Logika je najznačajniji doprinos zapadnoj povijesti duha. Racionalna, znanstvena i tehnička kultura koja prožima dobar dio svijeta njemu duguje više no ikome drugom. Jednako velike prinose dao je Aristotel razvoju etike




Yüklə 81.32 Kb.
tarix25.04.2016
ölçüsü81.32 Kb.
12. ARISTOTEL

Aristotela su nazvali najpametnijim čovjekom koji je ikada živio. S njegovim utjecajem na ljudsku kulturu, razumijevanje i znanje teško da se išta može mjeriti. Premda danas toga najčešće nismo svjesni, mnogi naši načini mišljenja potječu od njega i njegova djela. Aristotelova logika je najznačajniji doprinos zapadnoj povijesti duha. Racionalna, znanstvena i tehnička kultura koja prožima dobar dio svijeta njemu duguje više no ikome drugom. Jednako velike prinose dao je Aristotel razvoju etike, psihologije, biologije, politike i našem shvaćanju književnosti.



Biografija

Rodio se u gradiću Stagiri, grčkoj koloniji u Trakiji, 384. pr. Kr.

Njegov otac Nikomah, bio je dvorski liječnik makedonskoga kralja Aminte II., djeda Aleksandra Velikoga. Moguće je da je u obitelji bilo više naraštaja liječnika makedonskih kraljeva. Ne zna se je li sam Aristotel radio kao liječnik.

Vjerojatno je imao lijepo djetinjstvo. Živio je na udobnom ali ne i raskošnom dvoru, gdje se najviše držalo do spoja teorijske mudrosti i praktičnog djelovanja.

Ostao je bez oba roditelja još kao dječak i o njemu se brinuo Proksen, vjerojatno očev rođak.

Sa sedamnaest godina poslali su ga na daljnje školovanje u Atenu. Ubrzo nakon dolaska u Atenu, priključio se Platonovoj Akademiji. Platon je pokretao rasprave o zamršenim i teškim pitanjima, ali je i podučavao atensku mladež i pripremao je za svijet odraslih. Večera na kojoj učenici i drugi uzvanici razmatraju filozofska pitanja nazivala se simposion, gozba.

Platon je Aristotela nazvao "pametnjakovićem škole": Rekao sam također da Aristotelu trebaju uzde, a ne ostruge. Sam Aristotel je, spominjući Platonovu akademiju, govorio "naši prijatelji". Moglo bi se reći da je taj odnos s vremena na vrijeme bio zajedljiv, ali da nije u njemu bilo gorčine.

Nakon što je Platon je umro 347. pr. Kr., Aristotel je napustio Akademiju. Ne znamo zašto je otišao. Možda je mislio da su njega trebali imenovati nasljednikom. No, možda je bila posrijedi i neka politička igra. Atenjani i Makedonci nisu bili u najboljim odnosima. Možda se mislilo da je Aristotel previše sklon Makedoncima.

Aristotel je bio odsutan dvanaest godina. Najprije je otišao u Aternej, gradić na maloazijskoj obali s druge strane Egejskoga mora. Mjesni vladar, ili "tiranin" kako su ga zvali, bio je Hermija, koji je uspostavio malu akademsku zajednicu. Hermija je Aristotelu i njegovu prijatelju Ksenokratu, koji ga je pratio, dao sve što im je trebalo.

Aristotel je oženio Hermijinu nećakinju Pitiju, koja mu je rodila kćer. Moguće je da su se i voljeli. U Politici, koju je vjerojatno napisao u to doba, kaže kako je za muškarca idealno sklopiti brak s trideset sedam, a za ženu s osamnaest godina. Budući da je njemu tada bilo trideset sedam, možemo pretpostaviti da je Pitija imala osamnaest.

Na žalost, Pitija je umrla. Poslije je Aristotel našao novu družicu, Herfilu, koja mu je rodila sina Nikomaha, onoga iz Nikomahove etike. Ne znamo jesu li se vjenčali. Aristotel je umro prije nje. U oporuci, koja je sačuvana, bio je prema njoj dobar. Međutim, kao podsjetnik na to da su to bila okrutna vremena, grad-državu Atarnej Perzijanci su osvojili 341. pr. Kr. i Hermiju mučili do smrti.

Neposredno prije toga Aristotel se iz Asosa odselio na otok Lezb. Živio je u Mitileni, glavnome gradu. Ondje je upoznao Teofrasta, koji je bio rodom s otoka, i ondje osnovao filozofsku skupinu sličnu onoj u Asosu. Mnogo je vremena provodio u velikoj morskoj laguni, okruženoj kopnom, što je bilo idealno mjesto za razne biljke i životinje.

Učitelj Aleksandra Velikog

Godine 343. pr. Kr. stigao je poziv koji će povijest pamtiti: kralj Filip Makedonski pozvao je Aristotela da preuzme odgoj njegova trinaestogodišnjega sina Aleksandra, koji će u svojem kratkom životnom vijeku osvojiti većinu tada poznatog svijeta. Ne znamo gotovo ništa o odnosu između najvećega uma i dječaka koji će postati njegovim najmoćnijim čovjekom. Iz sačuvanih se spisa ne može reći da je Aristotela zanimalo makedonsko carstvo.

Godine 346. pr. Kr. Filip je ubijen i Aleksandar više nije imao vremena za učenje. Aristotel je još neko vrijeme ostao u Stagiri, a sljedeće godine vratio se u Atenu.

Likej


Kada se vratio u Atenu, Aristotel je bio zreo i ugledan filozof. Bilo mu je tada gotovo pedeset godina. Nakon Speuzipove smrti, mjesto na čelu Akademije ponovno je bilo upražnjeno, ali ga Aristotelu nisu ponudili. Čini se da nije bio spreman raditi pod vodstvom svoga staroga kolege Ksenokrata te je otvorio vlastitu školu, Likej. Nalazila se u sjeveroistočnom dijelu Atene, u području hrama Apolona Likeja, na mjestu gdje su se filozofi i prije okupljali.

Peripatetičari

Aristotel je tu živio i radio sljedećih dvanaest godina. Nadgledao je rad učenjaka i istraživača i držao predavanja učenicima i drugim zainteresiranim slušateljima. Predavao je u natkrivenom prostoru zdanja, koji se na grčkom zove peripatos. Zbog toga su ih nazivali peripateričari – oni koji raspravljaju šetajući. U školi su se podučavali razni predmeti, no ipak se specijalizirala za povijest i biologiju.

Bijeg iz Atene

Godine 323. pr. Kr. umro je Aleksandar Veliki. Makedonsko carstvo, koje je Aleksandar držao na okupu, počelo se raspadati. Atenjani su iskoristili priliku i pokušali se osloboditi Makedonaca. Aristotel se našao u opasnosti. Znalo se za njegove makedonske veze. Optužili su ga za bezbožništvo, kao nekoć Sokrata. Napustio je Atenu. Uskratit ću Atenjanima priliku da se dvaput ogriješe o filozofiju.

Kraj


Njegovo posljednje putovanje bilo je iz Atene u Halkidu, na otoku Eubeji, gdje je njegova majka imala kuću. Umro je oko godinu dana poslije, 322. pr. Kr., od nekih želučanih tegoba.

Sve što znamo o Aristotelu upućuje na to da je bio dobar čovjek, srdačan i velikodušan. Imao je neprijatelje koji su rekli da ima tanke noge i sitne oči i da frflja dok govori. Navodno se lijepo odijevao, imao je fine halje i sandale i nosio je prstenje.



Djela

Od Aristotelovih nam je djela ostala tek trećina. Ostatak je izgubljen. Sačuvano je 30 knjiga ili oko 2000 današnjih stranica. Napisao je i objavio mnoge spise za šire čitateljstvo, koje je nazivao "ezoteričnim", u književnom obliku svojstvenu njegovu dobu: pjesme, pisma, oglede i dijaloge. Govorilo se kako su prelijepo napisani. Osim nekoliko fragmenata, sve je to izgubljeno. Znamo da je postojalo jer su o tim tekstovima pisali i drugi.

Bilješke za predavanja

Djela su zapravo bilješke za predavanja, natuknice kojima se služio za predavanja namijenjena učenicima. Moguće je da svi spisi nisu Aristotelovi. (U dolje navedenom popisu takvi su označena zvjezdicom.). Djela koja su sačuvana nemaju osobitu književnu vrijednost. Za Aristotelova života nisu bila objavljena. Štura su i teška, s ponavljanjima, naglim i neobjašnjivim prijelazima i povezivanjima, s malo ukrasa ili dosjetki.

Prema predaji, Teofrast je nakon Aristotelove smrti naslijedio sve što je učitelj napisao. Rukopise je zatim dobio njegov nećak Nelej, koji ih je odnio u Skepsis, u Maloj Aziji i sakrio u jednu špilju da ih ne odnesu u knjižnicu pergamskih kraljeva. Apelikon iz Teosa vratio ih je u Atenu dvjesto godina poslije, pljesnive i trule. Kada je Atenu 86. godine pokorio rimski vojskovođa Lucije Kornelije Sula, rukopisi su poslani u Rim.

Napokon ih je uredio i objavio Andronik s Rodosa, posljednji predstojnik Likeja. Standardna grčka verzija Aristotelovih djela, koja se danas koristi i koju je 1831. priredio Immanuel Bekker, temelji se na Androniku. Naslove i redoslijed djela - i tko zna što još - dao nam je Andronik, koji je tu svoju verziju načinio tristo godina nakon Aristotelove smrti. Zato i ne znamo kojim ih je redoslijedom Aristotel napisao.

Kad je Rim pao, zapadna Europa gotovo uopće nije znala za Aristotelovo djelo i mišljenje. Aristotel se nakon mnogih stoljeća vratio u Europu preko arapskoga svijeta, kada je preveden na latinski i zavladao srednjovjekovnom filozofijom.

Okvirna područja njegovih radova su: knjige o logici (nazvane i Organon), prirodoznanstvena djela, metafizika, etički spisi, knjige o estetici i ezoterični spisi (u fragmentima).

Popis djela: (45)

Kategorije

Kretanje životinja



De interpretatione

O rađanju životinja



Analitika prva

*O bojama



Analitika druga

*O onome što se čuje



Topika

*Fizionomija



Pobijanje sofista

*O biljkama



Fizika

*O sjajnim stvarima koje se čuju

O nebu

*Mehanika



O postajanju i propadanju

*Problemi

Meteorologija

*Matematika, tj. geometrija

*O svemiru

*Položaji i imena vjetrova



O duši

O Melisu, Ksenofanu i Gorgiji

Osjeti i osjećaji

Metafizika

O pamćenju



Nikomahova etika

O spavanju

*Magna moralia (Velika etika)

O snovima



Eudemova etika

O proricanju u snu

*O vrlinama i porocima

O duljini i kratkoći života



Politika

O mladosti, starosti, životu i smrti

*Ekonomija

O znojenju



Retorika

*O dahu


*Retorika Aleksandru

Povijest životinja



Poetika

O dijelovima životinja




Metafizika, istraživanje bića kao bića

Mnogi će reći da je Aristotelova Metafizika vrhunac njegove filozofije. Njezin je utjecaj nedvojbeno neizmjeran. Središnja postavka metafizičkih spisa glasi da svijet postoji onakav kakav se pojavljuje i da ga mogu razumjeti obični ljudi s odgovarajućim sposobnostima i uz vježbu.



Realist i relativisti

Aristotelova razmišljanja potaknuta su situacijom njegova vremena. Sukobio se oko pitanja može li se izvanjski svijet opisati objektivno, onakav kakav jest, ili je svaki naš opis svijeta ukorijenjen u osobno iskustvo?

Taj prijepor možemo opisati kao sukob između realista i relativista (ili antirealista). Pripadnici elejske škole, koja je bila utjecajna u onodobnoj Ateni, smatrali su da ljudi ne mogu spoznati svijet: Sve što znamo samo su iluzije u neizvjesnosti koja se neprestano mijenja. Potraga za stvarnom slikom svijeta je čisto gubljenje vremena. Trebali bismo se okrenuti spoznavanju sebe.

Ta će stajališta potaknuti nastanak sofističke škole, kojoj su se Sokrat, Platon i Aristotel duboko protivili jer su sofisti odbacivali ideju najviše Istine.



Aristotel nasuprot Platonu

Platon je smatrao da je običan, svakodnevan život manje vrijedan i iluzoran. Želio je dokučiti ono vječno i nepromjenjivo među svim promjenama koje su prisutne u svemu (Heraklit – panta rei). Ideje su, smatrao je Platon, jedino što stvarno postoji. One su poput savršenih ili vječnih uzoraka prema kojima je preslikano sve što vidimo oko sebe. Ideje nisu tjelesne, a kopije jesu. Stoga je "netjelesno" zbiljsko, a tjelesno "nezbiljsko".

Aristotel želi pokazati da je to pogrešno. Želi nadvladati platonovski dualizam između ideje i stvarnog predmeta. Želi pokazati da bit stvari leži unutar njih samih. Promjena je zbiljsko svojstvo zbiljskih stvari. Zbiljske stvari, poput stabala i koza npr., jesu temeljne i jedine stvari koje potpuno postoje. Doduše, pojedinačne stvari nisu vječne ali je vječan i nepromjenjiv sam oblik stvari. (Npr. konkretan stol je nastao i nestat će jednog dana, ali ideja stola ne.)

Ideja je samo pojam kojega stvaramo u svojoj glavi nakon što vidimo jednu ili više istih stvari a nalazi se i u stvarima. Stvar i oblik stvari (materija i forma) su nerazdvojivi. U konkretnom predmetu su zajedno. Ne možemo imati čistu materiju (nešto što ne bi imalo nikakvu formu, oblik).

Razvoj, promjena je nužna jer se tako u materiju "utiskuje" forma i dobiva se konkretno biće – supstancija. Pri toj promjeni na djelu su četiri uzroka:

1. materijalni uzrok koji omogućuje izradu nekih a ne svih stvari: cigle, kamenje za gradnju kuće, ceste

2. formalni uzrok: plan, nacrt kuće

3. djelatni uzrok: radnici, graditelji

4. svršni uzrok: svrha kuće, npr. zaštita od nevremena

Razvoj je "kriv" što je svijet slojevit: od čiste materije – najniži sloj (u kojoj su sva bića samo kao mogućnosti, potencijalnosti), pa do čiste forme koja mora biti ono najviše (čista aktualnost), božanstvo. Aristotel dovodi u vezu formu i mišljenje, njegov Bog je čisti duh koji misli samoga sebe i ne zanima se za svijet. Svijetu koji je u trajnoj promjeni treba kretanje. Pokretački poticaj ne može ići u beskonačno, mora postojati Prvi pokretač koji je sam nepokrenut, a to je za Aristotela Bog. Budući da je on sam nepokretan, svijet nije pokrenut djelatnošću Boga, nego "žudnjom" materije za njim kao čistom formom.



Ukratko:

Na najnižoj i najnesavršenijoj razini egzistencija je samo materija, kaotičan i bezobličan izvor potencijalnosti. Na najvišoj je Najviše biće ili Najviši uzrok, koji je savršen, ne sadrži u sebi nikakvu potencijalnost, nikakvu materiju i stoga je potpuno "aktualan", tj. stvaran.



Mi i stvari ovoga svijeta nalazimo se na tom kontinuumu. Mi predstavljamo razne kombinacije potencijalnog i aktualnog.

Empirizam: osnova znanosti

Platon je svijet objašnjavao dualistički: postoje dva carstva, jedno je "zbiljskije" od drugog. Po Platonu bi broj stvari bio barem podvostručen (ideje + sjene).

Aristotel pokazuje da nema ničega u razumu što prije toga nije bilo u osjetilima. Sve misli i ideje dolaze u našu svijest posredstvom onog što vidimo i čujemo. Posredstvom razuma koji ima sposobnost sređivanja svim dojmova iz osjetilnog svijeta, sređujemo ih u različite skupine (vrste) i razrede. Tako nastaju pojmovi: klupa, stolica,... – namještaj; soba, namještaj, učenik, učenik, učenica, učenica, nastavnik – školski razred; mramor, kamen, željezo – kuća; ruke, noge, korpus, glava, razum – čovjek...

Za čovjeka je razum najvažnija oznaka. On je u početku, prije negoli išta osjetimo (vidimo, čujemo, osjetimo, dodirnemo...), potpuno prazan. Čovjek nema urođenih ideja.

To je začetak filozofske tradicije empirizma.

Što je "jest"?

Svoje Kategorije Aristotel započinje na sebi svojstven način, pokušavajući dokučiti značenje glagola "biti". Kad kažemo da nešto postoji, što to znači?

Aristotel je mislio da običan jezik zapravo odražava način na koji je svijet ustrojen. Jezik i svijet se međusobno odražavaju, to jest, oni su izomorfni. Međutim, jezikom se često loše služimo. To nas zbunjuje i donosi filozofske poteškoće.

To je donekle slično stajalištu filozofa jezika 20. stoljeća. Na primjer, uzmemo li dvije rečenice:



Vrata su zelena. Venera je jutarnja zvijezda
(skup svih vrata) (skup svega zelenoga) "isto što i" ili "="

vrata su u oba skupa

Obje rečenice sadrže riječ "jest" odnosno "jesu", oblik glagola "biti". Mogli bismo pomisliti da u objema ona igra istu ulogu. Ali, nije tako. U prvoj nam rečenici govori da vrata imaju određeno svojstvo, da su zelena. U drugoj je rečenici, pak, njegova funkcija posve drugačija. Govori nam da jedan fizički objekt ima dva različita imena. U modernoj bi logici tu riječ izražavala dva posebna i različita simbola.

"Vrata su zelena" moglo bi se izraziti tako da se uzme ideja skupa svih vrata i skupa svih zelenih vrata. Ta su vrata u oba skupa. Pritom se dva skupa međusobno sijeku i to se obično prikazuje simbolom . Za "Venera je jutarnja zvijezda" primijenio bi se oblik koji upućuje na "jest isto što i", što se obično prikazuje kao =.

Sam Aristotel nije uzeo taj primjer, ali on dobro pokazuje kako se možemo zbuniti kada se nepromišljeno služimo jezikom.

Prva i druga supstancija – kako spoznajemo

Pojam supstancija (ousia, essentia), prevodi se i kao "sućina" (što je apstraktiv ženskog roda participa prezenta glagola "biti"), tj. "neko određeno ovo","nešto određeno postojeće".



Prva supstancija je stvar koja postoji, stvari koje jesu, pojedinačni entiteti: moja mačka, to drvo, ova konkretna osoba, stol, životinja... Ove se supstancije nazivaju i partikularije i o njima imamo izravno osobno iskustvo. Kako kaže Aristotel: One imaju svojstvo ovosti. Ali, imati iskustvo samo o njima bilo bi krajnje ograničavajuće. Naš bi život bio poput životinjskog, hrpa dojmova i mutnih sjećanja.

Da bismo stekli znanje koje seže dalje od toga, znanstveno znanje (episteme), moramo poznavati univerzalije, stvari koje se nalaze u nizu različitih posebnih supstancija. To su druge supstancije (ili izvedene supstancije), rodovi, vrste; ono opće pojedinačnih predmeta. Na primjer, partikularan može biti ovaj list papira, a univerzalija bi bila bjelina koja se nalazi u mnogim listovima papira.

Naša spoznaja počinje u opažanju gdje dohvaćamo pojedinačno prvu supstanciju. Mišljenje se postepeno (induktivno) uzdiže do općeg, do spoznaje općih pojmova.

Kategorije

Što se sve može nalaziti "u" supstanciji? Na to Aristotel odgovara svojim poznatim popisom kategorija. To je klasifikacija načina na koje neka supstancija može biti. To je poput odnosa između subjekta i predikata u nekoj rečenici. Neki subjekt o kojem rečenica govori i predikat, koji nam govori nešto o subjektu. "Vrata" - subjekt - "su zelena", predikat.

Predikati moraju biti u stvarima, "u" supstancijama. Kategorije su razni načini na koje predikati jesu u supstancijama.

Prva je kategorija sama supstancija i ona je daleko najvažnija. Slijede kvaliteta, kvantiteta i relacija, pa vrijeme, mjesto, položaj, stanje, aktivnost i pasivnost.

Npr.: supstancija moj mačak Oskar. Njegova kvaliteta bit će "tigrast", njegova kvantiteta dva kilograma, a relacija (odnos) "moj". Ostale se kategorije zapravo razvijaju iz te tri, no u ovom slučaju vrijeme može biti "devet na večer", mjesto može biti "uz peć", položaj "sklupčan", stanje je svakako "pohlepan", aktivnost "predenje", a pasivnost "maženje".

Univerzalije

Izrazi vrsta, rod odnose se na univerzalije. Aristotel želi reći da su zbiljske, ali one ne mogu biti ništa fizičko. Pojedinačan je pas tjelesan, pa su tjelesni svi psi na svijetu, na neki način čak i svi psi koji su ikada živjeli ili će živjeti. Ali pojam "pas" nije.



Platon je pobrkao kategorije. Kada je rekao da postoji savršena ideja ljepote, koja postoji vječno u nekom netjelesnom prostoru, ljepotu je doživljavao kao subjekt a ne kao predikat, kao supstanciju a ne kao kvalitetu.

Univerzalije (poput vrsta i rodova) kojima se bavi znanost jesu nematerijalne stvari prisutne u pojedinim predmetima. Skrivaju ih pojedinačne značajke tih predmeta. Mi ljudi možemo vidjeti kroz tu koprenu privida i u njima uočiti prave biti.



Jesu li univerzalije zbiljske stvari u svijetu ili su mentalni, jezični proizvod?

Moglo bi se reći da su univerzalije "pas" i "životinja" doista u onome tamo psu, ali su potpuno aktualne samo kada su u umu, kao dio našega razumijevanja psećeg svijeta općenito.



Koliko je Aristotel bio "empiričan"?

Je li Aristotelova znanstvena metodologija dorasla modernoj znanosti? Ne baš, unatoč tome što su zamalo dva tisućljeća gotovo svi vjerovali u gotovo sve što je rekao. U usporedbi s drugim antičkim misliocima bio je daleko više empirijski usmjeren, ali ne dovoljno. Imao je metodologiju znanosti, ali ne i eksperimentalnu metodologiju kojom se može pokazati jesu li objašnjenja i teorije valjani ili lažni. U praksi Aristotel nije prepoznao potrebu da teoriju izravno provjeri empirijskim promatranjem.

Tako Historia Animalium, primjerice, sadrži mnoštvo podataka o životinjama, ali nama se čini da su neorganizirani i anegdotalni - a djelomice i izmišljeni.

Pretpostavke i zablude

Još jedan problem nastaje iz Aristotelovih pretpostavki. U Ateni njegova doba vjerojatno su bile samorazumljive, ali neopravdane.

Na primjer, Aristotel misli da je desno bolje nego lijevo, više bolje nego niže i sprijeda bolje nego straga, a to onda pokušava primijeniti na svemir. Stoga je "podlunarni" svijet ispod Mjeseca, naravno, lošiji od svijeta iznad i dalje od Mjeseca. Također je razmišljao o mogućnosti da na Mjesecu postoje životinje koje žive u vatri. Zato što ovdje na Zemlji životinje žive u druga tri elementa: zemlji, zraku i vodi. Dakle, na temelju logičke indukcije, na Mjesecu bi mogle postojati životinje koje žive u četvrtom elementu – vatri.

Pretpostavka da su muškarci u svemu nadmoćni ženama za njega je bila neupitna, a upotrijebio ju je za polazište svoje teorije reprodukcije. Muškarci imaju sposobnost pretvoriti krv u nešto što će biti forma za novo ljudsko biće. Žene daju samo materiju.



Psihologija

Naša riječ "psihologija" i potječe od grčke riječi za dušu - "psyche". No, ta duša ne znači isto što i danas. Za Aristotela je duša bit ili životna sila koja postoji u svim živim bićima - ono što im omogućuje rast i što im daje obličje. Duša je čista forma, tijelo je materija.

Na neki način to je proučavanje biljaka i životinja koliko i ljudskog uma. Ne bavi se izravno nekima od ključnih pitanja na graničnom području između psihologije i filozofije… poput pitanja svijesti i je li ona materijalna ili nematerijalna pojava.

Također, ne razmatra neposredno pitanje odnosa slobodne volje i determinizma (biramo li mi ljudi slobodno svoje postupke i odluke ili smo biološki roboti, strojevi koji djeluju u skladu s tjelesnim porivima i uvjetima okoline). Ipak, iz onoga što je rekao možemo dokučiti kako bi odgovorio na ta pitanja.

Aristotelova je psihologija nastavak njegove fizike, pa su mu objašnjenja fizikalna. Duša je "princip tijela", misli Aristotel, ono što tijelu omogućuje da se samo giba i upravlja svojim rastom. Tako je njegova slika čovjeka u isti mah deterministička, ali i voljna.

Mozak

Aristotelov odgovor danas nikako ne bismo mogli prihvatiti. On je smatrao da je mozak posve nekorisna, siva, hladna gruda. Lako je moguće da služi za hlađenje krvi koja se pregrijala.

Po njemu je najvažniji organ srce. Ono je glavni osjetilni organ kojem svi drugi osjetilni organi šalju poruke - svojevrstan mentalni stožer za koordinaciju i razvrstavanje. Tu se događaju percepcija, pamćenje i motivacija. Zanimljivo je da ni Egipćani nisu marili za mozak: kada bi mumificirali truplo radi reinkarnacije, mozak su bacali, ali su zato srce čuvali.

Preobrazba u univerzalije

Čime se razlikujemo od životinja? To što imamo razum, naravno, a u Aristotelovim je spisima razum poput još jednog, "sedmog" osjetilnog organa. Obična se osjetila bave konkretnim i partikularnim.



Ona odvajaju formu od supstancije, ali u njoj vide samo jednu posebnu formu - onu tamo.

Razum omogućuje ljudima da apstrahiraju formu i preobraze je u univerzalije.

I razum pruža i stvara kontekst za pojedinačne osjetilne dojmove. To je neka vrsta intuitivne sposobnosti i prilično je zagonetna.



Aktivni i pasivni razum

O teško shvatljivom ulomku iz spisa o O duši, u kojem Aristotel govori o toj zagonetnoj i "intuitivnoj moći", napisano je nebrojeno mnogo tumačenja. Ipak, čini se vjerojatnim da je mislio kako postoje i aktivni i pasivni razum.



- Pasivni razum samo neutralno zamjećuje, razvrstava i organizira. Nešto kao istančano računalo.

- Aktivni je razum pozitivan, on stvara znanje.

Polazi od razvrstanih i organiziranih predmeta osjetilnog iskustva i stvara onu vrstu hijerarhije uma koja, kako je Aristotel čini se vjerovao, može dosegnuti do Najvišega bića, čistog razuma koji kontemplira samoga sebe.

Aristotel u tom trenutku postaje gotovo religiozan. Smatralo se kako je htio reći da u svima nama postoji nešto božansko i, dok je pojedinačna samosvijest konačna, aktivni razum u nama nije. On je besmrtan. U tome Aristotel nije osamljen. Bertrand Russell (1872.-1970.) zaključuje svoju knjigu Problemi filozofije ovom mišlju:

Zbog veličine Svemira što ga filozofija promišlja i um postaje velik i sposoban za jedinstvo s tim Svemirom koji je njegovo Najviše dobro.

Etika - Dobar život

Aristotel je svoja predavanja o etici namijenio mladićima i u njima im odgovarao na pitanje: "Što trebam činiti da bih živio dobrim životom?" To će se dogoditi ako svoj život žive u potpunom skladu sa svrhom ili funkcijom ljudskog bića. Da bi to činili, moraju živjeti i razborito i kreposno.

Tu vrstu poželjnog života Grci su opisivali samo jednom riječju: "eudaimonia". Sastavljena je od riječi eu (dobro, valjano ili ispravno) i daimon ("demon" ili unutarnji duh). Kako to "blaženstvo" postići, bila je glavna tema rasprave.

Možda tako da postanemo poznati i priznati? Aristotel misli da je svakako važno da nas drugi poštuju i da sami sebe poštujemo, ali to ne mogu biti krajnji ciljevi. Ugoda jest dobra, ali nije najviše Dobro. Za njega je ugoda ono što usavršava neko djelovanje. Kada se zadubimo u nešto korisno i plodonosno, osobito ako to obavljamo dobro, utonemo u rad i gubimo osjećaj za vrijeme. To je, misli Aristotel, pravo zadovoljstvo.

Zapravo, "savršena" se sreća može naći samo u intelektualnom promišljanju, kontemplaciji. Za ljude je najbolje proživjeti život u istraživanju i divljenju prirodnom svijetu. Mudrost (na grčkome "sophia", a odatle philosophia, ljubav prema mudrosti) je najviša intelektualna vrlina, kombinacija znanstvenog znanja i intuicije:

Najviše biće sastoji se isključivo od razuma i vječno kontemplira sebe.

Najviše biće je Nepokretni pokretač, koji mijenja druge ali se sam ne mijenja.

Mi ljudi imamo u sebi tračak toga Najvišega bića - našu razumnost.

Dakle, kad promišljamo nepromjenjivi Svemir, mi smo božanski koliko kao ljudi možemo biti.

Ta je vrsta kontemplacije poput neke vrste molitve. "Ako je um božanstven u usporedbi sa čovjekom, život uma mora biti božanstven u usporedbi sa životom ljudskog bića." Usto, "morali bismo, koliko je na nama, težiti za besmrtnošću i činiti sve što možemo kako bismo živjeli u skladu s onim najvišim što je u nama."



Krepost duše

Aristotel nam savjetuje da se u osjećajima ravnamo prema onome što priliči pojedinim okolnostima, tako da želimo činiti što je ispravno. A "ispravno" tu znači ono što je razborito. Ako se nađe u velikom iskušenju da učini nešto loše - da ukrade, na primjer - i popusti, čovjek dugoročno gledano vjerojatno neće biti sretan i zadovoljan.



Prava mjera

Jedini ostvariv način da počnemo vladati osjećajima, misli Aristotel, jest vježbanje i navika, navikavanje na to da primjereno proživljavamo osjećaje. Moralno uvjeravanje ne djeluje. Aristotel ne misli da bismo se trebali uvježbati u tome da ništa ne osjećamo. Ne, osjećaji su normalan i prirodan dio ljudskoga bića. Uvježbavanje se sastoji u razvijanju onoga što on naziva moralnim vrlinama ili krepošću. "Krepost" zvuči pomalo starinski i često se opisuje kao izvrsnost karaktera.

Možda je za vrlinu najbolje reći da je to ustaljen način doživljavanja osjećaja, tako da u svakoj situaciji imamo pravi osjećaj i taj osjećaj imamo u pravoj mjeri.

Nije dobro kada je osjećaj previše snažan, kao ni kada je preslab. Tada su to poroci. Na primjer, hrabrost je moralna vrlina koja nam treba da bismo se nosili s osjećajem straha. Ali, strah ne želimo ukloniti jer je često korisno, katkada i presudno, sredstvo preživljavanja. Stvar je u tome da ga treba osjećati u pravoj mjeri.



Ako smo pretjerano odvažni, postajemo nepromišljeni, ako nismo dovoljno odvažni, preplavljuje nas strah i postajemo kukavice.

Nepromišljenost i kukavičluk su poroci. Ako smo skloni bilo jednom bilo drugom, nećemo moći biti spokojni i zadovoljni. To je glasovito Aristotelovo učenje o pravoj mjeri - "sredini" ili "nepretjerivanju".

Svaka vrlina zahtijeva popriličan trud, ali nije neostvariva. Mladi moraju početi rano vježbati i treba im vodstvo starijih, obitelji i države. Država snosi posebnu odgovornost kako bi se ljudi navikli na vrline zato što ona donosi zakone.

Svrha zakona nije toliko kažnjavanje onih koji ga krše, nego poticanje ljudi da se kreposno ponašaju.

Politika

Robovi i žene u njegovoj političkoj zajednici nisu imali nikakvu ulogu. Robovi nemaju racionalnost koja je potrebna za aktivnu i pozitivnu ulogu, a žene, premda su imale racionalnost, nisu bile cijenjene. Aristotel nije u tome bio osamljen - štoviše, da se u tome protivio nazorima svoga doba, proglasili bi ga heretikom.



Politika i etika

Aristotelova je politika ukorijenjena u njegovoj etici. Kako živjeti najboljim životom? Kako mogu postići ispunjenje?



Ljudi su u biti društvena bića i samo u zajednici mogu doista biti ljudi... Živjeti kreposno i razumno može značiti samo živjeti dobro s drugim ljudima.Naša je neizbježna dužnost sudjelovati u životu zajednice i snositi odgovornost za njene odluke. Ali, zajednica nema neki svoj život. Ona postoji radi toga da ispuni svrhu svakog pojedinca, ne vlastite ciljeve. U Aristotelovu djelu nema nikakva nagovještaja totalitarizma. Granica moći države postavljena je na granici poslije koje prestaje služiti svojim građanima.
Obitelj kao politička ekonomija
Temelj je Aristotelove politike klasični grčki grad-država ili polis. Polis je gradsko područje okruženo manjim naseljima i poljoprivrednim zaleđem... samodostatan za osnovne potrebe, samostalan i gord na svoju neovisnost. Grci su općenito vjerovali da je to "prirodan" oblik društvenog ustrojstva. Prirodan zato što se razvija iz obitelji, najosnovnijeg oblika ljudskog odnosa. Obitelj se sastoji od čvrstih odnosa između roditelja i djece, muža i žene, gospodara i roba.
Posljednji oblik zajednice za zadovoljavanje većih potreba je polis, grad-država. U njemu vlada načelo autarkije (autos, "sam" i arkeo, "dostajati") ili samodostatnosti. Čovjekov društveni razvoj postiže svoju svrhu kada postigne takav stupanj neovisnosti, da mu više ne treba nikakva pomoć izvana.
Ljudska društva imaju svrhu - zadovoljiti potrebe ljudi koji kao pojedinci nisu samodostatni. Kada se sve te potrebe zadovolje, društvo se nalazi u svojem najrazvijenijem stanju i tako bi trebalo ostati.

Društveni odnosi nastaju prije svega zato da ljudi mogu uopće živjeti, ali se razvijaju i mijenjaju zato da bi živjeli dobro.

Koje je uređenje najbolje?
Kakav će polis najbolje zadovoljavati potrebe građana? Koje je uređenje najbolje? Na ta pitanja Aristotel odgovara na sebi svojstven empirijski način: proučavajući uređenja mnogih gradova-država. Zaključuje da demokracija nije najbolji oblik. To je država u kojoj je vlast u rukama siromašnih, koji se zalažu za svoje interese. Budući da nisu potpuno sposobni za praktičnu racionalnu mudrost, njihove odluke često će biti pogrešne.
Kao i Platon, Aristotel se užasavao svjetine i prezirao političare koji "podilaze" masama.
Monarhija bi bila idealno rješenje - ali samo ako je kralj dobrohotan i ima gotovo nadnaravne moći dobre prosudbe. Aristotel zna da su u ovome svijetu takvi kraljevi rijetki i nepoznati. Monarsi će gotovo sigurno vladati u svoju korist. Aristokracija bi možda mogla funkcionirati, ali teško da se može vjerovati malom broju vladara. Pretvorila bi se u oligarhiju koja donosi odluke koje služe njihovim ciljevima, a ne ciljevima cijele zajednice.
Vladavina srednjeg staleža
Aristotel zaključuje da je najbolji praktični oblik vladavine ustavna republika, u kojoj vlast dijele narod i neka vrsta elite. Konkretno ustrojstvo nije važno i razlikovat će se od polisa do polisa.
Ali za dobrobit zajednice presudan je siguran srednji stalež, koji političkom procesu daje težinu i trajnost.
Što je za Aristotela taj "srednji stalež"? Sigurno ne srednji stalež u našem današnjem značenju klase. To je stalež srednje velikih zemljovlasnika, obično robovlasnika, koji nemaju novčanih briga i mogu se posvetiti konstruktivnom razmišljanju. U taj stalež ne uključuje obrtnike i trgovce, koji su često bili na meti kao i on - doseljenici iz drugih gradova-država koji nemaju status građana. Mislio je, kao i obično, na "sredinu", to jest na stalež koji se nalazi između krajnje imućnog i krajnje siromašnog.

Umjetnost
Aristotel se u tom pitanju radikalno razlikuje od Platona. Aristotel misli da je neutilitarnost umjetnosti ono što je čini prikladnom samo za vladajuću klasu građana, koji ne moraju zarađivati za život. Tražiti uvijek korisnost u svemu ne dolikuje onima koji su slobodni i čiji su umovi dosegnuli najviše vrhunce.
Proučavanje umjetnosti dobro je za karakter i opušta um. No, ostaje mu jedan problem - i to upravo onaj s kojim se i Platon suočio i koji je riješio na način neprihvatljiv za Aristotelove liberalnije nazore.
Koji je to problem u umjetnosti mučio Platona, Aristotela i druge?
Danas nam se to može činiti čudno: Da bi čovjek bio dobar u bilo čemu - sviranju flaute, slikanju ili pisanju - mora se time neprestano baviti i vježbati. To postaje zvanje, zanimanje koje onda nije drukčije od izrade cipela. U tome je problem. Postaneš rob nekog zanimanja, ne slobodan čovjek...
Ljudi s profesijom nisu pravi građani, nego stalež, obrtnici ili ljudi od zanimanja. Povjesničar Plutarh (oko 46.-120.) rekao je u ime elite sljedeće: "Umjetnosti se divimo, ali umjetnika preziremo." Pa kako onda slobodan građanin može imati korist od umjetnosti a da mu to ne postane zanimanje?
Platon nije cijenio umjetnost, pa ju je na kraju prognao iz svoje idealne države. Umjetnost je opasan pričin. Ona je kopija svijeta koji je i sam kopija zbiljskoga svijeta savršenih ideja. Ne samo da je "imitacija imitacije", umjetnost u mladima potiče i lošu naviku umjetničkog oponašanja koja pripada obrtnicima.

Ne samo što pjesnici i umjetnici "govore laži", ne samo što je umjetnost loša navika obrtnika, nego nešto još gore od toga - ona u nama raspaljuje želje i strasti koje dobrim građanima onemogućuju da budu mirni intelektualni promatrači.


Što na to kaže Aristotel? Njegov je odgovor u Poetici iznenađujuće suvremen. On je prvi postavio pitanje "Što je umjetnost?" i to sa znanstvenom nepristranošću kojom su udareni temelji zapadne estetike koji i danas vrijede.
Nekoliko je grčkih riječi bitno za razumijevanje njegove teorije umjetnosti...
1. TECHNE: umijeće, obrt, vještina. Odnosi se na svako tehničko umijeće - izradu cipela i drvodjelstvo, kao i na glazbu, slikarstvo ili pjesništvo. Techne nije samo "obrt" nego i dosjetljivost, sredstvo ili skup pravila kojima nešto postižemo.
2. MIMESIS: oponašanje

Slažem se da je umjetnost oponašanje, ali nije samo kopija ili pričin. Oponašanje ovisi o mišljenju i jezičnim sredstvima ili drugim fizičkim sredstvima za reproduciranje doživljaja. Umjetnost je stoga reprezentacija, predočavanje naše refleksije o osjetilnoj pojavnosti stvari.
3. POIESIS: Ta riječ, od koje potječe riječ "poezija", znači "tvorbu, tvorenje, oblikovanje". Umjetnici daju materiji oblik koji je potpuno drugačiji od izvornika. Pjesništvo je Aristotelov generički pojam kojim obuhvaća dramu, epiku i druge žanrove. On kaže: ...nije uloga pjesnika prenositi ono što se dogodilo, nego što se može dogoditi - što je moguće prema zakonu vjerojatnosti ili nužnosti. Uspoređuje povijest s pjesništvom i dolazi do iznenađujućeg, čak šokantnog, zaključka:

Pjesnišno je filozofičnije i više od povijesti: pjesništvo izražava ono univerzalno, a povijest partikularno.

4. KATHARSIS (catharsis, katarza): pročišćenje



Aristotel je prvi koji je ne samo definirao što umjetnost jest, nego i ono što čini. Za njega je prava funkcija (ergon, doslovce "rad") tragične drame pobuditi "samilost i strah" i istodobno donijeti katharsis ili pročišćenje tih osjećaja.

Važnost Aristotela danas
Aristotel je s velikim uvjerenjem izložio teoriju o onome što leži iza svijeta pojavnosti.
1. Njegova razmišljanja o psihologiji morala i etici kreposti kao najistaknutijim dijelovima njegove filozofije nadahnjuju suvremenu političku i socijalnu doktrinu komunitarizma, doktrinu iz koje se razvila suvremena politika centra i lijevoga centra.
2. Aristotelova je teorija vrline "treći put" između krutog materijalističkog svođenja ljudskog djelovanja na gensku i biokemijsku uzročnost i neodrživa dualizma nematerijalnih entiteta poput "duša" ili "prava" koje ljudi imaju samim time što su ljudi.
3. Aristotelova razmišljanja o estetici i semiotici i dalje su relevantna i predstavljaju izazov postmodernističkoj slijepoj ulici u pitanjima kulture.
Na kraju bismo mogli reći da, općenito, Aristotelov realizam blagotvorno utječe na politiku, etiku, umjetnost, filozofiju i prirodne znanosti.







Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©azrefs.org 2016
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə