Thomas L. Friedman Svijet je ravna ploča




Yüklə 1.2 Mb.
səhifə20/26
tarix23.02.2016
ölçüsü1.2 Mb.
1   ...   16   17   18   19   20   21   22   23   ...   26

Prave stvari

Cjevčice i epruvete
Jednom je neki prijatelj upitao fizičara-Nobelovca Isidora I. Rabija, kako je postao znanstvenik. Rabi je odgovorio da bi ga svaki dan poslije škole majka ispitivala kako je bilo u školi. Nije ju toliko zanimalo što je naučio taj dani, ali je uvijek pitala: „Jesi li danas postavio neko dobro pitanje?“ „Postavljanje dobrih pitanja“ rekao je Rabi „navelo me da postanem znanstvenik“.

-Nepoznati izvor


Protekle dvije godine sam imao priliku putovati Amerikom i govoriti o globalizaciji i svijetu kao ravnoj ploči pred mnoštvom različitih slušatelja, od umirovljenika u Palm Springsu do gimnazijskih ravnatelja u Bethesdi i roditelja u knjižnim klubovima po predgrađima. Ono što me se najviše dojmilo je prigušena zabrinutost koju sam otkrio u našoj zemlji, a javlja se kad se spomenu teme obrazovanja i konkurencije. Kad bih morao sažeto prikazati tu zabrinutost, opisao bih je ovako: naši su roditelji bili sigurni da će živjeti bolje od svojih roditelja i da ćemo mi, njihova djeca, živjeti bolje od njih. Ali, nažalost, mi smo sve zabrinutiji da nećemo otići u mirovinu onako imućni kakvi smo bili. Činilo mi se da svi tragaju za čarobnom formulom koja će poštedjeti njihovu djecu silazne mobilnosti u budućnosti. Dva puta su me roditelji pitali pitanje koje je otprilike glasilo: „Moja kći studira kineski. Mislite li da je to OK?“


„Pa“, odgovorio bih „ne baš.“
Zašto ne? Jer nema čarobne formule. U trenutku poput ovoga, osjećaj da bi bilo korisno napraviti korak unatrag, duboko udahnuti, i pitati: ako će strategije opisane u prethodnom poglavlju uistinu biti najbolji način za pojedince da se zaposle i zadrže posao u novoj srednjoj klasi, onda, općenito govoreći, kakva vrsta obrazovanja može pripremiti naše mlade ljude za te poslove? Kao što je uvidio princetonski ekonomist Alan Blinder: „Jasno je da će SAD i druge bogate nacije morati transformirati svoje obrazovne sustave kako bi oni stvarali radnike za poslove koji će stvarno postojati u njihovim društvima…Jednostavno, pružiti više obrazovanja vjerojatno je, sve u svemu, dobra stvar, naročito jer je obrazovanija radna snaga fleksibilnija i spremnije se suočava s ne-rutinskim zadacima i profesionalnim promjenama. Ali, to nije panaceja…U budućnosti će se pokazati da je način na koji obrazujemo našu djecu važniji od toga koliko ih obrazujemo.“
U ovome poglavlju ću se pozabaviti stvarima koje sam naučio ispitujući zaposlenike i nastavnike upravo o tim pitanjima: koja je prava materija? Kakvo je „pravo obrazovanje“ koje treba mladim ljudima da bi se spremili za obavljanje poslova nove srednje klase? Ono što su mi rekli nisu bili opisi specifičnih predmeta koje biste trebali studirati, nego više određeni skupovi vještina i stavova – ja ću se koncentrirati na četiri od njih – koji će biti važni za svakoga tko traži svoj put u novoj srednjoj klasi.
Prva, i najvažnija sposobnost koju možete razviti u ravnome svijetu je sposobnosti „naučiti kako učiti“ – konstantno apsorbirati, učiti sebe, nove načine obavljanja starih stvari ili nove načine obavljanja novih stvari. To je sposobnost koju bi svaki radnik trebao kultivirati u vremenu kad će dijelovi poslova ili cijeli poslovi stalno biti izloženi digitalizaciji, automatizaciji i preseljenju u druge zemlje, i gdje će novi poslovi kao i cijele nove industrije izranjati sve brže i brže. U takvome svijetu, ono što će vas izdvojiti od drugih neće biti što znate, nego kako učite. Jer, ono što znate danas zastarjet će i brže no što mislite.
U predavanju koje sam održao u St. Paulu, u Minnesoti, istaknuo sam upravo to, a poslije predavanja, kad publika može postavljati pitanja, jedan je mladić s balkona podignuo ruku, predstavio se kao učenik prvog razreda srednje škole, i upitao: „Gospodine Firedman, ako je tako važno naučiti kako učiti, kako naučiti kako učiti? Gdje da upišem taj tečaj?“
Iz djetinjih usta….
Pitanje je logično. U ono vrijeme još nisam detaljno promislio o njemu. Tako sam improvizirao odgovor, mislim u ispravnom smjeru: „Napravite malu anketu među prijateljima i upitajte ih samo jedno pitanje: „Koji su vam omiljeni nastavnici?“ Nakon toga napravite listu tih nastavnika i poslušajte kako predaju – bez obzira na to što predaju, bez obzira koji predmet.“ Nije važno predaju li grčku mitologiju, algebru, povijest umjetnosti ili američku književnost – slušajte ih. Jer, kad ja mislim o svojim omiljenim nastavnicima, ne sjećam se specifičnosti koje su mi predavali, ali se svakako sjećam kako sam bio uzbuđen kad sam ih učio. Ono što mi je ostalo od njih nisu činjenice koje su mi prenijeli, nego uzbuđenje zbog učenja koje su u meni izazvali. Da biste naučili kako učiti, morate voljeti učiti – ili, barem, uživati u učenju – jer se toliko od učenja sastoji u motivaciji da naučite sami sebe. I dok se čini da su neki ljudi jednostavno rođeni s tom motivacijom, mnogi drugi ju mogu razviti ili si ju mogu implantirati uz pomoć pravog nastavnika (ili roditelja).
RQ + SQ > IQ

To me dovodi do sljedeće, druge široke teme – strasti i radoznalosti. Oduvijek je bila velika prednost imati strast ili znatiželju prema bilo čemu. Ali, ponovno, kad je svijet ravan, radoznalost i strast prema nekome poslu, prema uspjehu, prema predmetu ili čak hobiju, dobivaju na važnosti još puno više. Jer, u ravnome svijetu imate toliko oruđa koja mogu vas i vašu radoznalost odvesti puno dalje i puno dublje.


Doc Searls, stariji urednik Linux Journal-a i jedan od najpoštovanijih autora u Americi koji se bave tehnologijom, govorio je o tome u prikazu prvog izdanja ove knjige (28. travanj 2005). Rekao je: „U novome ravnome svijetu, obrazovne mogućnosti su beskonačne, njih ne mora pomagati čak niti škola, država, crkva ili tvrtka. Većina onoga što morate znati o gotovo svemu već postoji na Web-u – naročito ako se bavite tehnologijom. Točno, Web nije posvuda. Ali je na svim izravnanim mjestima, a ravnina se brzo širi…Naravno, još uvijek je mnogo prosječnih ili ispodprosječnih, nema sumnje. Ali meni se čini da su oni postali takvima. Takvima ih je, u velikoj mjeri, stvorio školski sustav koji je imao, još od početka industrijskog doba, jednu glavnu svrhu: stvoriti zaposlenike za određena mjesta u korporacijskim sustavima oblika piramide, širokima pri dnu, i uskima na vrhu…U industrijskom dobu je bilo malo alternativa, ako ne uračunamo poljoprivredu i druga relativno usamljenička zanimanja. Ali, danas postoji mnoštvo alternativa, onoliko koliko ima pojedinaca s pristupom brzom internetu…“
Zbog svih tih razloga, zaključio sam da je u ravnome svijetu IQ – kvocijent inteligencije – još uvijek važan, ali da su RQ i SQ – kvocijent radoznalosti i kvocijent strastvenosti – još važniji. Živim prema jednadžbi RQ+SQ>IQ. Dajte mi dijete koje strastveno uči i radoznalo je i ja ću mu dati prednost pred manje strastvenim djetetom s višim kvocijentom inteligenciji. Jer, radoznala, strastvena djeca sama sebe podučavaju i motiviraju. Oni će uvijek biti u stanju učiti kako učiti, naročito na platformi ravnoga svijeta, gdje možete i skidati s Weba i stavljati na njega. „Rad je važan“ rekao je Searls „ali radoznalost je još važnija. Nitko ne uči marljivije od radoznalog djeteta.“
Za moj novac, trebali bi na svakom ulazu u svaku školu u Americi, ugravirati: Nitko ne uči marljivije od radoznalog djeteta.
Neka su djeca jednostavno takva rođena, ali za mnogu koja nisu, najbolji način da navedete djecu da zavole učenje je ili ugraditi im osjećaj radoznalosti, time što će slušati odlične nastavnike, ili stimulirati njihovu vlastitu urođenu radoznalost time što ćete im staviti na raspolaganje sve tehnologije kojima ravni svijet raspolaže tako da se sami mogu obrazovati na izvanredno bogat način. Poslušajte ovu priču, objavljenu u dodatku The New York Timesa posvećenom doživotnom obrazovanju (24. travanj 2005.) Govori o Britney Schmidt, studentici Sveučilišta Arizone, kojoj su predavanja na fakultetu bila tako dosadna, uglavnom zato jer joj se činilo da su njezini profesori zainteresirani samo da predaju gradivo i odu.
„Dobivala sam petice iz svih predmeta, ali nisam bila zaintrigirana, i nisam mislila o novim stvarima“ rekla je Timesovom izvjestitelju. Jedan je semestar, ipak, gđica Schmidt morala upisati prirodne znanosti, i ispostavilo se da to predaje jedan odličan profesor i da ima izvrsne asistente, koji su prodrmali njezinu radoznalost i zapalili iskru u njoj. „Imala sam sreće“ rekla je. „Upisala sam predmet kod nekoga kome je stvarno bilo stalo.“ Rezultat: rođena je znanstvenica. Mnogo prirodoznanstvenih predmeta kasnije, gđica Schmidt je prošla na prijemnom ispitu za studij planetarne fizike na UCLA (Sveučilištu Kalifornije u Los Angelesu), i na prijemnom ispitu studija za kemiju kozmosa na Sveučilištu u Chicagu.
Ne možete upaliti iskru u nekome ukoliko ona, prije svega, ne postoji u vama. Hilarie Rooney, ravnateljica osnovne škole u Laytonsvillleu u okrugu Montgomery u Marylandu, jednog mi je dana prišla poslije predavanja i rekla da kad zapošljava nove nastavnike, želi znati „vole li djecu“. Jer, ako nemate odnos prema djeci, nikad im nećete biti u stanju prenijeti gradivo, rekla je. Ako ne osjećate glazbu, nikad ju nećete moći svirati.
„Ali, ako volite djecu“ rekla mi je“ i to pokažete, čak i ukoliko ne znate tako puno o predmetu koji podučavate, uspjet ćete ih nadahnuti, i dalje će učiti sami. Ja svakoga mogu naučiti neku strategiju, ali nikoga ne mogu naučiti da voli djecu. A to osjetite u razredu istoga časa kad uđete u njega (voli li nastavnik djecu). Djeca u prvim razredima osnovne škole sva vole svoje učitelje, ali, mogu vam reći, da odmah vidite učitelje koji vole svoju djecu. Oni motiviraju tu djecu da se trude učiniti najbolje moguće za njih. Djeca to stvarno rade zbog sebe, ali ako vide da je njihovom učitelju stalo, da brine oko njihovog učenja, nikad neće odustati. U tome se sastoji pravo učenje.“
Je li moguće generirati vlastiti SQ, visoki kvocijent strastvenosti za učenje nekog predmeta, ako vas nastavnik ili roditelj ne stimuliraju? Naravno. Samo pomislite na vrijeme kad ste bili dijete, i dobili svoje prvo vatrogasno vozilo ili lutku, ili pribor za igranje doktora, ili kacigu, pa ste svima govorili da želite biti vatrogasac, ili manekenka, ili doktor ili vojnik kad odrastete. Nedužna strast prema određenom poslu, bez pitanja o tome kakva je plaća ili radno vrijeme, ili koliko se za njega treba pripremati, upravo je ono što ponovno morate otkriti u sebi. To je upravo onaj djetinjasti osjećaj koji vam govori „želim to raditi jer to želim raditi – i ne moram objašnjavati zašto“. To moramo svi ponovno otkriti u sebi. Jednostavno rečeno: morate u sebi ponovno otkriti vašeg unutrašnjeg vatrogasca. On se skriva u svakome od nas, a jednom kad ga nađete, znat ćete da je to ono pravo.

Dobro se igra s drugima
Treće – a to je zapravo samo varijacija onoga što je Hilarie Rooney rekla o podučavanju – morate voljeti ljude. Trebate biti dobri u upravljanju drugim ljudima ili u interakcijama s njima. Premda su dobre komunikacijske vještine uvijek bile prednost u svijetu rada, one će biti još važnije u ravnome svijetu. Sad kad sam to rekao, vidim da nisam siguran kako je to moguće naučiti u okviru nastavnog programa, ali bolje bi bilo da netko to smisli, pod hitno.
Kao što sam rekao u prethodnom poglavlju, na vidiku je cijelu masu novih poslova za srednju klasu koji će uključivati personalizirane, visokoosjetljive interakcije s drugim ljudima – jer, upravo su te personalizirane visokoosjetljive interakcije one koje nije moguće preseliti u druge zemlje ili ih automatizirati, a uvijek su neophodne u nekoj točki lanca kojim se stvara vrijednost. Alan Blinder je to formulirao najbolje i najprovokativnije: „Možda će, upravo suprotno onome što smo počeli vjerovati proteklih godina, vještina komuniciranja s ljudima postati vrednija od vještine uporabe računala. Možda zemlja ipak neće pripasti štreberima.“
Tvar desnoga mozga
Četvrta tema koju trebamo naglasiti je kako što bolje iskoristiti vlastiti desni mozak, uz to što dobro iskorištavate svoju lijevu polutku. Daniel Pink, autor knjige Potpuno novi mozak: prijelaz iz informacijskog u konceptualno doba (A Whole New Mind: Moving from the Information Age to the Conceptual Age), objašnjava:

Znanstvenici već dugo znaju da neurološka linija Mason-Dixon dijeli naše mozgove na dvije regije – na lijevu i desnu hemisferu. Ali, u prošlih deset godina, zahvaljujući dijelom napretku u funkcionalnoj magnetskoj rezonanci, istraživači su počeli precizno identificirati način na koji dvije strane dijele odgovornosti. Lijeva hemisfera upravlja sekvenciranjem, pismenošću i analizom. Desna hemisfera, u međuvremenu, brine o kontekstu, emocionalnom izražavanju i sintezi. Naravno, ljudski je mozak, sa svojih 100 milijardi stanica koje stvaraju 1 kvadrlijun veza, neviđeno složen. Dvije hemisfere djeluju usuglašeno, a mi za sve što činimo koristimo obje strane. Ali, struktura naših mozgova nam može pomoći da objasnimo obrise našeg vremena.


Sve do nedavno, sposobnosti koje su dovodile do uspjeha u školi, na poslu i u biznisu, bile su karakteristične za lijevu hemisferu. To su bile vrste linearnih, logičkih, analitičkih talenata, koje je moguće mjeriti SAT-testovima i primijeniti u knjigovodstvu. Danas su te sposobnosti još uvijek neophodne. Ali, više nisu dovoljne. U svijetu poremećnom selidbom poslova u druge zemlje, preplavljenom podacima, i zagušenom mogućnostima izbora, sposobnosti koje su postale najbitnije sad su bliže po duhu specijalnostima desne hemisfere – to su umijeća, empatija, sposobnost shvaćanja totaliteta, i težnja transcendiranju.
Želite li biti sigurni da ste ono što nazivam nedodirljivim, tvrdi Pink, osoba s poslom koji „računalo ili robot ne mogu obaviti brže, a neki talentirani stranac jeftinije“ a jednako dobro, morate se usredotočiti na stalno razvijanje vaših vještina, tipičnih za desni mozak – „kakve su stvaranje odnosa, a ne obavljanje transakcija, spremnost na nove izazove, umjesto rješavanja rutinskih problema, i sintetiziranje velike slike, prije nego li analiziranje njezinih komponenata.“
Nećemo izgubiti posao sutra…Ali, cijena komuniciranja s drugom stranom globusa u bitnome pada prema ništici, a Indija će 2010. postati zemlja s najviše ljudi koji govore engleski na svijetu; zemlje u razvoju će nastaviti stvarati milijune krajnje sposobnih intelektualnih radnika, i stoga će se životi ljudi na Zapadu dramatično izmijeniti. Ako se razbijanje šifri, čitanje tablica i pisanje kodova može za manje novca obaviti u prekomorskim zemljama, i istoga časa poslati klijentima putem optičkog kabela, onda će ti poslovi otići u prekomorske zemlje.
Ali, ove komparativne prednosti će uništiti samo neke vrste poslova bijelih ovratnika – one koje je moguće svesti na skup pravila, rutina i uputa. Zato će uski poslovi koje obavlja lijevi mozak, poput osnovnog računalnog kodiranja, knjigovodstva, istraživanja pravnih propisa i financijska analiza, migrirati preko oceana. Ali, upravo stoga i preostaje mnoštvo mogućnosti za ljude i kompanije koji se bave manje rutinskim poslovima – za programere koji su u stanju izraditi kompletne sustave, knjigovođe koji služe kao životni planeri, i bankare koji su manje vješti u Excelu, ali znaju sklapati poslove.
„Dakle, stranci mogu obaviti poslove lijevog mozga jeftinije“ tvrdi Pink, „ali mi u SAD moramo obavljati poslove desnoga mozga bolje“. To je za mene ključno: Sad kad stranci mogu jeftinije obavljati poslove lijevoga mozga, mi u SAD moramo obavljati poslove desnoga mozga bolje.
On razrađuje:
U prošlome stoljeću, strojevi su dokazali da mogu zamijeniti ljudske mišiće. U ovome stoljeću, tehnologije dokazuju da mogu biti bolje od ljudskoga lijevog mozga – mogu obaviti sekvencijski, reduktivni, računalni posao bolje, brže i preciznije čak i od ljudi s najvišim kvocijentom inteligencije (Samo pitajte o tome šahovskog prvaka Garyja Kasparova, koji je izgubio šahovski meč od računala)…
Da biste procvali u ovom vremenu, morat ćete dopuniti naše dobro razvijene tehničke sposobnosti sa sposobnostima koje su „krajnje konceptualne“ i „krajnje osjetljive“. Krajnje konceptualno pretpostavlja sposobnost stvaranja umjetničke i emocionalne ljepote, otkrivanje obrazaca i mogućnosti, stvaranje zadovoljavajućih pripovijesti, i izumljivanje stvari za koje svijet nije ni znao da su mu potrebne. Krajnja osjetljivost pretpostavlja sposobnost suosjećanja, shvaćanje suptilnosti ljudskih međuljudskih odnosa, pronalaženje radosti u sebi samome i izazivanje iste u drugima, te moć uzdizanja iznad svakodnevnog u potrazi za svrhom i značenjem.
Razvijanje tih krajnjih konceptualnih i krajnje osjetljivih sposobnosti neće biti svima jednostavno. Za neke to izgleda poput neostvarive zadaće. Ne bojte se (ili se barem, manje bojite). Ona vrsta sposobnosti koje su sada najvrjednije fundamentalno su ljudski atributi. Naposljetku, nekoć u savanama, naši pećinski preci nisu ukucavali brojke u tablice ili tragali za greškama u kodovima. Oni su pripovijedali priče, iskazivali suosjećanje i smišljali novotarije. Te sposobnosti su oduvijek predstavljale dio ljudskosti. Stvar je u tome da su, nakon nekoliko naraštaja informacijskoga doba, naši mišići za krajnje osjetljivo ponešto atrofirali. Izazov je vratiti ih u njihovu prvobitnu formu.
Ali, kako zapravo možete poboljšati svoje vještine desnoga mozga? Način na koji poboljšavate i potičete svoj desni mozak je da radite nešto što volite raditi – ili, barem nešto što vam se sviđa – jer ćete time unijeti u posao nešto nedodirljivo, nešto od svojega desnog mozga, što nije moguće jednostavno ponoviti, automatizirati ili preseliti u drugu zemlju. Kao što to kaže Pink: „Pokazuje se da su danas najvažnije upravo one stvari koje ljudi čine zbog vlastite motivacije. Relativno malo ljudi postaje knjigovođom zbog osjećaja unutarnje motivacije. Ali, unutarnja motivacija je ono što tjera ljude da postanu kreatori i empatizatori, da postanu dizajneri i pripovjedači, savjetnici i konzultanti. Ovaj vikend se priređuje natjecanje knjigovođa u slikanju akvarela. Postoje natjecanja odvjetnika koji pišu scenarije. Ali, jamčim vam da neće naći niti jednog kipara koji će vikendom za druge ljude izrađivati porezne prijave. Drugim riječima, postoji sve veća bliskost između vrsta stvari kojima se ljudi bave jer ih vole raditi, i vrsta stvari koje im donose ekonomske prednosti.“
I tako, zaključuje Pink, kad čujete roditelje ili vašeg dekana kako vam govore da „radite ono što volite“, nemojte misliti da vam pričaju banke. Oni vam zapravo savjetuju kako da preživite.

Cjevčice i epruvete
Dakle, vratimo se još jedan korak znatrag. Ako će poslovi nove srednje klase od vas zahtijevati da budete dobar kolaborator, usisavač, adaptator, popularizator, sintetizator, modelar, lokalizator ili personalizator, a ti pristupi će od vas zahtijevati, između ostalog, da ste dobar timski igrač, i da pothranjujete razvoj svojih vještina desnoga mozga, što to znači specifično za obrazovanje.
Ponovno ističem da nisam nastavnik, tako da tom pitanju pristupam s velikom zadrškom. Ja sam izvjestitelj, i mogu izvještavati o tome da postoje ljudi koji se bave obrazovanjem, koji su se odlučili izravno suočiti s tim problemom. Impresioniran sam količinom eksperimenata koje sam vidio na fakultetima, eksperimenata kojima se pokušava otkriti kakvo bi trebalo biti "pravo obrazovanje" za novu srednju klasu. Poslužit ću se primjerom jednog fakulteta – Georgijskog tehnološkog instituta, iz Atlante – kako bih ilustrirao ovaj pristup.
G. Wayne Clough, predsjednik Georgia Tech-a, bio je prisiljen razmišljati o obrazovanju u svijetu koji postaje ravna ploča, iz čiste nužnosti. Clough je preuzeo upravljanje fakultetom 1994. "Kad sam došao na Tech kao prestravljeni brucoš šezdesetih godina," rekao mi je Clough "oni su nove studente bodrili na ovaj način: pogledaj lijevo. Pogledaj desno. Samo jedan od vas će diplomirati."
Georgia Tech u ono vrijeme nije imao jako selektivnu upisnu politiku, nego se umjesto toga oslanjao na neku vrstu darwinovskog procesa uklanjanja korova, usredotočenog u potpunosti na ocjenama. Kao što pripovijeda Clough, to je bila vrlo hladna društvena i akademska klima – i ne naročito zabavna. Još početkom 1990tih, na Georgia Tech-u je studij završavalo samo 65 posto upisanih. Studenti nisu završavali studij jer su smatrali i nastavni program i atmosferu prilično jadnima – a fakultet mjestom koji se ne veseli uspjehu studenata.
Cloughovo stajalište, kad je preuzeo predsjedništvo fakulteta, je bilo da je zemlji očajnički potrebno više dobrih znanstvenika, inženjera i poduzetnik, tako da si njegov fakultet ne može priuštiti da gubi jednu trećinu mogućih diplomanata tijekom studija. Clough je shvatio da će "dobiti više studenata koji se žele upisati i više studenata koji diplomiraju" samo ako im bude ponudio pravu vrstu studija, a ne samo više studija.
Clough je počeo preispitivati pristup Georgia Tech-a razmišljajući o vlastitim iskustvima inženjera. Neki od najboljih inženjera s kojima je radio tijekom godina nisu bili i najbolji studenti za vrijeme studija. "Znali su kako kreativno razmišljati" rekao je. "Možda nisu bili oni koji znaju riješiti jednadžbu bolje od svih drugih, ali su bili oni koji znaju definirati problem koji treba riješiti jednadžbom bolje od svih drugih…Često su bili ljudi s karakterom i još nečim što je neopipljivo."
Što je više vremena provodio na fakultetu to je Clough više zapažao da "užasno puno talentiranih studenata zanimaju kreativne aktivnosti koje se razlikuju od onog što rade u učionicama" – recimo, snimanje filmova, ili muziciranje, ili neki sličan hobi. "Ti su studenti, kad ste razgovarali s njima, bili jako zanimljivi ljudi. Počeo sam misliti: "Ne bi li bilo lijepo imati još više takvih zanimljivih ljudi na fakultetu. Oni čine mjesto ugodnijim i pomaže jednodimenzionalnijim studentima da postanu multidimenzionalni, time što dolaze u doticaj s takvim studentima."
Tako je, krajem 1990tih, Clough postupno počeo mijenjati upisnu politiku na Georgia Tech-u na način da su pri upisu počeli specifično davati prednost dobrim studentima inženjerstva, koji istodobno sviraju neki instrument, pjevaju u zboru ili igraju u nekom sportskom timu.

"Ideja je bila da su ljudi koji imaju i druge interese, obično i komunikativniji, društveniji, skloni su zatražiti pomoć ako im je potrebna, skloni su pomagati drugima kojima je pomoć potrebna, skloni su misliti horizontalno…skloni su povezivanju različitih disciplina i polja."


Rezultat toga je, kaže Clough da danas više od 50 posto brucoša na Georgia Tech-u svira neki glazbeni instrument ili na drugi način sudjeluje u nekoj glazbenoj skupini – tako da je danas Cloughov najveći zadatak izgraditi što je više moguće glazbenih sala ili koncertnih dvorana na fakultetu. "Stvorio sam čudovište", šali se. Ali, stvorio je i više diplomiranih studenata. Postotak diplomiranja se popeo sa 65% , koliko je iznosio kad je preuzeo upravljanje fakultetom, na 76% 2005. A to su i drugačiji diplomandi.
"Reakcija studenata je bila izvrsna" kaže Clough. "Vidjeli smo veliki porast broja studenata koji upisuju glazbene predmete. Dotad smo imali malo komornih sastava, sad ih imamo više od tucet. Nikad nismo imali komorni orkestar na fakultetu. Sad ih imamo pet. Imamo grupe koje se bave glazbenim sintesajzerima, džezom, virtualni ili robotički bubnjari su posvuda." Virtualni i robotički bubnjari – samo na tehničkom fakultetu!
Istodobno, rekao mi je Clough, veliki glazbeni sastavi Georgia Tech-a, poput limene glazbe i simfonijskog orkestra, znatno su se povećali i poboljšali, dok su se manje skupine, poput komornih zborova i a capella pjevača, također dramatično proširile. Ljudi, govorimo o Georgia Tech-u, a ne o Julliardu. "Danas toliki studenti traže ovu vrstu dodatnih aktivnosti" kaže Clough "da smo morali preurediti jednu staru srednju školu u našu novu zgradu namijenjenu glazbenih aktivnostima, a jednu staru crkvu s velikom halom u mjesto gdje vježbaju pjevačke skupine. Organizirali smo i više prostora za studente gdje mogu pokazivati što su uvježbali, npr. pozornicu u novom studentskom centru."
Cloughov napor pretvaranja Georgia Tech-a u glazbeni sastav potpomognut je 1996, kad je fakultet poslužio kao dio Olimpijskog sela, gdje su bili smješteni sportaši sudionici Olimpijskih igara. Dirigent fakultetskog orkestra bio je odabran da bude dirigent Orkestra Olimpijskihg igara u Atlanti. Kad su igre završile, Georgia Tech je dobio priliku otkupiti mnoge instrumente u pola cijene. "Tako smo udvostručili broj instrumenata u našem orkestru preko noći," rekao mi je Clough. "To je bio jedan od okidača koji nas je pokrenuo. Bilo je fantastično. Zbog toga danas imamo dvadesetčetiri tube u našoj limenoj glazbi. Jako malo fakulteta ima dvadesetčetiri tube. Provjerite sljedeći put dok budete gledali neku međufakultetsku utakmicu."
A jako malo predsjednika vrhunskih tehnoloških fakulteta hvali se svojim tubama, baš kao i epruvetama. Ali, razlog zbog kojih se Clough ima pravo hvaliti, je i taj što prema mojem mišljenju time što je natjerao Georgia Tech da zapjeva – ali i time što je dodao mnoge druge studentima zanimljive aktivnosti u program dodiplomskog studija, kao i time što je omogućio da studenti Georgia Techa lako mogu nastaviti studij u inozemstvu – time stvara ne samo više inženjera nego i pravu vrstu inženjera.
"Ljudi koji sviraju instrumente ili su dio glazbenog sastava, imaju bolje komunikacijske vještine – nisu samo zakopani u svom poslu", kaže Clough A te vrste ljudi, dodaje, imaju više mogućnosti za sintetiziranje i orkestriranje uvida mnogih različitih polja. Primjerice, rekao je Clough, upravo nastaje velika potražnja za inženjerima koji se razumiju u fotoniku – pretvaranja sunčeve svjetlosti u električnu struju. To zahtijeva studente koji su školovani u osnovnom inženjerstvu, kemijskom inenjerstvu i električnom inženjerstvu. Clough je naveo voditelja velike inženjerske tvrtke koji mu je nedavno rekao: "Ne šalji mi ljude koje može zamijeniti računalo. Takav posao šaljem u Indiju. Pošalji mi ljude koji se znaju prilagoditi – koji mogu misliti multidisciplinarno."
Kako gore, tako i dolje. Odsjek za računalne znanosti Georgia Tech-a je prihvatio ove široke teme i preveo ih u specifične predmete. Nakon što se raspuknuo mjehur dot-com tvrtaka, upis na odsjek za računalne znanosti na Georgia Techu počeo je strmoglavo opadati. "Svi su čitali članke o tome da se poslovi sele u Indiju i Kinu" rekao je Rich DeMillo nekadašnji glavni tehnološki direktor HP-a, koji je danas voditelj odsjeka za računalne znanosti na Georgia Tech-u. "Pitanje broj jedan koje su me pitali roditelji je bilo `Što će moje dijete raditi ako svo programiranje ode u druge zemlje?`" I tako su DeMillo i njegov zamjenik Merrick Furst kojeg su doveli s Berkeleya, iz Međunarodnog instituta za informatiku, otišli među poslovni svijet i upitali poslodavce dva jednostavna pitanja: Koga danas žele zaposliti i kako koriste računalne stručnjake da bi donijeli profit njihovim tvrtkama? Posjetili su sjedište CNN-a u Atlanti, primjerice, i suočili se s golemim količinama digitalnih i analognih sadržaja koji su se nagomilali na toj televizijskoj mreži. Postalo im je očito da bi organiziranje svih tih sadržaja pomoću računala, i nalaženje načina da se iskoriste, posvuda, od televizija do mobitela, video iPoda i Web stranica, moglo biti izvanredni posao za prave diplomirane informatičare – one koji bi mogli pomoći u pripovijedanju priča uz pomoć tehnologije.
Nakon što su o svemu porazmislili, DeMillo i Furst su 2004. preoblikovali studij informatike na Georgia Techu, granajući ga u devet „linija“ kako su to nazvali. Svaka linija je bila kombinacija informatike i nekog drugog područja, čime su nastajala sintetska znanja – uz čiju pomoć će se stvarati stvarne vrijednosti.
„Linije predstavljaju razlaz s vertikalno orijentiranim nastavnim programima čiji je cilj bio stvaranje studenata s fiksnim skupom znanja i vještina“ objasnio je Furst u opisu studija. „Linija je fundamentalno horizontalna ideja čiji je cilj pružiti studentima široku lepezu vještina i iskustava koji će im biti potrebni za uspjeh u globalnom kompetitivnom Konceptualnom Dobu. Linija predstavlja intuitivnu, fleksibilnu i međusobno podupiruću skupinu predmeta koji omogućuju studentu da sam oblikuje svoju vlastitu budućnost.“
Devet linija jesu informatika i inteligencija, informatika i tjelesnost, informatika i rad s internetom, informatika i platforme, informatika i informacije, informatika i ljudi, informatika i mediji, informatika i modeliranje, i temelji informatike. Da biste danas diplomirali informatiku na Georgia Tech-u, morate savladati dvije „linije“.
Primjerice, „linija“ informatika i mediji zahtijeva od studenata da upišu predmete računarstvo, komunikacije, pisanje i humanističke znanosti. Ideja koja stoji u pozadini te linije, rekao je Furst, je naučiti studente „što moraju znati da bi mogli pričati priče i stvarati iskustva pomoću tehnologije“. Ovdje se susreću tematske cjeline kakve su npr. računalna grafika ili Hamlet, ljudska percepcija do interaktivnih strojeva za stvaranje fikcije, dodao je Furst. Tako, primjerice, ako želite postati vrhunski dizajner kompjutorskih igrica, ovo bi za vas moglo biti dobro mjesto za početak.
„Linija“ informatika i ljudi priprema studente pomažući im da shvate teorijske i računalne osnove dizajniranja, izgradnje i evaluacije sustava koji smatraju čovjeka svojom središnjom komponentom. Student koji odabere tu „liniju“ možda će je poželjeti kombinirati s „linijom“ Informatika i tjelesnost kako bi proučavao interakciju ljudi i robota. Postoji gotovo isto toliko raznih kombinacija ovih linija, koliko je različitih vrsta kave u Starbucks-u.
„Zamislite“ napisao je DeMillo u jednom članku kojim opisuje svoj program, „studenta informatike na Georgia Tech-u na prvoj godini koji se zanima za računalnu sigurnost. On bi mogao kombinirati „liniju“ Informatika i informacije – kako bi naučio kako se podaci uskladištuju, pronalaze, dekodiraju i prenose – s „linijom“ informatika i ljudi – kako bi naučio kako ljudi koriste tehnologiju i kako eksperimentiraju s ljudima…On će stvoriti vrijedan informatički identitet i postati netko tko je u stanju dizajnirati, izmisliti i izgraditi sigurne računalne sustave koji ljudima omogućuju da pouzdano organiziraju svoje informacije“. Bit svake ove „linije“ pojedinačno i u kombinaciji, rekao je DeMillo, je da omogućuju skup vještina i vjerodostojni temelj koji omogućuje diplomiranim studentima da stvaraju vrijednost na način koji nadmašuje onaj koji nastaje zahvaljujući usko fokusiranoj skupini predmeta – kao i da je sigurno da će taj skup vještina imati svoju vrijednost na tržištu ravnoga svijeta koje se upravo stvara.
Prije dvadesetpet godina, informatika je bila jednostavna, dodaje DeMillo. „Bila je pregledna – bili su tu hardver, softver i algoritmi – i ako ste to savladali, našli ste posao. Odabrali ste jednu specijalizaciju, i vozili dalje. Mogli ste raditi na hardveru, mogli ste se baviti programiranjem, ili ste mogli raditi na aplikaciji algoritama. Dvadesetpet godina kasnije u budućnosti više nije jasno što je hardver, gdje počinje softver, i kuda spadaju algoritmi. Umjesto toga postoji samo poslovni proces, upravljanje promjenama, i ERP. Sada je sve horizontalno i u stalnom kretanju. Dakle, ako se bavite školovanjem, što da radite? Ono što je ostalo nepromijenjeno je potreba da se znaju pričati priče, da se grade inteligentne stvari, i da se stvaraju mreže. Samo je to ostalo trajno. Ali, sada je način na koji se to radi horizontalno sastavljanje komadića. „Linije“ imaju za cilj spajanja komadića u cjeline koje imaju smisla. To je također razlog zbog kojeg bi cijelo sveučilište trebalo reorganizirati na taj način. Cijela ideja o posebnim odsjecima je luda. Stvarno je potrebno promijeniti cijeli pristup. Ne želimo se baviti krpanjem.“
Ono što model Georgia Techa priznaje jest da će se svijetom sve više upravljati s platforme svijeta kao ravne ploče, s njezinim oruđima za sve vrste horizontalnih suradnji. Dakle, najbolje bi bilo da fakulteti što prije počnu uvrštavati ta oruđa i koncepte suradnje u obrazovni proces. „Oni se moraju provlačiti kroz cijeli nastavni program“ rekao je Furst. „To ne može biti samo jedan predmet; u suprotnom nećemo nikad biti u stanju stvoriti dovoljno visok postotak populacije koji će biti konkurentan u svjetskim razmjerima.“
1   ...   16   17   18   19   20   21   22   23   ...   26


Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©azrefs.org 2016
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə