Thomas L. Friedman Svijet je ravna ploča




Yüklə 1.2 Mb.
səhifə19/26
tarix23.02.2016
ölçüsü1.2 Mb.
1   ...   15   16   17   18   19   20   21   22   ...   26

Veliki adaptatori

Gartner grupa, tehnološki konzultanti, iskovala je pojam koji opisuje trend u informacijskoj tehnologiji upravo suprotan specijalizaciji, podoban za zaposlenike koji su prilagodljivi i svestrani. Oni ih nazivaju "versatilistima". Izgradnja svestranosti kod zaposlenika i pronalaženje zaposlenika koji već jesu, ili žele postati "versatilisti" bit će nova zapovijest za sve koji se bave kadrovskom politikom" prema Gartnerovoj studiji koju navodi TechRepublic.com. Gartnerova studija ističe da "specijalisti općenito imaju produbljene vještine ali usko podučje rada, i time su sposobni za ekspertizu kojoj se kolege stručnjaci dive, ali je rijetko kad može shvatiti bilo tko izvan njihovog neposredog okoliša. Generalisti imaju široko polje rada, i dosta tanke vještine, što im dopušta da reagiraju ili djeluju relativno brzo, ali često puta ne demonstriraju pouzdanost niti steknu povjerenje svojih partnera ili klijenata. Versatilisti, nasuprot tome, primjenjuju dubinske vještine na sve širi raspon situacija i iskustava, stječu nove sposobnosti, izgrađuju odnose i preuzimaju stalno nove uloge." Versatilisti ne samo da su sposobni stalno se adaptirati, nego znaju kako stalno učiti i razvijati se. TechRepublic navodi Joea Santanu, direktora za doškolovanje u Siemens Business Services: "S neznatnim, ili gotovo nikakvih proračunom, i s manje ljudi, menadžeri moraju izvući najviše moguće iz ljudi koje imaju…Više ne mogu gledati na ljude kao na specijalizirana oruđa. a njihovi ljudi trebaju biti manje specijalizirana oruđa, a više nalik na švicarske noževe. Ti "švicarski noževi" su versatilisti."
Suočimo se s istinom – vrlo je malo vjerojatno da će moja djeca raditi u istoj kompaniji dvadesetpet godina, kao što sam to ja mogao. Morat će biti adaptibilna – poput švicarskih noževa. Gene Sperling, nekadašnji ekonomski savjetnik predsjednika Clintona i autor knjige the Pro-Growth Progressive, zna to isto lijepo formulirati. Rekao mi je da se današnji radnici moraju odnositi prema radnom mjestu poput sportaša koji se pripremaju za Olimpijadu, s jednom razlikom. "Moraju se pripremati poput sportaša koji treniraju za Olimpijadu, ali ne znaju u kojem će se sportu natjecati" rekao mi je Sperling. "Moraju biti spremni na sve."
Ako je sve točno, onda je Marcia Lughry, arhitekt poduzeća koju sam upoznao u središnjici EDS-a, osvajačica zlatne medalje u disciplini Olimpijskog adaptatora. Ona za mene utjelovljuje osobu koja se u potpunosti adaptirala na nove uvjete rada srednje klase – i uvijek je jedan korak ispred sila automatizacije i preseljenja koje joj žele oduzeti posao.
"Ponekad se osjećam kao da petljam u sve" rekla mi je dobroćudna, četrdesetosmogodišnja adaptatorica, dok mi je pripovijedala o svojoj uspješnoj karijeri u EDS-u. "Zaposlila sam se 1978. Mislila sam da želim biti knjigovođa, pa sam to upisala na Sveučilištu sjevernog Texasa, ali sam bila nestrpljiva i nisam završila studij. Naučila sam daktilografiju i stenografiju, i dobila posao u EDs-ovom centru za unošenje podataka. To je bilo još prije osobnih računala, tako da je Loughry počela raditi na jednostavnom stroju, utipkavajući izvještaje o prodaji. Nakon nekoliko godina, osobna računala su dospjela na sve pisaće stolove, a referenti prodaje su sada tipkali svoje vlastite izvještaje. Zbogom tom poslu.
"Preselila sam se u elektroničko izdavaštvo" objasnila je. "To je bilo nešto specijaliziranije i obuhvaćalo je formatiranje teksta, pripremu dokumenata za objavljivanje uz pomoć računala. Ali, programi su se usavršili i opet sam postala suvišna." Zbogom i tom poslu.
Nakon toga je Loughry zarađivala kraće vrijeme pomažući kolegama u EDSu da sami pripremaju dokumente za tiskanje. "Automatizirala sam proces formatiranja za ljude tako da mogu sami objavljivati svoje dokumente" rekla je. Nakon toga je preuzela posao u EDSovom pozivnom centru i pružala pomoć korisnicima. "Bila sam tamo oko godinu dana, i shvatila da bih mogla puno više pomagati kad bih znala više o mrežama koje servisiramo", prisjeća se. "Tako da sam jednog dana ustala, spustila svoje slušalice, i upitala jednog od voditelja u Centru za upravljanje sustavima, Sama Billingsa: "Kako da naučim ovo što ti radiš? Sam, nauči me." I on me je stvarno naučio. Pustio me da promatram što radi. Posegnuo je ispod stola, izvadio priručnik i rekao: "Moraš znati sve što je unutra". Kad je rješavao neki problem, poveo me do mrežnog dijagrama i rekao: "Upotrijebi logiku: dobivaš gomilu poziva od ljudi koji imaju isti simptom. Što to znači? Poveži točkice."
Dok je prolazila kroz ovu fazu, Loughry je shvatila da se treba bolje prezentirati i promovirati, i istaknuti kao pojedinac nasuprot drugim pojedincima, unutar EDS-a. "Tu ima puno ljudi koji poznaju tehnologiju, pa po čemu ću se ja onda razlikovati od njih, i kako ću ja dobiti novi posao a ne netko drugi?" pitala se. "Zaključila sam da stalno moram učiti jer stalno dolaze nove stvari. Tad sam shvatila da sam ja "Marcia, korporacija" Zaključila sam da sam jedino ja odgovorna za to da stalno učim nešto novo, da mi novi poslovi stoje na raspolaganju, i da trebam preuzeti inicijativu. Ali, odlučila sam da mi treba i nešto kvalifikacija." U to je vrijeme EDS koristio Novell Netware kao glavni mrežni opertaivni sustav. Loughry je, učeći sama, dobila ovjerenu svjedodžbu da zna rukovati tim sustavom. Preko vikenda je dolazila u firmu i motala se oko inženjera kad bi oni instalirali i testirali novi server.
"Stvarno su mi bili spremni pomoći, pretpostavljam zato jer su primijetili moju znatiželju, tako da sam stekla dosta praktičnog znanja iz prve ruke" prisjeća se. "Jednog dana me nazvao jedan od menadžera i rekao "Naš Centar za nadzor sustava se razvija vrlo brzo." Rekao je da otvara pet novih radnih mjesta i da bih se trebala prijaviti. Izabrala sm raditi s Windowsima NT, Microsoftovim mrežnim operativnim sustavom, i postla jedan od prvih NT tehničara za održavanje i nadzor servera u SMCu. Pomogla sam stvoriti tim ljudi koji održavaju server…Nakon toga sam se počela družiti s nekima od sistemskih arhitekata. Cijelo sam vrijeme išla na tečajeve i prebacila se na kurseve o web-u. Napokon sam se ubacila i u inženjerstvo." Uzduž tog puta, napisala je i priručnik, Active Directory for Dummies. To je, rekla je Loughry "bio proračunati potez kako bih poboljšala svoj status unutar EDS-a. htjela sam dokazati da sam sposobna za nešto više od operativca, i htjela sam dokazati da se mogu mjeriti s velikim dečkima i udahnuti malo od posebnog zraka koji oni udišu. Jer, da biste došli do najviših poslova, morate objavljivati, inicirati patente i raditi na globalno važnim projektima". Danas je Marcia Loughry dosela drugi najviši tehnološki status u EDS-u, status arhitekta poduzeća.
Loughry, koja je samohrana majka, rekla je da joj je sin pričuvni marinac koji se nedavno vratio iz Iraka. "Puno sam mu toga rekla, ali ne znam da li me čuo" kaže, baš kao svaka mama. "Dubinska tehnička znanja, matematika i prirodne znanosti te mogu dovesti do pravih vrata, ali neće te tamo zadržati same po sebi, ili te učiniti užasno uspješnim. Glavne sposobnosti su baš one najjednostavnije. Ono što će te zadržati u poslu je razvijanje šireg pogleda na stvari. Korporacije se globaliziraju, svijet se globalizira, i potrebno je gledati na stvari iz perspektive posla, klijenata i tržišta. Ne možeš samo spuštati glavu i gledati u ekran."
Dok gleda unatrag na svaku stepenicu koja ju je dovela tu gdje je danas, Loughry kaže: "Nijedna više ne postoji. Svaki posao koji sam radila danas je automatiziran ili ga (barem dijelom) obavlja netko u Indiji…Možda me održala čista, odlučna upornost. Volim učiti, a postoji toliko toga što ovdje možete naučiti." Ali Loughry zna da se čak i arhitektura poduzeća može obavljati s nekog drugog mjesta. "Još se nisam prestala adaptirati – i još dugo neću" kaže. "Sam mi je jednom rekao `Moraš biti stručnjak u tri područja, ali moraš znati da će se ta tri područja s vremenom mijenjati.` Tako da stalno pokušavam imati nešto od čega zarađujem kruh, nešto blisko povezano s time, i nešto što ću raditi poslije toga."
Da, zaboravio sam spomenuti, Marcia još uvijek nije diplomirala – previše je bila zaposlena adaptirajući se. "Trenutno sam upisala neke kurseve iz geografije" smije se. "Skoro da imam dovoljno odslušanih sati za diplomu, ali zasad, sa svim mojim kursevima iz financija i inženjerstva nemam dovoljno bodova za diplomu."
ZELENI LJUDI
Kad tri milijarde ljudi iz Kine, Indije i bivšeg sovjetskog carstva uđu na platformu ravnoga svijeta, i to u kratkom vremenskom razdoblju, a svaki od njih poželi imati kuću, automobil, mikrovalnu pećnicu i hladnjak, ukoliko ih ne naučimo kako napraviti više stvari s manje energije i manje štetnih emisija plinova, stvorit ćemo ekološku katastrofu i učiniti planet nenastanjivim za našu djecu. Dakle, pojavit će se mnoštvo poslova koji će imati veze s riječima "održivo" i "obnovljivo" – s obnovljivim energijama i ekološki održivim sustavima. To će biti industrija velikih razmjera u dvadesetprvome stoljeću. Kao što kaže Carlota Perez "Što se više Indija, Kina i druge nekoć nerazvijene ili nekoć socijalističke zemlje industrijaliziraju, to će veći biti ekološki problemi, ali i tržište koje će se baviti prevencijom tih problema, njihovim moderiranjem ili uklanjanjem." Ne samo da će dalji razvoj ovih velikih zemalja stvoriti potrebu za ovim industrijama, dodala je Perez "nego će i stroga globalna regulacija stvoriti uvjete za njihovo pojavljivanje."
Steve Jurvetson, ambiciozni poduzetnik i investicijski bankar, koji se nedavno pozabavio idejom investiranja u čiste tehnologije, govori o onome za što se nada da će biti "biološka renesansa" – nova era u kojoj će se studenti, umjesto da postaju doktori, moći usredotočiti na "bio-derivirana ili biologijom nadahnuta" rješenja za naše prijeteće energetske i ekološke probleme. I tu će biti mnogo novih poslova.
STRASTVENI PERSONALIZATORI
Ann i ja, skupa s nekolicinom prijatelja, imamo godišnju kartu za utakmice Baltimoreskih Oriolesa. Kao što svi koji odlaze na utakmice u Camden Yards znaju, tamo je jedan momak koji prodaje limunadu na donjoj tribini, i pritom izvodi veliku predstavu. Miješajući limunadu, on pleše, a prije nego što vam doda piće, rukuje se s vama. Obožavam ga gledati, premda prodaje običnu zašećerenu vodu s malo limuna, u plastičnoj čaši. Pa opet, pri kraju utakmice uvijek ga vidim kako odlazi s velikim svežnjem novčanica, debljim od svežnja bilo kojeg drugog prodavača limunade, plus gomilom sitniša od napojnica. Zašto? Jer obavlja jedan posve običan posao, ali mu je dodao osobni stil – dodao je vlastiti čokoladni preljev, šlag i trešnju povrh svega – nešto po čemu je poseban. Mogao bih kupiti limunadu od mnogih drugih prodavača. Mogao bih piti Colu ili vodu, i on to zna. Ali, ni ja niti drugi ne marimo za to što mu dajemo 3.50 USD (plus napojnica) za njegovu zašećerenu vodu s limunom jer ona istovremeno gasi moju žeđ, ali me i nasmijava. Njegovo nešto posebno daje mi nešto posebno.
Istina, čovjek s limunadom je već bio nedodirljiv u onom smislu u kojem mu je posao usidren u Baltimoreu. On pruža lokaliziranu uslugu koju ne može obavljati stroj ili netko u Indiji – jer mi donosi limunadu na mjesto gdje sjedim, tako da ne moram propustiti niti jedan udarac na terenu. Ali ja štoviše tvrdim da je od sebe učinio još nešto više, da se uzdignuo među one koji zarađuju bolje jer je dodao osobnu, nedodirljivu dimenziju svom običnome poslu. Ponekad je ta osobna dimenzija čista strast, ponekad čista zabava, ponekad neki kreativni stil koji se još nitko drugi nije sjetio dodati, ali ono u čemu se ta dimenzija uvijek sastoji je preobrazba obične, rutinske zadaće u novi posao srednje klase. Postoji jedna starija Afro-Amerikanka koja priprema kavu u kafiću iz lanca Caribou Coffee, u blizini mog ureda u ulici K u Washingtonu. Svaki put kad sam tamo, dolazi k meni i pita me kako sam – ne na onaj lažni, uvježbani način kao što to čini osoblje u hotelu Ritz-Carlton, nego na iskreni način koji mi je toliko drag. Zato i ja dolazim k njoj piti kavu. Jednog dana će sigurno postati upraviteljica kafića – ako to već nije postala.
Zanimljivo, ali princetonski ekonomist Alan Blinder tvrdi u svom članku o preseljenju poslova da je moguće, stoga što toliko poslova nove srednje klase zahtijeva neku vrstu osobnog dodatka, da će doći do ponovnog povratka ljudskih interaktivnim vještina, vještina koje su u izvjesnoj mjeri atrofirale s dolaskom industrijskog doba i interneta. Obnovljeni naglasak na osobno obavljenim uslugama, koje obavljaju upravo ljudi, nasuprot impersonalnim uslugama koje vam obavljaju automatske sekretarice ili ljudi iz Indije, piše Blinder "mogu dovesti do upravo suprotnog fenomena onome koji je Charlie Chaplin tako dobro ismijavao u Modernim vremenima. Ljudi su društvene životinje koje uživaju u ljudskome kontaktu. U mnogim prošlim desetljećima izgledalo je kao da se moderni ekonomski život urotio da umanji količinu prirodnog ljudskog kontakta koji tijekom obavljanja nekog posla. U budućim desetljećima, sa sve većom dominacijom osobnih usluga, taj bi se trend mogao obrnuti – i možda dovesti do manje otuđenja i većeg zadovoljstva poslom."
VELIKI LOKALIZATORI
I dok je velika industrija svakako važna za stvaranje poslova srednje klase, činjenica je da mala i srednja poduzeća zapravo najviše zapošljavaju i otpuštaju. Kad ta mala i srednja poduzeća rastu i zapošljavaju, ekonomija napreduje i čvrsta je, a kad ne, onda je ekonomija u recesiji. Dakle, ako želimo novu srednju klasu, mala i srednja poduzeća u tome moraju igrati glavnu ulogu. Ono što je uzbudljivo i ohrabruje kod pretvaranja svijeta u ravnu ploču – i inovacija poput Business Web-a – je stupanj u kome ono daje malim poduzećima toliko puno moći i u stanju je ostvariti takve uštede, da se ona mogu početi natjecati globalno i uvoditi inovacije u svoje poslove. Joel Cawley, IBMov strateg, ovo naziva "lokaliziranjem globalnog". Objašnjava: "Nastat će velike količine posla za male i srednje tvrtke koje mogu naučiti kako iskoristiti globalne mogućnosti koje već danas postoje i prilagoditi ih potrebama lokalne zajednice…To je lokalizacija globalnog a mi smo na njenom početku. Ona ima izvanredni potencijal da stvara mnoštvo novih poslova."
Oni koji su uspješni u tome shvatiti će globalnu infrastrukturu koja se upravo pojavljuje, i potom adaptirati sva nova oruđa koja ona nudi lokalnim potrebama i potražnji. to će stvoriti mnoštvo novih poslova za srednju klasu. Lokalizacija globalnog će biti, primjerice, kad neki slobodnjak pronađe način da iskoristi satelitsku antenu, DSL liniju, BlackBerry, osobno računalo, ili neki novi program da bi postao izdavač knjiga ili filmova, ili poduzetnik na eBayu koji obavlja posao iz vlastite spavaće sobe. To će biti i kad neki vlasnik nekog bara uz sportske terene nauči koristiti višestruke satelitske feedove ili plazma-televizore kako bi se kod njega nedjeljom poslijepodne moglo istovremeno pratiti dvanaest NFL utakmica, plus turnir u golfu negdje u Europi, košarkaška utakmica u Kini ili nogometna utakmica u Australiji. Bit će to i kad će neki kafić biti u stanju zadržati posjetitelje dulje kod sebe, jer im nudi besplatnu mogućnost spajanja na bežični Internet. Bit će to kad neki mali poduzetnik shvati da može unajmiti Amazon.com kako bi osigurao globalnu logističku infrastrukturu za prodaju svojih, po narudžbi kupca dizajniranih ex-librisa, i kad shvati da preko interneta može pronaći tvrtku u Kini koja će izraditi te naljepnice, i koji će stoga preko noći postati uvoznik ex-librisa za knjižare, koji će se svi prodavati online. To će biti i kad neka osoba otvori UPS podružnicu za dostavu pošiljaka i preko noći postane globalni dostavljač za mnoštvo drugih malih poduzeća. Bit će to i kad lokalna automehaničarska radionica odjednom otkrije da može nabaviti jeftinije naplatke za BMW, ili vjetrobrane za Mercedese od proizvođača u Rumunjskoj, nego što su oni iz Rochestera.
Naposljetku, to će se odnositi na sve vrste poslova i industrija koje će shvatiti moć "modela" – a tu ne mislim na Cindy Crawford. Koristeći se računalnom simulacijom i grafikom, sada možete skupiti sve vrste podataka kako biste kreirali modele koji će vam pokazati kako sve moguće vrste kompleksnih stvari djeluju međusobno jedne na druge. Kao trgovac nekretninama, koji je naučio kako modelirati, možete pokazati budućim kupcima nacrte kuća i stanova, i omogućiti im da po volji uklanjaju zidove i pregrađuju. Kao inženjer koji je naučio modelirati, moći ćete raditi isto s mostovima i cestama. Tako će svi pejzažni arhitekti, finacijski planeri, dekorateri stanova, i trgovci nekretninama koji će postati vješti u tome da grade, prilagođavaju, i interpretiraju modele za svoje klijente, istovremeno naći svoj put prema novoj srednjoj klasi.

To su široke kategorije, a nove će se sasvim sigurno konstantno pojavljivati. A sigurno je i da nema čvrstih granica među tim različitim strategijama. Često puta će ih ljudi miješati i spajati. Stoga vam želim dati još jedan, posljednji primjer – primjer mog prijatelja iz djetinjstva Billa Greera, o kojemu mislim da je veliki adaptator, lokalizator i personalizator. Oslonio se na sve tri strategije kako bi si osigurao mjesto u novoj srednjoj klasi. Greer ima pedeset godina i cijeli svoj odrasli život, već dvadesetosam godina, zarađuje kao slobodni umjetnik i grafički dizajner. Od kasnih 1970tih do otprilike 2000te način na koji je Bill obavljao svoj posao i služio svojim klijentima bio je uglavnom isti.


„Klijenti, poput The New York Times-a su htjeli da im isporučim gotov proizvod, malo umjetničko djelo“ objasnio mi je Bill. Tako, ako je radio ilustraciju za novine ili časopis, ili predlagao novi logotip za neki proizvod, zapravo je stvarao umjetničko djelo – skicirao ga je, bojao, kopirao na ilustracijski pano, prekrivao ga tkaninom, zamatao u paket koji se otvarao poput mape, i isporučivao preko dostavljača ili FedExom. Zvao je to „umjetnost u mapi“. U novinarskom poslu je bilo poznato kao „umjetnost spremna za snimanje“, jer je djelo trebalo snimiti, otisnuti na četiri različita sloja kolor filma, ili na „separacije“ i pripremiti ga za objavljivanje. „Bio je to gotov proizvod, i na neki način je bio poseban“, rekao je Bill. „Bila je to prava mala umjetnina, i ponekad su ljudi takve ilustracije vješali na zidove. U biti, The New York Times je organizirao izložbe radova koje su ilustratori stvarali za objavljivanje u novinama.“
Ali, nekoliko proteklih godina „to se počelo mijenjati“, rekao mi je Bill, jer su publikacije i agencije prešle na digitalnu pripremu novina, oslanjajući se na nove programe – Quark, Photoshop i Illustrator, o kojima grafički umjetnici govore kao o „svetom trojstvu“ – to su programi koji su znatno olakšali digitalno računalno dizajniranje. Svatko tko je prošao kroz umjetničku akademiju naučio bi se služiti tim programima. Zapravo, objasnio je Bill, grafički dizajn je postao toliko jednostavan da je postao roba. Postao je jednostavan kao pekmez. „U smislu dizajna“ rekao je „tehnologija je dala svima isto oruđe u ruke, tako da je svatko mogao crtati ravne linije i svatko je mogao napraviti nešto pristojno. Prije vam je trebalo dobro oko da vidite je li nešto u ravnoteži, ali odjednom su svi mogli izvesti nešto što je bilo prihvatljivo.“
Tako se Greer prisilio na uspon po ljestvici znanja. Budući da su publikacije zahtijevale da svi finalni proizvodi budu predani u obliku digitalnog dokumenta koji se može otvoriti na računalu, više nije bilo potrebe za onim malim umjetninama u mapama, pa je sam sebe transformirao u idejnog konzultanta. Njegovi su klijenti, uključujući McDonald’s i Unilever, željeli „ideju“. Prestao se koristiti perima i tintom, i radio je sad samo crteže olovkom, skenirao ih u svoje računalo, bojao pomoću kompjutorskog miša, i potom ih slao e-mailom klijentima, koji su onda skicu davali na dovršavanje manje vještim umjetnicima.
„To je bilo nesvjesno“ rekao je Greer. „Morao sam naći posao koji ne može raditi bilo tko, i koji ne može obaviti bilo koji mladi umjetnik uz pomoć tehnologije, za manji dio mojeg honorara. Tako sam počeo dobivati ponude u stilu: „Možete li mi ovo napraviti, ali samo da mi date opću ideju kako?“. Dali bi mi koncept, a htjeli su samo skice, ideje, a ne gotovo umjetničko djelo. A za te ideje su mi i dalje prilično dobro plaćali. U biti, to me odvelo na novu razinu. To je sličnije konzultantu nego JJJU-u (Još Jednom J….Umjetniku). Danas ima puno JJJU-a. A ja sam postao čovjek s idejama, i igram na tu kartu. Moji klijenti kupuju samo koncepte, ne i moju izvedbu.“ JJJU-i potom završavaju djelo na licu mjesta u novinama, ili se koncept da na izradu nekoj agenciji.“ „Mogu uzeti moje sirove skice i završiti ih i ilustrirati ih pomoću računalnih programa, i to ne ispadne onako kako bih to ja mogao napraviti, ali je ipak dovoljno dobro“ rekao mi je Greer.
Ali, onda se desilo još nešto. Dok je evolucija tehnologije pretvorila jedan kraj Greerovog posla u robu, s druge je strane otvorila cijelo novo tržište na drugome kraju: Greerove klijente iz časopisa. Jednoga dana, jedan od njegovih redovitih klijenata mu je pristupio i upitao ga može li napraviti „morf“. „Morfovi“ su mali stripove u kojima jedan lik evoluira u drugi. Tako je u prvom kvadratiću Martha Stewart, a do kraja kratkog niza ona doživljava metamorfozu u Courtney Love. Drew Barrymore se transformira u Drew Darey. Mariah Carey se transformira u Jima Carreya. Cher se transformira u Britney Spears. Kad mu se prvi put netko približio s takvom ponudom, Greer nije imao pojma gdje da počne. Otišao je na Amazon.com i pronašao jedan specijalizirani program koji će mu omogućiti stvaranje „morfova“, kupio ga je, igrao se s njim nekoliko dana, i stvorio svoj prvi „morf“. Otad se specijalizirao za njih, a tržište za „morfove“ je ekspandiralo i sad uključuje časopis Maxim, More i Nickelodeon – jedan časopis za muškarce, jedan za žene srednjih godina i jedan dječji.

Drugim riječima, netko je izumio sasvim novu vrstu umaka kojim se može preliti sladoled od vanilije, i Greer se toga prihvatio. Upravo se to zbiva i u globalnoj ekonomiji u cijelosti. „Bio sam dovoljno iskusan da se prilično brzo ubacim u te „morfove“ kaže Greer. „Sad ih izrađujem na mojem prijenosnom Mac-u gdje god se nalazio, od Santa Barbare do Minneapolisa ili do mog stana u New Yorku. Ponekad mi klijenti zadaju temu, a ponekad ju ja sam izmislim. „Morfovi“ su bili jedna od onih stvarno „in“ stvari koje vidite na televiziji, i onda je netko smislio taj softver, i ljudi su ih mogli sami početi izrađivati, i oblikovati ih tako da se mogu objaviti u časopisima. Startam ih kao niz JPEG dokumenata…“Morfovi“ su dobar posao za razne časopise. Čak dobivam poštu od djece koja ih obožavaju!“


Greer nije nikad prije pravio „morfove“ sve dok tehnologija nije evoluirala i stvorila novu, specijaliziranu nišu, baš kad ga je promjena na tržištu gdje je prije plasirao svoj rad navela da poželi naučiti nešto novo. „Volio bih da mogu reći da je sve to bilo s namjerom“ povjerio mi se. „Ali, jednostavno sam u pravom trenutku bio na raspolaganju, i dovoljno sretan da su mi dali priliku raditi neke od tih stvari. Znam tolike umjetnike koji su ispali iz posla. Jedan poznanik koji je bio ilustrator postao je dizajner paketa, neki su potpuno nestali, jedna dizajnerica, svakako među najboljima koje znam, postala je pejzažni arhitekt. Još uvijek dizajnira, ali je potpuno promijenila medij. Vizualni ljudi se mogu adaptirati ali još uvijek sam nervozan zbog budućnosti.“
Rekao sam mu da se njegova priča dobro uklapa u neke šire pojmove koje koristim u ovoj knjizi. On je počeo kao umak od čokolade (klasični ilustrator), pretvorio se u običnu vaniliju (klasični ilustrator u doba računala), doradio je svoje vještine da bi ponovno postao posebni čokoladni umak (dizajnerski konzultant), i potom naučio kako postati trešnja na vrhu sladoleda (umjetnik specijaliziran za „morfove“), koristeći se novim alatima ravnoga svijeta kako bi ispunio novu tržišnu nišu.
Greer je razmišljao na trenutak o mojem komplimentu i onda rekao: „A zapravo sam cijelo vrijeme pokušavao samo preživjeti – i još uvijek to pokušavam.“ Ali, dok se dizao na odlasku, rekao mi je da se ide naći s jednim prijateljem s kojim „žonglira“. Oni su partneri u žongliranju već godinama, time se bave da bi još nešto malo zaradili, na ulici ili nekoj privatnoj zabavi. Greer ima vrlo dobru koordinaciju ruku i očiju. „Ali i žongliranje se pretvorilo u robu.“ Požalio se. „Prije si bio netko poseban ako si mogao žonglirati s pet loptica. Sad je to normalno. Moj partner i ja smo prije predstavljali zajedno, a on je, kad sam ga upoznao, bio šampion sa sedam loptica odjednom. Sad već četrnaestgodišnjaci mogu žonglirati sa sedam loptica, bez problema. Sad postoje te knjige, poput Žongliranje za neznalice, i priručnici s priborom pomoću kojih lakše učite žonglirati. Svi su podigli standarde.“
SEDAM
1   ...   15   16   17   18   19   20   21   22   ...   26


Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©azrefs.org 2016
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə