Thomas L. Friedman Svijet je ravna ploča




Yüklə 1.2 Mb.
səhifə17/26
tarix23.02.2016
ölçüsü1.2 Mb.
1   ...   13   14   15   16   17   18   19   20   ...   26

Tko je vlasnik čega?

Ali u svijetu kao ravnoj ploči nešto drugo će doista biti potrebno srediti: Tko je vlasnik čega? Kako izgraditi pravne prepreke kako bismo zaštitili intelektualno vlasništvo inovatora kako bi on ili ona od toga imao financijske koristi i uložiti taj profit u nove invencije? Ali s druge strane, kako održati minimum dovoljno niskih zidova kako bismo poticali distribuciju intelektualnog vlasništva koja je sve potrebnija u vrhunskom sustavu inovacija?

"Svijet definitivno nije ravna ploča kada je riječ o jedinstvenom tretmanu intelektualnog vlasništva", kaže Craig Mundie, Microsoftov glavni tehnološki menadžer. Lijepo je živjeti u svijetu u kojem jedan inovator može sam sakupiti dovoljno sredstava, prikupiti tim partnera iz cijeloga svijeta i napraviti revoluciju s nekim proizvodom ili nekom uslugom. Ali što će taj divan inovativan inženjer učiniti, pita se Mundie, "kada netko drugi iskoristi istu platformu ravnoga svijeta da klonira i počne prodavati njegov divan novi proizvod?" To se u svijetu softvera, glazbe i u proizvodnji lijekova zbiva svaki dan. Tehnologija je došla u fazu kada "moramo pretpostaviti da više ne postoji ništa što se ne bi odmah moglo kopirati", od Microsoftovog Worda do zrakoplovnih dijelova, dodao je. Što svijet postaje ravniji, sve više trebamo sustav globalne vlasti koja će držati korak sa svim tim novim legalnim i ilegalnim oblicima suradnje.

Istu stvar vidimo i u slučaju sa patentnim zakonom koji je na specifičan način evoluirao u Sjedinjenim državama. Kompanije mogu izabrati da učine tri stvari s inovacijama: prvo, patentirati svoju izum i sami je početi prodavati; ili da je patentiraju, a licencu za proizvodnju prodaju nekome tko će je proizvesti; ili da je patentiraju i da prodaju svoj dio licence različitim drugim kompanijama koji će onda s različitim licencama za različite dijelove sastavljati proizvod – poput PC-ja, koji je smjesa brojnih i različitih patenata. Američki patentni zakon prema tome je neutralan. Ali pravna praksa pokazala je, kažu mi stručnjaci, da se treća metoda, sklop licenci, i drugi aranžmani koji potiču suradnju ili slobodu djelovanja po mogućnosti što većeg broja igrača, gotovo ne može provesti; ona je usredotočena na zaštitu prava pojedinačnih tvrtki koje proizvode vlastiti patent. U svijetu kao ravnoj ploči, kompanijama treba patentni sustav koji potiče obje vrste pristupa. Što vaša pravna struktura potiče spoj licenci i standarda, to ćete dobiti više suradničke inovacije. PC je produkt brojnih licenci kompanija koje su imale patent na kursore, i kompanija kojesu imale patent na miša i ekran.

Stoga se, zbog sve većeg broja inovacija koje se pojavljuju iz suradničkog ponašanja i suradničkih zajednica "otvorenog dostupa", zakon o intelektualnom vlasništvu mora prilagoditi – inače mi kao društvo nećemo moći steći koristi ili biti zaštićeni od opasnosti ravnoga svijeta. "Kako bi suradničke inovacije mogle bujati, moramo ponovno osmisliti naše pojmove intelektualnog vlasništva," tvrdi predsjednik IBM-a Sam Palmisano. "Zakoni o intelektualnom vlasništvu stvoreni su kako bi omogućili pojedincima i institucijama da izvuku korist od svojih otkrića, pri čemu istodobno to intelektualno bogatstvo mora biti dostupno društvu u cjelini. Ali u tom prilično krhkom okviru postoje suprotstavljeni stavovi o tome čiji interesi moraju biti zastupljeni prvo. Neki ljudi misle da je stroga zaštita vlasničkih interesa izumitelja najbolji način da pružimo poticaj inovacijama. Drugi pak tvrde da trebamo otvoriti vrata i dati svima puni dostup intelektualnom bogatstvu. Mislim da nam treba novi korak naprijed, pristup koji će ponuditi ravnotežu između ta dva ekstrema. Moramo zaštititi interese pojedinaca i kompanija koji doista stvaraju nove i korisne izume. Ali istodobno, moramo zaštititi interese i inovativnih zajednica, kreativnog ekosistema – skupina koje nisu uključene ili privilegirane, ali koje su bez obzira na to bave pravim, doista važnim inovacijama. U postindustrijskome svijetu treba nam prošireni pojam vlasništva."

I dok sređujete pitanje vlasničkih prava, sredite i ovo: Trinaestoga studenog 2004. dvadesetogodišnjeg poručnika Justina M. Ellswortha, ubila je u Iraku bomba tijekom pješačke patrole. 21. prosinca 2004. Associated Press je izvijestio da njegova obitelj od Yahoo!a traži lozinku za elektroničku poštu svojeg preminulog sina kako bi mogli sačuvati sve njegove e-mailove, poruke koje je on slao drugima i koje su drugi slali njemu. "Želim ga zapamtiti prema njegovim riječima. Znam da je mislio da radi ono što treba raditi. Želim to sačuvati za budućnost," rekao je AP-u John Ellsworth, Justinov otac. "To je posljednja stvar koju imam od svog sina." Krećemo se prema svijetu gdje sve više komunikacije ima oblik bitova koji putuju kroz virtualni prostor i koji se čuvaju na serverima po cijelome svijetu. Nijedna vlada ne kontrolira tu virtualnu stvarnost. Sada se stoga postavlja pitanje: Tko je vlasnik bitova kada umrete? AP je izvijestio kako je Yahoo! Ellsworthovoj obitelji odbio dati lozinku njihova sina, navodeći činjenicu da politika Yahoo!a traži brisanje svih korisničkih računa koji su neaktivni više od 90 dana i činjenicu da su svi Yahoo!ovi korisnici potpisali da prava na korisnički identitet i račun prestaju sa smrću korisnika. "Premda suosjećamo sa svim obiteljima preminulih, korisnički računi i sadržaj na njima ne može se prenositi" čak niti nakon smrti, rekla je AP-ju glasnogovornica Yahoo!a Karen Mahon. Što se više lišavamo papira i što više komuniciramo sve digitaliziranijim formatima, bolje bi vam bilo da prije nego umrete, uključite u svoju oporuku odgovor na pitanje kome ostavljate svoje bitove. To je vrlo stvaran problem. Mnoga poglavlja ove knjige spremio sam na svoj AOL račun, i imao sam osjećaj da je tekst najsigurniji u virtualnom prostoru. Da mi se nešto dogodilo dok sam pisao ovu knjigu, moja obitelj i moj izdavač morali bi tužiti AOL da dođu do ovoga teksta. Molim vas, neka netko to sredi!



Smrt trgovačkog putnika

Ujesen godine 2004. otišao sam u Minneapolis posjetiti svoju majku i susreo se tri puta u nizu sa svijetom kao ravnom pločom. Prvo, prije negoli sam napustio Washington, nazvao sam 411, pomoć u pronalaženju telefonskih brojeva, da pronađem telefonski broj svojeg prijatelja u Minneapolisu. Odgovorio mi je kompjutor i tražio od mene da izgovorim ime osobe čiji broj tražim. Zbog ovog ili onog razloga, kompjutor me nije dobro čuo, i stalno mi je odgovarao onim istim kompjutorskim glasom: "Jeste li rekli…?" Morao sam nastaviti ponavljati obiteljsko ime glasom koji je prikrivao moj bijes (jer me kompjutor inače ne bi razumio). "Ne, nisam to rekao…. rekao sam…" Naposljetku su me ipak spojili s operaterom, ali nisam uživao u tom 'izravnom' susretu s informacijskom službom za telefonske korisnike. Žudio sam za 'trenjem' s drugim ljudskim bićem. Možda je jeftinije i učinkovitije imati kompjutor koji vam daje telefonske brojeve, ali meni je to donijelo samo frustracije.

Kada sam stigao u Minneapolis, ručao sam s obiteljskim prijateljima, a jedan je od njih cijeli svoj život proveo na Srednjem Zapadu kao prodavač velikim trgovačkim centrima u regiji. On je po prirodi trgovac. Kada sam ga pitao što ima nova, uzdahnuo je i rekao kako poslovi više ne idu onako dobro kao prije. Sve se danas prodaje s rabatima od jedan posto, objašnjava mi on. Nema problema. On sada prodaje uglavnom potrošnu robu kako bi s velikim kvantitetama robe uz tako niske rabate ipak mogao funkcionirati. Ali zabrinjavala ga je činjenica da više nema nikakav ljudski kontakt s nekim od svojih najvećih kupaca. Čak i robe i jeftine namirnice imaju neke specifične elemente koje treba znati prodavati i isticati. "Sada se sve radi elektronskom poštom", kaže on. "Recimo: imam posla s klincem (u jednom od najvećih prodavačkih lanaca u zemlji), a on mi kaže: "Samo mi e-mailom pošaljite svoju ponudu." Nikada ga nisam vidio. U pedeset posto slučajeva, on mi niti ne odgovara. Uopće ne znam kako da s njime surađujem… U stara dobra vremena zaustavio bih se u uredu, i kupcima dao nekoliko karata za utakmicu Vikingsa. Bili smo prijatelji… Tommy, sve oko čega se ljudi još danas uopće brinu jest cijena."

Srećom, moj prijatelj je uspješan poslovni čovjek i vlasnik je niza poduzeća. Ali kada sam razmislio o tome što je govorio, prisjetio sam se scene iz Smrti trgovačkog putnika u kojoj Willy Loman kaže kako njega, za razliku od njegovog kolege Charleyja, općenito "dosta vole". Svojem sinu objašnjava kako su u poslu kao i u životu, osobnost, karakter i ljudske veze bitnije od pameti. Willy kaže: "Čovjek koji ima ugled u poslovnome svijetu, čovjek koji zna u drugome stvoriti interes, to je čovjek koji će ići naprijed. Neka te vole i nikada ti ništa neće trebati."

Ali kada svijet postane ravna ploča, to više ne vrijedi. Teško je stvoriti ljudski kontakt elektronskom poštom i internetom. Sljedeći dan ručao sam s prijateljem Ken Greerom, rukovoditeljem medijske kompanije o kojoj ću pričati malo kasnije. Ken je krenuo s istom žalopojkom: Toliko ugovora ovih dana odlazi reklamnim tvrtkama koje prodaju samo brojeve, a nemaju nikakav kreativni instinkt. Potom je dodao nešto što mi se doista usjeklo u pamćenje: "Kao da su iscijedili svu mast iz poslovanja" i pretvorili sve u igru brojkama. "Ali upravo mast mesu daje okus", dodao je Ken. "Najmršavije kriške mesa nemaju dobar okus. Od odrezaka želiš da imaju barem malo masti."

Proces ravnanja svijeta bespoštedno cijedi mast iz poslovanja i života, ali, kao što je primijetio Ken, upravo mast daje okus i teksturu životu. Mast je ono što nas drži na toplom.

Da, potrošač u nama želi Wal-Martove cijene, da nestane sva mast. Ali radnik u nama želi malo masti oko kosti, onako kako to čini Costco, tako da može ponuditi zdravstveno osiguranje svim svojim radnicima, a ne samo polovici, kao što to čini Wal-Mart. Ali dioničar u nama želi Wal-Martove profite, ne Costcoove. A onda opet – građanin u nama želi Costcoove dodatke, a ne Wal-Martove, jer će razliku naposljetku morati platiti društvo u cjelini. Potrošač u meni želi manje telefonske troškove, ali kada nazovemo 988 ljudsko biće u meni također želi razgovarati s operaterom. Čitatelj u meni voli surfanje po mreži i čitanje bloggova, ali građanin u meni želi da neki takvi bloggeri dobiju urednika, posrednika, koji će im reći da prije negoli pritisnu tipku "šalji", još jednom provjere neke svoje podatke, kako cijelome svijetu ne bi lažno govorili da je nešto pogrešno ili nepošteno.

S obzirom na te sukobljene osjećaje i pritiske, u svemu tome ima potencijala da se američka politika u potpunosti presloži – tako da se radnički i korporativni interesi srede i sklope u različite stranke. Razmislite o tome: socijalni konzervativci s desnog krila republikanske stranke, koji ne vole globalizaciju ili zbližavanje sa svijetom jer nam ona dovodi mnoge strance i strane kulturne običaje u Ameriku, mogli bi se udružiti sa sindikatima na ljevici demokratske stranke, koji ne vole globalizaciju zato što omogućuje prebacivanje poslova i poduzeća u druge krajeve svijeta. Mogli bi se zvati Stranka Zida i javno se zalagati da svuda bude više otpora i masti. Pa pogledajte: republikanski kulturni konzervativac ima mnogo više zajedničkog s radnicima u čeličanama Youngstowna u državi Ohio, ili sa seljacima u ruralnom dijelu Kine, ili s mullama u središnjoj Saudijskoj Arabiji, koji također žele više ograda i zidova, negoli s bankarima na Wall Streetu ili radnicima u uslužnim djelatnostima povezanima s globalnom ekonomijom u Palo Altu, i koje je svijet kao ravna ploča obogatio.

U međuvremenu, poslovno krilo republikanske stranke, koje vjeruje u slobodnu trgovinu, deregulaciju, veću integraciju i manje poreze – u sve ono što će još više izravnati svijet – mogli bi završiti u alijansi sa socijalnim liberalima demokratske stranke, od koji su mnogi radnici globalne uslužne industrije na Istočnoj i Zapadnoj obali. Mogao bi im se pridružiti i Hollywood i drugi zabavljači. Svi su oni veliki dobitnici od svijeta kao ravne ploče. Oni bi se mogli zvati Stranka Mreže, i njihova glavna platforma mogla bi biti promocija intenzivnije globalne integracije. Mnogi stanovnici Manhattana i Palo Alta imaju više zajedničkih interesa s ljudima u Šangaju ili Bangaloreu negoli sa stanovnicima u Youngstownu ili Topeki. Ukratko, u ravnome svijetu vjerojatno ćemo biti svjedoci udruživanja brojnih socijalnih liberala, bijelih okovratnika u globalnoj uslužnoj djelatnosti i Wall Streeta na jednoj strani, i udruživanja brojnih socijalnih konzervativaca, bijelih okovratnika u lokalnoj uslužnoj djelatnosti i radničkih sindikata na drugoj.

Gledatelji Pasije bit će u istim rovovima s Teamsterima i sindikalistima iz Američke federacija rada - Kongresa industrijskih organizacija (AFL-CIO), dok će liberali iz Hollywooda i Wall Streeta i gledatelji filma Imaš poruku biti u istim rovovima s visokokvalificiranim radnicima iz Silicijske doline, i pružateljima globalnih usluga na Mannhattanu ili u San Franciscu. Bit će to bitka između Mel Gibsona i Jimmyja Hoffe Jr. protiv Billa Gatesa i Meg Ryan.

Politika u svijetu kao ravnoj ploči sve će se više sastojati od postavljanja pitanja – koje vrijednosti, otpore i 'masti' vrijedi sačuvati – koje bi, u Marxovom rječniku, trebalo držati čvrstim, a kojima pak treba dopustiti da se rasprše u zrak. Zemlje, kompanije i pojedinci moći će pružati inteligentne odgovore na ta pitanja samo ako razumiju pravu prirodu i teksturu globalnog terena, i ako će shvatiti koliko se on razlikuje od terena iz razdoblja Hladnoga rata ili ranije. Zemlje, kompanije i pojedinci moći će ponuditi zdrave političke izbore samo ako u potpunosti shvate značaj izravnatog terena i ako će razumjeti sva nova sredstva koja su im sada na raspolaganju za suradnju i konkurenciju na njemu. Nadam se da će ova knjiga pružiti detaljniji okvir za tu izuzetno važnu političku raspravu i za veliko sređivanje koje nam slijedi iza ugla.

Zbog toga sam sljedeća tri odlomka odlučio posvetiti pitanjima kako će 'ravnanje' svijeta i trostruka konvergencija djelovati na Amerikance, na zemlje u razvoju i na kompanije.



Vežite se: ulazimo u svijet kao ravnu ploču.

Pet
Amerika i slobodna trgovina
Je li Ricardo još uvijek u pravu?
Kao Amerikanac koji je uvijek vjerovao u prednosti slobodne trgvine, morao sam, nakon svog putovanja u Indiju, odgovoriti na važno pitanje: trebam li još uvijek vjerovati u slobodnu trgovinu, sad kad je svijet opet ravna ploča? To je bilo pitanje koje je odmah trebalo razriješiti – ne samo zato što postaje vruća tema u unutarnjoj politici, nego i stoga što moje cijelo shvaćanje izravnanoga svijeta ovisi o mojem shvaćanju slobodne trgovine. Znam da slobodna trgovina ne mora nužno biti korisna za svakog Amerikanca, i da će naše društvo morati pomoći onima kojima ona šteti. Ali za mene je ključno pitanje: hoće li slobodna trgovina koristiti Americi kao cjelini, kad svijet postane toliko ravan i kad će toliko mnogo ljudi moći surađivati, i natjecati se, s mojom djecom? Čini se da će još toliki poslovi o kojima mislimo kao o "američkima" uskoro biti nadohvat svima. Ne bi li Amerikancima kao pojedincima bilo bolje kad bi njihova država podigla neke zidove i zabranila nešto od preseljavanja poslova i cijelih poduzeća izvan zemlje?
Prvi put sam se ozbiljno suočio s tim pitanjem kad sam snimao dokumentarac za Discovery Times u Bangaloreu. Jedan smo dan otišli u Infosysov kampus oko pet poslijepodne – baš u vrijeme kad su se Infosysovi radnici pozivnoga centra iz noćne smjene pješice, minibusima i na mopedima slijevali prema svojim radnim mjestima, i dok su mnogi od viših inženjera odlazili kući na kraju radnoga dana. Televizijska ekipa i ja stajali smo na ulazu promatrajući kako rijeka obrazovanih mladih ljudi teče u oba smjera, a mnogi od njih su bili u živom razgovoru. Svi su izgledali kao da su postigli 1600 bodova na svojim SAT testovima, a ja sam osjetio napad slabosti. Moj mi je mozak i dalje govorio: "Ricardo je bio u pravu, Ricardo je bio u pravu, Ricardo je bio u pravu." David Ricardo (1772 -1823) je bio engleski ekonomist koji je razvio teoriju slobodne trgovine komparativnih prednosti, koja tvrdi da ukoliko se svaka nacija specijalizira za proizvodnju roba za koju nudi komparativno povoljnije, i potom te robe razmjenjuje s drugim nacijama za robe u kojima su se one specijalizirale, doći će do općenitog napretka trgovine, i općenita će se razina dohotka povećavati u svakoj zemlji koja se bavi takvom trgovinom. Dakle, ako svi ovi indijski tehnokrati budu radili ono što je njihova komparativna prednost, i potom se okrenu i upotrijebe svoj dohodak da bi kupovali od Amerike ono što su njezine komparativne prdnosti – od Corningovih optičkih kablova do Microsoftovih Windowsa – obje će zemlje biti na dobitku, čak i ukoliko bi se moglo dogoditi da će neki pojedini Indijci ili Amerikanci morati promijenitisvoj posao u tom procesu. A dokaz za ovu međusobnu korist moguće je vidjeti u oštrom porastu izvoza i uvoza između Sjedinjenih Država i Indije posljednjih godina.
Ali, moje su oči i dalje gledale sve te indijske genijalce i govorile mi nešto drugo: "O, moj bože, toliko ih je, i svi su tako ozbiljni, tako željni rada. I samo dolaze, val za val. Kako na bilo koji način može biti dobro za moje kćeri i milijune drugih mladih Amerikanaca da ovi Indijci mogu obavljati iste poslove kao i oni, i to za puno manju plaću?". Kad je Ricardo pisao, robama se još moglo trgovati, ali najvećim dijelom to nije vrijedilo i za rad ili usluge koji zahtijevaju znanje. U ono vrijeme nije bilo podmorskih optičkih kablova koji omogućuju da se takvim radom i uslugama trguje između Amerike i Indije. Baš kad sam već bio pomalo iscrpljen brigom, glasnogovornica Infosysa u mojoj pratnji usput mi je spomenula da je prošle godine Infosys India primio "milijun prijava" mladih Indijaca za ponuđenih devet tisuća tehničkih poslova.
Želim vam ugodan dan.
Nisam znao što da mislim o svemu tome. Ne želim da bilo koji Amerikanac izgubi svoj posao zbog strane konkurencije ili tehničke inovacije. Sigurno je da ne želim izgubiti svoj posao. Kad izgubite posao, stopa nezaposlenosti nije 5,2 post; ona je 100 posto. Niti jedna knjiga o ravnome svijetu nije iskrena ako ne priznaje da takve bojazni postoje, ili da postoje određene rasprave među ekonomistima o tome je li Ricardo još uvijek u pravu. Nakon što sam, ipak, popisao argumente na obje strane, završio sam tamo gdje je završila i velika većina ekonomista – s uvjerenjem da je Ricardo još uvijek u pravu i da će većini Amerikanaca biti bolje ako ne podignemo prepreke preseljavanju poslova, globalizaciji dobavljačkih lanaca i premještanju kompanija u inozemstvo, nego ako ih podignemo.
To je jednostavna poruka ovog poglavlja: čak i u vrijeme izravnavanja svijeta, Amerika će u cjelini imati više koristi ukoliko će se pridržavati općih načela slobodne trgovine, kao što je to uvijek činila, negoli ukoliko počne podizati zidove, koji će samo izazvati druge da učine isto, zbog čega ćemo svi osiromašiti. Ali, širi argument cijelog ovog dijela knjige – "Amerika i svijet kao ravna ploča" – jest da je, unatoč tomu što je protekcionizam kontraproduktivan, politika slobodne trgovine premda nužna, nije dovoljna sama po sebi. Nju mora pratiti pažljiva i fokusirana domaća strategija čiji je cilj poboljšanje obrazovanja i doškolovanje svakog Amerikanca, tako da on ili ona budu sposobni natjecati se za nove poslove u sve ravnijem svijetu. A mora ju pratiti i inozemna strategija otvaranja strože kontroliranih tržišta svugdje u svijetu (uključujući i nekih naših, poput poljoprivede) čime će se dovesti još više zemalja u globalni sustav slobodne trgovine – koji će uvećati potražnju za robama i uslugama, potaknuti inovacije i smanjiti nezaposlenost, kao i migraciju zbog posla u cijelome svijetu.
Naravno, protekcionistička škola koja se bori protiv preseljavanja poslova u druge zemlje ne slaže se s time. Ona inzistira na tome da niti jedna od spomenutih strategija više ne djeluje. Protivnici preseljavanja ne tvrde samo da se u sve ravnijem svijetu može trgovati sa sve više roba, nego da to vrijedi i za mnoge usluge kojima je postalo moguće trgovti – a to su upravo oni uslužni poslovi o kojima ovisi američka srednja klasa, poslovi koji nikad nisu bili izloženi silama automatizacije ili preseljavanja u druge zemlje, kao što su to danas. Zbog te promjene, Amerika i druge razvijene zemlje kretat će se u pravcu apsolutne a ne samo relativne propasti svoje ekonomske moći i životnoga standarda, ukoliko uistinu i formalno ne zaštite određene poslove, i bijelih ovratnika i plavih ovratnika, od inozemne konkurencije. Nema mogućnosti da toliko novih igrača uđe u globalnu ekonomiju, u uslužni sektor i sofisticiranu proizvodnju – polja kojima su dominirali Amerikanci, Europljani i Japanci – a da plaće ne padnu i uravnoteže se tek na novoj, nižoj razini.
Koji su glavni protuargumenti protiv zagovornika slobodne trgovine i odljeva resursa, poput mene, koji još uvijek vjeruju da je Ricardo u pravu? Kao prvo, premda je moguće da postoji tranzicijska faza na određenim poljima tijekom koje će plaće biti smanjene u razvijenim zemljama, nema nikakvog razloga za vjerovanje da će to smanjenje biti trajno ili sveobuhvatno, sve dok globalni kolač raste. Smatrati da će ono biti trajno znači prizivati takozvanu teoriju fiksne količine poslova, shvaćanje prema kojemu postoji ograničena količina posla u svijetu, i da jednom kad se ta količina raspodijeli, svejedno da li među Amerikancima ili Indijcima ili Japancima, više ne preostaje poslova za druge. Ako sada imamo najveću količinu raspoloživih poslova, a Indijci ponude da će ih obaviti za manje novca, oni će dobiti najveći dio poslova, a mi manje, tako otprilike ide ta argumentacija.
Glavni razlog zbog čega je teorija o fiksnoj količini poslova kriva je ta što se zasniva na pretpostavci da je se što se moglo izumiti već izumljeno, i da je stoga ekonomska utakmica mrtva trka, borba oko fiksne količine poslova. Ta pretpostavka promašuje činjenicu da unatoč tome što su velike individualne kompanije gube poslove u nakupinama – jer se oni sele u inozemstvo ili prelijevaju u druge zemlje - i to obično završava na naslovnim stranicama krupno tiskanim slovima, istovremeno male kompanije stvaraju nove poslove, i to ne u zanemarivim količinama – ali to se ne vidi. Da bi se vjerovalo da je tako, obično je potrebno snažno vjerovanje. Ali, to se uistinu događa. Kad se ne bi događalo, stopa nezaposlenosti u Americi bi bila puno viša od današnji 5 posto. Razlog da se to događa je taj što se niže uslužne i proizvodne djelatnosti sele iz Europe, Amerike i Japana u Indiju, Kinu i bivše sovjetsko carstvo; ali globalni kolač ne samo da raste – jer više ljudi ima više novca za potrošiti – nego postaje kompleksniji, budući da se stvaraju novi poslovi i nove specijalizacije.
Dopustite mi da to ilustriram jednostavnim primjerom. Zamislite da na svijetu postoje samo dvije zemlje – Amerika i Kina. I zamislite da američka ekonomija ima samo 100 ljudi. Od tih 100 ljudi, 80 su obrazovani radnici čiji se rad zasniva na znanju, a 20 su slabije obrazovani, polukvalificirani radnici. Sada zamislite da se svijet izravnao i da Amerika potpisuje dogovor o slobodnoj trgovini s Kinom, koja ima 1000 ljudi, ali je manje razvijena. Tako današnja Kina ima samo 80 obrazovanih i visokokvalificiranih radnika od 1000, a 920 slabo kvalificiranih radnika. Prije no što je Amerika potpisala ugovor o slobodnoj trgovini s Kinom, bilo je samo 80 visokoobrazovanih radnika na svijetu. Sad ih ima 160, u našem svijetu s dvije zemlje. Američkim visokoobrazovanim radnicima se čini da je sad više konkurencije, a to je i točno. Ali, ako pogledate što su dobili, to je puno veće i puno kompleksnije tržište. Ono se razvilo od tržišta sa sto ljudi u tržište sa 1100 ljudi, s puno više potreba i želja. Tako da je to sada dobitna situacija i za američke i za kineske visokoobrazovane radnike.
Svakako, neki od tih radnika u Americi možda će se morati pomaknuti horizontalno na nove visokokvalificirane poslove, zbog kineske konkurencije. Ali, s tržištem koje je tako veliko i složeno, budite sigurni da će se stalno otvarati novi poslovi za visokokvalificirane radnike, s pristojnim plaćama za sve koji održavaju i usavršavaju svoje vještine. Tako da ne brinite ni za naše niti za kineske visokoobrazovane radnike. Njima će biti dobro s ovim većim tržištem.
"Kako to mislite, ne brinite?", možda ćete me upitati. "Kako da se ponašamo spram činjenice da će onih osamdeset visokoobrazovanih radnika iz Kine htjeti raditi za toliko manje novca nego onih osamdeset visokoobrazovanih radnika iz Amerike? Kako će se razriješiti ta razlika?"
To se neće dogoditi preko noći, tako da će možda neki američki visokoobrazovani radnici biti zahvaćeni u prijelaznom razdoblju, ali to djelovanje neće biti trajno. Paul Romer, stručnjak za novu ekonomiju sa Stanforda, tvrdi da u vezi s time morate shvatiti sljedeće: plaće za kineske visokoobrazovane radnike bile su toliko niske, premda su svoje vještine mogli nuditi globalno, baš kao i njihovi američki kolege, stoga što su bili zarobljeni unutar neslobodne ekonomije. Zamislite koliko je malo plaćen sjevernokorejski informatičar ili kirurg unutar tog zatvora od nacije! Ali, sad kad se kineska ekonomija otvara svijetu i reformama, plaće kineskih visokoobrazovanih radnika će rasti sve do američke ili svjetske razine. A američke neće pasti na razinu na kojoj su one u neslobodnim, zatvorenim ekonomijama. Već sad to možete vidjeti u Bangaloreu, gdje potražnja za indijskim programerima ubrzano približava njihove plaće razinama europskih i američkih plaća – nakon desetljeća stagniranja u kojima je indijska ekonomija bila zatvorena. Upravo zato Amerikanci moraju učiniti sve što mogu za promicanje postupnog ali kontroliranog otvaranja i reformiranja indijske i kineske ekonomije – jer će na dugi rok plaće rasti u otvorenijoj i produktivnijoj svjetskoj ekonomiji.
Ipak, valja se brinuti zbog 20 slabo kvalificiranih Amerikanaca koji će se sada morati natjecati izravnije s 920 slabo kvalificiranih Kineza. Jedan razlog zbog kojeg je 20 niskokvalificiranih Amerikanaca prije bilo pristojno plaćeno je taj što ih u usporedbi s 80 kvalificiranih Amerikanaca nije bilo mnogo. Svakoj ekonomiji treba niskokvalificiranih manuelnih radnika. Ali, sad kad su Kina i Amerika potpisale svoj dogovor o slobodnoj trgovini, postoji ukupno 940 niskokvalificiranih radnika i 160 visokokvalificiranih u svijetu s dvije zemlje. Oni američki niskokvalificirani radnici koji obavljaju poslove na kojima ih je moguće zamijeniti i koji se jednostavno mogu preseliti u Kinu – imat će problema. To ne treba poricati. Njihove će plaće sigurno pasti. Kako bi održali ili poboljšali svoj životni standard, morat će se uspinjati vertikalno a ne kretati horizontalno. Trebat će poboljšati svoje obrazovanje i usavršiti svoje vještine kako bi mogli dobiti jedan od onih novih poslova koji će se sigurno pojaviti na znatno proširenom američko-kineskom tržištu (U narednim poglavljima raspravljat ću o potrebi i obavezi našega društva da osigura svakome mogućnost stjecanja tih novih vještina).
Kao što zapaža Romer, znamo iz povijesti vlastite zemlje da porast broja visokokvalificiranih radnika ne dovodi nužno do smanjivanja njihove plaće na način kako se to događa s niskokvalificiranim radnicima. Od 1960tih do 1980tih, broj fakultetski obrazovanih radnika dramatično je porastao, dok su njihove plaće rasle još brže. Stoga što je kolač rastao po veličini i kompleksnosti, rasle su i želje ljudi, a to je povećalo potražnju za ljudima sposobnim za obavljanje kompleksnih poslova i specijaliziranih zadataka. Romer objašnjava da je tako dijelom zbog činjenice što "postoji razlika između roba zasnovanih na idejama i fizičkih roba." Ako ste visokoobraovani radnik koji stvara i prodaje neku vrstu proizvoda zasnovanog na ideji – ako se bavite konzaltingom, pružate financijske usluge, stvarate glazbu ili računalne programe, nove lijekove ili se bavite marketingom ili dizajnom – što je veće tržište to je više ljudi kojima možete prodati svoj proizvod. A što je veće tržište to ono stvara više novih specijalizacija i niša. Ako se pojavite s novim Windows-ima ili Viagrom, možete ih potencijalno prodati svakome na svijetu. Tako će radnicima koji se bave intelektualnim poslovima globalizacija odgovarati, a srećom Amerika u cjelini ima više radnika koji rade s idejama od bilo koje druge zemlje na svijetu.
Ali, ako prodaje manualni rad – komad drveta ili šipku čelika – vrijednost onog što morate prodati ne uvećava se nužno sa širenjem tržišta, a može i padati tvrdi Romer. Postoji ograničeni broj tvornica koje će kupiti vaš manuelni rad, a puno je više ljudi koji ga žele prodati. Ono što tesar ili dadilja moraju prodati može kupiti samo jedna tvornica i jedna obitelj u danom trenutku, objašnjava Romer, dok se ono što prodaje autor softvera ili izumitelj lijeka – proizvod zasnovan na ideji – može prodati svakome na globalnom tržištu istovremeno.
Zbog toga će Amerika, u cjelini, dobro proći u ravnome svijetu kojim vlada slobodna trgovina – pod pretpostavkom da nastaviti proizvoditi visokoobrazovane radnike koji su u stanju proizvesti robe zasnovane na idejama koje se mogu prodati globalni i koji su u stanju preuzeti visokokvalificirane poslove koji će se stvarati, ne samo tijekom ekspanzije globalne ekonomije nego i povezivanja svih znanjem bogatih područja na svijetu. Možda postoji ograničen broj dobrih tvorničkih poslova na svijetu, ali nema ograničenja broja idejama generiranih poslova na svijetu.
Ako krenemo od svijeta u kojem je bilo petnaest farmaceutskih kompanija i petnaest informatičkih kompanija u Americi (sveukupno trideset) i po dvije farmaceutske odnosno informatičke kompanije u Kini (ukupno četiri) prema svijetu u kome je po trideset farmaceutskih i informatičkih tvrtaka u Americi i trideset informatičkih odnosno farmaceutskih tvrtaka u Kini, to znači više inovacija, više izlječenja, više novih proizvoda, više niša za koje se je moguće specijalizirati, i puno više ljudi s višim dohocima koji mogu kupiti sve te proizvode.
"Kolač raste jer stvari koje izgledaju poput želja danas, postaju potrebe sutra" tvrdio je Marc Andreessen, suosnivač Netscape-a, koji je pomogao stvoriti cijelu novu industriju, e-trgovinu, koja danas zapošljava milijune specijalista u cijelome svijetu, specijalista čije poslove nitko još nije ni zamišljao kad je Bill Clinton postajao predsjednikom. Ja volim povremeno ići u kafeterije, ali sad kad imam Starbucks, kava mi je postala potrebom, a ta nova potreba je stvorila cijelu novu industriju. Oduvijek sam želio da mogu tragati za stvarima, ali otkad je stvoren Google, moram imati pretraživač. Tako je izgrađena cijela industrija oko traženja, a Google zapošljava doktore matematike u ogromnim količinama – prije no što ih zgrabe Yahoo! ili Microsoft. Ljudi uvijek pretpostavljaju da je sve što se moglo izumiti već izumljeno. Ali, nije.

"Vjerujete li da su ljudske želje i potrebe beskonačne" kaže Andreessen, "onda postoji beskonačni broj industrija koje će biti stvorene, beskonačni broj tvrtaka, i beskonačni broj poslova koje će trebati obaviti, a jedini ograničavajući faktor je ljudska mašta. Svijet postaje ravna ploča, ali istovremeno i raste. A ja mislim da su dokazi nepobitno uvjerljivi: pogledate li povijest, svaki put kad je bilo više trgovine, više komunikacija, imali smo i veliki porast ekonomskih aktivnosti i životnog standarda."



Amerika je poslije Drugog svjetskog rata integrirala slomljenu Europu i Japan u globalnu ekonomiju, pri čemu su i Europa i Japan svake godine povisivali razinu svoje proizvodnje, znanja i uslužnih djelatnosti, često puta kradući ideje i opremu od Sjedinjenih Država, baš kao što je to činila i Amerika krajem osamnaestog stoljeća u odnosu prema Britaniji. Pa opet, tijekom šezdeset godina poslije Drugog svjetskog rata, naš životni standard se podizao svako desetljeće a naša stopa nezaposlenosti – čak i uz svu poviku oko odljeva poslova – zadržava se malo iznad pet posto, što je otprilike upola manje od razine nezaposlenosti u najrazvijenijim zemljama Zapadne Europe.
„Upravo smo osnovali tvrtku i stvorili 180 novih poslova usred recesije!, rekao je Andreessen, čija tvrtka, Opsware, koristi automatizaciju i softver kako bi zamijenila ljude u upravljanju golemim serverima na udaljenim lokacijama. Automatizirajući ove poslove Opsware omogućava tvrtkama da uštede novac i oslobode talentirane intelektualne snage od relativno dosadnih poslova, kako bi mogli otpočeti nove poslove u drugim područjima. Trebate se bojati slobodnog tržišta, tvrdi Andreessen, samo ako mislite da vam nikad neće trebati novi lijekovi, novi softveri za organizaciju posla, nove industrije, novi oblici zabave, nove kafeterije, i samo ako vjerujete da građani vaše zemlje neće nikad moći steći i razviti znanja koja će im biti potrebna da bi obavljali poslove koje će iznjedriti ove nove industrije ili poslovni modeli.
„Točno“, zaključio je „potrebna je vjera, zasnovana na ekonomiji, da bi se reklo da će biti novih poslova.“ Ali, uvijek je bilo novih poslova, i nema nikakvog fundamentalnog razloga za vjerovanje da će budućnost biti drugačija.
Prije otprilike 150 godina, 90 posto Amerikanaca je radilo u poljoprivredi i s njom povezanim područjima, orući plugovima koje su vukli konji i obavljajući žetvu ručno. Danas, zahvaljujući industrijalizaciji poljoprivrede, potrebno nam je za uzgoj hrane manje od 3 posto stanovništva. Što bi bilo da je država nekad davno odlučila zaštititi i subvencionirati sve te manuelne poljoprivrednike, i da je odbila prihvatiti mehaniziranu, i napokon, kompjutoriziranu poljoprivredu? Hej, da se pitalo konje, automobili se nikad ne bi pojavili. Da li bi zato Americi danas bilo bolje? Teško. Naravno, istina je da se Indijci i Kinezi uspinju uz vrijednosni lanac i počinju proizvoditi robe koje zahtijevaju više znanja (knowledge intensive) – one stvari za koje su se Amerikanci bili specijalizirali. Dok se to zbiva, nešto će se od naših komparativnih prednosti u nekim područjima istopiti, objašnjava Jagdish Bhagwati, stručnjak za slobodnu trgovinu sa Sveučilišta Columbia. Doći će do pritiska koji će tjerati na niže razine plaće u određenim područjima, a neki od poslova s tih područja mogli bi zauvijek migrirati u inozemstvo. Zato će se neki intelektualni radnici morati pomicati horizontalno. Ali, rastući kolač će sigurno stvoriti nove specijalizacije koje će oni biti u stanju obavljati, i nova područja komparativih prednosti, koje je trenutno nemoguće predvidjeti.
Primjerice, u određenom trenutku američka industrija poluvodiča dominirala je svijetom, ali pojavile su se nove zemlje i počele grickati donji dio tržišta. Neke su se čak pomaknule prema boljim dijelovima. Američke tvrtke su tako bile prisiljene pronaći novije, dublje specijalnosti na proširenom tržištu. Da se to nije dogodilo, Intel bi danas bio izbačen iz posla. Umjesto toga, on cvate. Predsjednik Intela Paul Otellini, izjavio je u The Economistu (8. svibnja 2003) da se istovremeno dok se razvijaju čipovi za određene aplikacije, pojavljuju nove aplikacije koje zahtijevaju snažnije i kompleksnije čipove, što je Intelova specijalnost.
I dok Google, Yahoo! i Microsoft počinju nuditi video tražilice, primjerice, pojavit će se potreba za novim uređajima i čipovima koji će napajati te tražilice, što su stvari koje većina od nas nije mogla ni zamisliti samo prije deset godina. Tim procesima treba vremena da se razviju. Ali, oni se razvijaju, tvrdi Bhagwati, jer ono što se događa u uslužnim djelatnostima danas je isto ono što se događalo u proizvodnim djelatnostima kad su trgovinske barijere bile snižene. U proizvodnim djelatnostima, rekao je Bhagwati, dok se globalno tržište širilo a sve je više igrača ulazilo u igru, mogli ste zapaziti intenziviranje „unutarindustrijske trgovine“. Tako se Meksiko specijalizirao u proizvodnji guma, a Kina za bregaste osovine, dok se Amerika specijalizirala za opći dizajn automobila. Sada, kad se krećemo prema ekonomiji zasnovanoj na znanju uočavamo intenziviranje „unutaruslužne trgovine/razmjene“ pri čemu se pojavljuje sve više i više specijalizacija unutar raznih uslužnih sektora, dok oni postaju sve kompleksniji.
Dakle, mama i tata, nemojte se iznenaditi ako vaš klinac dođe jednoga dana s fakulteta i objavi da želi biti „optimizator pretraživača“. Znam da ćete biti u iskušenju reći: „Čekaj malo. Poslali smo te na fakultet da budeš doktor ili pravnik! Što je, dovraga, „optimizator pretraživača“? Zašto ne možeš biti oftalmolog poput tvog strica Lovre? Ali, ne podliježite takvim riječima. Optimizator pretraživača je samo jedna od tih novih specijalizacija koje se pojavljuju u ravnome svijetu. Evo kakva: recimo da na svijetu postoje dvije divovske tvrtke koje proizvode kovčege: „Tomovi kovčezi“ i „Samsonite“. Kad netko na Google-u utipka „kovčeg“ i na prvom mjestu dobije kao rezultat „Tomove kovčege“, ispred „Samsonite-a“, to za ovu tvrtku može značiti milijune dolara profita. Vjerojatnije je da će više ljudi kliknuti na „Tomove kovčege“, a zbog toga što je vjerojatno da će ljudi koji kliknu neku web stranicu kupiti proizvode oglašene na njoj, „Tomovi kovčezi“ će imati najveći promet. Ono čime se optimizatori pretraživača bave je konstantno proučavanje algoritama kojima se koriste najveći pretraživači kako bi dale svoje rezultate, i potom dizajniranje marketinških i internetskih strategija koje guraju neku tvrtku prema najboljim mjestima na rang listama tih rezultata. Optimizatori pretraživača toliko stopljeni s algoritmima da ih zovu i „algoholičarima“. Njihov posao pretpostavlja sintezu matematike i marketinga – potpuno nove specijalnosti koju je u potpunosti stvorilo izravnavanje svijeta. Sjećate li se dana kad ste pitali svog prijatelja koji je studirao matematiku „što će s tim raditi u životu“? Pa, nemojte ga više to pitati.
Optimizacija pretraživača je postala tako unosan posao da sad Google svake godine održava u svom sjedištu zabavu za sve optimizatore koji pokušavaju provaliti njegove šifre. 20. kolovoza 2005, Associated Press je objavio reportažu s opisom Googleovog plesa: „Rijeke besplatnog piva, živa glazba, karaoke i kompjutorske igrice održavale su ludu zabavu na visini, dok je istovremeno centar zbivanja bila sterilna konferencijska dvorana u sjedištu Google Inc.-a. Tamo su prepredeni internetski poduzetnici koji konstantno pokušavaju manipulirati rezultatima Googleovih pretraživača u prilog vlastitih poslodavaca, pokušavali iskoristiti rijetku prigodu da se oči u oči sretnu s vrhunskim inženjerima kompanije. Googleovim šifrantima, premda su se prikazivali kao susretljivi, nije na pamet padalo otkriti svoje „tajne recepte“ – Googleovu strogo čuvanu formulu za rangiranje web stranica…Pokušaji da se nadmudri Google iritiraju neke web-mastere poput Sharija Thurowa, koji kaže da je najbolji način da se poboljša mjesto tvrtke na rang listi tražilice ponuditi vrijedni sadržaj i proizvode.“
Ne postoji ništa u ravnome svijetu što čini izlišnim Ricardov osnovni uvid o komparativnim prednostima – baš ništa. Ono što je novo je kako će razvijene zemlje i zemlje u razvoju definirati svoje komparativne prednosti u ravnome svijetu – koje će nove i stare usluge i industrijske grane njihove kompanije odabrati da se u njima specijaliziraju, u danom trenutku. Tu leže pravi izazovi. Možda se čini da će u sve ravnijem svijetu zemlja moći izgubiti i izgubiti svoju komparativnu prednost na nekom polju puno brže nego u okruglom svijetu. Očito je, recimo, da zemlje poput Indije i Kine sada konkuriraju u puno više područja – na područjima koja su se nekoć smatrala ekskluzivnim rezervatom razvijenih zapadnih nacija. Te razvijene zapadne zemlje će se morati prilagoditi, i krenuti prema novim područjima, i to brzo, ako žele zadržati svoj životni standard. Istovremeno, dok se Indija i Kina razvijaju, one će izgubiti svoje komparativne prednosti u nekim nižim područjima, kakva su proizvodnja sirovina ili tekstila, i morat će ih prepustiti npr. Vijetnamu ili Madagaskaru. Niti jedna zemlja nije imuna na te ekonomske zakone gravitacije. Dobra je vijest za Ameriku, kao što sam već pokušao ukazati, da će u ravnijem svijetu nezadrživo rasti količina novih poslova, kako će se sve brže i brže stvarati nova područja poduzetništva – poslova kakav je primjerice optimizacija pretraživača za koje bi se morali moći specijalizirati obrazovani Amerikanci i Europljani. Istovremeno će se nezadrživo seliti poslovi iz razvijenog u svijet u razvoju, budući da novi poslovi u pravilu postaju komodificirani i lakše ih je razmjenjivati – i stoga postaje prednost obavljati ih u Indiji ili Kini.
U isto vrijeme, zahvaljujući desetorici „izravnjivača“, sve će se više poslova segmentirati, pri čemu će se sofisticiraniji zadaci obavljati u razvijenom svijetu a manje sofisticirani u svijetu koji se razvija – gdje svako obavljanje segmenta posla ima svoje komparativne prednosti. I vidjet ćete kako će sve više inovacija dolaziti iz Kine i Indije, i nešto će se proizvodnje, dizajna i marketinga preseljavati na Zapad, gdje – točno – imamo još uvijek nekih komparativnih prednosti. Vidjet ćete sve te stvari, odjednom. Ali, dok kolač raste i postaje kompleksniji, svaka zemlja treba otkriti stvari u kojima će se specijalizirati – pod uvjetom da i dalje obrazuje i usavršava vještine svoje radne snage.
Uvijek se sjetite: Indijci i Kinezi nas ne tjeraju prema dnu. Oni nas tjeraju prema vrhu – i to je dobra stvar! Oni žele viši životni standard, a ne mizerne nadnice; oni žele prave marke, a ne smeće; oni žele zamijeniti svoje mopede za automobile, svoje olovke za računala. A što to više rade, što se više penju, to se više prostora stvara na vrhu – jer, što više imaju, više troše, a tržište proizvoda postaje raznovrsnije, nastaje sve više specijaliziranih niša. Pogledajte što se već sada događa: dok američke tvrtke šalju svoj intelektualni posao u Indiju, indijske se tvrtke snalaze i koriste svoje zarade i znanja kako bi izumljivale nove proizvode koje siromašniji Indijci mogu koristiti da bi se izvukli iz siromaštva i postali dijelom srednje klase, gdje će bez sumnje postati potrošači američkih proizvoda. I Kina i Indija ubrzano pomiču svoje težište, koje je bilo na jeftinoj proizvodnji i imitiranju, u pravcu vlastitih jeftinih inovacija. Oni moraju otkriti inovativne i po cijeni prihvatljive načine rješavanja vlastitih problema – a to upravo i rade. Jednom kad usavrše neke od ovih jeftinih rješenja na vlastitim tržištima – program zdravstvenog osiguranja u Indiji koji si mogu platiti siromašni, po cijeni od 10 USD godišnje, jeftine laptope, superjeftine mobitele, ili čak jeftinu indijsku zrakoplovnu tvrtku (kod koje za 75 USD možete dobiti jednosmjernu kartu za trosatni let između Delhija i Bangalorea) i koja prodaje karte preko Internet kisoka smještenih na benzinskim crpkama – oni će ta rješenja učiniti globalnima. Časopis Business Week (od 11. listopada 2004) navodi da se u tvornici Tata Motors, kraj Pune, južno od Mumbaija, „skupina mladih dizajnera, tehničara i marketinških stručnjaka trudi oko nacrta i proučava uzorke čelika i kompozitne plastike. Početkom sljedeće godine oni planiraju stvoriti prototip dosad najambicioznijeg projekta Tata Grupe: automobila koji će stajati 2200 USD. Tvrtka se nada da će on postati najjeftiniji indijski automobil i savladati Suzukijev Maruti koji stoji 5000 USD – i da će postati izvozni model za ostatak svijeta u razvoju. „To je potreba dana u Indiji – auto za narod,“ kaže Ratan Tata, predsjednik Tata Grupe vrijedne 12.5 milijardi USD. Indijci sve više traže bolje proizvode i usluge, po prihvatljivoj cijeni. Ovogodišnji snažni ekonomski rast samo će proširiti tu potražnju. Fraza „made in India“ možda će uskoro značiti inovativnost u novoj globalnoj ekonomiji.“

Raghuram Rajan, ravnatelj istraživanja u Međunarodnom monetarnom fondu, član je upravnog vijeća vrlo inovativne indijske obrazovne kompanije s imenom HeyMath.com. Ova kompanija povezuje indijske studente koji preko interneta podučavaju učenike u Singapuru i drugdje, a zapošljava i indijske, britanske i kineske stručnjake koji pomažu da HeyMath.com izradi najbolje metode podučavanja različitih matematičkih i prirodoznanstvenih pojmova za osnovnoškolce i gimnazijalce. Radeći s državnim školama u Singapuru, a sada čak i u SAd-u HeyMath nudi nastavnicima plan održavanja sata, PowerPoint prezentacije, online pakete s domaćim zadaćama, i druge uzbudljive načine na koje se može podučavati matematiku i prirodne predmete. Ovo nastavnicima štedi vrijeme koje sad mogu upotrijebiti za prilagodbu posebnih lekcija samo za potrebe njihovih razreda ili kako bi provodili više vremena u radu s pojedinim učenicima. HeyMath ima sjedište u Chennaiju u Indiji, a financiraju ga škole i Singapura i drugih mjesta. Ali, Sveučilište Cambridge u Engleskoj je također dio njihove jednadžbe, jer kontrolira kvalitetu njihovog rada i daje certifikat njihovim proizvodima, planovima za izvedbu nastave i metodama za rad s učenicima.


"Svi su na dobitku" kaže Rajan. "Tvrtkom upravljaju dva Indijca koji su radili za Citibanku i CSFB u Londonu, a potom se vratili u Indiju kako bi otpočeli s ovim poslom…Cambridge zarađuje od tvrtke koja se stvorila jednu cijelu novu nišu. Indijski studenti zarađuju džeparac. A singapurski učenici bolje uče." Istovremeno, softver potreban za ovu operaciju vjerojatno potječe od Microsofta, čipovi od Intela, a indijski studenti koji su se obogatili sada vjerojatno kupuju jeftina osobna računala od Applea, Della ili HP-a. Ali, u stvari, ništa od toga ne možete vidjeti. "Kolač raste, ali nitko to ne primjećuje", kaže Rajan. Nitko nije izgubio posao jer se HeyMath uključila u posao, ali je mnogo ljudi na raznim mjestima dobilo posao koji prije pet godina još nije ni postojao.
Jedan ogled objavljen u časopisu McKinsey Quarterly "S onu stranu jeftinog rada: lekcije iz ekonomija u razvoju" (siječanj 2005), nudi lijep primjer tvrtaka u zemljama koje se kreću od jedne komparativne prednosti u pravcu druge: "U sjevernotalijanskoj industriji tekstila i odjeće…veći dio proizvodnje se preselio na mjesta gdje je cijena rada niža, ali zaposlenost je ostala stabilna jer su tvrtke uposlile ljude na zadaćama kakve su dizajniranje odjeće i koordinacija globalnih proizvodnih mreža."
Lako je demonizirati slobodna tržišta – kao i slobodu da se sele kompanije i preseljava posao – jer je toliko lakše vidjeti kako se ljudi otpuštaju u velikim skupinama, što je udarna vijest, no vidjeti da ih se zapošljava u manjim količinama u kompanijama koje su male ili srednje veličine, što rijetko kad dospije u vijsti. Ali, povremeno novine pokušaju dublje proniknuti u problem. Novine u mojem rodnom gradu Minneapolisu, Star Tribune, učinile su upravo to. Pokušale su precizno vidjeti što se s ekonomijom Minnesote dogodilo dok se svijet pretvarao u ravnu ploču. Zapravo, usudile su se objaviti, 5. rujna 2004, članak pod naslovom "Prekomorski poslovi donose dobitak kod kuće". Članak, napisan u Wuxiju u Kini, počeo je ovako: "Vani je zrak vlažan, prašnjav i vruć poput tropske groznice. Unutra, u suhim, besprijekorno čistim i rashlađenih prostorijama, stotine bivših seljaka sada su odjeveni od glave do pete u radna odijela koja izgledaju kao da su došla iz NASE, i rade za tvrtku Donaldson Co.Inc iz Bloomingtona…U slučaju Donaldsona, tvrtka ima dvostruko više radnika u

Kini – 2 500 – nego u Bloomingtonu, gdje ih ima 1100. Kineska operacija nije samo omogućila Donaldsonu da nastavi proizvoditi proizvod koji više nije mogao donositi profit u Sjedinjenim Državama, nego je pomogla i podići broj zaposlenih u Minnesoti za 400 ljudi od 1990. Donaldsonovi dobro plaćeni inženjeri, kemičari i dizajneri u Minnesoti provode dane praveći nacrte za moderne filtere koji će kineski radnici proizvoditi za uporabu u računalima, MP3 – playerima i digitalnim video snimačima. Sve niže cijene disketnih jedinica omogućila je upravo proizvodnja u Kini, a one su omogućile upravo sve veću potražnju za malim uređajima. "Nećemo li slijediti trendove, propast ćemo u poslu" rekao je David Timm, generalni direktor Donaldsovog dosjeka za disketne jedinice i mikroelektroniku. U Minesoti je Global Insight proicijenio da je u 2003. stvoreno 1854 novih radnih mjesta kao posljedica preseljenja nekih dijelova tvrtaka u strane zemlje. Do 2008. tvrtka očekuje gotovo 6700 novih poslova u Minnesoti zbog ovakvog trenda."


Ekonomisti često uspoređuju ulazak Kine i Indije u globalnu ekonomiju s trenutkom kad su se željezničke pruge koje su presijecale Ameriku konačno povezale Novi Meksiko s Kalifornijom, i njezinim daleko brojnijim stanovništvom. "Kad željeznica proradi" zapazio je Vivek Paul, predsjednik Wipro-a "prvo što vidite je višak kapaciteta, a svi ljudi u Novom Meksiku govore da će oni drugi ljudi, iz Kalifornije – zbrisati sve tvornice duž puta. To će se dogoditi u nekim područjima, i neke će tvrtke uz prugu uistinu propasti. Ali, tad će se kapital relocirati. Na kraju će sve uz prugu imati koristi. Jasno, postoji strah, a taj strah je dobar je stimulira spremnost da se mijenja, istražuje i pronalazi kako se mnoge stvari mogu učiniti bolje."
To se dogodilo kad smo povezali New York, Novi Meksiko i Kaliforniju. Dogodilo se kad smo povezali zapadnu Europu, Ameriku i Japan. A dogodit će se i kad povežemo Indiju i Kinu s Amerikom, Europom i Japanom. Način da se uspije nije zaustaviti željezničku prugu da povezuje ljude, nego dograditi svoje vještine i investirati u one postupke koji će omogućiti vama i vašem društvu da zatražite za sebe komad većeg, ali kompleksnijeg svjetskog ekonomskog kolača.

Šest

1   ...   13   14   15   16   17   18   19   20   ...   26


Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©azrefs.org 2016
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə