Thomas L. Friedman Svijet je ravna ploča




Yüklə 1.2 Mb.
səhifə16/26
tarix23.02.2016
ölçüsü1.2 Mb.
1   ...   12   13   14   15   16   17   18   19   ...   26

Indija protiv Indiane

Tko iskorištava koga?

Profesor Sandel tvrdi da ono što ja zovem suradnjom drugi mogu smatrati samo lijepim imenom za sposobnost unajmljivanja jeftine radne snage u Indiji. To ne možemo poricati – promatramo li iz američke perspektive. Ali to je točno samo ako to promatramo s jedne strane. Iz perspektive indijskog radnika, isti oblik suradnje, prebacivanja posla, samo je drugo ime za bitno novu samorealizaciju pojedinaca u zemljama u razvoju, koja im omogućuje da profitiraju, njeguju ili iskorištavaju svoje bogom-dane intelektualne talente – talente koji su prije 'ravnanja' svijeta često trunuli na dokovima Mumbaia i Calcutte. Promatrajući to s američkog kraja ravnoga svijeta, mogli biste zaključiti da trenje, prepreke i vrijednosti koje sprječavaju prebacivanje rada u druge krajeve moramo zadržati, pa čak i učvrstiti. Ali sa stajališta Indijaca i njihovih aspiracija, i stajališta pravednosti i pravde, te se prepreke i izvori trenja moraju ukloniti. Ekonomsko oslobođenje jedne osobe u svijetu kao ravnoj ploči za drugu znači nezaposlenost.

Razmotrimo sljedeći primjer iz stvarnoga svijeta: Godine 2003. država Indiana objavila je natječaj za izbor tvrtke koja će poboljšati državni kompjutorski sistem kojim se procesuiraju zahtjevi za dodatke nezaposlenih. Pogodite tko je pobijedio? Tata America International, odnosno američki ogranak indijske kompanije Tata Consultancy Services Ltd. Ponuda kompanije Tata iznosila je 15,2 milijuna dolara, što je bilo 8,1 milijuna dolara niže od sljedećeg najboljeg ponuđača, dviju kompanija - Deloitte Consulting i Accenture Ltd. iz New Yorka. Nijedna tvrtka iz Indiane nije se prijavila, jer je natječaj bio isuviše složen za tvrtke iz Indiane.

Drugim riječima, indijska konzultantska tvrtka dobila je posao poboljšanja poslovanja odjela za nezaposlene u državi Indiani! To ne možete izmisliti. Indiana je (u inozemstvo) prebacila posao istog onog odjela kojemu je zadatak da ljudima iz Indiane ublaži posljedice prebacivanja posla u inozemstvo. Tata je planirala poslati oko 65 najamnih radnika da zajedno s osamnaest državnih službenika radi za vladin ured države Indiana. Kompanija Tata izjavila je da će koristiti i lokalne kompanije da za nju obave lokalno regrutiranje kadrova, ali će većina radnika ipak biti iz Indije, i nadzirati rad na kompjutorskom sustavu koji će, jednom kada ga dovrše, "trebati ubrzati procesuiranje zahtjeva za dodatke nezaposlenih, uštedjeti na poštanskim troškovima i smanjiti natezanje s tvrtkama koje plaćaju porez za nezaposlene", objavio je Indianapolis Star 25. lipnja 2004. godine. Možete zamisliti kako je priča završila: "Glavni pomoćnici tadašnjeg demokratskog guvernera Franka O'Bannona (četiri godine prije njegove smrti, 13. rujna 2003.) potpisali su taj politički osjetljiv četverogodišnji ugovor." Ali kada je glas o sklapanju ugovora objavljen u javnosti, republikanci su od toga napravili veliki problem. To je postao tako problematičan politički "vrući krumpir", da je guverner Joe Kernan, demokrat koji je naslijedio O'Bannona, naredio državnom uredu koji pomaže nezaposlenim stanovnicima Indiane da razvrgne ugovor. Također je naredio da se postave pravne prepreke kako se takve stvari ne bi događale u budućnosti, kao i to da se ugovor razbije na manje dionice kako bi se na natječaj mogle javiti tvrtke iz Indiane. To je bilo dobro za tvrtke iz Indiane, ali vrlo skupo i neučinkovito za državu. Indianapolis Star objavio je da je kompaniji Tata poslan ček u visini od 993.587 dolara za njihov posao u trajanju od osam tjedana, tijekom kojega je kompanija uvježbavala 55 državnih programera za rad na razvijanju najnovijih programa: "S kompanijom je bilo izuzetno dobro raditi" kaže Alan Degner, službenik za razvoj radne snage države Indiane."

Sada vam postavljam jedno jednostavno pitanje: u ovoj priči o Indiji i Indiani, tko je eksploatator a tko eksploatirani? Američki ogranak indijske konzultantske tvrtke predlaže poreznim obveznicima države Indiane da će im uštedjeti 8,1 milijun dolara tako da poboljša njihove kompjutore – korištenjem indijskih radnika i lokalne unajmljene radne snage iz Indiane. Ugovor bi definitivno koristio američkom ogranku indijske konzultantske tvrtke; njime bi se okoristili i tehničari iz Indiane; a stanovnicima Indiane uštedio bi značajnu svotu poreznih dolara koja bi se mogli iskoristiti za unajmljivanje novih državnih službenika u drugim područjima, ili pak za izgradnju novih škola koje bi zauvijek smanjile broj nezaposlenih. Pa ipak je cijeli ugovor, koji je potpisao lijevo orijentirani, pro-radnički demokrat, ukinut pod pritiskom republikanaca koji su navodno za slobodnu trgovinu.

Pokušajmo to shvatiti!

U staro doba, kada se profit stvarao uglavnom vertikalno, obično unutar jedne kompanije - odozgo-nadolje, bilo je vrlo lako shvatiti tko je gore a tko dolje, tko izrabljuje a tko je izrabljen. Ali kada se svijet počeo izravnavati i kada se profit sve više počeo stvarati horizontalno (brojnim oblicima suradnje u kojima pojedinci i maleni imaju veću moć) postaje vrlo teško odgovoriti na pitanje tko je eksploatator a tko eksploatirani. Neki naši stari politički refleksi više ne vrijede. Nisu li indijski inženjeri bili "eksploatirani" kada ih je na nekim od najboljih indijskih i svjetskih tehničkih instituta obrazovala njihova država, ali je potom Indija vodila socijalističku politiku koja ni u Indiji nije mogla stvoriti posao, pa su oni koji nisu mogli otići iz nje morali voziti taksije kako bi se prehranili? Jesu li isti ti inženjeri sada izrabljeni ako se pridruže najvećoj konzultantskoj tvrtki u Indiji, ako im se daju u indijskim okvirima vrlo pristojne plaće, i ako sada zahvaljujući ravnome svijetu na globalnoj razini mogu iskoristiti svoje vještine? Ili: izrabljuju li sada indijski inženjeri stanovnike Indiane nudeći im poboljšanja državnog sustava za nezaposlene mnogo jeftinije negoli što im nude američke konzultantske tvrtke? Ili: izrabljuju li stanovnici Indiane te jeftine indijske inženjere? Neka mi, molim lijepo, netko odmah kaže: Tko koga izrabljuje u ovoj priči? Na čijoj je strani ljevica u ovoj priči? Na strani stručnjaka iz zemalja u razvoju s pristojnim plaćama, stručnjaka koji pokušavaju iskoristiti svoje teško stečene talente u zemljama u razvoju? Ili na strani političara u Indiani, koji su te indijske inženjere željeli lišiti posla tako da posao mnogo skuplje obavi njihovo izborno tijelo? A na čijoj je strani tradicionalna desnica? Na strani onih koji žele niske poreze? Onih koji žele smanjiti državni proračun Indiane time što će prebaciti dio posla na druge, ili pak na strani onih koji kažu: "Podignimo porezne stope kako bismo ovdje rezervirali neke poslove i to samo ljudima iz Indiane"? Ili na strani onih koji žele zadržati određeno političko opterećenje u ime pomoći ljudima iz Indiane, premda se to sukobljava sa svim republikanskim instinktima o slobodnoj trgovini? Ako ste protiv globalizacije jer mislite da šteti ljudima u zemljama u razvoju, na čijoj ste strani u ovoj priči: na indijskoj strani ili na strani države Indiane?

Priča o Indiji protiv Indiane ističe probleme razdvajanja interesa dviju zajednica koje nikad dosad nisu mogle zamisliti ikakvu povezanost, a kamoli suradnju. Ali odjednom su se obje probudile i otkrile da u svijetu kao ravnoj ploči, u kojem rad sve više postaje horizontalna suradnja, one nisu samo povezane i ne samo da surađuju, već očajnički tragaju za nekim društvenim ugovorom kojim bi mogli regulirati svoje odnose.

Šira poanta je sljedeća: Bez obzira govorim li o znanosti upravljanja, ili o političkoj znanosti, proizvodnji, istraživanju ili razvoju, mnogi, doista mnogi igrači i procesi morat će se suočiti s "horizontalizacijom". Za to će trebati mnogo sređivanja.

Gdje počinju a gdje prestaju kompanije?
Baš kao što će se u svijetu kao ravnoj ploči morati "srediti" odnosi različitih skupina radnika, isto će se tako morati "srediti" i odnosi između kompanija i zajednica u kojima one djeluju. Čije vrijednosti će vladati pojedinom kompanijom, i čije interese će poštovati i poticati ta kompanija? Jasno je da će se u svijetu kao ravnoj ploči globalne korporacije prilagoditi tako da maksimalno iskoriste svjetske mogućnosti i svjetske resurse – a to upravo znači da će se prilagoditi svijetu kao ravnoj ploči. U prošlosti su zemlje profitirale od uspjeha ili hegemonije svojih vodećih kompanija i zahvaljujući tom uspjehu definirale svoj položaj u svijetu. Na taj je način definirala svoje ekonomsko blagostanje i ulogu u svijetu. Ali što se zbiva kada biznisi sami počnu definirati svoje interese, kada na globalnoj a ne na domaćoj razini počnu razmatrati prilike koje im pruža radna snaga, i kada cijeli proces distribucije dionica i vlasništva od kompanija sve češće zahtijeva da budu učinkovite u skladu s globalnim standardima, globalnim prilikama i globalnim resursima? Tada se interesi i potrebe kompanije sve rjeđe (ili nesavršenije) svrstavaju na stranu nacija ili država u kojima se nalaze njihove središnjice. Nekada se govorilo: Kako ide General Motorsu, tako ide Americi. Ali danas bi morali reći: "Kako ide Dellu, tako ide Maleziji, Tajvanu, Kini, Irskoj, Indiji…" Hewlett-Packard danas ima oko 150.000 radnika u barem 170 zemalja svijeta. HP nije samo najveća tehnološka kompanija za potrošače u svijetu; ona je najveća informatičko-tehnološka kompanija u Europi, najveća informatičko-tehnološka kompanija u Rusiji, najveća informatičko-tehnološka kompanija na Srednjem Istoku, i najveća informatičko-tehnološka kompanija u Južnoj Africi. Ako većina njezinih radnika i kupaca živi izvan Amerike, je li Hewlett-Packard američka kompanija, premda joj je centrala u Palo Altu? Korporacije danas ne mogu preživjeti kao institucije ograničene na samo jednu nacionalnu državu, čak i kada je ona velika poput Sjedinjenih država. Zbog toga je tema koja će nacije, države i njihove stanovnike držati budnima cijelu noć: kako se postaviti prema tim korporacijama? Kome su one privržene?

"Korporativnoj je Americi išlo dosta dobro, i s njom je sve u redu, ali išlo joj je dobro jer se svrstala uz svijet kao ravnu ploču," kaže Dinakar Singh, menadžer rizičnih investicijskih fondova. "Ide joj dobro jer prebacuje sve više radnih komponenti najjeftinijim i najučinkovitijim dobavljačima. Ako Dell može napraviti sve komponente svojih računala u obalnom pojasu Kine, i prodavati ih na obalnim pojasima Amerike, od toga ima koristi Dell, od toga imaju koristi američki potrošači, ali teško možemo reći da od toga ima koristi američka radna snaga." Stoga Dell želi što ravniji svijet, sa što manje 'trenja' i prepreka. Isto to želi i većina drugih korporacija, jer im to omogućuje da stvari proizvedu na najjeftinijim i najučinkovitijim tržištima, i da ih prodaju na onim najlukrativnijim. U Globalizaciji 3.0 nema gotovo ništa što za kapital ne bi bilo dobro. Kapitalisti se mogu opustiti, kupiti bilo koju inovaciju, unajmiti najbolju i najjeftiniju radnu snagu, i najbolje rezultate rada iz bilo kojeg kraja svijeta, a potom istražiti te inovacije, razviti ih, proizvesti i distribuirati. Dionice Della dobro stoje, dioničarima Della je dobro, kupcima Della je dobro, i Nasdaq-u ide dobro. Svemu što ima veze s kapitalom ide dobro. Ali od toga će profitirati samo neki američki radnici, i samo neke zajednice. Zbog onoga što sa sobom donosi 'izravnanje' svijeta, drugi će osjetiti bol.

Otkad su prve multinacionalne kompanije započele tragati za radnom snagom i tržištima, njihovi su interesi uvijek nadilazili interese nacionalnih država u kojima su im bile smještene središnjice. Ali ono što se danas zbiva u 'ravnome' svijetu, toliko je kvantitativno drukčije, da možemo govoriti o fundamentalnim, kvalitativnim razlikama. Kompanije nikada nisu imale veću slobodu da s manje trzavica prebaci u poslove istraživanja, fizičkoga rada, visokokvalificirane proizvodnje bilo kuda u svijet. A to znači da će dugoročni odnos kompanija i zemalja u kojima je smještena njihova centrala, postajati sve neizvjesniji.

Razmotrimo sljedeći, vrlo upečatljiv primjer: 7. prosinca 2004. godine, IBM je objavio prodaju cijelog svojeg Odjela za osobne kompjutore kineskoj računalnoj kompaniji Lenovo. Time je stvorena nova svjetska kompanija za proizvodnju PC-ja – treća najveća kompanija na svijetu – s oko 12 milijardi dolara godišnjeg prihoda. Istodobno, IBM je objavio da će preuzeti 18,9 posto udjela u vlasništvu Lenova, i stvoriti stratešku alijansu između IBM-a i Lenova za prodaju PC-ja, za financiranje i usluge u čitavome svijetu. Nova, zajednička kompanija imat će sjedište u New Yorku, ali će se glavne proizvodne operacije odvijati u Pekingu i Raleighu, u Sjevernoj Karolini; istraživački centri bit će u Kini, Sjedinjenim državama i Japanu; a prodajni uredi bit će u čitavome svijetu. Nova kompanija Lenovo bit će glavni dobavljač PC-ja za IBM, a IBM će biti novi glavni dobavljač usluga i financija za Lenovo.

Pratite me? Oko deset tisuća ljudi preselit će se iz IBM-a u Lenovo, kompaniju koja je stvorena 1984. i prva uvela pojam kućnog računala u Kinu. Od 1997. Lenovo je glavna tvrtka za PC-je u Kini. Moj omiljeni dio tog izvješća za novinare jest popis novih kompanijskih visokih dužnosnika: "Yang Yuanqing – Predsjednik Uprave. (Trenutno je izvršni direktor u Lenovu.) Steve Ward – Glavni izvršni direktor. (Trenutno je viši dopredsjednik IBM-a i generalni menadžer Odjela za "osobne sisteme" IBM-a.) Fran O'Sullivan – Glavni operativni direktor. (Trenutno je generalna ravnateljica Odjela za PC-je u IBM-u.) Mary Ma – Glavni financijski direktor. (Trenutno je glavni financijski direktor Lenova.)"

Evo što znači horizontalno stvaranje profita: Ta nova kompjutorska kompanija u kineskom vlasništvu s centralom u New Yorku i tvornicama u Raleighu i Pekingu imat će kineskog predsjednika, američkog glavnog izvršnog direktora, američku operativnu direktoricu, i kinesku financijsku direktoricu, i bit će na popisu hongkonške burze. Smijemo li je zvati američkom kompanijom? Kineskom kompanijom? Kojoj će zemlji Lenovo biti privrženije? Ili će smatrati da lebdi negdje iznad 'ravnog' svijeta?

To pitanje već su pretpostavili u izvješću za novinare prilikom objavljivanja vijesti o utemeljenju nove kompanije: "Gdje će Lenovo biti smješteno?" pita se autor letka.

Odgovor: "Kao globalna kompanija, nova kompanija Lenovo bit će zemljopisno raspršena, a ljudi i fizičko vlasništvo bit će locirani po cijelome svijetu."

Hajde sredite to!

Hladna i teška istina jest da menadžment, dioničare i investitore ne zanima otkud dolaze njihovi profiti pa čak ni to gdje se stvaraju radna mjesta. Ali žele kompanije koje će se dugoročno održati. Nasuprot tomu, političari su prisiljeni stimulirati proizvodnju radnih mjesta na određenoj lokaciji. A stanovnici, Amerikanci, Europljani ili Indijci – žele znati da će dobra radna mjesta ostati blizu njihovog doma.

Izvršni direktor velike europske multinacionalne kompanije jednom mi je priopćio: "Mi smo sada globalna istraživačka kompanija." To je velika vijest za njegove dioničare i investitore. On će sada početi preuzimati najbolje umove na svijetu, gdje god bili, i gotovo će sigurno štedjeti novac time što neće istraživati u svojem stražnjem dvorištu. "Ali na kraju krajeva", kazao mi je povjerljivo, "to će u budućnosti imati posljedice za radna mjesta u mojoj zemlji – možda ne ove godine, ali za pet ili petnaest svakako." Kao izvršni direktor i građanin Europske unije, "možete ući u dijalog sa svojom vladom o tome kako zadržati poslove u svojoj zemlji – ali iz dana u dan sve češće moramo donositi odluke razmišljajući kao dioničari."

U prijevodu: ako mogu kupiti pet izvrsnih istraživača u Kini i/ili Indiji za cijenu jednoga u Europi ili Americi, kupit ću petoricu; i ako to dugoročno znači da će moje društvo izgubiti jedan dio svojih temeljnih vještina i nositelja tih vještina, onda to tako mora biti. Jedini način da se spoje interesi tih dvaju strana – kompanije i zemlje u kojoj je ona nastala – jest da imate doista pametno stanovništvo koje neće samo tražiti svoj dio većeg globalnog kolača, već će kreirati i nove komadiće za sebe. "Mi smo se navikli na naše visoke plaće, a sada ćemo ih doista morati zaslužiti", rekao mi je spomenuti izvršni direktor.

Ali danas je sve teže čak i ustanoviti zemlju podrijetla kompanije. Sir John Rose, glavni izvršni direktor Rolls-Roycea jednom mi je rekao: "Imamo veliko poduzeće u Njemačkoj. Mi smo najveći poslodavac na području vrhunske tehnologije u državi Brandenburg. Nedavno sam bio na ručku s kancelarom Gerhardom Schroederom. On mi je rekao "Vi ste njemačka kompanija, zašto ne biste pošli sa mnom na put u posjet Rusiji" – kako bi napravili reklamu za poslovanje njemačkih kompanija." Njemački je kancelar, kaže Rose, "znao da je moja centrala u Londonu, ali da moji poslovi uključuju stvaranje vrijednosti u Njemačkoj, i da bi to bilo konstruktivno za njegove odnose s Rusijom."

U ovoj priči imamo jednu notornu britansku kompaniju, Rolls-Royce, koja, unatoč tome što joj je središte u Londonu, danas djeluje preko horizontalnog globalnog dobavljačkog lanca, a njezinom izvršnom direktoru, britanskom građaninu kojega je kraljica proglasila vitezom, laska njemački kancelar kako bi mu pomogao u reklamiranju njemačkih poslova u Rusiji, budući da se jedna karika Rolls-Royceovog dobavljačkog lanca slučajno proteže kroz Brandenburg.

Moj prijatelj Glen Fukushima je Amerikanac japanskog podrijetla. Njegov otac, također japanski Amerikanac, bio je stacioniran u Japanu u sklopu Američke vojske, pa je Glen rođen u američkoj vojnoj bolnici u Japanu godine 1949. Diplomirao je na Stanfordu i Harvardu. Godine 1985. napustio je svoj odvjetnički ured, prihvatio novo radno mjesto ravnatelja japanskih poslova pri Američkoj trgovačkoj komori, a potom je postao dopredsjednik odjela za Japan i Kinu u istoj instituciji, i predstavljao je Sjedinjene države u raspravama o trgovini između SAD-a i ta dva azijska diva. Godine 1990. preselio se u Tokio, gdje je počeo dobivati niz visokih direktorskih mjesta u AT&T-ju i drugim multinacionalnim američkim korporacijama. Godine 1997. kolege su ga izabrale za Predsjednika Američke trgovačke komore u Japanu, što je dobrovoljni posao koji je vrlo autoritativno obavljao. Kada sam prolazio kroz Tokio u rujnu 2005. godine, pojeli smo svoj uobičajeni doručak za njegovim stolom u uglu blagovaonice u hotelu Okura. Pitao sam Fukushimu o njegovom poslu, a on me iznenadio objavivši da ima novo radno mjesto: Postao je predsjednik japanskih operacija za europski konzorcij Airbus. Sada vodi japanski dio biznisa za kompaniju - krunski dragulj europske proizvodnje, i pomaže joj da pobijedi krunski dragulj američkih proizvodnih kompanija – Boeing, pri prodaji putničkih aviona Japanu, domovini svojih predaka.

"Kada sam došao u Airbus, američko veleposlanstvo mi je priopćilo da više ne smijem sudjelovati na mjesečnim sastancima između američkog veleposlanika i Guvernerskog savjeta Američke trgovačke komore u Japanu", kaže Fukushima, koji je predsjedavao toj instituciji u vrijeme njezine pedesete obljetnice. Zaposlenici veleposlanstva, razumljivo, nisu željeli da netko tko reprezentira vodeći europski industrijski konzorcij ima ikakvu pomoć od američkog veleposlanstva, čime bi mu pomogao u bitki protiv najvećih američkih industrijskih tvrtki. Fukushima je međutim tvrdio: "Radim nešto novo i različito, nešto što odražava duh vremena, nešto što se opire čvrstim nacionalnim kategorijama." Više ne postoji korelacija, kaže on, između nacionalnosti i direktora globalnih korporacija, zemljopisne smještenosti korporacijske središnjice i tržišta na kojem vrhunski direktori rade svoj najvažniji posao. Usput rečeno, dio novog zrakoplova Boeing 787 proizvodit će se u Japanu, a jedna drugi vrlo značajni dio posla gradit će se u Europi. Poput europskog zrakoplova, Airbusa, i američki zrakoplov, Boeing, izvlačit će dijelove i nacrte iz svih krajeva ravnoga svijeta.

Da, hajde sredite to.

Od zapovijedanja i kontrole do suradnje i spajanja
Prije nego što je Colin Powell dao ostavku na mjesto ministra vanjskih poslova, otišao sam do njega da ga intervjuiram. Na sedmom katu State Departmenta, u tom su intervjuu sudjelovala i dva njegova savjetnika za novine. Nisam mogao odoljeti a da ga ne pitam kako on stoji s činjenicom da je svijet postao ravna ploča. On je odgovorio jednom riječju: "Google". Powell mi je ispričao kako je u vrijeme kada je postao ministar vanjskih poslova godine 2001., kada je trebao neku informaciju, recimo tekst neke rezolucije UN-a, morao pozvati svojeg pomoćnika i čekati minute ili sate da netko iskopa informaciju.

"Sada samo utipka na Google "UNSC rezolucija 242" i tekst se pojavi na ekranu," kaže Powell. Powell mi je objasnio da kako godine idu, on sve više i više pretražuje sam, a u tom trenutku jedan od njegovih savjetnika za novine doda: "Da, sada više ne traži informacije. On već ima informacije. Sada traži akciju."

Powell, negdašnji član Savjeta AOL-a, također normalno koristi elektroničku poštu kako bi kontaktirao druge ministre vanjskih poslova, i, prema jednom od njegovih savjetnika, održavao je stalnu vezu 'instant-messaging' s tadašnjim britanskim ministrom vanjskih poslova Jackom Strawom, na sastancima na vrhu, kao da je riječ o nekim studentima na fakultetu. Zahvaljujući mobitelima i bežičnoj tehnologiji, kaže Powell, nijedan se ministar vanjskih poslova ne može od njega sakriti i pobjeći mu. Kaže kako je prošli tjedan tražio ruskog ministra vanjskih poslova. Prvo ga je našao preko njegovog mobitela u Moskvi, potom na jednom mobitelu na Islandu, a potom na mobitelu u Vientianeu u Laosu. "Mi imamo svačije brojeve mobitela," kaže Powell pričajući o kolegama ministrima vanjskih poslova.

Poantu koju iznosim s ovog intervjua jest da kada svijet postane ravna ploča, hijerarhije se ne izravnavaju samo za male ljude time što mogu početi djelovati kao da su veliki. One se izravnavaju i za velike ljude koji mogu djelovati kao da su mali – u tom smislu što mnogo više stvari mogu obaviti sami. Doista me pogodilo kada me Powellova mlada savjetnica za medije, otpratila do njegovog ureda i usput rekla da zbog elektronske pošte, Powell može doći do nje i njezinog šefa u bilo koje doba dana, putem njihovih BlackBerryja, a to je on i koristio.

"Ne mogu se maknuti od njega", veselo je pričala o njegovim stalnim instrukcijama preko elektronskih poruka. Odmah potom je dodala kako je prošli vikend otišla u kupovinu u trgovački centar sa svojim prijateljima, kada je odjednom dobila instant-poruku od Powella koji je od nje tražio da za njega obavi neku zadaću u vezi odnosa s javnošću. "Prijatelji su bili impresionirani," rekla je. "Ja tako mala, a razgovaram s ministrom vanjskih poslova!"

Eto što se događa kada krenete iz vertikalnog svijeta (zapovjedi i kontrole) u horizontalniji (umreži se i surađuj) ravni svijet. Vaš šef može obaviti svoj posao i vaš posao. On može biti ministar vanjskih poslova i vlastita sekretarica. Može vam davati upute dan i noć. I tako nikad nemate mira. Uvijek ste u igri. Uvijek ste dostupni. Šefovi, ako to žele, više nego ikada prije mogu izravno surađivati s više članova svoje ekipe – bez obzira tko su oni ili gdje su smješteni na hijerarhijskoj ljestvici. Ali članovi ekipe morat će više raditi kako bi bili bolje informirani od svojih šefova. Danas je sve više razgovora između šefova i članova ekipe koji glase otprilike ovako: "To već znam! I sam sam pogledao to na Googleu. Ali što da radim s tim?"



Poremećaj višestrukog identiteta

U svijetu kao ravnoj ploči sređivanje višestrukih identiteta neće morati poduzimati samo zajednice i kompanije. Isto će vrijediti i za pojedince. U svijetu kao ravnoj ploči, napetost između naših identiteta kao potrošača, radnika, građana, poreznih obveznika i dioničara počet će dolaziti u oštriji sukob.

"U devetnaestome je stoljeću", kaže poslovni konzultant Michael Hammer, "postojao veliki sukob između kapitala i radne snage. Sada taj sukob postoji između kupaca i radnika, a kompanija je onaj momak u sredini. Kupac se obraća kompaniji i kaže: "Daj mi više za manje (novca)". A kompanije se obraćaju radnicima i kažu: "Ako im ne damo više za manje, zapast ćemo u teškoće. Ja ti ne mogu garantirati posao, voditelj sindikalne podružnice ti ne može garantirati posao, samo ti kupac može garantirati posao.""

New York Times je 1. studenog 2004. objavio da od 256 milijardi dolara prihoda iz 2003., Wal-Mart troši oko 1,3 milijarde na zdravstveno osiguranje svojih 537.000 zaposlenika, ili otprilike za 45 posto svoje radne snage. Ali Wal-Martov glavni konkurent, Costco Wholesale, osiguravao je 96 posto svih svojih zaposlenika s punim radnim vremenom ili na određeno vrijeme. Radnici Costcoa mogu dobiti zdravstveno osiguranje već nakon tri mjeseca rada s punim radnim vremenom, dok radnici na određeno vrijeme ne mogu dobiti zdravstveno osiguranje tijekom prve dvije godine. Prema Timesu, radnici s punim radnim vremenom u Wal-Martu zarađuju oko 1,200 dolara mjesečno, ili osam dolara na sat. Wal-Mart od svojih radnika traži da pokriju 33 posto troškova za vlastito osiguranje, i planira smanjiti udio troškova radnika u njihovom osiguranju na 30 posto. Plan za zdravstveno osiguranje koje pokriva Wal-Mart uključuje mjesečne premije za pokrivanje obiteljskih troškova u visini od 264 dolara, a u nekim slučajevima i jednokratne isplate i do 13.000 dolara, ali, također prema Timesu, mnogi zaposlenici Wal-Marta koje obuhvaća takav plan zdravstvene zaštite, ne mogu platiti toliki iznos participacije za zdravstveno osiguranje.

Ali u istom se članku dalje se kaže: "Ako postoji ijedno mjesto gdje Wal-Martovi troškovi radne snage nailaze na odobravanje, onda je to Wall Street, gdje analitičari optužuju Costco za isuviše visoku cijenu radne snage." Wal-Mart je "iscijedio više masti" i transakcijskih troškova od Costcoa, koji je mnoge takve troškove zadržao jer osjeća da ima drukčije obveze prema svojim radnicima. Profitna stopa Costcoa prije oporezivanja iznosi 2,7 posto prihoda, što je manje od polovice Wal-Martova profita u iznosu od 5,5 posto.

Ali stanimo malo. Ne želi li svaki Wal-Martov kupac u nama najniže moguće cijene, da mu se maknu svi posrednici, i svi oblici neučinkovitosti? I ne koriste li se time najviše upravo najsiromašniji Amerikanci – upravo oni koji često nemaju zdravstvenu zaštitu? Tu poantu istaknuo je Sebastian Mallabi u svojoj kolumni u Washington Postu 28. listopada 2005. Poslušajmo njegov argument. "Kritičari Wal-Marta tvrde da je ta kompanija loša za siromašne Amerikance. Ali istina je upravo suprotna: kao što je Jason Furman sa Sveučilišta New York tvrdio – Wal-Mart je uspješna priča za ljevičare. Furman je savjetovao Johna 'Benedict Arnold' Kerryja u kampanji 2004. godine i nikada nije dobio nikakvu naknadu od Wal-Marta, on nije nikakav apologet te korporacije. Ali on ističe kako je sniženje cijena u Wal-Martu samo na hrani podiglo blagostanje američkih kupaca najmanje za 50 milijardi dolara godišnje. Ušteda je možda pet puta veća ako ubrojimo sve proizvode koje prodaje Wal-Mart. Taj dobitak posebno je važan za siromašne obitelji i obitelji sa srednjim dohotkom. Prosječni Wal-Martov kupac zarađujue 35.000 dolara godišnje, prosječni kupac u Targetu 50.000 dolara, a prosječni kupac u Costcou 74.000 dolara. Štoviše, Wal-Martova politika "svaki dan najniže cijene" najznačajnija je siromašnima, jer upravo oni troše najveći dio svog dohotka na hranu i najosnovnije potrepštine. Kao sila za rješavanje problema siromaštva, Wal-Martova pomoć potrošačima od 200 milijardi i više može se nositi s mnogim saveznim programima za rješavanje problema siromaštva."

Stoga kupci i dioničari Wal-Marta u nama žele da Wal-Mart bude bespoštedan pri uklanjaju 'masti' i otpora iz svog dobavljačkog lanca, kao i iz paketa osiguravajućih dodataka za svoje radnike kako bi udebljali profite kompanije – i kako održali niske cijene. Ali Wal-Mart radnik u nama mrzi ograničenja u zdravstvenom osiguranju i niske plaće koje Wal-Mart na početku nudi svojim zaposlenicima. A Wal-Mart građanin u nama zna sve to jer Wal-Mart, najveća kompanija u Americi, ne pokriva cijelo zdravstveno osiguranje svojim radnicima; neki će radnici jednostavno otići u hitnu pomoć lokalne bolnice, a porezni obveznici će potom prekapati po papirima. Times je izvijestio o istraživanju službenika u državi Georgiji koji su došli do podatka da se "više od 10.000 djece Wal-Martovih zaposlenika nalazi u programu državne pomoći za djecu, što lokalne porezne obveznike godišnje stoji oko 10 milijuna dolara." Slične podatke, ponovno prema Timesu, objavila je "jedna bolnica u Sjevernoj Karolini, prema kojoj se 31% od njezinih 1900 pacijenata koji tvrde da su zaposlenici Wal-Marta imali su zdravstveno osiguranje, a dodatnih 16% nije imalo apsolutno nikakvo osiguranje."

U svojoj knjizi iz 2004. godine pod naslovom Podcjenjivanje žena: Parnica za ženska prava u Wal-Martu koja je obilježila povijest, novinarka Liza Featherstone pratila je veliku parnicu protiv Wal-Marta o diskriminaciji žena. U intervjuu o knjizi za Salon.com (objavljenom 22. studenog 2004.) ona je istaknula sljedeću, vrlo bitnu poantu: "Američki porezni obveznici plaćaju dodatke za radnike Wal-Marta s punim radnim vremenom jer oni obično trebaju sve više zdravstvenog osiguranja, državnih stanova, bonova za hranu itd. Postoje brojni razlozi zbog kojih se Wal-Martovi radnici ne mogu za sebe brinuti sami. To je vrlo ironično, jer se Sam Walton obično ističe kao američki simbol brige za samoga sebe i samodostatnosti. Doista zabrinjava to nepoštenje: Wal-Mart podržava republikanske kandidate – 80 posto korporacijskih priloga na izborima ide republikancima. Ali republikanci ne podržavaju javne programe socijalne pomoći o kojima ovisi Wal-Mart. Ako bi Wal-Mart ikome trebao pomoći, onda bi to bili nacionalni programi zdravstvenog osiguranja. Ako već ne mogu osigurati te stvari za svoje zaposlenike, oni bi barem morali priznati da bismo trebali imati blagonakloniju državu blagostanja."

Dok kao potrošač, radnik, građanin, porezni obveznik, dioničar sređujete, prebirete i važete svoje višestruke identitete, morate odlučiti: jeste li za Wal-Martov ili Costcov pristup? To će biti važna politička tema u svijetu kao ravnoj ploči: kada odvagnete sve faktore vaših različitih identiteta, koliko ravne želite da budu korporacije? Jer kada iz biznisa izbacite posrednike, kada potpuno izravnate svoj dobavljački lanac, tada također izbacujete i određeni element ljudskosti iz našeg života.

Isti problem vrijedi i za državni aparat. Koliko želite da vlada bude 'ravna'? Koliko želite da vlada izbaci otpora i opterećenja pomoću deregulacije, kako bi kompanije lakše mogle konkurirati u svijetu kao ravnoj ploči?

Kongresnik Rahm Emanuel, demokrat iz Illinoisa, koji je bio viši savjetnik Predsjednika Clintona rekao je: "Kada sam služio u Bijeloj kući, ubrzavali smo proces davanja dozvola za lijekove u FDA (Savezna agencija za nadzor lijekova), jer smo reagirali na glasove koji su izražavali brigu zbog nezgrapne prirode tog procesa. Te smo korake poduzimali s jednom mišlju: da lijekove što prije stavimo na tržište. Ali rezultat toga bili su sve "ugodniji" odnosi FDA i farmaceutskih kompanija, a to je pak javno zdravlje dovelo u opasnost. Skandal s Vioxxom (oko lijeka protiv upala za koji se saznalo da dovodi do povećanog rizika od srčanih i moždanih udara) pokazuje koliko je sigurnost lijekova postala drugorazredna tema u usporedbi s brzim davanjem dozvola. Nedavno saslušanje u Senatu o povlačenju Vioxxa pokazalo je bitne slabosti FDA i njezinu nesposobnost da zabrani i povuče opasne lijekove s tržišta.

Kao potrošači želimo najjeftinije lijekove koje nam dobavljački lanci mogu pružiti, ali kao građani želimo i trebamo vladu da nadgleda i regulira taj dobavljački lanac, premda to znači da će sačuvati ili dodati socijalne 'otpore'.

Hajde da sada to sredimo!



1   ...   12   13   14   15   16   17   18   19   ...   26


Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©azrefs.org 2016
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə