugi koje valja očuvati i održavati. Ponekad morate porazgovarati s autsajderima da biste ih cijenili, primjerice s Vivekom Paulom iz Wiproa, rođenim u Indiji. "Dodao bih još tri sastojka vašoj listi" rekao mi je. "Jedan je naprosto otvorenost američkoga društva." Mi Amerikanci često zaboravljamo kakvo su nevjerojatno otvoreno društvo SAd, u kojemu je dopušteno reći bilo što, učiniti bilo što, početi raditi bilo što, bankrotirati i opet početi s bilo čim iznova. Nema niti jednog drugog takvog mjesta na svijetu, a naša otvorenost je golema prednost i atrakcija za strance, od kojih mnogi dolaze iz zemalja u kojima jedinu granicu ne predstavlja samo nebo.
Još jedna kvaliteta, rekao je Paul, je "snaga američke zaštite intelektualnog vlasništva" koja potiče i ohrabruje ljude da iznesu nove ideje. U ravnome svijetu, postoji velika motivacija da se razvije novi proizvod ili proces, jer on može biti razvijen u globalnim dimenzijama u sekundi. Ali, ako ste vi osoba koja iznosi novu ideju, želite da vaše intelektualno vlasništvo bude zaštićeno. "Niti jedna druga zemlja ne poštuje i ne štiti intelektualno vlasništvo bolje od Amerike" rekao je Paul, a posljedica toga je da mnoštvo inovatora želi doći raditi u Ameriku i tu pohraniti svoje intelektualno vlasništvo.
SAD također imaju jedno od najfleksibilnijeg radnog zakonodavstva na svijetu. Tu je jednostavnije otpustiti nekoga tko radi u zamrloj industriji, lakše je zaposliti nekoga u industriji u usponu, koja još nije ni postojala prije pet godina. To je velika prednost, naročito kad uspoređujete situaciju u SAD s nefleksibilnim, strogo reguliranim tržištima rada kakvo je primjerice njemačko, okovano državnim ograničenjima o zapošljavanju i otpuštanju. Fleksibilnost brzog angažiranja rada i kapitala tamo gdje su najbolje mogućnosti njihovog iskorištavanja, i sposobnost da ih se brzo dezangažira, ukoliko njihovo iskorištavanje postane neprofitabilno je od ključne važnosti za svijet kao ravnu ploču.
Još jedna tajna Američkog umaka je činjenica da SAD imaju najveće svjetsko domaće potrošačko tržište, s najviše prvih korisnika, što znači da ukoliko uvodite novi proizvod, tehnologiju ili uslugu, morate biti prisutni u americi. Sve to znači postojano pritjecanje novih radnih mjesta za Amerikance.
Postoji još i američki atribut političke stabilnosti o kome se malo raspravlja. Da, Kina je dobro prolazila u prošlih dvadesetpet godina, i možda će prijeći iz komunizma u pluralniji sustav a da se pritom ne raspadne po šavovima. Ali, možda i neće biti tako. Tko želi staviti sva svoja jaja u tu košaru?
Ukoliko želite sumirati totalni efekt svih ovih institucija, kulturnih normi, poslovnih praksi i pravnog sustava, on se može svesti na jednu jedinu riječ: povjerenje. Oni stvaraju i izazivaju visoku razinu povjerenja – a visoka razina povjerenja je najvažnija odlika koju neko otvoreno društvo može posjedovati. Povjerenje je, po mnogo čemu, proizvod svih sastojaka tajnog Američkog umaka.
"Mi smo zemlja s visokim stupnjem povjerenja, jer se slažemo da želimo da nama upravlja skup vrijednosti i načela koje odražavaju naše institucije i zakoni – koji su viši i trajniji od bilo kojeg pojedinca," rekao je Dov Seidman, osnivač LRN-a, kompanije koja pruža etičke i upravljačke savjete globalnim korporacijama, o čemu ću raspravljati detaljnije u jedanaestom poglavlju. Zajedno, ove norme i institucije stvaraju predvidljivost i pouzdanost, a to stvara povjerenje – povjerenje da će moje inovacije biti zaštićene, povjerenje u moju valutu i povjerenje u moj pravni sustav. A sve to, tvrdi Seidman, potiče inovativnost.
Zašto? Jer u društvu s visokim stupnjem povjerenja kakvo je Amerika, ljudi znaju na kakvom tlu stoje, u svakome trenutku i mogu računati na određeni okvir pravila i načela koja upravljaju njihovim osobnim i poslovnim životom. "Ako odskočite s pijeska, a druga osoba odskoči s čvrstog tla" upitao me Seidman, "tko će skočiti više? Osoba koja je odskočila s čvrstoga tla, naravno. Dakle, povjerenje je to čvrsto tlo. Ono pruža predvidljivost koja ljudima omogućuje da visoko skaču…Bez povjerenja nema preuzimanja rizika, a bez preuzimanja rizika nema inovacija…Ako želite da što više ljudi preuzme neophodan rizik inovacija, samo im pružite što više povjerenja." Niti jedno društvo s niskim stupnjem povjerenja neće nikad biti u stanju stvoriti postojani tok inovacija.
U svijetu kao ravnoj ploči, gdje se vrijednosti stalno stvaraju, a kompleksni problemi stalni rješavaju, s kojim se povezujemo horizontalno, društvo s visokim stupnjem povjerenja je velika prednost.
"Obilje povjerenja je bitno u svijetu u kome prevladava suradnja" dodaje Seidman, "jer što više ljudi vjeruje drugima, ili svojim vođama, to je vjerojatnije da će dobro surađivati."
Uistinu, SAD su postale jedno od najvećih sastajališta na svijetu, mjesto gdje se mnoštva ljudi upoznaju, uče imati povjerenja jedni u druge, i grade mirijade horizontalnih prijateljstava i saveza. Indijski student koji studira na Sveučilištu Oklahome a potom dobiva svoje prvo zaposlenje u Oklahoma City-ju, stvara veze povjerenja i razumijevanja koje su zaista važne za buduću suradnju, čak i ako se na kraju vrati u Indiju. Ništa to ne ilustrira bolje od preseljenja jednog dijela istraživačke djelatnosti sa Sveučilišta Yale u Kinu. Predsjednik Yalea Richard C. Levin mi je objasnio da trenutno Yale upravlja s dvije velike istraživačke operacije u Kini, jednom na Pekinškom sveučilištu u Beijingu, a drugom na Sveučilištu Fudan u Shanghaiju. "Većina ovih institucionalnih suradnji nije nastala na temelju direktiva odozgo, sveučilišnih birokrata, nego je izrasla iz dugotrajnih osobnih odnosa istraživača i znanstvenika" rekao je Levin.
Kako je nastala suradnja Yale-a i Fudana? Na početku je, rekao je Levin, profesor s Yalea Tian Xu, danas ravnatelj suradničkog projekta, bio dubinski povezan s obje institucije. Studirao je na Fudanu, doktorirao na Yaleu. "Pet suradnika profesora Xua, koji danas predaju u Fudanu, studirali su također na Yaleu," objasnio je Levin. Jedan je bio prijatelj profesora Xua iz vremena doktorskog studija na Yaleu; drugi je bio gostujući istraživač u laboratoriju jednog kolege s Yalea; jedan je došao na studentsku razmjenu na Yale s Fudana, i vratio se doktorirati u Kinu; a tu su bila i dva postdoktorska istraživača u laboratoriju na Yaleu koji je vodio profesor Xu. Slična priča je i u osnovi Zajedničkog centra Peking-Yale za molekularnu genetiku biljaka i agrobiotehnologiju.

Profesor Xu je vodeći stručnjak za genetiku i financiraju ga Nacionalni instituti za zdravstvo i Zaklada Howard Hughes, kako bi proučavao vezu između genetike i raka i određenih neurodegenerativnih bolesti. Ova vrsta istraživanja zahtijeva proučavanje velikog broja genetskih mutacija u laboratorijskih životinja. "Kad želite testirati mnogo gena i pratiti određeni gen koji bi mogao biti odgovoran za određene bolesti, morate provesti mnoštvo testova. Mnogo suradnika na raspolaganju je velika prednost", objašnjava Levin. Tako je Yale u biti preselio laboratorijski dio posla na Fudan, time što je osnovao Fudan-Yale biomedicinski istraživački centar. Svako sveučilište plaća svoje osoblje i istraživanja, tako da nema razmjene novca, ali kineska strana obavlja osnovne tehničke poslove uz pomoć velikog broja tehničara i laboratorijskih životinja, što je znatno jeftinije u Kini. Yale obavlja sofisticiranu analizu podataka. Osoblje s Fudana, studenti i tehničari dolaze u doticaj s visokom tehnologijom i avangardnim istraživanjima, dok Yale dobiva veliki pogon za testiranje koji bi bilo nemoguće platiti kad bi ga Yale pokušao zasnovati u New Havenu. Laboratorij koji bi podržavao ovakva istraživanja u Americi mogao bi imati najviše 30 tehničara, dok onaj u Fudanu ima 150.


"Na dobitku su obje strane" rekao je Levin. "Naši istraživači postižu znatno veću produktivnost, dok istodobno Kinezi školuju svoje studente, a njihov mladi fakultet surađuje s našim profesorima koji su vodeći na svojim područjima. Tako se izgrađuje ljudski kapital u Kini, i stvaraju inovacije na Yaleu." Dodiplomski studenti s oba sveučilišta putuju tamo i natrag, stvarajući odnose koji će, nema sumnje, dovesti do novih suradnji u budućnosti. Istovremeno, dodaje on, mnoštvo pravnih dokumenata pratilo je ovu suradnju kako bi se osiguralo da će Yale biti u stanju ubrati plodove intelektualnog vlasništva koje se stvara na taj način.
"Potoji samo jedan svijet znanosti" rekao je Levin " a ova vrsta međunarodne podjele rada ima puno smisla." Yale, rekao je, je također inzistirao na tome da radni uvjeti u kineskim laboratorijima budu na svjetskoj razini, pa je posljedica toga bila i pomoć u podizanju kvalitete kineskih postrojenja. "Životni uvjeti laboratorijskih životinja su usklađeni s američkim standardima" zapaža Levin. "Nije tu riječ o eksploataciji miševa."
Kad zbrojimo sve ovo, dobivamo tajni Američki umak – mješavinu institucija, zakona i kulturnih normi koji proizvode razinu povjerenja, inovacija, i suradnje koja nam je omogućila da stalno obnavljamo svoju ekonomiju i podižemo naš životni standard. Nema ničega u ravnome svijetu – ničega – s čime Amerikanci ne bi mogli izaći na kraj, sve dok su spremni zasukati rukave, obrazovati mlade ljude na način koji odgovara ovom vremenu, i dok su skloni obogaćivanju sastojaka našega umaka. No, činimo li to? O tome će biti govora u naredna dva poglavlja. Ali, dopustite mi da vam nešto nagovijestim: odgovor je ne.

OSAM
Nečujna kriza
Utakmice u kojima Amerikanci gube bile su rijetke na Olimpijskim igrama, ali sada se čini da je to nešto na što se Amerikanci moraju naviknuti.


  • Iz članka Associated Press-a o Atenskoj Olimpijadi, objavljenog 17. kolovoza 2004, pod naslovom „Američki košarkaški zamalo izgubili od Grka“

Sažaljenje Kineza potječe od njihovog vjerovanja da smo mi zemlja koja propada. Više od nekolicine mojih kineskih prijatelja mi je navelo poslovicu fu bu guo san dai (bogatstvo ne traje dulje od tri generacije) jer se čude kako smo postali tako nedisciplinirani, rastreseni i neodlučni. Galama oko Monice Lewinsky činila se kao neshvatljivi gubitak vremena naciji čiji su carevi imali tisuće konkubina. Kinezi se isto tako čude što Amerikanci dopuštaju sami sebi utapanje u dugovima, i ne daju dovoljno novca za javne škole, dok se istovremeno mediji bave cjevčicama za prehranu komatoznih bolesnika, ili kako jesti što više a da se ne udebljamo.




  • James McGregor, novinar koji je prešao u poduzetnike, sa sjedištem u Kini, i nekadašnji predsjednik Američke trgovačke komore u Kini. Objavljeno u the Washington Post-u, 31. srpnja 2005.

Nećete naći bolju metaforu za način na koji ostatak svijeta danas ravnopravno konkurira Americi učinkovitije no ikad, od problema koje je američka olimpijska košarkaška momčad imala 2004. Američki tim, sastavljen od NBA zvijezda, odšepesao je kući s brončanom medaljom, nakon što je izgubio od Puerto Rica, Litve i Argentine. Prije toga je, u povijesti modernih Olimpijskih igara, američka olimpijska košarkaška momčad izgubila samo jednu utakmicu. Sjećate li se još kad je Amerika slala samo zvijezde iz sveučilišne košarkaške lige (NCAA) na Olimpijadu? Dugo su vremena ove momčadi dominirale tim sportom. Onda su ih počeli ugrožavati. Tada smo poslali profesionalce. I njih su počeli ugrožavati. Zato jer svijet uči, znanje se širi brže; treneri u drugim zemljama sad mogu učiti o američkim metodama treninga s interneta i gledati utakmice NBA lige kod kuće, preko satelita. Mnogi od njih čak primaju ESPN (američki sportski program) i gledaju ponovljene snimke u slow-motion-u. A zahvaljujući trostrukoj konvergenciji mnoštvo je novih talenata u NBA lige, koji dolaze sa svih strana svijeta – među njima su mnoge nove zvijezde iz Kine, Latinske Amerike i Istočne Europe. Oni odlaze svojim kućama i igraju za svoje nacionalne momčadi na Olimpijadi, koristeći se tehnikom koju su stekli i naučili (honed) u Americi. Tako je automatski dvadesetgodišnja američka dominacija olimpijskom košarkom iščezla. Standardi NBA lige postaju sve više globalna roba – jednostavna do besvjesti. Ako SAD žele nastaviti dominirati olimpijskom košarskom, moramo, da se poslužimo tim velikim sportskim klišeom, još malo napregnuti mišiće. Stari standardi više nisu dovoljni. Kao što mi je rekao Joel Cawley iz IBM-a „Pojedinačno gledano, košarkaši iz Litve ili Puerto Rica još uvijek nisu dorasli Amerikancima, ali kad igraju kao tim – kad surađuju bolje od nas –oni su krajnje opasni.“


Sportski novinar John Feinstein je mogao govoriti i o američkim inženjerima, kao što je govorio o američkim košarkašima kad je 26. kolovoza 2004. napisao na AOL-u članak o olimpijskoj košarci. U njemu je rekao da je učinak američkog košarkaškog tima posljedica „uspona međunarodnog igrača“ i „propasti američke igre“. A propast američke igre, tvrdio je Feinstein, je posljedica dvaju dugoročnih trendova. Prvi je postojano propadanje „košarkaške tehnike“ među američkom djecom koja samo žele zakucavati trice i ništa drugo – zanimaju ih isključivo revijalni potezi koji dolaze u obzir za ESPN-ov „potez dana“. Umjesto da uče kako precizno zaobilaziti protivnika, ili utrčavati u zonu i pucati odozdo, ili prevariti višega igrača. Ove tehnike zahtijevaju puno marljivog treniranja i trenerskog umijeća. Danas, kaže Feinstein, imate generaciju Amerikanaca koja se gotovo u potpunosti oslanja na snagu, a gotovo uopće ne na košarkašku tehniku. A postoji i onaj nezgodan problem s ambicijama. Dok ostatak svijeta postaje sve bolji u košarci „sve više i više NBA igrača zijeva kad se spomene Olimpijada“ zapisao je Feinstein. „Daleko smo odmakli od 1984, kad je Bob Knight rekao Charlesu Barkleyu da mu se pojavi u olimpijskom selu sa 120 kilograma ili….Barkley se pojavio težeći 125. Knight ga je izbacio iz momčadi istoga časa. Danas olimpijski trener, kao prvo, uopće ne bi provjerio Barkleyevu težinu. Poslao bi po njega limuzinu na aerodrom, koja bi se na putu do hotela zaustavila kraj prodavaonice krafni , ako bi to igrač zatražio…Svijet se mijenja. U slučaju američke košarke, nije se promijenio na bolje.
Postoji nešto u poslijeratnoj Americi što me podsjeća na klasičnu bogatu obitelj koja u trećem naraštaju počinje grickati vlastito bogatstvo. Pripadnici prvog naraštaja su usredotočeni inovatori ili poduzetnici, drugi naraštaj održava stvari na okupu; onda dolaze njihova djeca i debljaju se, postaju tupa i lijena, i polagano sve rasprodaju. Znaj da je to i pretjerano stroga i općenita generalizacija, ali u njoj ima nešto istine. Američko društvo je počelo posrtati 1990tih, kad je odrasla naša treća poslijeratna generacija. Boom dot-com industrije naveo je mnoge da misle da je moguće obogatiti se bez teškoga rada. Sve što je potrebno je diplomirati MBA ili brzi IPO, ili potpisati jedan NBA ugovor, i zbrinut si za cijeli život. Kome treba školovanje? Tko da se znoji zbog inženjerske diplome? Ali, dok smo se divili sebi, stvarao se svijet kao ravna ploča, a mnogo je ljudi u Indiji, Kini i Istočnoj Europi bilo zaposleno smišljanjem kako da ga iskoristi na najbolji mogući način. Srećom po nas, bili smo jedina ekonomija koja je opstala tijekom Drugog svjetskoga rata, i nismo imali ozbiljnu konkurenciju tijekom četrdeset godina. To nam je dalo golemu prednost, ali smo i postupno izgradili osjećaj da nam je sve na raspolaganju, kao i kulturu samozadovoljstva. To znači, izrazitu tendenciju, vidljivu proteklih godina, da dajemo prednost potrošnji pred marljivim radom i investicijama, trenutačnom zadovoljavanjuu potreba pred dugoročnim razmišljanjem i žrtvovanjem. Kad nas je pogodio 9/11, to je bila jedinstvena prilika da se današnji naraštaj pozove na žrtvovanje, da se progovori o nekim urgentnim fiskalnim, energetskim, znanstvenim i obrazovnim promašajima – o svim stvarima kojima smo dopustili da nam iskliznu iz ruku. Ali, predsjednik nas nije pozvao na žrtvovanje. Pozvao nas je da odemo u kupovinu.
U prethodnim poglavljima sam pokušao objasniti zašto su me i klasična ekonomska teorija i urođene jake strane američke ekonomije ostavile u uvjerenju da Amerikancima i dalje može ići dobro i da su sposobni preuzeti sve poslove nove srednje klase – pod uvjetom da smo spremni natjecati se, navesti svakog pojedinca da razmisli kako može poboljšati svoje vještine i znanja, i nastaviti investirati u tajne sastojke Američkog umaka. Ovo poglavlje govori o tome zašto to ne radimo i što će nam se dogoditi ne promijenimo li svoje ponašanje.

Istina je da smo u krizi, ali to je kriza koja se razvija vrlo tiho. Pomalo smo nalik čovjeku koji spava na zračnom jastuku, iz kojeg polako istječe zrak. Tako tiho da on to jedva primjećuje, sve dok mu glava ne udari o cementni pod. Tada će biti stvarno teško ponovno napuhati jastuk. To je „nečujna kriza“ objasnila je Shirley Ann Jackson, predsjednica za 2004. godinu Američke udruge za napredak znanosti i predsjednica Rensselaerovog politehničkog instituta od 1999. (Rensselaer je najstariji američki tehniološki fakultet, osnovan 1824.) A ova nečujna kriza uključuje stalnu eroziju američke znanstvene i inženjerske baze, koja je dugo vremena bila izvor američkih inovacija i našeg stalnorastućeg životnog standarda.


„Nebesa se ne ruše, ništa se danas neće groznoga dogoditi“ rekla je Jackson, fizičarka koja pažljivo bira riječi. „SAD su još uvijek vodeći motor inovacija na svijetu. One imaju najbolje dodiplomske i postdiplomske programe, najbolju znanstvenu infrastrukturu i tržište kapitala koje ju eksploatira. Ali u američkoj znanosti i tehnologiji zavladala je nečujna kriza i mi se moramo probuditi. SAD su danas u istinski globalnom okolišu, a konkurentske zemlje ne samo da su budne, nego trče maratonsku utrku, dok mi sprintamo. Ako to zanemarimo, mogli bismo dovesti u pitanje našu vodeću ulogu i sposobnost stvaranja inovacija.“
Shirley Ann Jackson zna o čemu govori, jer njezina karijera je izvrstan primjer koji pokazuje zašto je Amerika bila tako uspješna u proteklih pedeset godina, i zašto to neće automatski biti i u narednih pedeset. Afroamerikanka, Jackson je rođena u Washingtonu, D.C, 1946. Krenula je u segregiranu javnu školu (osnovnu školu, državnu), ali je bila jedna od prvih učenica koja je imala koristi od ukidanja segregacije, što je bila posljedica odluke Vrhovnoga suda u slučaju Brown protiv Ministarstva obrazovanja. Baš kad je dobila priliku upisati se u bolju školu, Rusi su lansirali Sputnik 1957, a američka vlada je postala opsjednuta potrebom da se obrazuju mladi ljudi za znanstvenike i inženjere. To je bio trend koji je intenzivirao John f. Kennedy i njegova odluka da se otpočne sa slanjem ljudi na Mjesec. Kad je Kennedy govorio o tome, Shirley Ann Jackson je bila jedna od milijun mladih Amerikanaca koji su ga slušali. Njegove su riječi, prisjeća se „nadahnule, pomogle i potakle mnoge iz moje generacije da upišu prirodne znanosti, inženjerstvo i matematiku,“ a prodori i izumi koje su stvorili izašli su uvelike iz okvira svemirskog programa. „Utrka u svemiru je zapravo bila utrka u znanosti“ rekla je.
Zahvaljujući dijelom desegregaciji, i nadahnuće i intelekt Shirley Ann Jackson su rano prepoznati, i na kraju je postala prva Afroamerikanka koja je doktorirala fiziku na MIT-u (doktorat je bio iz teorijske fizike elementarnih čestica). Otad je provela mnogo godina radeći za AT&T Bellove laboratorije, a 1995. ju je predsjednik Clinton imenovao predsjednicom Američke komisije za nuklearnu regulaciju.
NO, kako su godine prolazile, Jackson je počela zapažati da se sve manje i manje mladih Amerikanaca zanosi nacionalnim ciljevima poput utrke na Mjesec, ili osjeća privlačnost matematike, prirodnih i tehničkih znanosti. Na sveučilištima, zapazila je, upisi na studije prirodnih znanosti i inženjerstva, nakon što su desetljećima bujali, dosegli su vrhunac 1993, a danas – unatoč određenog napredovanja u proteklim godinama – ostaju ispod razine otprije deset godina. Tako se broj znanstvenika i inženjera u naraštajima koji su uslijedili poslije Jacksonove sve više smanjivao, u odnosu prema našim potrebama. Do trenutka kad je Jackson preuzela posao kao predsjednica Rensselaerove politehnike, da bi unijela sve svoje snage u oživljavanje američke znanosti i inženjerstva, shvatila je da nastaje „savršena oluja“ – koja predstavlja dugoročnu opasnost po američko ekonomsko zdravlje – i počela je govoriti o tome.
„Izraz 'savršena oluja' povezujemo s meteorološkim događajem iz listopada 1991“ rekla je Jackson u govori održanom u svibnju 2004 „kad se formirala snažna ciklona i poharala Atlantski ocean u nekoliko dana, izazvala smrt nekolicine ribara iz Massachussettsa i milijarde dolara štete. [Meteorolozi su naglasili] da se ostvarilo malo vjerojatno preklapanje niza uvjeta koji su izazvali meteorološku pojavu razorne moći. [A] Slični scenarij bi mogao zaustaviti napredak naših nacionalnih znanstvenih i tehnoloških sposobnosti. Sile koje su na djelu su višestruke i složene. One su demografske, političke, ekonomske, kulturne, čak i socijalne.“ U srži svega, ova savršena oluja uključuje sraz starijeg naraštaja američkih inženjera i znanstvenika koji odlaze u mirovinu, dok u isto doba mlađa generacija ne zauzima u dovoljnom broju njihova mjesta – a u isto vrijeme stranci koji su mogli nadoknaditi taj nesrazmjer, odlučuju ostati u svojim zemljama ili ih se ne pušta u Ameriku iz sigurnosnih razloga. Pojedinačno, već bi i pojedinačno svaka od ovih sila bila problematična, dodala je Jackson. U kombinaciji, mogu imati razornu moć. „Po prvi put u više od stotinu godina, SAD bi se mogle naći iza drugih zemalja po sposobnosti za nova znanstvena otkrića, inovaciju i ekonomski razvoj.“
Premda je znanje uvijek bilo važno, ono je danas važnije no ikada. Kao što je ukazao ekonomist Jeffrey Sachs, otkad je otpočela znanstvena revolucija u sedamnaestom stoljeću, gotovo posvuda se živjelo na rubu gladi. Ali, nakon tri stoljeća tehnološkog i znanstvenog napredka, rub gladi više nije norma. Snaga pare, strojeva, električna struja, i napokon računala i internet, omogućili su ljudima da budu mnogo, mnogo produktivniji. Sada industrijsko i informacijsko doba prepuštaju mjesto dobu talenata. Izravnavanje svijeta je pružilo oruđa industrijskog i informacijskog doba mnoštvu novih ljudi i mjesta, na kojima to prije nije bilo dostupno. Kad su ova oruđa postala obična roba, dostupna svima, poslovni strateg John Hagel III je zapisao da su „jedina prednost“ koju mogu istaknuti tvrtke i zemlje posebni talenti i poduzetnost vlastite radne snage. Ekonomija može uvijek stjecati. Ali, oni koji će danas najviše steći, dodao je Hagel, bit će oni koji najbolje i najbrže privlače talente.
Upravo zato naglašava da će bogatstvo u doba svijeta kao ravne ploče sve više gravitirati prema onim zemljama koje su ispravno obavile tri osnovne stvari: izgradile infrastrukturu koja povezuje najbrže i najučinkovitije s platformom ravnoga svijeta, stvorile prave obrazovne programe koji pružaju znanja koja će omogućiti najvećem broju ljudi da smišljaju inovacije i obavljaju rad koji stvara vrijednosti na toj platformi, i napokon, imaju pravu vlast – to znači, koja provodi pravu poreznu politiku, stvara prave investicijske i trgovinske zakone, pruža pravu potporu istraživanjima, izrađuje prave zakone o zaštiti intelektualnog vlasništva, i najviše od svega, ima pravo nadahnuto vodstvo – koje potiče i upravlja protočnošću ravnoga svijeta.
Na nesreću, u SAD se u svim tim područjima stvaraju ozbiljne pukotine. U vrijeme hladnoga rata, jedna od najozbiljnijih briga američkoga društva je bio navodni jaz između broja raketa u SAD i Sovjetskom Savezu, koji je prijetio Americi izvana. Danas moramo biti zabrinuti zbog pukotina u našem obrazovnom sustavu, infrastrukturi i ambicijama, koji prijete da će nas oslabiti iznutra. Ove pukotine su naša mala, prljava, tajna. Nastavimo li ih ignorirati, kriza više neće biti nečujna, rekla je Jackson s Rensselaera „ona će zagrmiti poput proloma oblaka“.
1   ...   18   19   20   21   22   23   24   25   26


Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©azrefs.org 2016
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə