Thomas L. Friedman Svijet je ravna ploča




Yüklə 1.2 Mb.
səhifə18/26
tarix23.02.2016
ölçüsü1.2 Mb.
1   ...   14   15   16   17   18   19   20   21   ...   26

Nedodirljivi
U potrazi za novom srednjom klasom

Ako je preobrazba svijeta u ravnu ploču uvelike (premda ne u potpunosti) nezaustavljiva, i ukoliko potencijalno može biti isto tako blagotvorna po američko društvo općenito koliko su to bile i druge vrste evolucije tržišta iz prošlosti, kako da pojedinac iz nje izvuče najviše? Što da kažemo našoj djeci?


Moj jednostavni odgovor je sljedeći: u ravnome svijetu će biti dovoljno dobrih poslova za ljude s pravim znanjem, vještinama, idejama i motivacijom. Ali, ne treba zaslađivati nove izazove: svaki mladi Amerikanac danas mora biti dovoljno mudar da shvati da se natječe sa svakim mladim Kinezom, Indijcem i Brazilcem. U Globalizaciji 1.0 zemlje su morale misliti globalno kako bi se razvijale, ili barem preživjele; u Globalizaciji 2.0 kompanije su morale misliti globalno kako bi se razvijale, ili barem preživjele. U Globalizaciji 3.0 pojedinci moraju razmišljati globalno kako bi se razvijali, ili barem preživjeli. Ovo ne iziskuje samo novu razinu tehničke umješnosti, nego i određenu mentalnu fleksibilnost, motivaciju i psihološku mobilnost. Siguran sam da se mi Amerikanci uistinu možemo razvijati i uspijevati u ovome svijetu. Ali, isto sam tako siguran da nam neće biti lako kao što nam je bilo prošlih pedeset godina. Svaki od nas, kao pojedinac, morat će raditi još malo marljivije i trčati još malo brže kako bi naš životni standard nastavio rasti.
„Globalizacija je prošla put od globalizacije proizvodnje do globaliziranja pojedinaca,“ rekao je predsjednik Wiproa Vivek Paul. „Mislim da danas ljudi u većini poslova mogu osjetiti kako se ono što čine globalno integrira: „Ja radim s nekim u Indiji. Kupujem od nekog u Kini. Prodajem nekome u Engleskoj.“ Kao posljedicu mogućnosti seljenja poslova, stvorili smo izvanrednu svijest u svakom pojedincu koja govori: „Ne samo da se moj posao mora integrirati u nečiji globalni dobavljački lanac, nego i sam moram shvaiti kako se trebam natjecati i imati vještine koje su potrebne da bih mogao pratiti ritam tog dobavljačkog lanca. A bolje će mi biti ako ću biti u stanju raditi to isto onako dobro kao i drugi na svijetu, ili čak bolje od njih.“ Taj osjećaj odgovornosti za vlastiti boljitak dublji je danas no ikada prije. U mnogim globalnim granama proizvodnje danas morate opravdavati vlastiti posao svakoga dana, s vrijednostima koje stvarate i jedinstvenim vještinama kojima se odlikujete. A ako nije tako, onda vaš posao može otprhnuti nedgdje drugdje, dalje i brže no ikad prije.
Ukratko, nikad nije bilo dobro osrednje obavljati svoj posao, ali u svijetu u kome su još postojali zidovi, osrednjost vam je još uvijek mogla donijeti pristojnu zaradu. Mogli ste se provući. U ravnome svijetu vi nikako ne želite biti osrednji ili nezainteresirani za ono čime se bavite. Ne želite se naći u poziciji Willyja Lomana u Smrti trgovačkog putnika, kad mu sin Biff razbija iluziju da je obitelj Loman nešto posebno, ovim riječima, „Tata! Ja sam nitko i ništa, a i ti si!“ Ljutiti Willy odgovara, „To nije istina! Ja sam Willy Loman, a ti si Biff Loman!“
Ne bih htio imati takav razgovor s mojim djevojkama, pa će tako moj savjet njima u ovome ravnom svijetu biti vrlo kratak i vrlo jasan: „Djevojke, kad sam ja rastao roditelji su mi obično govorili „Tom, pojedi do kraja – ljudi u Kini i Indiji gladuju.“ Moj savjet vama je: Djevojke, dovršite svoje domaće zadaće – ljudi u Kini i Indiji gladni su vašega posla.“ A u ravnome svijetu, oni ga mogu dobiti, jer u ravnome svijetu ne postoji nešto kao što je američki posao. Postoji samo posao, a u više slučajeva no ikad prije dobit će ga najbolji, najpametniji, najproduktivniji, ili najjeftiniji radnik – ma gdje on živio.
Nova sredina
No, za uspjeh u ravnome svijetu bit će potrebno i više od završene domaće zadaće. Morat ćete biti u stanju znati koje su one prave domaće zadaće koje treba završiti. Budući da kompanije koje se najbolje prilagođavaju ravnome svijetu ne provode samo manje promjene, nego mijenjaju cijeli model posla kojim se bave i načina na koji ga obavljaju – kako bi iskoristili platformu ravnoga svijeta i konkurirali drugima koji se bave istim poslom. To znači da će se studenti morati fundamentalno reorijentirati u onome što uče, a nastavnici u onome što podučavaju. Oni ne mogu održavati onaj isti stari model koji je funkcionirao u posljednjih pedeset godina, još kad je svijet bio okrugao. Upravo ću ta pitanja istraživati u ovom i sljedećem poglavlju: kakve dobre poslove za srednju klasu danas stvaraju uspješne kompanije i poduzetnici? Kako se radnici trebaju pripremiti za te poslove, i kako im njihovi nastavnici mogu u tome pomoći.
Počnimo od početka. Ključ uspjeha, za pojedinca, u ravnome svijetu je smisliti kako od sebe napraviti „nedodirljivoga“. Točno. Kad svijet postaje ravna ploča, kastinski sustav se izokreće. U Indiji su nedodirljivi najniža društvena klasa, ali u ravnome svijetu svatko će htjeti biti nedodirljiv. „Nedodirljivi“ su u mome leksikonu ljudi čiji se poslovi ne mogu preseliti, digitalizirati ili automatizirati. I zapamtite, baš kao što je zapazio analitičar David Rothkopf, većina poslova danas nije izgubljena zbog preseljenja u Indiju ili Kinu – većina njih je „preseljena u prošlost“. To znači, većina je digitalizirana i automatizirana. Washingtonski ured The New York Timesa imao je nekoć telefonskog operatera – recepcionera. Sada ima snimljenu automatsku sekretaricu. Posao recepcionera nije preseljen u Indiju; on je otišao u prošlost ili ga je preuzeo mikročip. Što se svijet više izravnava, to se više sve što se može digitalizirati, automatizirati ili preseliti, uistinu digitalizirati, automatizirati ili preseliti. Kao što izvršni direktor Infosys-a Nandan Nilekani voli reći, u ravnome svijetu postoji „posao koji je zamjenjiv i nezamjenjiv“. Posao koji je lako moguće digitalizirati, automatizirati ili transferirati u inozemstvo je zamjenjiv. Jedna od najistaknutijih odlika ravnoga svijeta je kako mnogo poslova – i to ne samo proizvodnih, manuelnih djelatnosti plavih ovratnika, nego i mnogih uslužnih djelatnosti bijelih ovratnika – postaju zamjenjivi. Budući da sve više od nas radi u tim uslužnim djelatnostima no ikad prije, većina nas će biti time zahvaćena.
Nemojte gajiti iluzije. Živimo u svijetu gdje je sve više i više stvari moguće razmijeniti /zamijeniti. Poznati prinetonski ekonomist Alan Blinder to je ustvrdio, u svom vrlo pametnom članku pod naslovom „Strah od preseljenja kompanija u druge zemlje“. Objasnio je:
U bilo kojem trenutku, tehnologija koja nam stoji na raspolaganju – naročito transportne i komunikacijske tehnologije – uvelike odlučuju koje se robe i usluge jednostavno mogu međunarodno razmjenjivati, a koje je tako razmjenjivati teško ili nemoguće. Pojednostavljujući ovu istinu, ekonomski teoretičari obično konceptualiziraju robe i usluge u dvije kategorije: „razmjenjive“ i „nerazmjenjive“ (a to Nilekani naziva zamjenjive i nezamjenjive). Tradicionalno svaki predmet koji se može staviti u kutiju i transportirati (grubo rečeno, proizvedene robe) smatrao se razmjenjivim, dok se sve što nije bilo moguće staviti u kutiju (poput usluga) ili je bilo preteško za transport (poput cementa) smatralo nerazmjenjivim. Ali to je sada prošlost.
Budući da se tehnologija stalno poboljšava, a transport postaje sve jednostavniji i jeftiniji, granica između razmjenjivih i nerazmjenjivih roba se stalno pomiče…S vremenom, sve više i više stvari postaje razmjenjivo. Naročito, kutije više nisu ono što su nekoć bile. Stara pretpostavka da, ukoliko nešto možete staviti u kutiju, onda to možete razmjeniti, danas je beznatno zastarjela. Budući da danas paketi digitaliziranih informacija mogu igrati ulogu koju su nekoć igrale kutije, moguće je razmjenjivati mnoge usluge, a uskoro će ih biti moguće razmijeniti još mnogo više.
Uistinu, dopustite mi jedno odvažno predviđanje…U budućnosti, a u velikoj mjeri već i u sadašnjosti, ključna distinkcija međunarodne trgovine više neće biti ona između stvari koje se mogu staviti u kutiju i stvari koje ne mogu. Umjesto toga, to će biti razlika između usluga koje se mogu isporučiti elektronički, na veliku udaljenost, a da pritom malo ili nimalo ne izgube na kvaliteti – i onih za koje to nije moguće. Razmjenjivost niza usluga je, kao što se kaže, najnovija nova stvar. A malo tko sumnja da će udio usluga koje je moguće isporučiti elektronički rasti. (Princeton University Center for Economic Policy Studies Working Paper No. 119, prosinac 2005).
Dakle ako je to pravac u kome se kreće globalna ekonomija, tko će u njoj biti nedodirljiv? Koji poslovi vjerojatno neće postati zamjenjivi, digitalizirani ili preseljivi? Smatram da će nedodirljive ravnoga svijeta biti moguće razvrstati u tri široke kategorije. U prvoj će biti ljudi koji su stvarno „posebni ili specijalizirani“. Ta se oznaka može primijeniti npr. na Michaela Jordana, Madonnu, Eltona Johna, J.K. Rowling, vašeg neurokirurga i vrhunskog istraživača raka u Nacionalnom institutu za zdravlje. Ovi ljudi obavljaju funkcije na način koji je toliko poseban ili specijaliziran da nikad ne mogu biti nadomješteni, zamijenjeni automatom ili postati razmjenjivi zahvaljujući elektroničkom transferu. Oni su nedodirljivi. Oni imaju globalno tržište na kome mogu plasirati svoju robu i usluge, i mogu određivati cijenu globalne nadnice.
U drugoj kategoriji će biti ljudi koji su stvarno „lokalizirani“ i „usidreni“. Ova kategorija uključuje jako puno ljudi. Oni su nedodirljivi jer se njihov posao mora obavljati na specifičnoj lokaciji, bilo stoga što pretpostavlja neko specifično lokalno znanje ili jer iziskuje odnos licem-u-lice, personalizirani kontakt ili interakciju s kupcem, klijentom, pacijentom, kolegom ili publikom. Svi ti ljudi su nedodirljivi jer su usidreni: moj brijač, konobarica u kantini, šef kuhinje, vodoinstalater, medicinske sestre, moj zubar, hotelski glazbenici, maseri, poslovođe u trgovini, majstori za kućne popravke, električari, dadilje, vrtlari, čistačice i odvjetnici specijalizirani za razvode. Zapazite da ovi ljudi mogu obavljati visokokvalificirane poslove (odvjetnici, zubari), baviti se zanatima (vodoinstalater, tesar) ili nekvalificiranim poslovima (smetlari, sobarice). Bez obzira na razinu složenosti posla, njihove nadnice određuju lokalne tržišne sile ponude i potražnje.
Na kraju dolazimo i do treće široke kategorije. Ova kategorija uključuje ljude u mnogim nekadašnjim zanimanjima za srednju klasu – od radnika na tekućoj vrpci do službenika za unos podataka pa do određenih vrsta knjigovođa i radiologa – riječ je o poslovima koji su se nekoć smatrali nezamjenjivim ili nerazmjenjivim a koji su sada postali prilično zamjenjivi ili razmjenjivi zbog deset sila koje preobražavaju svijet u ravnu ploču. Kao što to kaže Nandan Nilekani: „Problem (za Ameriku) je u sredini. Jer su dani kad ste mogli računati da ćete biti knjigovodstveni službenik prošli. A mnoštvo pripadnika srednje klase je tamo gdje je (nekoć) bila sredina…Ta sredina još nije shvatila natjecateljski intenzitet budućnosti…Ukoliko to ne učini, neće investirati u vlastito prekvalificiranje i završit će s mnogo drugih ljudi, zarobljena na otoku.“
To nije nešto što želimo. Američka ekonomija je nekoć izgledala poput zvonolike krivulje, s velikim zvonom u sredini. To zvono koje je sadržalo sve poslove srednje klase, bilo je temelj ne samo naše ekonomske stabilnosti, nego i naše političke stabilnosti. Demokracija ne može biti stabilna ako nema brojnu i razvijenu srednju klasu. Ne možemo si priuštiti prijelaz iz zvonolike ekonomije u ekonomiju koja izgleda poput utega za dizače postavljenog vertikalno, s velikim diskovima s gornje i donje strane, i gotovo ničim u sredini. Bilo bi ekonomski nepošteno, i politički nestabilnost. Stoga je bivši Clintonov savjetnik za nacionalnu ekonomiju Gene Sperling ispravno rekao: „Ili ćemo svi rasti zajedno ili ćemo se dezintegrirati.“
Dakle, ako je sljedeća najnovija stvar je automatizacija i preseljenje sve većeg broja poslova koje je nekoć obavljala srednja klasa, onda je veliko pitanje za Ameriku – a i svaku drugu razvijenu zemlju: Što će raditi nova srednja klasa, i s kakvim kvalifikacijama? U Sjedinjenim Državama novi poslovi za srednju klasu nastaju cijelo vrijeme; upravo zato nemamo nezaposlenost većih razmjerna, unatoč globalizaciji. Ali, dobiti i zadržati ove nove poslove znači raspolagati s određenim vještinama koje su prilagođene ravnome svijetu – vještinama koji vas čine, barem na neko vrijeme, posebnima, specijaliziranima ili usidrenima, i time, barem na neko vrijeme, nedodirljivima. U toj novoj sredini, svi smo stalno na pokusnom radu na određeno vrijeme.
Nova srednja klasa
O kakvim je vještinama riječ? Kako bih odgovorio na ovo pitanje, išao sam unatrag. Vratio sam se u uspješne kompanije ravnoga svijeta u cijeloj Americi i upitao jednostavno pitanje: „Očito, ovdje imate mnoge poslova za pripadnike srednje klase. Tko kod vas radi i kakvu vrstu poslova?“ Ono što sada slijedi je opća lista kategorija u koje je moguće svrstati mnoge nove poslove za srednju klasu, kategorija iz kojih oni proizlaze, i kvalifikacije koje su za njihovo obavljanje potrebne. Rečeno drugačije, ovako će izgledati oglasi za radna mjesta u ravnome svijetu.
Veliki kolaboratori i orkestratori
Jasno, mnogi novi poslovi srednje klase pretpostavljaju suradnju s drugima ili orkestriranje suradnje unutar i među kompanijama, naročito onih koje upošljavaju radnu snagu u cijelome svijetu. Tako, budući da sve više kompanija otpočinju, od prvoga dana, kao globalne kompanije s globalnim dobavljačkim lancima, ključni novi posao srednje klase bit će posao menadžera koji može raditi i upravljati dobavljačkih lancem 24/7/7– jer to su lanci koji su u pogonu dvadesetčetiri sati nadan, sedam dana u tjednu, na sedam kontinenata.
Prvi put sam to shvatio u ljeto 2005. kad sam poveo svoju kći Orly u Bangalore, gdje je volontirala kao učiteljica u jednoj školi izvan grada. Jednoga mi se dana pridružila u posjeti prijateljima u Infosysu. Kad smo stigli u središnjicu kompanije, glasnogovornica nas je provela kroz zgradu. Dok smo prolazili hodnicima, rekla mi je usput „Naši stažisti su čuli da ćete danas biti tu, i pitali su me biste li mogli s njima porazgovarati.“
Svakako, rekao sam, baš bi mi bilo drago. Uvijek volim razgovarati s mladim Indijcima.
„Ne, ne“ odvratila je „To su naši američki stažisti.“

„Imate američke stažiste u Infosysu?“


Naravno, rekla mi je. Za stotinu mjesta otvorenih za stažiste tog ljeta primili su 9000 molbi, prvenstveno iz sjeverne Amerike, Kine, Francuske i Njemačke. Pitao sam jednu od stažistica, Vicki Chen, kinesku Amerikanku koja studira ekonomiju na Claremot College-u u Kaliforniji, zašto se prijavila za stažiranje u Bangaloreu. „Svi poslovi odlaze u Indiju, pa ne znam zašto ih ja ne bih slijedila“ rekla je. „Ako postoji središte gravitacije, onda ga treba pogledati, tako se obogaćuje biografija“.
Izvršni direktor Infosys-a Nilekani mi je skrenuo pozornost da, premda je Infosys jedna od najvećih kompanija na svijetu koja obavlja poslove za druge kompanije, sa središnjicom u Bangaloreu „30 posto naših zaposlenika nisu Indijci, i rade posvuda po svijetu“ – krčeći put, dogovarajući nove poslove, implementirajući nove programe, i servisirajući postojeće. „U budućnosti će biti mnoštvo dobrih poslova koji će pretpostavljati uključenost u ovaj novi globalni model kooperacije“ rekao je Nilekani. „Pretpostavimo da radite za veliku farmaceutsku kompaniju i da ona namjerava puno istraživati u Indiji. Trebat ćete ljudi koji će razgovarati sa Saveznom administracijom za hranu i lijekove u Washingtonu i kontaktirati s lokalnim tržištem. Uvijek postoji i lokalna faza u globalnom procesu.“
Ovi novi suradnički poslovi odnosit će se na prodaju, marketing, održavanje, i menadžment, ali svi će od vas zahtijevati da imate sposobnost za horizontalnu suradnju, da nemate ništa protiv da radite za globalnu tvrtku (čija se središnjica nalazi u Pekingu ili Bangaloreu, a ne u Bostonu) i da znate prevoditi njezine usluge na jezik lokalnog tržišta, ma gdje se ono nalazilo. Bitno je da ste sposobni djelovati unutar multidimenzionalne i multikulturalne radne snage, da ju znate mobilizirati, nadahnuti i upravljati njome.
Istovremeno, budući da će se još mnogo novih proizvoda stvarati u globalnim lancima opskrbe, mnogi novi poslovi za srednju klasu odnosit će se na što učinkovitije funkcioniranje tih opskrbnih lanaca. „Što su kompleksnije globalizirane mreže,“ kaže Carlota Perez, rođena u Venezueli, ekspert za tehnologiju i socioekonomski razvoj, poznata po tome što detaljno prati tehnoekonomske pomake paradigmi velikih razmjera: „kompanijama će sve više biti potrebni razni oblici koordinacije i upravljačkih specifikacija, kompatibilnosti, istraživanja, dizajniranja, globalnog marketinga, distribucijskih lanaca, razmjene podataka i njihovog skladištenja, i sigurnosti.“ Uzduž toga lanca nastat će mnoštvo novih dobrih poslova za srednju klasu.
VELIKI SINTETIZATORI
Što dalje širimo granice znanja i inovacija, to više će novi veliki vrijednosni prodor – to znači, sljedeći najpopularniji proizvodi i usluge – proizlaziti iz spoja disparatnih stvari za koje nikad ne biste pomislili da ih je moguće spojiti. Optimizacija pretraživača, primjerice, spaja matematičare i stručnjake za marketing. Sljedeći prodor u bioznanosti će biti posljedica rada kompjutorskih inženjera koji su u stanju mapirati ljudski genom a rade skupa s farmaceutskim tvrtkama koje mogu preobraziti njihova znanja u lijekove sposobne spašavati živote. Ovakve sinteze ćemo nalaziti posvuda gdje će nastajati novi poslovi.
Dok pišem ovo poglavlje, jedan od najpopularnijih novih poslova odnosi se na takozvane „mash-up-ove“, gdje se spajaju dva različita internetska oruđa. Tako, primjerice, neki lokalni trgovac nekretninama može poželjeti spojiti craiglist.org s Google.com, što znači spojiti lokalni online direktorij prodavatelja kuća i iznajmljivača stanova u određenom gradu s Googleovim mapama – pri čemu istoga časa nastaje karta s nekretninama na kojoj je vidljiva svaka od kuća koja se prodaje ili iznajmljuje, a registrira promjene u ponudi svake sekunde.
„Možete li spojiti umjetnika i kliničkog inženjera?“ upitao me operativni direktor Infosysa S. „Kris“ Gopalakrishnan, jednog dana u Bangaloreu. „Ako vrijednost proizlazi iz sintetiziranja, onda trebate sintetizatore. Obično je pristup nekom problemu ili izazovu bio razlomiti ga na manje dijelove koje je moguće pojedinačno rješavati, ali danas se vrijednosti stvaraju sintetiziranjem različitih dijelova. IBM je nekoć proizvodio čipove, računala i programe, po vertikalnoj osovini, sve sam. Ali, Dell se vrlo malo bavi dizajnom i proizvodnjom. On spaja različite dijelove koje su proizveli drugi, i u takvom obliku ih stavlja pred kupca. Vrijednost Dell-a je u njegovoj sposobnosti da sintetizira puno bolje od drugih. Sintetiziranje u skladu sa zahtjevima potrošača je ključ…Dakle, u organizaciji vam trebaju ljudi za sitne probleme, ali i oni koji su u stanju vidjeti cijelu sliku, i povezuju rješenja sitnih problema u cjelinu. A promjena koja se zbiva u Indiji i u Infosysu je u tome što se krećemo u pravcu sposobnosti stvaranja sinteze za klijenta. Shvaćamo trendove u industriji, anticipiramo ih i izlazimo sa sintetiziranim rješenjem.“
Jeff Wacker, koji radi kao futurist u Electronic Dana Systems Corporation (EDS) jednom je napisao cirkularno pismo zaposlenicima tvrtke u kojem je predvidio koji će poslovi više neće postojati za petnaest ili dvadeset godina. Njegova prva kategorija su bili direktori informatike. „Postojat će direktor informatike“ napisao je „ali glavni administrator sistema bit će zamijenjen glavnim integratorom informacija. Informacijska tehnologija će biti toliko stopljena sa svakim aspektom posla da će se upravljanje informacijama pomaknuti od tehnologije u pravcu integracije poslovnih procesa.“
VELIKI EKSPLANATORI
Što ćemo imati više dobrih sintetizatora, koji će znati spajati različite stvari, to će nam više trebati menadžeri, pisci, učitelji, producenti, novinari i urednici koji dobro objašnjavaju stvari – koji su u stanju shvatiti kompleksnost, ali je znaju objasniti na jednostavan način. Marcia Loughry je arhitektica poduzeća koja radi i za EDS. Ona je klasični primjer pripadnika nove srednje klase, a ubrzo ću objasniti zašto. Jedan je razlog taj što je naučila kako biti izvrstan popularizator. Važnije je znati objasniti nešto nekome nego sjesti i sam napraviti posao, objasnila mi je kad sam posjetio središnjicu EDS-a. „Imam gomile ljudi koji znaju distribuirati računalne programe“ rekla mi je „ali netko morati otići pred kupce i objasniti: „Ovo će naš novi program moći napraviti za vas, ovako će se uklopiti u vaše postojeće sustave, zbog toga i toga ćete imati koristi od njega, a stajat će vas toliko i toliko.“
Razmislite o tome: ako ste u stanju dobro objasniti kompleksnost, bolje uviđate mogućnosti. Primjerice, možete vidjeti koje dijelove treba sintetizirati. Istovremeno, što više sadržaja možete naći i doći do njih, to postaju važniji filteri i popularizatori . Vrijednost Amazona nije samo u tome što vam prodaje knjigu po 30 % nižoj cijeni, nego zapravo u tome što vam pomaže da se snađete u oceanu knjiga, i to vrlo brzo i jednostavno, tako da možete naći knjige koje bi vas mogle zanimati.
Howard Freeman, star pedeset tri godine, vlasnik je foto laboratorija u Aspenu, Kolorado, koji se zove SlideMaster Photo-Imaging. Sreli smo se sasvim slučajno. Bio je moj instruktor skijanja. Jednoga dana mi je na vrhu planine Snowmass, za ručkom objasnio da je nedavno ušao među novu srednju klasu, kao „veliki popularizator/objašnjavatelj“. Dopustite mi da Vam objasnim:
Kad je Freeman počinjao sa svojim laboratorijem 1977, specijalizirao se za procesiranje, umnožavanje i uvećavanje snimaka koje su snimili profesionalni fotografi, recimo oni koji su radili za časopis Architectural Digest, ili pak napredni amateri. Ali, zahvaljujući trostrukoj konvergenciji i usponu digitalne fotografije, broj ljudi koji snimaju na stari način, s filmovima, dramatično se smanjio.
Kako mu je posao kopnio, Freeman je otkrio da sve više vremena provodi objašnjavajući klijentima kako snimati s digitalnom kamerom, kako digitalno obraditi film, uz pomoć računala. Nekih bi dana, rekao mi je, bio iscrpljen do pet poslijepodne – a istovremeno bi shvatio da nije nikud napredovao sa svojim osnovnim poslom. Provodio je mnogo vremena objašnjavajući klijentima ili vlastitim zaposlenicima finese digitalne fotografije i procesuiranja fotografija.
Tako, prisjeća se Freeman, jednog si je dana rekao: „Budući da provodim pola radnog vremena objašnjavajući digitalnu fotografiju, mogao bih od toga nešto i zaraditi.“Početkom 2006, uklonio je iz svog dućana velike printere koji su mu služili za uvećavanje snimaka, i zamijenio ih s tucetom računala (uglavnom Appleovih Macova), i gomilom digitalnih printera. On i njegovo osoblje počeli su koristiti računala ne samo za izradu digitalnih fotografija svojih klijenata, nego – što je važnije – za novu karijeru popularizatora /objašnjavatelja. Pozvali su potencijalne klijente da ih posjete za radnog vremena ili poslije, i nauče – uz naknadu – kako obraditi na sofisticiran način digitalne fotografije, kako ih retuširati ili manipulirati uz pomoć najnovijih softvera. Isto tako, ponudili su da će doći klijentima u kuću ili ured – tako da klijenti odmah mogu primijeniti novo znanje na vlastite digitalne fotografske sisteme.
„Prije smo prodavali filmove, razvijali i tiskali slike – a savjete smo dijelili besplatno“ objasnio mi je Freeman. „Sada prodajemo savjete a, premda nismo potpuno napustili fotografije, one su postale manji dio našeg posla…Odsad će naš posao biti objašnjavanje.“
U tom novom svjetlu, Freeman mi je rekao da je morao razmisliti o svojim zaposlenicima u novom kontekstu. Tehničar laborant, koji nema dobre komunikacijske osobine, možda više neće biti puno tražen. A osoba koja zna komunicirati s klijentima, koja je uvijek malo ispred klijenta u smislu da zna više o digitalnoj fotografiji, postaje vrednija – zato jer je stvarno dobar popularizator.

Veliki izravnjivači/usisavači
Čovjek koji je izumio preseljenje informacijske tehnologije je Ross Perot, brbljavi Teksašanin koji se 1992. natjecao za predsjednika SAD. Poslije otpuštanja iz mornarice 1957. Perot je počeo raditi kao prodavač za IBM, gdje je uočio jedinstvenu poslovnu priliku – kako koristiti računala jedne kompanije (još kad su računala bila rijetka i skupa) i istovremeno obrađivati podatke za druge kompanije. Perot je napustio IBM 1962. i osnovao EDS da bi se bavio upravo time, i uskoro je sklapao ugovore s velikim korporacijama a na kraju i sa samom vladom SADa. Taj je postupak postao poznat kao preseljenje poslovnog procesa, i proširio se od Texasa do Bangalorea, zahvaljujući izravnavanju svijeta. EDS, koji je Perot prodao 1984, se još uvijek bavi istim poslom – natječući se s tvrtkama u Indiji i cijelome svijetu.
U studenom 2005. sam posjetio EDSovu središnjicu u Planou, u Teksasu. To je moderna zgrada od stakla i čelika, okružena travnjacima, a u njezinom se srcu nalazi masivna struktura nazvana SMC – Centar za upravljanje sustavima. Tu posjetitelji imaju priliku vidjeti kako SMC radi, iz posebno napravljenog gledališta nalik na kino dvoranu. Kad uđete u gledalište zavjese su navučene, potom se iznenada otvaraju a pred vama je, iza stakla, ogromna kontrolna soba koja izgleda poput sjedišta NASE u kome se upravo nadzire spuštanje modula na Mjesec. Zidovi SMC-a su prekriveni sa sedam divovskih ekrana, ispod njih su manji televizijski ekrani, a još ispod njih je stotinjak individualnih terminala sa zaslonima i brojčanicima. Danas pred tim terminalima sjedi samo dvadesetak ljudi, jer danas samo dvadeset ljudi obavlja posao za koji je prije deset godina trebalo stotinu ljudi. Jedini način na koji EDS može konkurirati indijskim niskim nadnicama je taj da ima ljude koji rade bolje i brže, a ne jeftinije i teže. Tih dvadeset ljudi u EDSu uistinu zna usisati svaki atom svake nove tehnologije čim se ona pojavi.
Kad sam vidio tu scenu, imao sam samo jedno pitanje: tko je tih dvadeset ljudi dolje i kako to da njihov posao nije automatiziran niti preseljen negdje drugdje? Saznao sam sljedeće: kad je SMC izgrađen, onih stotinu ljudi je radilo u smjenama i konstantno gledalo u ekrane jer kad pratite podatke drugih firmi ne možete si dopustiti da su vam vaši računalni sustavi, ili njihovi, u funkciji samo 99.999 posto. Oni moraju raditi savršeno, i to bez prestanka, jer će u suprotnom svi proizvodni procesi firme doživjeti slom. Tako su SMCovi operateri sjedili za svojim terminalima i neprestano pratili informacije koje su prelazile preko različitih ekrana, dok su EDSova računala obrađivala podatke svih mogućih klijenata. Mogli su pregledati tisuću informacijskihporuka, a potom bi se pojavila jedna poruka o grešci u sustavu, koju nisu smjeli propustiti.
Neki od ljudi koji su radili za SMC nisu ni imali fakultet, a kamoli znanja o računalima. EDS ih je uvježbao da prate poruke na ekranu i podinu uzbunu kad se pojavi poruka o pogreški u sustvu. Tako, ako se iznenada pojavila poruku "usluga nedostupna" a istovremeno je stizao telefonski poziv iz klijentove središnjice, posao operatera je bio brzo se prevesti stolicom do susjednih ekrana, brzo proučiti stanje na četiri različita ekrana i shvatiti u čem je problem. Je li u "usmjerniku"? Ili u serveru? A dva različita operatora bi reagirala različito i ponudila vrlo različite odgovore.
S vremenom je EDS bio u stanju usisavati sve više i više računalne snage i identificirati uzrok bilo kojeg problema automatski. "Pokretne stolice su nestale" objasnio mi je moj vodič, "a na ekranima su se počele pojavljivati poruke koje bi npr. obavještavale "problem s usmjernikom". Sjajno, možda ćete reći – sad operater treba imati još manje škole a da ipak može dobiti jedan od onih dvadeset poslova. Ali, istina je upravo suprotno. Uistinu posebne ili specijalizirane poslove u EDSu obavljaju oni ljudi koji znaju iskoristiti tehnologiju, koji znaju dizajnirati upravo one računalne programe koji omogućuju drugima da rade bolje i brže. Ti ljudi su nedodirljivi. Nove poslove srednje klase u EDSu, barem zasad, obavljaju ljudi koji znaju raditi s tim novim programima. Što to pretpostavlja?
Danas su ljudi koji sjede za onih dvadeset terminala informatički inženjeri, i to posebno dobri. "Ljudi koje tražimo" kaže EDSov futurist Jeff Wacker "su ljudi koji ne samo da znaju u čemu je problem, nego brzo nalaze rješenja koja će ukloniti taj problem zauvijek, tako da se više nikad ne ponovi…Ne samo da znaju uloviti ribu, nego je znaju filetirati, i uzgojiti novu…Oni vide problem, zaustave ga, i redizajniraju sustav tako da se taj posebni problem nikad više ne pojavi – i to ne može biti neko improvizirano rješenje." Ono mora slijediti standardizirani protokol tako da jednom kad je problem rješen i kad je dizajniran bolji način da se nešto učini, on se nalazi u najpraktičnijem formatu koji je moguće primijeniti u cijelom EDSovom sustavu, ili ga je – što je još bolje – moguće prodati klijentima.
"Sada nam trebaju ljude koji izvrsno shvaćaju kako se stvari odvijaju od početka do kraja – ali početak i kraj nisu samo naša računala i klijentova računala" rekao je Wacker. "Sada su početak i kraj naš posao, i posao našeg klijenta, i poslovi klijenata naših klijenata. Imamo klijente koji imaju klijente, koji možda opslužuju Dellov dobavljački lanac, tako da moramo imati ljudi koji shvaćaju Dellov sustav i kakve on ciljeve postavlja našim klijentima." Primjerice, EDS radi za jednu kanadsku drvnu kompaniju. Da bi bila što učinkovitija, ta kompanija mora koristiti tehnološke sustave koji, čak i prije no što je jedno drvo oboreno, znaju hoće li se ono koristiti za papir ili drvnu građu, u kojoj pilani će se rezati, koji će ga kupac kupiti, čak i preciznu mjeru svake daske koja će iz njega biti ispiljena, i u kojoj će zgradi, privatnoj kući ili uredu ta daska biti ugrađena. Ako EDS može pomoći u odvijanju poslovnih procesa te kanadske kompanije na način koji bešavno integrira zgrade koje arhitekti upravo dizajniraju s materijalima koje građevinari kupuju i s načinom na koji ta drvna kompanija sječe svako drvo, ona će svima pomoći da uštede novac, smanje količinu otpada, snize troškove prijevoza i svima pomognu da im posao bude profitabilniji.
Riječ je o tome da se kombinira najbolje od onog što računala mogu napraviti s najboljim što ljudi mogu napraviti, i da se potom konstantno reintegriraju najbolji novi postupci koje ljudi izmišljaju, natrag u sustav koji cjelinu – strojeve i ljude – čini još puno produktivnijima. U tom procesu krije se mnoštvo novih poslova za srednju klasu.
1   ...   14   15   16   17   18   19   20   21   ...   26


Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©azrefs.org 2016
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə