Cekade, Zagreb; str. 21-46 Srednjovjekovna predigra




Yüklə 128 Kb.
səhifə1/4
tarix27.04.2016
ölçüsü128 Kb.
  1   2   3   4
Ekonomska povijest 08/09

Prof. dr. sc. Ivo Družić


Literatura za I. test
Preuzeto iz: Wallerstein, I. (1986) Suvremeni svjetski sistem, CEKADE, Zagreb; str. 21-46
Srednjovjekovna predigra
Koncem petnaestog i početkom šesnaestog stoljeća pojavilo se nešto što bismo mogli nazvati europskom svjetskom privredom. To nije bilo carstvo, ali je bilo isto toliko prostrano koliko i veliko carstvo, i odlikovalo se nekim analognim značajkama. Ali bilo je drukčije, i novo. Bio je to društveni sistem kakav svijet prije doista nije poznavao, sistem koji je izrazita značajka suvremenog svjetskog sistema. Za razliku od carstva, gradova-država i nacionalnih država to je ekonomski, ali ne politički entitet. U stvari, njegovi okviri (bilo bi teško govoriti o granicama) zapravo obuhvaćaju carstva, gradove-države i nove »nacionalne države«. To je »svjetski« sistem ne zato što obuhvaća cijeli svijet već zato što je veći od bilo kakve pravno definirane političke jedinice. Isto tako, riječ je o »svjetskoj privredi« jer su osnovne spone između dijelova sistema ekonomske prirode, iako su o određenoj mjeri bile ojačane i kulturnim vezama kao i, kasnije (kako ćemo vidjeti), političkim savezi­ma, pa čak i konfederativnim strukturama.

Carstvo je, naprotiv, politička jedinica. Shmuel Eisenstadt, na primjer, definira carstvo slijedećim riječima: Izraz »carstvo« obično označava politički sistem koji obuhvaća prostrane, razmjerno vrlo centralizirane teritorije čije središte, utjelovljeno u osobi cara i u centralnim političkim institucijama, sačinjava autonoman entitet. Nadalje, iako se obično temelje na tradicionalnim zakonitostima, carstva često obuhvaćaju određenu širinu, potencijalno univerzalnu politička i kulturnu orijentaciju koja prelazi orijentaciju bilo kojeg sastavnog dijela carstva.

U ovom smislu, carstva su bila konstantna značajka svjetske scene tokom 5000 godina. Nekoliko takvih carstava postojalo je stalno u raznim dijelovima svijeta u svako doba. Politička centraliziranost carstva bila je istodobno i njegova snaga i njegova slabost. Snaga carstva temeljila se na činjenici što je ono garantiralo ekonomske tokove od periferije do centra, i to silom (danak i porez) kao i monopolističkim prednostima u trgovini. Slabost carstva bila je u tome što je birokracija koju je zahtijevala politička struktura obično apsorbirala previše profita, osobito u slučajevima u kojima su represija i eksploatacija poticale pobunu, što je opet povećalo vojne izdatke. Politička carstva su primitivno sredstvo ekonomske dominacije. Upravo suvremenom svijetu dugujemo društveno postignuće, ako hoćete, tj. izum tehnologije koja omogućava povećanje toka viška od nižih prema višim slojevima, od periferije do centra, od većine do manjine, eliminirajući »uzaludne troškove« preglomazne političke nadgradnje.

Spomenuo sam da je svjetska privreda izum suvremenog svijeta. Doduše, ne posve. Svjetske privrede postojale su i ranije. No, uvijek su se pretvarale u carstva: Kina, Perzija, Rim. I suvremena svjetska privreda mogla je poći istim putem - da­pače, povremeno se čini da će se to i dogoditi - ali su metode suvremenog kapitalizma i tehnologije suvremene znanosti, koje su kao što znamo povezane na određen način, omogućile toj svjetskoj privredi da prosperira, proizvodi i širi se bez pojave ujedinjene političke strukture.

Kapitalizam zapravo nudi alternativni i unosniji izvor prisvajanja viška (unosniji barem u dugoročnom smislu). Carstvo je mehanizam za sakupljanje danka što u sadržajnoj definiciji Frederica Lanea znači »plaćanje zaštite, ali plaćanje koje prelazi troškove zaštite«. U kapitalističkoj svjetskoj privredi politička se energija koristi za osiguranje monopolističkih prava (do granice u kojoj je to moguće). Država postaje ne toliko centralno ekonomsko poduzeće koliko sredstvo za osiguranje određenih uvjeta razmjene u drugim ekonomskim transakcijama. Time djelovanje tržišta (ne slobodno djelovanje, ali ipak djelovanje) stimulira povećanje produktivnosti i sve popratne pojave suvremenog privrednog razvoja. Svjetska privreda je arena u kojoj se odvijaju ti procesi.

Čini se da je svjetska privreda ograničene veličine. Ferdinand Fried primjećuje: »Ako uzmemo u obzir sve faktore, dolazimo do zaključka da se prostor »svjetske« privrede u starorimsko doba mogao preći za otprilike 40 do 60 dana koristeći najbolje transportno sredstvo ... I danas je [1939] potrebno 40 do 60 dana kako bi se prešao prostor suvremene svjetske privrede ako pribjegnemo uobičajenim kanalima transporta robe.«.

Ferdinand Braudel dodaje da bi se isto moglo reći za vremenski raspon sredozemnog svijeta u šesnaestom stoljeću. Ovdje nas zanimaju izvori i funkcioniranje takve 60-dnevne europske svjetske privrede. Ne smijemo međutim ni u kojem slučaju zaboraviti činjenicu da Europa nije bila jedina svjetska privreda tog doba. Bi­lo je i drugih. Međutim, samo se Europa uputila stazom kapitalističkog razvoja koja joj je omogućila da pretekne te druge. Kako je do toga došlo, i zašto? Pogledajmo najprije što se događalo u svijetu tokom tri stoljeća prije 1450. U dvanaestom stoljeću istočna je hemisfera sadržavala niz imperija i malih svjetova koji su na rubovima bili svi isprepleteni. U to doba, jedno od žarišta trgovine bilo je Sre­dozemlje, gdje su se susretali Bizant, talijanski gradovi-države i, u određenoj mjeri, dijelovi sjeverne Afrike. Drugo žarište tvorio je kompleks Indijskog oceana i Crvenog mora. Područje Kine bilo je treće žarište. Centralno-azijska kopnena ma­sa od Mongolije do Rusije bila je četvrto. Baltička regija tek što nije postala petim žarištem. Međutim, s ekonomskog aspekta sjeverozapadna Europa bila je vrlo marginalno područje. U tom dijelu svijeta glavni društveni modalitet organiza­cija bio je - kako su ga kasnije nazvali - feudalizam.

Moramo jasno biti svjesni onoga što feudalizam nije bio. Feudalizam nije bio »naturalna privreda«. Nije bio privreda samo održanja. Zapadnoeuropski feudali­zam razvio se raspadanjem carstva, raspadanjem koje nikada nije bilo potpuno, ni­ti čak dejure. Mit Rimskog carstva je još uvijek povezivao to područje u kultur­nom, pa čak i pravnom smislu. Kršćanstvo je služilo kao skup parametara u čijem je okviru društvo djelovalo. Feudalna Europa bila je »civilizacija«, ali ne svjetski sistem. Bilo bi besmisleno zamisliti da su područja u kojima je postojao feudali­zam imala dvije privrede - tržišnu privredu gradova i naturalnu privredu seoskih vlastelinskih posjeda. U dvadesetom stoljeću ovakav se pristup - kad je riječ o tzv. nerazvijenom svijetu - naziva teorijom »dvojne privrede«. Štoviše, kao što navodi Daniel Thorner: »Nema dvojbe da ćemo sami sebe zavaravati ako smatramo da su seljačke privrede orijentirane isključivo na vlastito preživljavanje, a izraz »kapitalistički« primijenimo na svaku ori­jentaciju prema tržištu. Bilo bi razumnije poći od pretpostavke da su tokom mnogo stolje­ća seljačke privrede slijedile obje orijentacije.«.

Koliko stoljeća? U svom kapitalnom djelu o europskoj agrarnoj povije­sti B.H. Slicher van Bath locira prekretnicu oko 1150. godine. No ni prije toga, po njegovom mišljenju, zapadna Europa se nije bavila naturalnom poljoprivredom već prije - od 500. do otprilike 1150. godine - onime što on naziva »neposrednom poljoprivrednom potrošnjom«, tj. sistemom djelomične autarhičnosti u kojem ve­ćina ljudi proizvodi vlastitu hranu, ali je isto tako razmjenjuje za drugu robu s ne­poljoprivrednim stanovništvom. Nakon 1150, smatra van Bath, zapadna Europa dostigla je stadij »posredne poljoprivredne potrošnje« u kojem se još nalazimo. Prema tome, kad govorimo o zapadnoeuropskom feudalizmu morali bismo zamisliti niz sitnih ekonomskih čvorića čije su se stanovništvo i produktivnost polako povećavali i u kojima je, prema važećim pravnim mehanizmima, većina viška prelazila u ruke zemljoposjednika koji su uživali plemićki status i upravljali pravosud­nim aparatom. Budući da je dobar dio tog viška bio u naturi, bio je od male koristi ako ga vlasnik nije mogao prodati. Razvili su se gradovi, podržavajući obrtnike koji su kupovali višak i razmjenjivali ga za svoje proizvode.

Izvori trgovačke klase su dvojaki: s jedne strane, bili su to zastupnici zemljopos­jednika koji bi se ponekad osamostalili, kao i srednje imućni seljaci kojima bi pre­ostalo dovoljno viška, nakon podmirenja obaveza prema gospodaru, za prodaju na tržištu; s druge strane, bili su to lokalni zastupnici putujućih trgovaca (koji su često djelovali u gradovima-državama sjeverne Italije, a kasnije u hanzeatskim gradovima) koji su iskorištavali loše komunikacije i, prema tome, visoke međuregio­nalne disparitete cijena, osobito kad bi neka područja pretrpjela prirodne kata­strofe. Razvijajući se, gradovi su, naravno, pružali mogućnost utočišta i zaposle­nja seljacima, što je počelo mijenjati neke odnose na feudalnom posjedu.

Feudalizam kao sistem ne smijemo zamišljati kao antitezu trgovini. Naprotiv - do određenog momenta feudalizam i ekspanzija trgovine idu jedno uz drugo. Ako su znanstvenici često zapažali tu pojavu, kako ukazuje Claude Cahen, u područji­ma izvan zapadne Europe, možda su zbog ideološke jednostranosti propustili za­paziti istu pojavu u zapadnam feudalizmu. »Pošto smo time uzeli u obzir mogućnost konvergencije - samo do određenog stupnja razvoja - razvitka feudaliz­ma i trgovine, trebali bismo s tog stajališta preispitati povijest samog Zapada».

Međutim, feudalni sistem je mogao podržavati samo ograničeni opseg vanjske (međuregionalne) trgovine - za razliku od unutrašnje (lokalne) trgovine. Naime, vanjska se trgovina bavila luksuznim artiklima, a ne masovnom robom. Ona se koristila prednostima dispariteta cijena i zavisila o političkoj popustljivosti i ekonomskim mogućnostima zaista bogatih. Vanjska je trgovina tek ekspanzijom proizvodnje u okviru suvremene svjetske privrede mogla djelomice preći na masovnu robu, koja je sa svoje strane podupirala proces proširene proizvodnje. Sve do tog trenutka, kao što primjećuje Owen Lattimore, trgovina zapravo nije bila ono što danas podrazumijevamo tim pojmom: »Još u doba Marca Pola (ako ne i kasnije) poslovanje trgovca koji bi se usudio pokušati sreću izvan svog područja zavisilo je o hirovima moćnika ... Cilj dalekog i opasnog puta nije bila trgovina masovnom robom, već egzotičnim, rijetkim i luksuznim artiklima ... Trgovac je tražio one koji će mu pružiti naklonost i zaštitu ... Ako nije imao sreće, opljačkali bi ga ili porezima stjerali na prosjački štap; no, ako je imao sreće, primio bi za svoju robu ne ekonomsku cijenu već prije velikodušan novčani dar ... Trgovina svilom kao i mnogim drugim artikli­ma temeljila se na darivanju a ne na trgovanju«.

Prema tome, razina trgovačke aktivnosti je bila ograničena. Glavna privredna aktivnost bila je i dalje proizvodnja hrane i obrt, te razmjena tih proizvoda unutar malih ekonomskih područja. Usprkos tome, opseg te ekonomske aktivnosti se po­lako širio. A time su rasle i razne ekonomske jezgre. Počela su se obrađivati nova granična područja. Osnivali su se novi gradovi. Stanovništvo se povećavalo. Križarski ratovi su pružili neke od prednosti kolonijalne pljačke. A tada je, negdje u četrnaestom stoljeću, ta ekspanzija prestala. Obrađena područja su se ponovo smanjila. Stanovništvo je opadalo. U cijeloj feudalnoj Europi, pa i izvan nje, kao da je došlo do »krize« obilježene ratom, bolešću i ekonomskim nedaćama. Odakle ta »kriza« i koje su njene posljedice?

Kao prvo, u kojem je to smislu bila kriza? U tom pogledu nailazimo na određena neslaganja, ne toliko u vezi s opisom procesa koliko u vezi sa značajem koji se pripisuje određenim uzrocima. Edouard Perroy smatra da se pitanje prvenstveno svodi na optimum što ga je dosegao proces ekspanzije, na demografsko zasićenje, »ogromnu gustoću s obzirom na još uvijek primitivno stanje poljoprivredne i obrtničke tehnologije. U nedostatku boljih plugova i gnojiva, situacija se teško mogla poboljšati. To je dovelo do manjka hrane, a nedostatak hrane do epidemije. S obzirom na stabilnu ponudu novca došlo je do umjerenog povećanja cijena što je pogodilo rentijere. Polagano pogoršanje situacije prešlo je u akutnu fazu u početnim godinama Stogodišnjeg rata (1335-1345) zbog kojeg su zapadnoeuropski državni sistemi prešli na ratnu privredu i time doveli do potrebe za povećanim oporezi­vanjem. Povrh već teških feudalnih nameta, porezi su previše opteretili proizvođa­če pa je došlo do krize likvidnosti, a kriza je sa svoje strane dovela do povratka na posredno oporezivanje i oporezivanje u naturi. Time je započeo silazni ciklus: fis­kalno opterećenje izazvalo je smanjenje potrošnje, koje je dovelo do smanjenja proizvodnje i cirkulacije novca, što je još više otežalo likvidnost, potičući kraljevsko zaduživanje i - s vremenom - nelikvidnost ograničenih kraljevskih blagaj­ni, a to je sa svoje strane izazvalo krizu kredita, dovodeći do zgrtanja zlata i srebra u šipkama koje je poremetilo hod međunarodne trgovine. Cijene su naglo porasle i time još više ugrozile opstanak, pa je stanovništvo počelo opadati. Zemljoposjed­nik je izgubio kupce i zakupnike. Obrtnik je izgubio mušterije. Oranice se pretvara­ju u pašnjake jer oni zahtijevaju manje radne snage. Međutim, javlja se i problem kupaca vune. Nadnice se povećavaju, što posebno opterećuje male i srednje zem­ljoposjednike koji se obraćaju državi da ih zaštiti od povećanja nadnica. »Dezagre­giranje vlastelinske proizvodnje, koje postaje sve naglašenije nakon 1350., dokaz je kontinuirane krize ... osrednjosti u stagnaciji«.

Na prvi pogled stagnacija je čudna posljedica. Čovjek bi možda očekivao slijedeći scenarij: smanjenje stanovništva povećava nadnice što bi - s razmjerno neela­stičnom rentom - značilo promjenu u sastavu potražnje, prebacivanje dijela viška s gospodara na seljaka i, prema tome, manje stvaranje zaliha. Nadalje, smanjenje stanovništva u pretežno poljoprivrednoj ekonomiji trebalo je izazvati paralelna smanjenja potražnje i ponude. Međutim, budući da će proizvodač obično smanjiti proizvodnju eliminiranjem manje plodnih parcela, trebalo je doći do povećane produktivnosti, a ona je trebala smanjiti cijene. I jedno i drugo je trebalo poticati trgovinu, a ne destimulirati je. Usprkos tome, trgovina je u stvari »stagnirala«.

North i Thomas nas podsjećaju da su - s obzirom na stanje tehnologije i obujam međunarodne trgovine - troškovi transakcija bili vrlo veliki, pa bi svako smanjenje volumena (izazvano smanjenjem stanovništva) uzrokovalo proces pove­ćanja troškova koji bi doveo do daljnjeg smanjenja trgovine. Po njihovom mišljenju proces je tekao ovako: [Ranije se] trgovcima isplatilo smanjiti troškove transakcija postavljanjem zastupnika, u udaljenim gradovima, za prikupljanje podataka o cijenama i trgovačkim prilikama; padom volumena trgovine to više nije bilo svrsishodno. Tokovi informacija su presušili, i volumen trgovine se još više smanjio. Nije stoga čudno što ekonomski povjesničari nalaze depresiju (koja za njih znači smanjeni ukupni volumen privredne aktivnosti) i u tom svijetu gdje je, po svoj prilici, viši dohodak per capita slijedio razmjerno povećanje realnih nadnica što su ga seljaci i radnici morali osjetiti.

R.H. Hilton prihvaća Perroyjev opis događaja. Međutim, on zamjera obliku analize prema kojoj se ta kriza može usporediti s jednom od povratnih kriza razvi­jenog kapitalističkog sistema, što sa svoje strane pretjerano naglašava stupanj dje­lovanja financijskih i monetarnih dilema na feudalni sistem u kojem je element to­ka gotovine mnogo manji dio ljudske interakcije nego u kapitalističkom društvu. Hilton nadalje ukazuje na to da Perroy uopće ne spominje još jednu pojavu, koja proizlazi iz događaja što ih Perroy opisuje i koja je za Hiltona od središnje važno­sti, tj. pojavu neuobičajeno snažnog društvenog konflikta, »klimu endemskog ne­zadovoljstva«, seljačkih pobuna koje su poprimile oblik »revolta protiv društvenog sistema kao takvog«. Zbog toga to, po Hiltonovom mišljenju, nije bila samo konjunkturna kriza, jedna točka na krivulji cikličkih trendova, već prije kulminacija 1000 godina razvoja, odlučujuća kriza sistema. »Tokom posljednjih stoljeća rims­kog carstva kao i u srednjem vijeku, društvo je bilo paralizirano sve većim troškovima društvene i političke nadgradnje, troškovima bez odgovarajućeg, kompenzirajućeg povećanja proizvodnih kapaciteta društva«. Hilton se slaže s Perroyjevim mišljenjem prema kojem neposredni uzrok toj dilemi valja tražiti u tehnološkim ograničenjima, nedostatku gnojiva i nesposobnosti povećanja ponude gnojiva povećanjem stočnog fonda budući da je klima ograničavala količinu zimske hrane za stoku. Međutim, »morali bismo naglasiti nedostatak značajnog reinvestiranja profita u poljoprivredu koje bi značajno povećalo produktivnost«. A to je posljedica ograničenja sistema nagrađivanja svojstvenih feudalnoj društvenoj organizaciji.

Hiltonovo naglašavanje opće krize feudalizma nudi nam, u odnosu na Perroyje­vo poimanje konjunkturnog aspekta, objašnjenje društvenih promjena do kojih je došlo navedenim razvojem događaja. Naime, ako je sistem prešao optimalni stu­panj produktivnosti te ako su ekonomske teškoće dovele do općeg klasnog rata iz­medu feudalnih gospodara i seljaka, kao i do katastrofalnih sukoba unutar klase feudalaca, jedino rješenje koje bi moglo spasiti zapadnu Europu od desetkovanja i stagnacije bilo bi rješenje koje bi povećalo ekonomski kolač za raspodjelu, a ono je zahtijevalo, s obzirom na tehnologiju tog doba, proširenje zemljišnih površina i demografske baze. To se u stvari i dogodilo u petnaestom i šesnaestom stoljeću.

Praktički nema dvojbe da je zapadna Europa postala poprištem seljačkih buna u razdoblju od jedanaestog do petnaestog stoljeća. Hilton za Englesku nalazi ne­posredno objašnjenje u činjenici »da je u 13. stoljeću većina velikih zemljoposjednika, svjetovnih i crkvenih, povećala proizvodnju svojih posjeda radi prodaje poljoprivrednih proizvoda na tržištu ... Uslijed toga, potreba za radnom snagom se povećala, pa čak i podvostručila«. Kosminsky također napominje da je to razdoblje »najintenzivnije eksploatacije engleskog seljaštva«. Na »kontinentu« je došlo do niza seljačkih ustanaka: na prijelazu iz 14. u 15. stoljeće u sjevernoj Italiji i obal­nom dijelu Flandrije, 1340. u Danskoj, 1351. na Majorki, 1358. u Francuskoj te raštrkani ustanci po Njemačkoj mnogo prije velikog seljačkog rata iz 1525. Seljačke republike pojavile su se u Friziji u dvanaestom i trinaestom stoljeću, te u Švicarskoj u trinaestom stoljeću. Prema B.H. Slicheru van Bathu, »seljački ustanci bili su popraćeni ekonomskom recesijom«. Recesiju je, prema Dobbu, posebno teško osjetio »gornji sloj imućnih seljaka, koji su imali mogućnost da privedu nova zemljišta obradi i poboljšaju poljoprivredu, pa su stoga često predvodili pobunu«, a ne najniži sloj radnika koji vjerojatno nije nikada dobro stajao.

Iznenadni pad prosperiteta nije izazvao samo nezadovoljstvo seljaka. Popratna depopulacija - uzrokovana ratovima, gladi, i epidemijama - dovela je do pojave poznate pod nazivom Wustungen, do uzmicanja naselja iz marginalnih područja, ponekad do nestanka cijelih sela. Napuštanje sela ne smijemo smatrati isključivo znakom recesije. Naime, mogli bismo navesti još najmanje dva značajna razloga zbog kojih je dolazilo do napuštanja naselja. Jedan od njih, i to kontinuiranog karaktera, bilo je traganje za fizičkom sigurnošću kad god bi neko područje zahvatio rat. Drugi razlog, manje »slučajna« i više strukturalne prirode, bila je promjena agrarne društvene strukture, »ograđivanje« i »prisvajanje« zemljišta, tj. proces pretvaranja općinskog zemljišta u privatno. I taj se proces, po svemu sudeći, odvi­jao u kasnom srednjem vijeku. Pri današnjem stanju saznanja bilo bi donekle teško razmrsiti navedena tri elementa.

Što se tiče prestanka krčenja i recesije naselja, dvije su stvari, čini se, jasne. Kao što primjećuje Karl Helleiner, bio je to »selektivan proces s obzirom na veličinu posjeda«. Kako se čini, postotak malih zakupljenih dobara napuštenih u kasnom srednjem vijeku bio je viši od postotka napuštenih velikih farmi. Proces je bio selektivan i u regionalnom smislu. Pojava Wustungena bila je izgleda rasprostra­njena ne samo u Njemačkoj i centralnoj Europi već i u Engleskoj. Nema sumnje da djelomično objašnjenje treba tražiti u činjenici da je Francuska kako iz povi­jesnih tako i iz pedagoških razloga, bila gušće naseljena i ranije raskrčena u odno­su na druge dijelove Europe.

U to doba opadanja potražnje za poljoprivrednim proizvodima povećavale su se nadnice u gradovima, a prema tome i cijene obrtničkih proizvoda, zbog manjka radne snage uzrokovane opadanjem stanovništva. To je sa svoje strane izazvalo povećanje troškova poljoprivredne radne snage i smanjilo rentu (s obzirom na to da su rente bile fiksne dok su nominalne cijene rasle). To je dovelo do procesa kojeg Marc Bloch naziva »trenutnim osiromašenjem gospodske klase«. Profit je opao, a troškovi upravljanja se povećali, kao što je to uvijek slučaj u teškim vremenima, pa su vlasnici počeli razmatrati načine kako da se riješe neposrednog upravljanja. Ekonomski škripac povećao je namete seljaštva koji su zbog toga po­stali protuproduktivni i dovodili do bijega seljaka. Jedan od načina kojima je plemstvo moglo povratiti prihode i koji se često pokazao djelotvornim za najbogatiji sloj, bilo je traženje nove i unosne službe na dvoru vladara. Međutim, ni ovo rješenje nije moglo spriječiti posljedice recesije i, time, zaustaviti propadanje slobodnog vlastelinskog posjeda (domene). Proces je uz to, odlaskom gospode s posjeda, vjerojatno poticao i nezainteresiranost za upravljanje.

Što se tada dogodilo s velikim imanjima? Prodavali su ih, ili davali u zakup za novac, glavnoj skupini koja je bila spremna i sposobna da ulazi u takve transakcije - imućnijim seljacima koji su mogli postići povoljnije uvjete.

Međutim, u Francuskoj je bilo znatno ograničenije. Ne smijemo među­tim zaboraviti da društvena organizacija poljoprivredne proizvodnje nije bila posvuda ista. Slobodni zemljišni posjedi (domene) bili su najveći u zapadnoj Europi, djelomice zato što je veća gustoća stanovništva zahtijevala relativnu efikasnost većih jedinica. U srednjoj Europi posljedice ekonomske recesije dovele su također do napuštanja marginalnih područja, iako analizu ovih Wustungena komplicira činjenica da su to bila djelomično ograđivanja, a ne samo napuštanja. Istočnije, u Brandenburgu i Poljskoj (o čemu će biti riječi kasnije), gdje je gustoća stanovništva bila još manja, posjedi feudalaca - koji su ranije zajedno posjedovali manje zemlje nego seljaci - »protegli su se na sva zemljišta koja su ostala napuštena zbog iznenadnog demografskog sloma«. Koliko će se to pokazati unosnim (za feudalce) u šesnaestom stoljeću, koliko će to duboko izmijeniti društvenu strukturu istočne Europe, koliko će to važno biti za razvoj zapadne Europe - sve je to nedvojbeno bilo iznad shvaćanja sudionika u četrnaestom i petnaestom stoljeću. Međutim, u nemarginalnim obradivim područjima zapadne Europe suviše veliki slobodni posjed (domena) ustupa pred manjim gospodarstvima. Prema tome, imamo istodobno rast srednjeg seljaštva na obradivom zemljištu zapadne Europe, početak ograđivanja manje obradivih zemljišta u zapadnoj Europi (što će predstavlja­ti osnovu za proširenje stočarstva) i koncentraciju vlasništva u velikim posjedima u istočnoj Europi (koja će kasnije služiti novoj funkciji kao područje izvoza žitari­ca).

Je li ovo razdoblje ekonomskog »sloma« i stagnacije bilo dobro ili loše za razvoj kapitalističke svjetske privrede? Odgovor na to pitanje zavisi o rasponu perspektive. Michael Postan smatra petnaesto stoljeće regresijom u odnosu na razvoj u četrnaestom stoljeću, nazatkom koji je, naravno, kasnije nadoknađen. Eugen Kosminsky smatra ga dijelom likvidacije feudalizma i, prema tome, potrebnim ko­rakom u razvoju kapitalističke privrede. Činjenice su iste. Razlikuje se samo teoretska perspektiva.

Za sada gotovo i nismo spomenuli razvoj događaja na političkom planu, osobito polagani uspon centralizirane državne birokracije. U naponu zapadnog feudalizma, kad je država bila najslabija, prosperirao je zemljoposjednik, feudalni gospo­dar. Koliko je god plemstvo, u kasnijim razdobljima, moglo koristiti državni aparat za ostvarivanje svojih interesa, nema dvojbe da mu je još više pogodovala slabost kraljeva i careva. Bilo je osobno nezavisnije u odnosu na vlast i oporeziva­nje i, štoviše, slobodnije da upravlja seljacima i oporezuje ih. U takvim društvima gdje ne postoji stvarna veza između centralne vlasti s njenim pravnim poretkom i masa, djelovanje nasilja se podvostručuje jer, kako primjećuje Bloch, »igrom obi­čaja zloupotreba je uvijek mutacijom mogla postati presedanom, a presedan pravom«.

  1   2   3   4


Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©azrefs.org 2016
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə