Thomas L. Friedman Svijet je ravna ploča




Yüklə 1.2 Mb.
səhifə15/26
tarix23.02.2016
ölçüsü1.2 Mb.
1   ...   11   12   13   14   15   16   17   18   ...   26

Kako reći "zippie" na kineskome?
Kao što je bio slučaj s Bangaloreom pred deset godina, najbolje mjesto za susret s zippijima u Pekingu danas jest da stanete u red pred konzularnim uredom veleposlanstva Sjedinjenih država. U Pekingu sam u ljeto 2004. godine otkrio da je potražnja kineskih studenata za vizama za studiranje ili rad u Americi danas tako intenzivna da je stvorila vrlo burne internetske brbljaonice, gdje kineske studente zapljuskuju priče o tome koji argumenti najbolje prolaze kod kojeg konzularnog službenika američke ambasade. Diplomatima iz ambasade dali su čak i posebna imena poput "Amazonka", "Visoki ćelavi" ili "Ljepotan". Koliko intenzivno kineski studenti razmišljaju i stvaraju strategije preko interneta pokazalo se jednoga dana, kaže mi službenik američkog veleposlanstva, kada je na dužnost stupio jedan novi službenik veleposlanstva, i kada je slušao kako mu jedan student za drugim pričaju istu priču, priču koju je netko na internetu iznio kao "priču koja funkcionira" za dobivanje vize: "Želim otići u Ameriku kako bih postao poznati profesor."

Nakon što je istu priču slušao cijeli dan, novi službenik veleposlanstva odjednom se iznenadio kada je pred njega stupio jedan student i rekao: "Moja majka ima umjetnu nogu i želim otići u Ameriku kako bih naučio napraviti bolju umjetnu nogu za nju." Službenik je bio toliko iznenađen s tom novom pričom da je mladiću rekao: "Znaš, to je najbolja priča koju sam danas čuo. Stvarno čestitam. Dat ću ti vizu."

Pogodili ste.

Sljedeći dan u veleposlanstvu se pojavila grupa studenata koja je tvrdila da želi vizu kako bi mogli otići u Ameriku da naprave bolje umjetne noge za svoje majke.

Kada sam razgovarao sa službenicima Američkog veleposlanstva u Pekingu, u biti s čuvarima tih viza, ubrzo je postalo očito da imaju vrlo pomiješane osjećaje u vezi s cijelim tim procesom. S jedne strane bilo im je drago da toliko mnogo Kineza želi studirati i raditi u Americi. S druge strane, oni su željeli upozoriti američku djecu: "Shvaćate li što vam se sprema?" Jedan službenik veleposlanstva u Pekingu rekao mi je: "Ono što sada vidimo u Kini odvija se već nekoliko desetljeća u ostatku Azije – tehnološki boom, nevjerojatna energija tih ljudi. Već sam to vidio na drugim mjestima, ali sada se to zbiva ovdje."

U proljeće 2004. posjetio sam Yale. Dok sam se šetao po zelenoj površini u središtu sveučilišta, blizu skulpture Elihua Yalea, pored mene su prošle dvije grupe kineskih turista svih generacija. Kinezi su počeli putovati svijetom u velikim brojevima, i što će se Kina više razvijati prema otvorenijem društvu, vrlo je moguće da će kineski turisti sve više mijenjati cjelokupnu svjetsku turističku industriju.

Ali Kinezi ne posjećuju Yale samo da bi se divili "bršljanu". Razmotrimo statistike Yale-ova ureda za upis studenata. Ujesen 1985. generacija je imala 71 kineskih studenata na diplomskom i post-diplomskom studiju i jednoga iz Sovjetskog saveza. Ujesen 2003. u upisanoj generaciji bilo je 297 kineskih studenata na diplomskom i post-diplomskom studiju i 23 Rusa. Udio međunarodnih studenata na Yaleu popeo se s 836 ujesen 1985., na 1.775 ujesen 2003. godine. Broj prijava maturanata iz kineskih i ruskih škola za Yale popeo se s 40 kineskih učenika u generaciji 2001., na 276 za generaciju 2008., odnosno 18 ruskih u generaciji 2001., na 30 za generaciju 2008. Godine 1999. Yiting Liu, školarka iz Chengdua u Kini dobila je punu stipendiju za Harvard. Njezini roditelji su nakon njezina upisa objavili priručnik o tome kako su uspjeli pripremiti svoju kćer za upis na Harvard. Knjiga na kineskome, pod naslovom Harvardska djevojka Yiting Liu, ponudila je "znanstveno dokazane metode" kako spremiti kinesko dijete za upis na Harvard. Knjiga je u Kini postala prvorazredni bestseller. Do 2003. godine prodana je u tri milijuna primjeraka, a prema njezinom obrascu nastalo i više desetaka klonova o tome kako upisati dijete na Columbiju, Oxford ili Cambridge.

Premda mnogi Kinezi žele otići na Harvard ili Yale, oni ne sjede i ne čekaju da budu primljeni na američko sveučilište, već kod kuće pokušavaju izgraditi i vlastita. Godine 2004. na Sveučilištu Washington u St. Louisu održao sam predavanje povodom njegove stopedesete obljetnice; to je sveučilište poznato po svojoj snazi u znanosti i inženjerstvu. Prije predavanja razgovarao sam s Markom Wrightonom, mudrim sveučilišnim tajnikom. Posve usput, spomenuo je kako je u proljeće 2001. (zajedno s mnogim drugim inozemnim i američkim akademskim rukovoditeljima) bio pozvan na proslavu devedesete godišnjice Sveučilišta Tsinghua u Pekingu, jednog od najboljih kineskih sveučilišta. Rekao je kako je, kada je dobio poziv, isprva bio u sto čuda zašto bi bilo koje sveučilište slavilo devedesetu godišnjicu – a ne stotu?

"Možda je riječ o nekoj kineskoj tradiciji?" pitao se Wrighton. Ali kada je stigao u Tsinghuu saznao je odgovor. Kinezi su pozvali akademike iz cijeloga svijeta u Tsinghuu (a svečanosti je prisustvovalo više od 10.000 ljudi) – kako bi svečano objavili da će za "stotu obljetnicu Sveučilište Tsinghua biti među najboljim svjetskim sveučilištima," objasnio mi je kasnije Wrighton , u elektronskoj poruci. "Na proslavi su sudjelovali razni čelnici kineske vlade, gradonačelnik Pekinga i sam vrh države. Svaki je od njih izrazio uvjerenje da će investicije u sveučilište, kojima će se tijekom sljedećih deset godina podržati njegov razvoj i pretvaranje u jedno od svjetski najvećih sveučilišta, bogato isplatiti. Kako se Sveučilište Tsinghua već i danas smatra jednim od vodećih u Kini, i budući da je usredotočeno na znanost i inženjerstvo, bilo je očito da je iz tih riječi progovarala ozbiljnost namjera - da se ostvari vodeća pozicija u svijetu u svim spomenutim područjima i u stvaranju novih tehnoloških inovacija."

Vlasnik Microsofta Bill Gates jednom je tvrdio kako se zbog kineskog "nagona" za uspjehom promijenila "genetska lutrija" – i cijeli odnos zemljopisa i talenta. Pred trideset godina, kaže on, da ste imali izbor da se rodite kao genij na periferiji Bombaya ili Shangaja ili da se rodite kao prosječna osoba u Poughkeepsieju, prihvatili bi da se rodite u Poughkeepsieju, jer su šanse za ostvarenje vaših ciljeva i šanse da ćete jednoga dana u Poughkeepsieju moći voditi pristojan život, čak i s prosječnim talentima, bile bitno bolje. Ali otkada se svijet pretvorio u ravnu ploču, tvrdi Gates, i otkako se cijeli svijet može "priključiti-i-krenuti" s bilo koje točke u svijetu, prirodni su talenti počeli pobjeđivati zemljopis.

"Sada bih", kaže Gates, "radije prihvatio da budem genij rođen u Kini negoli da budem prosječni momak rođen u Poughkeepsieu."

Eto, to se događa kada se Berlinski zid pretvori u Berlinski trgovački centar, i kada tri milijarde ljudi počne konvergirati sa svim tim novim sredstvima suradnje. "Sada ćemo se moći koristiti energijom i talentima pet puta više ljudi nego što smo to mogli ranije," kaže Gates.



Iz Rusije s ljubavlju
Nisam imao priliku posjetiti Rusiju kako bih za ovu knjigu intervjuirao ruske zippije, ali sam zato učinio sam drugu najbolju stvar: zamolio sam svojeg prijatelja, Thomasa R. Pickeringa, bivšeg veleposlanika Sjedinjenih država u Moskvi, koji sada radi kao glavni menadžer za međunarodne odnose u Boeingu, da mi objasni novi razvoj događaja o kojem sam čuo nekoliko stvari – da Boeing koristi ruske inženjere i znanstvenike koji su nekoć radili za MiG, i da im oni sada pomažu u dizajniranju sljedeće generacije putničkih aviona.

I Pickering mi je onda objasnio cijelu priču. Početkom 1991. Boeing je počeo prebacivati posao na ruske znanstvenike kako bi iskoristio njihovo ekspertno znanje u problemima aerodinamike i novih avijacijskih legura. Godine 1998. Boeing je odlučio otići i korak dalje i otvoriti ured za aeronautički dizajn i inženjering u Moskvi. Boeing je smjestio svoj ured u moskovskom neboderu s dvanaest katova koji je McDonalds izgradio sa svim onim rubljama koje je pred kraj komunizma dobio prodajući Big Macove – s novcem za koji se McDonalds obvezao da neće iznijeti iz zemlje.

Sedam godina kasnije, kaže Pickering, "mi sada imamo osamsto ruskih inženjera i znanstvenika koji rade za nas, a mislim da ćemo broj povećati i na tisuću, a s vremenom možda i na tisuću petsto." To radimo na sljedeći način, objasnio je: Boeing sklapa ugovore s različitim ruskim zrakoplovnim kompanijama koje su u doba Hladnoga rata bile poznate po izradi vojnih aviona, s kompanijama poput Iljušina, Tupoljeva i Sukoja, a oni nam daju inženjere po narudžbi za različite Boeingove projekte. Korištenjem francuskog softvera za dizajn aviona, ruski inženjeri surađuju sa svojim kolegama u Boeing America – u Seattleu i u Wichiti, u državi Kansas – i pomoću računala stvaraju nacrte aviona. Boeing je radni dan povećao na 24 sata. On se sastoji od dvije smjene u Moskvi i jedne smjene u Americi. Koriste se optičkim kablovima, naprednim tehnologijama za kompresiju, i softverom za sintetiziranje podijeljenog rada na području aeronautike, pa "samo šalju svoje nacrte ovamo-onamo, iz Moskve u Ameriku i natrag," kaže Pickering. U moskovskom uredu Boeinga na svakom katu postoje prostorije za videokonferencije, pa se inženjeri, kada imaju problem koji treba riješiti sa kolegama iz Amerike, ne moraju oslanjati na elektroničku poštu, nego izravno komuniciraju licem-u-lice.

Boeing je započeo s prebacivanjem poslova zrakoplovnog dizajna u Moskvu kao svojevrstan eksperiment, kao sporedni posao; ali danas, zbog manjka aeronautičkih inženjera u Americi, to je postala nužnost. Boeingova sposobnost da poveže te jeftinije ruske inženjere sa skupljim ali naprednijim američkim dizajnerskim timovima omogućuje Boeingu da žestoko konkurira svojem glavnom suparniku, kompaniji Airbus Industries, koju subvencijama potiče konzorcij europskih vlada, i koja također koristi ruske talente. Američki inženjer aeronautike stoji oko 120 dolara na sat, a ruski otprilike jednu trećinu te cijene.

Ali kompanije koje prebacuju posao na druge, i same prebacuju posao – na treće. Ruski inženjeri prebacili su neke dijelove svog posla za Boeing na kompaniju Hindustan Aeronautics u Bangaloreu, specijaliziranu za digitalizaciju zrakoplovnih nacrta kako bi ih bilo lakše proizvesti. Ali to nije niti polovina cijele priče. U staro doba, objašnjava Pickering, Boeing bi svojim japanskim najmoprimcima rekao: "Poslat ćemo vam planove za krila modela 777. Dat ćemo vam da napravite nekoliko primjeraka, a potom ćemo računati na vas da ćete od nas kupiti cijele zrakoplove. To je situacija u kojoj obje strane dobivaju."

Danas Boeing japanskom industrijskom divu – kompaniji Mitsubishi – kaže: "Ovdje su neki okvirni parametri za krila novog modela 7E7. Dizajnirate krajnji proizvod i napravite ga." Ali japanski su inženjeri jako skupi. I što se događa? Mitsubishi prebacuje dio svog posla na krilima za model 7E7 na neke ruske inženjere koje Boeing koristi za druge dijelove aviona. Istodobno, neki od tih ruskih inženjera i znanstvenika napuštaju velike ruske zrakoplovne kompanije, osnivaju vlastite tvrtke, a Boeing razmišlja o kupnji dionica nekih takvih tek osnovanih tvrtki, kako bi imao rezervne kapacitete za inženjering.

Svo to globalno prebacivanje posla postoji kako bi se dizajnirali brži i jeftiniji zrakoplovi, kako bi Boeing mogao iskoristiti svoj gotov novac za to da i dalje ulaže u inovacije za sljedeću generaciju zrakoplova i da preživi oštru konkurenciju Airbusa. Zahvaljujući trostrukoj konvergenciji, danas Boeingu treba jedanaest dana da izgradi model 737, što je bitno manje od 28 dana koliko je iznosilo vrijeme proizvodnje samo pred nekoliko godina. Boeing će svoju sljedeću generaciju zrakoplova moći proizvesti za samo tri dana, jer će svi dijelovi biti kompjutorski dizajnirani i spremni za sastavljanje, a Boeingov dobavljački lanac omogućit će mu da transportira dijelove iz jedne tvornice u drugu baš u pravo vrijeme.

Kako bi bio siguran da dobiva najbolje narudžbe za dijelove i druge potrebne stvari, Boing danas posve normalno vodi tzv. "obrnute aukcije", u kojima se kompanije natječu u tome koja će pružiti najnižu, a ne kao inače – najvišu cijenu. Dražbe se vode za ugovore o svemu – od dobavke toaletnog papira za Boeingove tvornice do vijaka i matica, kao i do potrošnih roba koje se ne mogu nabaviti u običnim trgovinama – za bilo koji dio Boeingova dobavljačkog lanca. Boeing to radi tako da najavi dražbu u određeno vrijeme na svojim posebnim Internet stranicama. Započet će dražbu za bilo koju robu s cijenom koju smatra pravednom. Potom će se opustiti i samo gledati koliko će dobavljači biti spremni srezati cijenu svojih suparnika kako bi dobili ugovor s Boeingom. Boeing preispituje vjerodostojnost konkurenata, daje im posebno ime, a potom svima daje na uvid sve ponude u trenutku kada ih ponuditelj objavi.

"Stvarno možete vidjeti pritisak tržišta i kako on funkcionira", kaže Pickering. "To je kao da gledate utrku konja."

Druga trostruka konvergencija

Jednom sam od Billa Bradleya čuo priču o ženi iz visokog društva koja je iz Bostona po prvi put otišla u San Francisco. Kada se vratila kući, i kada ju je prijateljica pitala kako joj se svidjelo, ona je odgovorila: "Nije mi se baš svidjelo – predaleko je od oceana."

Perspektive i predispozicije koje sa sobom nosite u glavi vrlo su važne u oblikovanju onoga što vidite i onoga što ne vidite. Ta nam činjenica pomaže kada objašnjavamo zašto toliko mnogo ljudi nije primijetilo trostruku konvergenciju. Njihove su misli bile negdje posve drugdje – premda se sve to odigravalo pred njihovim očima. Tri druge stvari – koje tvore drugu konvergenciju - sklopile su se kako bi stvorile dimnu zavjesu.

Prva je bila propast dot-com kompanija, koja je započela u ožujku 2001. Kao što sam ranije rekao, mnogi su ljudi pogrešno izjednačili rast dot-com kompanija s globalizacijom. I kada je došlo do propasti dot-com kompanija, i do implozije mnogih od njih (i tvrtki koje su ih podržavale), neki su ljudi pretpostavili da će doći i do implozije globalizacije. Naglo gašenje tvrtke dogfood.com i deset drugih mrežnih stranica koje su nudile da će u roku od trideset minuta pred vaša vrata dostaviti tri kilograma hrane za vaše psiće, trebao je biti dokaz da globalizacija i revolucija u informatičkoj tehnologiji nisu ništa drugo doli žar bez mesa.

Ali to je bila čista glupost. Oni koji su mislili da je globalizacija isto što i uzlet dot-com kompanija, i da je propast dot-com kompanija označio kraj globalizacije nisu mogli gore razmišljati. Ponovimo još jednom: propast dot-com kompanija ustvari je ubacila globalizaciju u šestu brzinu, jer je prisilila kompanije da prebace dijelove poslova ili cijela poduzeća u druge krajeve kako bi uštedjeli na preostalom kapitalu. Bio je to ključni faktor u postavljanju temelja za Globalizaciju 3.0. U razdoblju od propasti dot-com kompanija do danas, Google je prešao iz faze procesuiranja oko 150 milijuna pretraga dnevno u fazu kada obavlja više od milijardu pretraga dnevno, a od toga samo jednu trećinu iz Sjedinjenih Država. Otkada je njegov model aukcija postao popularan, eBay se iz tvrtke koja je 2000. godine zapošljavala 1.200 radnika pretvorio u tvrtku za koju radi 6.300 radnika, a sve to u razdoblju kada je globalizaciji navodno došao kraj. Između 2000. i 2004. godine ukupan svjetski internetski promet, prema rangiranju kompanije Nielsen/NetRatings, narastao je za 125 posto, od toga 186 posto u Africi, 209 posto u Latinskoj Americi, 124 posto u Europi i 105 posto u Sjevernoj Americi. Globalizacija je baš propala, možeš mislit'.

Ali propast dot-com kompanija i sva ona topla voda koja ju je pratila, nije bio jedini faktor koji je prikrivao sve što se zapravo zbiva. Pojavila su se još i druga dva oblaka. Prvi je naravno bio 11. rujna, koji je temeljito uzdrmao američku politiku. Zbog 11. rujna, kao i zbog okupacije Afganistana i Iraka koje su uslijedile, nije čudo što se trostruka konvergencija izgubila u magli i blebetanju na kablovskoj televiziji. Napokon, dogodio se i skandal s rukovodstvom Enrona, nakon kojeg je uskoro uslijedilo razotkrivanje skandala u Tycou i WorldCom-u. Zbog svega su toga šefovi kompanija i Bushova administracija pohitali da pronađu neki zaklon. Izvršni direktori, s određenim opravdanjem, postali su krivi dok im se ne dokaže nevinost za akrobacije koje su izvodili, pa je čak i Bushova administracija, inače sklona biznisu i šefovima bila na oprezu da se u javnosti ne pojavljuje previše kako ne bi izgledalo da isuviše podržava velike biznise. U proljeće 2004. sastao sam se s čelnikom jedne od najvećih američkih tehnoloških kompanija, koji je stigao u Washington kako bi lobirao za veća savezna ulaganja u Nacionalnu zakladu za znanost koja će iznjedriti jači industrijski temelj za američku industriju. Pitao sam ga zašto vlada ne sazove sastanak izvršnih direktora kako bi se raspravilo o tom pitanju, a on je jednostavno zanijekao glavom i sve rekao jednom riječju: "Enron".

Rezultat: upravo u trenutku kada se svijet pretvorio u ravnu ploču, i kada je trostruka konvergencija počela preoblikovati cjelokupni svjetski poslovni okoliš, i zbog kojeg su bile potrebne neke vrlo važne promjene u našem društvu i u mnogim drugim razvijenim društvima Zapada, američki političari ne samo da nisu odgajali američku javnost, već su aktivno radili na tome da je zaglupe. Tijekom predsjedničke izborne kampanje 2004. vidjeli smo kako demokrati raspravljaju o tome je li NAFTA dobra ideja, a Bushova Bijela kuća je stavila flaster na usta N. Gregoryju Mankiwu, predsjedavajućem članu Komisije ekonomskih savjetnika Bijele kuće, i bacila ga u Cheneyev podrum, jer se Mankiw, autor popularnih visokoškolskih udžbenika iz ekonomije, usudio pozitivno govoriti o prebacivanju poslova u druge krajeve kao o "posljednjoj manifestaciji dobiti od trgovine o kojoj ekonomisti govore barem od doba Adama Smitha."

Ta je rečenica zapravo bila pucanj koji je označio start u natjecanju tko će gluplje reagirati na nju. Pobjednik je bio glasnogovornik Bijele kuće, Dennis Hastert, koji je rekao da "teorija Mankiwa propada na temeljnom testu stvarne ekonomije." A koji je to bio test, Dennis? Od Mankiwa se više ništa nije moglo čuti.

Zbog svih tih razloga, većini je ljudi promaknula trostruka konvergencija. Događalo se nešto stvarno bitno, a to nije bilo predmet javne rasprave ni u Americi ni u Europi. Sve dok nisam posjetio Indiju u proljeće 2004. niti ja o tome ništa nisam znao, premda sam tu-i-tamo pokupio neke komadiće koji su mi govorili da svijet vrije. Jedan od najpametnijih poslovnih rukovoditelja koje sam s godinama upoznao bio je predsjednik Sonyja Nobuyuki Idei. Kad god on govori, ja pazim. Tijekom 2004. sreli smo se dva puta, i oba je puta svojim teškim japanskim naglaskom rekao nešto što mi je ostalo u ušima. Idei je rekao da u poslovno-tehnološkom svijetu dolazi do promjena koje će u doglednoj budućnosti izgledati "kao meteor koji je pogodio zemlju i uništio sve dinosaure." Srećom, vrhunske globalne kompanije znale su što se zbiva u svijetu, a najbolje su se kompanije tiho prilagođavale kako ne bi postale jedan od izumrlih dinosaura.

Kada sam krenuo s istraživanjem za ovu knjigu, katkada sam se osjećao kao da se nalazim u epizodi Twilight Zone. Intervjuirao bih šefove američkih i stranih kompanija, tehnologe iz glavnih kompanija, i oni bi na svoj način opisivali proces koji sam nazvao trostrukom konvergencijom. Ali zbog svih navedenih razloga, većina njih to nije prenosila javnosti ili političarima. Bili su isuviše zbunjeni, ili pak isuviše usredotočeni na svoj posao, ili su pak bili prestrašeni. Sve je izgledalo kao da su svi oni ljudi koji žive u paralelnom svemiru i tamo su naišli na veliku tajnu. Da, svi su oni znali veliku tajnu. I već su spremali inovacije za ovaj svijet kao ravnu ploču. Nisu imali izbora. Morali su to činiti, ako su željeli da im tvrtke prežive, a kamoli da uspiju. Time su učvršćivali i svijetom širili tu platformu. Ali djeci o tome nitko nije pričao.

Pa, evo istine koju nitko nije htio ispričati: zahvaljujući trostrukoj konvergenciji, ta nova platforma ravnoga svijeta ruši naše zidove, stropove i podove – sve u isto vrijeme. Ili točnije: umrežavanje svijeta optičkim kablovima, internetom, softverom za sintezu rascjepkanog rada, srušilo je mnoge zidove koji su onemogućavali suradnju. Pojedinci koji nikada nisu sanjali da mogu zajedno raditi, i poslovi za koje nitko nikada nije sanjao da se mogu prebacivati iz zemlje u zemlju, odjednom su se pokrenuli, sada, otkad tradicionalnih visokih zidova više nema. Ista je platforma srušila naše stropove. Pojedinci koji nisu ni sanjali da mogu "učitati", tj. objaviti svoja mišljenja, svoje političke vizije, ili enciklopedije, svoj novi djelić softvera na blogovima odjednom su shvatili da kao pojedinci mogu globalno utjecati na svijet. I kada su tradicionalni stropovi nestali, sada mogu prema gore i na sve strane gurati ono što je dosad bilo nezamislivo. A potom su napokon nestali i podovi. Zahvaljujući novoj industriji zvanoj "pretraživanje", pojedinci sada, kao nikada ranije, mogu bušiti podove, istraživati činjenice, citate, povijest, i osobne podatke stranaca i o strancima. Stari cementni podovi tvrdi poput stijena, koji su ograničavali koliko duboko možemo kopati u prošlost i sadašnjost o bilo kojoj temi ili osobi, više ne postoje.

Istina je, naravno, da su se ti zidovi, stropovi i podovi već neko vrijeme urušavali. Ravnanje je započelo kasnih osamdesetih godina, ali sada, s trostrukom konvergencijom, sada je postiglo kritičnu masu, i uključuje masu novih ljudi i lokacija.

Dopustite da vas ostavim s jednom mišlju: Znate za onu "informatičko-tehnološku revoluciju s kojom vam poslovne novine pune glavu zadnjih dvadeset godina? Žao mi je što vam moram reći, ali to je bio tek predgovor. Prethodnih dvadeset godina bilo je tek forsiranje, brušenje i distribuiranje svih tih novih sredstava za suradnju i povezivanje. Stvarna IT revolucija tek sada počinje, sada kada su kompatibilnosti svih tih sprava počele funkcionirati zajedno kako bi izravnale teren. Jedna od prvih osoba koja je skinula zavjesu i nazvala taj pokret pravim imenom bila je Carly Fiorina iz HP-a, koja je 2004. godine u svojim javnim govorima počela govoriti da je propast dot-com kompanija bio samo "kraj početka". Posljednjih dvadeset pet godina u tehnologiji, govorila je Fiorina, bilo je samo "zagrijavanje". Sada dolazimo do glavnog događaja, rekla je, "a taj glavni događaj je razdoblje u kojem će tehnologija doslovno transformirati sve aspekte poslovanja, sve aspekte života i sve aspekte društva."

Četiri

Veliko sređivanje

Sada, otkad se svijet pokrenuo, od primarno vertikalnih sistema zapovijedanja i kontrole u stvaranju profita, prema horizontalnijem modelu stvaranja profita – spoji-se-i-surađuj, i otkad istodobno rušimo sve više zidova, stropova i podova, društva će se odjednom morati suočiti s brojnim, vrlo temeljitim promjenama. Ali te promjene neće utjecati samo na to kako treba poslovati. One će utjecati i na to kako se organiziraju pojedinci, zajednice i biznisi, gdje kompanije i zajednice počinju a gdje prestaju, kako pojedinci dovode u ravnotežu svoje identitete kao potrošači, radnici, dioničari i građani, kako se ljudi definiraju politički, i kakva je uloga vlade u menadžmentu svih tih promjena. Sve to neće se dogoditi preko noći, ali s vremenom, mnoge uloge, navike, politički identiteti i prakse u menadžmentu na koje smo se navikli u okruglom svijetu, morat će se temeljito prilagoditi životu u razdoblju plošnosti. Jednostavnijim riječima, uslijed velike trostruke konvergencije koja je započela oko godine 2000., doživjet ćemo razdoblje koje ću nazvati "velikim sređivanjem".

O "velikom sređivanju" počeo sam razmišljati nakon razgovora s poznatim političkim teoretičarom Michaelom J. Sandelom s Harvardskog sveučilišta. Sandel me je malo zapanjio svojom primjedbom da su neku vrstu procesa izravnanja i pretvaranja svijeta u ravnu ploču koju opisujem, ustvari prvi put ustanovili Karl Marx i Friedrich Engels u Komunističkom manifestu, objavljenom 1848. godine. Premda između smanjenja i izravnanja svijeta kojem svjedočimo danas i onoga što je Marx vidio da se događa u njegovo doba postoji bitna razlika, oba su procesa dio istog povijesnog trenda o kojemu je Marx pisao u svojim spisima o kapitalizmu – o neumitnom maršu tehnologije i kapitala koji ruši sve granice, prepreke, trenja i ograničenja globalnoj trgovini.

"Marx je bio jedan od prvih koji je govorio o mogućnosti da svijet postane globalno tržište kojeg ne kompliciraju državne granice," objašnjava Sandel. "Marx je bio najžešći kritičar kapitalizma, ali je ipak bio zapanjen njegovom snagom da ruši prepreke i stvori svjetski sistem proizvodnje i potrošnje. U Komunističkom manifestu on je opisivao kapitalizam kao silu koja rastvara sve feudalne, nacionalne i religijske identitete, te stvara univerzalnu civilizaciju kojom upravljaju imperativi tržišta. Marx je smatrao da će kapital nužno pronaći svoj put i ostvariti svoje ciljeve; bit će to neminovno pa i poželjno. Jer jednom kada kapitalizam uništi sve nacionalne i religijske oblike pripadnosti, mislio je Marx, on će ogoliti temelje i razotkriti nepopustljivu borbu između kapitala i radne snage. Prisiljeni da se natječu u globalnoj utrci prema dnu, radnici će se svijeta ujediniti u globalnoj revoluciji kako bi dokrajčili ugnjetavanje. Lišeni utješnih zabluda kao što su domoljublje i religija i religija, oni će jasno shvatiti razloge svoje eksploatacije, te će se pobuniti kako bi ih uništili."

I doista, kada danas čitam Komunistički manifest, zapanjen sam kako je Marx točno opisao sile koje su "ravnale" svijet tijekom nastanka i uspona industrijske revolucije, i kako je točno predvidio metode kojim će te iste sile i dalje pretvarati svijet u ravnu ploču, sve do danas. U možda ključnim odlomcima Komunističkog manifesta, Marx i Engels pišu:

Rastvaraju se svi čvrsti, zarđali odnosi sa svim starinskim predodžbama i shvaćanjima koje ih prate; svi novi odnosi zastarijevaju prije no što mogu očvrsnuti. Sve što je čvrsto i ustaljeno pretvara se u dim, sve što je sveto skrnavi se, i ljudi su najzad prisiljeni da na svoj životni položaj, na svoje međusobne odnose pogledaju trezvenim očima. Potreba za sve raširenijim tržištima gdje će prodati svoje proizvode goni buržoaziju preko cijele Zemljine kugle. Svugdje se mora ugnijezditi, svugdje naseliti, svugdje uspostaviti veze. Buržoazija je eksploatacijom svjetskog tržišta dala kozmopolitski karakter proizvodnji i potrošnji svih zemalja. Na veliku žalost reakcionara, ona je izvukla nacionalno tlo ispod nogu industrije. Uništene su prastare nacionalne industrije i svakodnevno se još uvijek uništavaju. Potiskuju ih nove industrije, čije uvođenje postaje životno pitanje za sve civilizirane nacije, industrije koje više ne prerađuju domaće sirovine, već sirovine koje dolaze iz najudaljenijih oblasti, i čiji se fabrikati ne troše samo u zemlji već u isto vrijeme u svima dijelovima sveta. Umjesto starih potreba, zadovoljavanih domaćim proizvodima, stupaju nove koje za svoje zadovoljenje traže proizvode najdaljih zemalja i klima. Umjesto stare lokalne i nacionalne samodovoljnosti i ograđenosti stupa svestrani saobraćaj, svestrana uzajamna zavisnost nacija. A kako je u materijalnoj, tako je i u duhovnoj proizvodnji. Duhovni proizvodi pojedinih nacija postaju općim dobrom. Nacionalna jednostranost i ograničenost postaje sve više nemoguća, a iz mnogih nacionalnih i lokalnih književnosti stvara se svjetska književnost.

Brzim poboljšanjem svih sredstava za proizvodnju, beskrajno olakšanim saobraćajem, buržoazija uvlači u civilizaciju sve, pa i najbarbarskije nacije. Jeftine cijene njenih roba su teška artiljerija kojom ona ruši sve kineske zidove, kojom ona i najuporniju mržnju barbara protiv stranaca prisiljava na kapitulaciju. Ona prisiljava sve nacije da prihvate buržoaski način proizvodnje, ako ne žele propasti; ona ih prisiljava da same od sebe uvedu takozvanu civilizaciju, tj. da postanu buržuji. Ukratko, ona stvara svoj svijet po vlastitoj slici.2

Teško je vjerovati da je Marx ovo objavio 1848. godine. Navodeći Komunistički manifest, Sandel mi je rekao: "Vi tvrdite nešto slično. Tvrdite da razvoj informatičke tehnologije omogućuje kompanijama da istisnu sve oblike neučinkovitosti i trenja na tržištima i u svojim poslovnim operacijama. O tome zapravo govori vaša ideja "ravnanja" svijeta. Ali ravni svijet, svijet bez poteškoća je dvosjekli mač. Kao što tvrdite, on može biti dobar za globalno poslovanje. Ili, kao što je vjerovao Marx, može najaviti proletersku revoluciju. Ali može i ugroziti određena mjesta i zajednice koje nam daju ono što jesmo, koje nas lociraju u svijetu. Od prvih početaka kapitalizma, ljudi su zamišljali mogućnost svijeta kao savršenog tržišta – neograničenog protekcionističkim pritiscima, disparatnim pravnim sustavima, kulturnim i jezičnim razlikama ili ideološkim razmimoilaženjima. Ali ta je vizija uvijek udarala u svijet kakav je on doista, u svijet pun izvora trenja i neučinkovitosti. Neke prepreke globalnom tržištu, tržištu bez trenja, uistinu su izvori neučinkovitosti i izgubljenih prilika. Ali neke od tih neučinkovitosti su institucije, navike, kulture i tradicije koje ljudi cijene upravo zbog toga što izražavaju netržišne vrijednosti, poput socijalne kohezije, religijske vjere ili nacionalnog ponosa. Ako globalna tržišta i nove komunikacijske tehnologije sravne te razlike, možda ćemo izgubiti nešto važno. I zbog toga je rasprava o kapitalizmu otpočetka bila o tome koje su prepreke, granice i trenja puki izvori otpada i neučinkovitosti, a koje su izvori identiteta i pripadnosti koje bismo htjeli sačuvati i zaštititi. Od telegrafa do interneta, sve nove komunikacijske tehnologije obećavale su da će smanjiti udaljenost među ljudima, povećati dostupnost informacija, zbližiti nas u snu posve učinkovitog globalnog tržišta bez ikakvog trenja. I svaki puta se pred društvo postavlja novo, hitno pitanje: Do koje mjere bismo trebali ostati po strani, i "krenuti s programom", i učiniti sve da istisnemo još više neučinkovitosti, a do koje mjere se moramo suprotstaviti struji u ime vrijednosti koje nam globalno tržište ne može pružiti? Neke izvore "trenja" vrijedi sačuvati čak i kada smo suočeni s globalnom ekonomijom koja prijeti da će ih 'sravnati' sa zemljom."

Najveći izvor 'trenja' oduvijek je naravno bila nacionalna država, i njezine jasno definirane granice i zakoni. Nacionalne države tradicionalno pružaju zidove, stropove i podove koji organiziraju velik dio naših života. Jesu li nacionalne granice izvor 'trenja' koji bismo trebali zadržati, i možemo li ih uopće zadržati u svijetu kao ravnoj ploči? Što je s pravnim barijerama slobodnom protoku informacija, intelektualnog vlasništva i kapitala – poput zaštite autorskih prava, prava radnika i minimalnih plaća? U jeku trostruke konvergencije, što će sile 'izravnanja' svijeta dalje smanjivati trenje i granice, to će se jači izazovi postavljati pred nacionalne države, pojedinačne kulture, vrijednosti, nacionalne identitete, demokratske tradicije i socijalne veze koje su radnicima i zajednicama povijesno pružale neku zaštitu i amortizirale jače udarce. Koje treba zadržati, a kojima treba dopustiti da se rastvore u prah i pepeo kako bismo jednostavnije mogli surađivati?

Moramo znati da zidovi, stropovi i podovi koji strukturiraju naš ekonomski i politički život ne nestaju svuda, svi odjednom, niti istom brzinom. Ali nestaju. Neki će ljudi reagirati s osjećajem ushićenja i oslobođenja – kao prema prilici da se uzdignu, prošire, kopaju ili izgrađuju u svim pravcima i sa posve novim priborom. Drugi će reagirati s užasom osobe koja pada slobodnim padom, pri čemu nema ničega što bi je zadržalo ili usmjerilo u nekom pravcu, niti išta čime bi zadržala ili zaštitila svoju privatnost. Neki će se osjećati posve oslobođeni, drugi posve dezorijentirani. Antropolozi i povjesničari nam govore da takvi procesi naglih društvenih promjena, čak i kada je riječ o uvijek istome smjeru, mogu bitno destabilizirati ta društva. Što će se dogoditi s društvom kojem predstoje tolike promjene – iz tri smjera – možemo samo naslutiti. To već sada predstavlja pritisak i napor. Stare granice – zidovi, stropovi i podovi nestaju, ali mi još ne znamo točno što će ih zamijeniti. Ali mi znamo da smo i dalje ljudska bića i da ljudskim bićima trebaju zidovi, stropovi i podovi – i da nam trebaju norme ponašanja i pravila trgovine oko kojih smo se dogovorili. Trebaju nam metode utvrđivanja autoriteta i izgradnje zajednice, metode rada, zaštite autorskih prava i određivanja kome treba vjerovati, metode oko kojih ćemo se složiti.

Poklonici pokreta za "otvoreni dostup" reći će vam da će "mreža" utvrditi svoje nove norme. To je donekle točno. Istina je da je u slučaju, primjerice zajednice na eBayu, tržišta bez gotovo ikakvih zidova, stropova i podova, zajednica utvrdila norme kojima se međusobno dodjeljuju zvjezdice za poštene transakcije i za ponudu kojom se korisnicima daje prilika da pruže povratne informacije, čime povijest svačijih transakcija postaje vidljiva za sve članove zajednice. Zbog toga je nastao okvir koji je poticao dobro ponašanje, nastao je zajednički, i zasigurno ga se održava pritiskom "odozdo". Ali poklonici "otvorenog dostupa" pomalo su brzopleti kada tvrde da se na "mrežu" uvijek možemo osloniti kada očekujemo da utvrdi nove norme. Jer, i al-Qaeda je "mreža", i njezine vrijednosti, vrijednosti koje promovira, zasigurno ne potiču mir, staloženost i globalnu zajednicu. Mreže mogu prenositi glasine i laži više nego ikada, i ne liječe ih istoga trenutka. Sjetite se onoga otrova koji se proširio preko Wikipedije o Johnu Seigenthaleru starijem. Velika laž da su Židovi bili upozoreni da ujutro 11. rujna ne dolaze na posao u Svjetski trgovinski centar, nastala negdje u muslimanskom svijetu, proširila se Internetom poput požara, pa ni bezbroj novinskih vijesti koje su raskrinkale tu laž nije mogao uništiti tu glasinu. Vjerujem da mnogo toga ovisi o raznovrsnosti mrežne zajednice. Mreža preko koje se proširila laž da su Židovi bili upozoreni da ne odlaze na posao 11. rujna bila je vrlo homogena, i pretpostavljam da ju je tvorio skup istomišljenika koji je želio vjerovati u tu laž koja se širila, i nije bio otvoren prema drukčijim stavovima. To vrijedi za mnoge mreže u svijetu kao ravnoj ploči.

Zbog svih tih razloga stropovi, zidovi i podovi koji će nas odrediti u budućnosti vjerojatno će biti neki miješani modeli. A to znači da će tradicionalne nacionalne države, vlade, korporacije i novinske organizacije morati surađivati s novim mrežama i virtualnim zajednicama i kompanijama kako bi postupno sklopile neke nove norme, nove granice djelovanja u svijetu kao ravnoj ploči. Sve će to biti dio velikog sređivanja koje će zasigurno biti u prvome planu političke rasprave unutar i između nacionalnih država, u mrežama i između njih, u ovome ravnome svijetu. Evo nekoliko primjera onoga što želim reći.


1   ...   11   12   13   14   15   16   17   18   ...   26


Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©azrefs.org 2016
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə